"Republika", 21. 11. 2007.
Bokeljska mornarica: Hiljadu dvjesta godina tradicije
Ameri od čuda
Prije nekoliko godina u Tivat su pristigli Amerikanci da bi nevladin sektor podučili šta i kako da radi. S visine je otpočela ''škola za pačiće male'' ne bi li se neznavenima ponešto u glavu utuvilo. Onda je uslijedilo predstavljanje domaćih snaga.
- Predstavljam Bokeljsku mornaricu, radimo po Statutu napisanom u 15. vijeku, a prvi dokument o našem postojanju nosi datum 13. januar 809. godine. Danas smo zastupljeni s Admiralitetom, predsjedništvom i podružnicom, kroz vjekove je Bokeljska mornarica mijenjala forme organizovanja, od vojne do memorijalne, a djelovala je i kao prva pomorska sindikalna organizacija u srednjem vijeku - započeo je kazivanje Nikola Ciko, a Amerima, pripravnim da sve upišu, ispadaju iz ruku, bukvalno a ne figurativno, olovke po stolu! O učešću galije Sv. Tripuna u Lepantskoj bici, u kojoj su udružene evropske snage porazile tursku flotu i brojnim primjerima slavne prošlosti, nije ni stigao da progovori, jer je podučavanje vrlo brzo prekinuto.
Podružnica bokeljske mornarice u Tivtu osnovana je 1972. godine, a njen je Dan 17. april, odabran da se sačuva sjećanje na narodne heroje, poručnike kraljevske Vojske Jugoslavije, Sergeja Mašaru i Milana Spasića, koji su 1941. godine potopili razarač ''Zagreb''. Podružnica obavezno nastupa na Tripun dan, 3. februara, prilikom posjeta visokih inostranih zvaničnika i na Dan oslobođenje Tivta. Danas će nakon postrojavanja, zajedno s Gradskom muzikom i mažoretkama prodefilovati ulicama grada, a potom, u deset sati na Obali Pine, odigrati tradicionalno kolo Bokeljske mornarice.
- Naša podružnica broji oko devedeset aktivnih članova, rad zasnivamo na amaterskom djelovanju, a cilj nam je očuvanje pomorske i kulturne tradicije grada i Boke. Naša je organizacija otvorena za sve ljude od sedam do sedamdeset sedam godina, neovisno o njihovoj vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti - ističe predsjednik podružnice Ivica Božinović, dodajući da Bokeljska mornarica nije folklorna skupina već memorijalna i kulturna organizacija kontinuiranog trajanja.
- Žene nikada nijesu bile u sastavu Mornarice, ali su, obučene u lastovsku nošnju, u njenoj pratnji. Za kolo, koje čini dvanaest figura neobičnih oblika, minimum je dvanaest mornara, a maksimum određuje prostor na kojem se ono izvodi. Kolovođa je trenutno Branko Vuksanović, a kada je on spriječen mijenjaju ga Gracija Škanata, Slaven Radimiri i Niko Bergam. Naš nastup ide uz živu, pleh muziku i najčešće je s nama Gradska muzika, a ove nas je godine, prilikom gostovanja u istarskom gradiću Divigradu, pratio duvački orkestar Muzičke škole - kazuje Božinović.
- Bokeljska nošnja barokno je kićena cjelina. Na bijelu košulju, često ukrašenu čipkom, oblači se ječerma bez rukava a često sa zlatnim gajtanima i kitama. Iznad nje je koret s rukavima, bogato ukrašen gajtanima i srebrnim dugmadima. Gaće su veoma široke, u gornjem dijelu vidno nabušene, dok se prema koljenima sužavaju do uz samu nogu. Na nogama su niske crevlje, a kapa je ukrašena zlatnom žicom u obliku srca.
Oko crvenog pasa vise srebrne ili pozlaćene ćese za puščani prah, a na desnoj strani su tobolci, isto da posluže za prah, i tobolčići za kresivo.
Za pasom su dvije male kubure, koje se odlažu kada se igra kolo, kao što se odlažu i velika puška šarlija i nož - dočarava živopisnu odoru predsjdnik tivatske podružnice Ivica Božinović.
S. Krstović
Slobodna Dalmacija, 15. 10. 2006.
Meri ŠILOVIĆ: U Lepantu ispravljena nepravda
snimile Meri ŠILOVIĆ i Branka MALNAR
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ages/neda2.jpg
Lijepo je bilo ovih dana biti član delegacije Hrvatske tamo u Lepantu, na obali Jonskoga mora, u Korintskom zaljevu. Grčki gradić Navpaktos, poznatiji kao Lepant, s velikim je simpatijama ugostio delegaciju Hrvatskog sabora, zastupnike Ružu Tomašić i Tonča Tadića, te predstavnike hrvatskog veleposlanstva na čelu s veleposlanikom u Grčkoj Nevenom Madeyem koji su došli kako bi, u sklopu proslave 435. obljetnice čuvene bitke kod Lepanta, otkrili spomen-ploču hrvatskim mornarima i vojnicima koji su sudjelovali u ovoj najvećoj bitki galija u povijesti.
Cijela priča počela je prije gotovo dvije godine posve slučajno kada su se na kavici u Starom Gradu našli Aldo Čavić, pročelnik za kulturu Staroga Grada, i Tonči Tadić. Aldo je Tonču pripovijedao o friškim doživljajima s već čuvene ekspedicije Faros-Pharos u kojoj je sudjelovao, te među ostalim pripomenuo kako su bili i u Navpaktosu, gdje su Španjolci, Talijani, Grci i grad Regensbug spomen-pločama obilježili sudjelovanje svojih vojnika i mornara u bitki kod Lepanta. Tamo, rekao je Aldo, ni spomena nema o našim galijama i ljudima koji su se tu u velikom broju tukli i poginuli u floti Svete lige, koji su bili i na papinim brodovima, i u floti Venecije. Naše junake povijest pamti kao njihove junake. Svijet ni danas ne zna da su u tom srazu dviju najmoćnijih flota onoga doba — flote Svete lige (u kojoj je bio ujedinjen sav kršćanski svijet ondašnje Europe) i flote Otomanskog Carstva — više od petine cjelokupne vojske Svete lige činili hrvatski vojnici i mornari.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ges/neda22.jpgb
Ajmo nešto učiniti
Tadiću nije trebalo dva puta reći, te je zajedno s Ružom Tomašić pokrenuo akciju da se nepravda ispravi. U pothvat je uključeno hrvatsko veleposlanstvo u Grčkoj: prva tajnica veleposlanstva Marina Šegvić i ministar savjetnik Vojko Senker uspostavili su s Grcima službene kontakte u vezi s tim. U Grčkoj je inicijativa pozdravljena, ali je zatražena povijesna potkrepa o sudjelovanju galija s naše obale Jadrana u velikoj bitki. Tijekom protekle godine i to je odrađeno i Grci su dopustili da se postavi hrvatska spomen-ploča. U Hrvatskoj je akcija izazvala priličnu pozornost — poslovni čovjek Slavko Šimunović, koji radi u Grčkoj i podržava mnoge akcije hrvatskog veleposlanstva, značajno je pripomogao u svemu, klesar Pero Barbarić je besplatno, po zamisli slikara Antuna Mateše, napravio spomen-ploču od mramora iz Carrare, predsjednik Sabora Vladimir Šeks prihvatio se pokroviteljstva akcije, i hrvatska je delegacija pozvana na ovogodišnju proslavu bitke koja je 7. listopada 1571. godine zaustavila širenje Otomanskog Carstva u Europu.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ages/neda1.jpghttp://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ges/neda11.jpg
Navpaktos ili Lepant (što mu je venecijansko ime) dva je sata vožnje autom od Atene. Putem (novim modernim prometnicama, koje su "kolateralni uspjesi" Olimpijade) Marina Šegvić nam pokazuje brdo po kojemu je po predaji Sizif gurao kamenje, Salaminu, koje je također čuveno po jednoj velikoj bitki, mjesto gdje je po predaji oteta Perzefona i odvedena u Had... Tu su se dogodile sve priče i svi mitovi o kojima cijeli svijet uči od malih nogu. Grčka je toga svjesna i svoje turiste dočekuje plakatima dobrodošlice na kojima piše: "Grčka pozdravlja novi mit. Vas!" Gdje ćete većeg komplimenta!
Bablje ljeto u Navu
Najprije prelazimo mali, čuveni most preko Korintskoga kanala, prokopanog 1896. godine, potom prekrasni novi most koji opkoračuje Jonsko more, dug 2700 metara. Toliki bi, vele, bio i naš pelješki. Izgradili su ga prije Olimpijade Francuzi, koji imaju koncesiju na njega idućih 50 godina. Automobili mostarinu plaćaju 10,5 eura, a cijena trajektne karte je četiri eura. Mostom na drugu obalu ide tko može, a trajektom se jeftinije vozi tko mora. Navpaktos ili Lepant, na domak Patrasa, danas je gradić sa 16.000 stanovnika. Ovih dana na potpuno isti način živi posljednje dane turističke sezone kao i dalmatinska mjesta. Obitelji vlasnika sjede na svojim praznim štekatima, djeca se uokolo igraju, tu i tamo poneki turist u tu obiteljsku atmosferu svrati nešto pojesti, korak-dva dalje na šljunčanoj plaži još se poneko sunča. Mjesni su političari inače u zamahu predizborne kampanje i ta se atmosfera baš ni u čemu ne razlikuje od naše, a cijeli je grad, kao i svake godine u ovo doba, zabavljen pripremama za veliku dvodnevnu proslavu bitke kod Lepanta. U Navu (tako domaći tepaju svome gradu) izuzetno su ponosni na činjenicu da se ta čuvena prijelomna bitka dogodila upravo pred njihovim malim portom i svi su, od gradonačelnika do običnih građana, želju Hrvatske da pločom obilježi sudjelovanje svojih ljudi u toj bitki dočekali s velikim simpatijama.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ages/neda3.jpghttp://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ges/neda33.jpgM
Navečer je usprkos pravom pljusku cijeli grad došao u slikoviti mandrać gdje je priređena simulacija bitke kod Lepanta. Na feštu su, kao i svake godine, došli veleposlanici Španjolske i Italije, zemalja koje su činile Svetu ligu, a ove im se godine u svečanoj loži pridružio i hrvatski veleposlanik Madey te počasni konzul Hrvatske u Grčkoj Viorelis Karajannis. Gradonačelnik je u svome govoru posebno pozdravio delegaciju iz Hrvatske i izvijestio građane zbog čega je stigla u Nav, što su oni pozdravili srdačnim pljeskom.
Preko puta Cervantesa
Uz efektnu glazbu i svjetlosne efekte, plotune i grmljavinu topova, jedrenjaci s posadama odjevenim u odjeću iz 16. stoljeća glumili su bitku kod Lepanta, u kojoj je sudjelovalo 215 galija Svete lige s jedne strane, te oko 270 brodova Otomanskog Carstva s druge strane.
Posebnu pozornost građana izazvali su Korčulani, članovi "Kumpanije" iz Smokvice, Matko Pecotić, Ivan Tomašić, Darija Pecotić i Marija Radovanović. Mladi su Smokvičani na feštu u luku došli u svojim tradicionalnim kostimima, koji su zapravo najbliži odjeći kakva se nosila te 1571. godine. Uz zastave zemalja Svete lige i Grčke, zavijorila se i hrvatska zastava.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ges/neda44.jpghttp://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ages/neda4.jpg
U nedjeljno je jutro održana tradicionalna misa i procesija do luke u spomen na pobjedu u bitki koja je kršćanskom svijetu tog vremena donijela toliko olakšanje da se od tada na cijelom Sredozemlju 7. listopada slavi Gospa od Ružarija. U luci su za poginule u bitki vijence u more bacili veleposlanik Španjolske Juan Ramon Martines Salazar, predstavnici svih rodova grčke vojske, gradonačelnik Navpaktosa, a prvi put je vijenac za hrvatske vojnike poginule u bitki kod Lepanta u more položio hrvatski veleposlanik.
U svečanom ozračju, nakon što je intonirana hrvatska himna, veleposlanik Madey otkrio je šestu spomen-ploču u luci - hrvatsku. Postavljena je točno preko puta kipa Miguela de Cervantesa (koji je u bitki kod Lepanta kao španjolski časnik ostao bez ruke), u nizu spomen-ploča koje su svojim vojnicima i mornarima postavili Španjolska, Italija, te Regensburg, rodni grad Don Juana od Austrije, koji je bio vrhovni zapovjednik kršćanske flote.
Ierotheosov blagoslov
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ages/neda5.jpg—
Malo se zna da su se Hrvati borili na galijama poslanim iz komuna s hrvatske obale Jadrana. Mnogi dokumenti svjedoče o njihovoj hrabrosti i junaštvu. Ti su se ljudi spremno odazvali pozivu u bitku, ne samo jer je to bila njihova obveza prema Svetoj ligi. Krenuli su u pobjedu jer je ona bila važna za njihovu budućnost i opstanak njihovih gradova, sela, otoka i obitelji. Prisjetimo se danas svakog od njih, svakog mornara, svakog vojnika s Krka, Cresa, Raba, iz Zadra, Paga, Šibenika, Trogira, Hvara, Splita, Brača, Korčule, Dubrovnika, Umaga, Poreča, Pule, Labina i Plomina, iz komuna Piran, Izola i Kopar, danas u Republici Sloveniji, i komuna Kotor, Budva i Bar, danas u Republici Crnoj Gori... — kazao je veleposlanik Madey u svome govoru.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...ges/neda55.jpg
Spomen-ploču za hrvatske mornare i vojnike blagoslovio je biskup Navpaktosa i Svetog Blaža Ierotheos. Na grčkom se jeziku potom tu, među zidinama stare tvrđave, u portu na Jonskome moru, s pijetetom čitalo da su u bitki kod Lepanta davno poginuli i Hrvati... Neka se zna.
Dubrovačka Republika dala 28 jedrenjaka s posadama
Iako se i danas u Hvaru čuva "Zvir", pulena s hvarsko-viške galije koja je sudjelovala u bitki kod Lepanta, a u Trogiru u muzeju još postoji pijetao, pulena koju su Trogirani donijeli kao trofej iz bitke kod Lepanta — do sada je bilo malo poznato da su među brodovima Svete lige (u koju su bile ujedinjene Venecija, Papinska država i Španjolska) u bitki sudjelovale i galije hrvatskih komuna. Glavninu transportnih jedrenjaka, 28 njih zajedno s posadama, za bitku na Lepantu dala je Dubrovačka Republika. Na strani Svete lige poginulo je 7900 mornara i vojnika, a gotovo jednako toliko bilo je i ranjenih. Uništeno je bilo 15 galija, među kojima su bile i trogirska i kotorska, šibenska je galija potonula nakon bitke, a na galijama s Raba, Krka i Cresa izginula je većina vojnika i mornara, te nisu mogle ploviti.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20...a-prilog03.asp
.......nastavak, Vijesti, 01. maj 2010.
Kusto je na dnu Egeja otkrio olupinu Britannica
Ne shvatajući da je njegov lijepi brod osuđen na propast, kapetan Bartlet je pokušao da spasi „Britannic“ namjeravajući da ga nasuče na obalu tri milja udaljenog ostrva Kea i tako spriječi potapanje broda. Naredivši da brod punom snagom vozi ka ostrvu, Bartlet je istovremeno naložio i da počnu pripreme za napuštanje teško oštećenog plovila. Kako se zbog prodora vode „Britannic“ sve više naginjao na desnu stranu i „ronio“ pramcem, njegovi propeleri i list kormila su uskoro najvećim dijelom izašli iz vode, pa su ogromne lopatice propelera udarale po površini mora. Dio posade i medicinskog osoblja u naletu panike, tada je, iako kapetan Bartlet nije dao naređenje da se spuste čamci, na svoju ruku spustio dva čamca. Nakrcani većinom medicinarima koji su bili nevješti veslači, čamci su uskoro dospjeli pod krmu „Britannica“ gdje su njih i njihove putnike u paramparčad isjekli ogromni propeleri koji su se još okretali dok je „Britannic“ vozio prema kopnu. U jednom od ta dva čamca bila je i Vajolet Džesop koja je prethodno pred napuštanje broda, iz svoje kabine pokupila najvažnije lične stvari – prsten, sat, čak i četkicu za zube. To je učinila kako je kasnije rekla, zato što joj je upravo njena četkica za zube najviše nedostajala kada je, spasena sa „Titanica“, na drugom brodu sa ostalim preživjelima iz te tragedije, plovila ka Njujorku.
„Bila sam među rijetkim ženama koje su se zatekle u ta dva čamca. Nekoliko desetina muškaraca bili su u tim plovilima i samo što su naše čamce spustili u more sa broda, gotovo svi oni su počeli poput miševa, da skaču u vodu. Ne shvatajući što se dešava i zašto ljudi bježe iz čamca za spasavanje, okrenula sam se i sa užasom vidjela da naš čamac nezadrživo ide ka propelerima „Britannica“ koji su u tom trenutku već smrvili drugu barku i sve koji su bili u njoj. Iako ne znam da plivam, shvatila sam da mi je jedina šansa da preživim bila da skočim u more, uzdajući se da će me pojas za spasavanje koji sam navukla, održati na površini“- zapisala je u svojim memoarima „Preživjela sa Titanica“ Vajolet Džesop. Samo što je skočila u more, silni vir od okretanja propelara povukao je u dubinu, pri čemu je Vajolet snažno glavom udarila u koblicu ogromnog broda iznad sebe.
„Smračilo mi se pred očima od bola, ali je na sreću, udarac donekle amortizovala velika punđa moje guste kose. Mislila sam da je sa mnom gotovo, ali me onda struja od okretanja propelera, na sreću, gurnula prema površini gdje sam dohvatila još jedan pojas za spasavanje koji je tu plutao“- svjedočila je Vajolet koju je vir propelera srećom, odnio u blizinu drugog čamca za spasavanje. Ljudi koji su se u njemu zatekli, odmah su Vajolet prihvatili i izvukli iz mora. Vidjevši što se dogodilo sa prva dva čamca koji su bez dozvole napustili brod, kapetan Bartlet je u međuvremenu, upravo u momentu dok je mlada medicinska sestra bila pod „Britannicovom“ kobilicom, u 8.35 sati naredio da se zaustave brodske mašine i propeleri koji su već smrvili 30 ljudi. Iako je „Britannic“ potonuo samo tridesetak minuta kasnije, svih ostalih 1.115 ljudi sa broda uspjelo je da se spasi i na vrijeme u 35 čamaca za spasavanje, napusti ogromni transatlantik. Vajolet Džesop, kojoj su tek godinama kasnije ljekari kojima se požalila na česte glavobolje, ustanovili da je tom prilikom doživjela lom kostiju lobanje, bila je među njima i tako je postala jedina osoba koja je preživjela potonuće i „Titanica“ i njegovog blizanca „Britannica“.
Ni to međutim, ovu nevjerovatnu damu nije odvojilo od mora – Vajolet se po završetku rata, vratila u kompaniju „Vajt Star lajn“ i nastavila ploviti kao brodska stjuardesa, između ostaloga provevši i pet godina na posljednjem „Titanicovom“ i „Britannicovom“ blizancu – transatlantiku „Olympic“. U 63. godini života, 1950, ova nesvakidašnja žena se napokon skrasila i nakon 42 godine provedene na moru, otišla je u penziju. Vajolet Džesop svoje posljednje godine provela je povučeno živeći u engleskoj provinciji, na selu u pokrajini Safok, uzgajajući kokoške čime je dopunjavala svoju skromnu penziju i posvećujući se cvijeću u svojoj raskošnoj bašti. Umrla 1971. u 84-toj godini života.
Četiri godine kasnije, čuveni francuski istraživač mora i naučnik Žak Iv Kusto otkrio je na dnu Egeja olupinu „Britannica“ koja leži na dubini od oko 120 metara. Orijaški transatlantik dug 269, širok 28,6 i visok 31,7 metara ubjedljivo je najveći brod koji je potopljen tokom Prvog svjetskog rata. Zanimljivo je i što je čuveni pomorski arheolog dr Robert Balard, čovjek koji se početkom osamdesetih proslavio kada je na dnu Atlantika našao olupinu „Titanica“, svojevremeno izašao i sa idejom da upravo na olupini „Britannica“ bude uspostavljen prvi svjetski podvodni muzej instaliranjem adekvatnog osvjetljenja i video- kamera kojima bi preko interneta, mogli pristupiti svi zainteresovani i tako iz prve ruke pogledati blizanca slavnog „Titanica“, bez opasnosti da neko strada roneći na olupini ili da sa nje krade vrijedne artefakte i oštećuje svjetsku pomorsku i istorijsku baštinu.
„Britannicov“ egzekutor predsjednik Svjetskog saveza crkava
Čovjek koji je doveo U-73 na poziciju gdje su postavljene mine na kojima je stradao „Brittanic“, Fridrih Gustav Emil Martin Nimoler rođen je 1892. godine u Lipštadu u porodici luteranskog pastora Hajnriha Nimolera. Mladi Martin završio je vojno-pomorsku akademiju i postao je oficir u njemačkoj Ratnoj mornarici, a 1915. stupio je u podmorničare. Nakon službe na U-73, u januaru 1917. Nimoler prelazi na dužnost drugog oficira na podmornicu U-39, takođe u Boki, na kojoj je tada službovao i kasniji čuveni njemački admiral i komandant podmorničkih snaga Njemačke u Drugom svjetskom ratu Karl Denic. Nimoler se kasnije vraća u Kil u Njemačkoj gdje u avgustu 1917. postaje komandant podmornice U-151. Pod njegovom komandom ta podmornica djelujući u Atlantiku, Biskajskom zalivu i oko Gibraltara, postiže rekord potapajući čak 55 hiljada tona savezničkog brodovlja tokom 115 dana provedenih na moru. Kasnije, Nimoler preuzima komandu nad podmornicom UC-67 sa kojom je uspio da privremeno za saobraćaj zatvori francusku luku Marsej, napadajući gotovo sve brodove koji bi joj prilazili. Za svoje ratne zasluge Nimoler je nagrađen jednim od najvećih njemačkih odlikovanja – Željeznim krstom prvog reda. Po završetku rata u krajnje kontroverznom obrtu sudbine, proslavljeni njemački vojni heroj odlučuje da se vrati profesiji svog oca i postaje sveštenik. Svoj neobični životni put Nimoler je opisao u memoarima pod naslovom „Od podmornice do propovjedaonice“. Završivši teologiju na Univerzitetu u Minsteru, Nimoler je 1924. zaređen za protestantskog sveštenika. Kao i većina klera, Nimoler je 1933. podržao desna stremljenja i dolazak na vlast Adolfa Hitlera, ali se žestoko protivi arijevskoj ideologiji nacista jer je duboko vjerovao da je rasizam nespojiv sa hrišćanskim načelom milosrđa. Postao je odlučan oponent Hitleru i osnivač Ispovjedaoničke crkve koja se protivila nacističkom uticaju na njemačku Protestantsku crkvu. Zbog takvih svojih stavova Nimoler je od 1937. do 1945. bio logoraš u koncentracionim kampovima Saksenhauzen i Dahau. Nakon svog zatvorskog iskustva, izrazio je duboko žaljenje oko svoje i neaktivnosti ostalih njemačkih intelektualaca u sprečavanju Hitlerovih zločina, pa je 1946. napisao i čuvenu poemu „Prvo su došli“. Njeni stihovi „Prvo su došli za komuniste – ja sam ćutao jer nisam bio komunista, potom su došli za Jevreje – ja sam ćutao jer nisam Jevrej, onda su došli po vođe sindikata – ja sam ćutao jer nisam bio sindikalni vođa, onda su došli po katolike - ja sam ćutao jer sam protestant, onda su došli za mene, a tada više nije bilo nikog da me brani“, Nimolera su učinili ikonom njemačkog suočavanja sa nacističkim zločinima, a bio je i jedan od inicijatora čuvene „Štutgardske deklaracije o krivici“ koju su potpisali svi njemački protestantski velikodostojnici, a kojom se i zvanično izjavljuje da ta crkva nije dovoljno učinila da se odupre nacistima. Nimoler je nakon Drugog svjetskog rata postao jedna od najistaknutijih svjetskih ličnosti koje su pozivale na mir, prekid Hladnog rata i obustavu nuklearnog naoružanja. Dirnut tragedijom žitelja Nagasakija i Hirošime na koje su bačene atomske bombe, Nimoler je izjavio da misli da je nakon Hitlera, tadašnji američki predsjednik Hari Truman „najveći ubica na svijetu“. Nimoler je bio i žestoki protivnik rata u Vijetnamu, kao i vojnih paktova kakav je NATO. Bivši ratni heroj Martin Nimoler 1961. postao je predsjednik Svjetskog savjeta crkava, a 1966. odlikovan je Medaljom Lenjina za mir. Martin Nimoler umro je 1984. godine u Visbadenu.
Na današnji dan, najvažnija pomorska bitka u istoriji