O Danilu Kisu - feljton Vijesti, orginalno u Arsu :)

Mislim da je iz naziva topica jasno o cemu se radi. Za one koji nemaju naviku da citaju Vijesti, ili koji nemaju pristup el izdanju, bicu dobra da postujem isti :)

Povodom sedamdeset godina od rođenja velikog pisca Danila Kiša (1935 - 1989) književni časopis “Ars” objavio je tematski broj u potpunosti posvećen tvorcu “Grobnice za Borisa Davidoviča”. Uz hronologiju Kišovog života objavljujemo i odlomke iz nekih od tekstova koje su za ovaj broj napisali brojni prijatelji velikog pisca i poštovaoci njegovog literarnog opusa.

''Svaka biografija, a pogotovu biografija pisca, ako nije doživjela milost uobličenja, jeste nužno redukcionizam: jedinstvena i neponovljiva životna priča jednog jedinog i neponovljivog čovjeka u jednom jedinstvenom i neponovljivom vremenu, ono dakle što je čini različnom; a idealna i zanimljiva bi bila ona koja bi sadržala u sebi biografiju svih ljudi u svim vremenima" (Gorki talog iskustva, str.182).
1935. 22. februara u Subotici rođen Danilo Kiš, od oca Eduarda Kiša (do njegove trinaeste godine Eduard Kohn), mađarskog Jevrejina i majke Milice (rođene Dragićević), Crnogorke - kao njihovo drugo dijete (prvo je kći Danica rođena 1932). "U tom su se gradu (Subotici), dakle, zbile dvije krucijalne činjenice moga života što ih je udesio Bog ili Slučaj: tu su se susreli moj otac Eduard Kiš, viši inspektor državnih željeznica i pisac Jugoslovenskog reda vožnje željezničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja, i moja majka Milica Dragićević, crnogorska ljepotica, prvi put daleko od svog rodnog Cetinja, u posjeti kod svoje sestre. Susret rijedak, možda jedinstven u ono vrijeme" (Skladište, 325).
"Nemam djece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom. Sa tim dvijema religijama spojila se, u izvjesnom trenutku treća, katoličanstvo, kojem su me učili u školi, u Mađarskoj. Susret između dva slična i, zbog mnogih strana, različita svijeta, svijest o ovoj dvostrukoj pripadnosti bila je kao šok, naročito poslije rata. S jedne strane, epska tradicija srpskih junačkih pjesama, koju mi je prenijela moja majka zajedno sa oporom balkanskom realnošću, s druge srednjoevropska literatura, i dekadentna i barokna mađarska poezija. U ovu mješavinu, načinjenu od sudara i kontradikcija, uključiće se moje jevrejsko biće, ne u religioznom smislu, već u jednoj suštinski kulturnoj optici, kao istraživača" (Gorki talog iskustva, 243).
1937. Porodica Kiš seli se iz Subotice u Novi Sad. "Prve čulne impresije mog djetinjstva potiču iz Novog Sada, koji se nalazi na nekih sto kilometara južnije od Subotice, niz Dunav. Miris, ukusi, boje. Miris kestenovog cvijeta, ruže u vazi, kamilice, očeve cigarete, kolonjske vode na vratu moje majke, čiste krevetnine, mokraće, mušeme na stolu, kafe, sapuna, začina, kožne trake na očevom šeširu, sjedišta fijakera, željezničke stanice, apoteke, praznog kupea prve klase, remena za podizanje prozora u vagonu, kožnog kofera" (Gorki talog iskustva, 32). "... reci, da li sam sve to izmislio? (Cvijeće i mirise) (Rani jadi, 32).
1939. U Novom Sadu, u Uspenskoj crkvi kršten po pravoslavnom obredu u vrijeme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj. "...sveštenik mi sipa vodu na tjeme, ja tražim pogledom svoju majku koja me začas prepustila brizi krsnog kuma; miris tamjana, zapjevanje sveštenika, treperenje svijeća, lica svetaca na ikonama" (Gorki talog iskustva, 185).
Posjeta ocu u kovinskoj bolnici. "Imao je povremene napade neuroze straha - dijagnoza koju sam doznao nekih trideset godina poslije njegove smrti. Tako mi je, naknadno, sa tolikom vremenskom distancom, postala jasna i ona naša posjeta kovinskoj bolnici, godine gospodnje 1939. Tada mi je bilo nepunih pet godina, no ja se sa izuzetnom jasnošću sjećam vožnje fijakerom, bolničkog parka, očeve prugaste pidžame. Kao što se sjećam i one scene (...) kada je tražio od moje majke da mu ostavi makaze pod izgovorom da su mu one potrebne da razveže čvor na lastišu" (Gorki talog iskustva, 196).
1941. Počinje rat. "...ja sam u Novom Sadu, školske 1940/41. godine počeo da pohađam srpsku osnovnu školu, a 27. marta četrdeset i prve mahao sam jugoslovenskom zastavicom i skandirao sa razredom. ČBolje rat nego paktČ (tu zagonetnu rečenicu sa asonantnom rimom čije značenje, dakako, nisam shvatio), dok je u izlogu brijačnica bio istaknut portret mladog kralja Petra, u poluprofilu, kao na markama" (Gorki talog iskustva, 188).
1942. Januar: novosadski "hladni dani"; ubijene su stotine vojvođanskih Srba i Jevreja. Porodica Kiš je u Bemovoj 21. "Te idilične slike, kao u kakvom albumu, tu se prekidaju naglo: iz sna me trže pucnjava pod našim prozorom, moja majka pali, zatim hitro gasi svjetlo, i, onako u mraku, skida me sa kreveta, i ja znam da to nije san i mora sna: moja majka drhti. To naglo paljenje i gašenje lampe i ta karatama pod krevetom u mračnoj sobi, to je kraj tih svijetlih sunčanih slika koje su se ređale u mom sjećanju sve dosad. Odjednom nastaje mrak i polutmina, kao da je cijela rolna, naglo osvijetljena, pregorjela u mračnoj komori" (Gorki talog iskustva, 185).
Mađarski vojnici odvode i Eduarda Kiša. "Slika je ubrzana kao u kinematografu. Moja sestra i ja sjedimo, dakle, na kauču nagnuti jedno na drugo, sa mađarskim žurnalom u rukama Čtako da naslov bude jasno vidljivČ. Na jednoj stranici, fotografija tenka u snijegu; tenk je pogođen pancergranatom, kao čovjek koga su udarili pesnicom u pleksus; kraj tenka stoje vojnici dignutih ruku, a pobjednici su uperili u njih svoje oružje (Gorki talog iskustva, 194).

"U jednom montažnom postupku - kao u nekoj projekciji nekih mojih sopstvenih književnih prosedea - miješaju se slike dvije stvarnosti: u kuću ulaze žandari i vojnici: na puškama blistaju bajoneti. Jedan vojnik zaviruje pod krevet, zatim otvara ormane, dok drugi drži pušku na gotovs" (Gorki talog iskustva, 194).
Kišov otac ostaje živ "zahvaljujući nekom čudu". "Čudo bješe to što su rupe probijene u dunavskom ledu gdje su bacali leševe, bile prepune" (Gorki talog iskustva, 202). U Vojvodini traju progoni Jevreja. "...kako je zakon predviđao da u mješovitim brakovima sin bude smatran pripadnikom očeva a kći majčine vjere, to je moja majka sašila na svojoj singerici dvije Davidove zvijezde, jednu veću i jednu manju, upotri****vši za to ostatke žute jorganske svile. Stajali smo pred njom, moj otac i ja, ukrućeni kao na probi odijela, a ona je, sa čiodama među usnama, premještala zvijezde gore - dolje po reverima naših kaputa. Da li je moj otac smogao hrabrosti da u mom slučaju pređe preko naredbe vlasti ili je, zahvaljujući mom krštenju, uspio da nađe rupu u zakonu, ne znam. Ta žuta zvijezda nalik na maslačak, još dugo je stajala u fioci šivaće mašine među šarenim koncima, krpicama i dugmadima; no osim toga dana, na Čgeneralnoj probiČ, nisam je više nikada stavio" (Gorki talog iskustva, 186).
"S proljeća četrdeset i druge moj je otac riješio da nas nauči mađarski. Sumorno dvorište, otvoreni prozori sa jarkocrvenim geranijumima u bobičastim emajliranim loncima. Moja sestra i ja sjedimo na niskoj drvenoj klupi, otac naspram nas u škripavoj pletenoj fotelji od trske. Odjednom podiže glavu uvis, jer mu je, valjda, pala pahulja snijega na stranicu knjige: Hull a ho, kaže. Ponovite: Hull a ho. To vam znači, kaže on: Pada snijeg. Ta će meteorološka rečenica, koju sam prvu naučio na mađarskoj, stajati nad mojim panonskim djetinjstvom kao moto nad kakvom baladom" (Skladište, 388). Porodica Kiš seli se u zapadnu Mađarsku, u rodni kraj Eduarda Kiša. "Prostorija je podijeljena tankim zidom od blata na dva dijela: veći, 2 x 2, i manji 2 x 1. Prvi se naziva Čspavaćom sobomČ a drugi ČkuhinjomČ. Zidovi su okrečeni oker bojom, koja se dobija kada se u mlakoj boji rastvori ilovača. Pod uticajem vlage i sunca, taj se sloj potklobučuje ili se na njemu stvaraju pukotine nalik na krljušti ili na izblijedjela platna starih majstora. Pod je nabijen takođe ilovačom koja je u odnosu na površinu dvorišta niža za nekoliko santimetara. Za sparnih dana ilovača zaudara na mokraću. (Ovdje je nekad bila štala.)" (A i B; Skladište, 301).
1944. Eduard Kiš odveden je (zajedno sa većinom svojih rođaka) u Zalaegerseg, a odatle u Aušvic iz kojeg se neće vratiti. "Ja ga do dana današnjeg vidim kako se penje u kola, fijakere, vozove, tramvaje. (...) Ili pri našoj posljednjoj posjeti, godine hiljadu devetsto četrdeset i četvrte u Zalaegersegu, u improvizovanom getu, odakle će otići, nestati zauvijek" (Gorki talog iskustva, 188).
Eduard Kiš bio je viši inspektor državnih željeznica, pisac "Konduktera" - jugoslovenskog reda vožnje željezničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja i patio je od neuroze straha. "Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko štapom, gazio je mjesečarski, idući za svojom zvijezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive - na svom crnom zamašćenom geroku" (Bašta, pepeo, 126). Danilo Kiš piše svoje prve pjesme. "Prva pjesma koju sam napisao - imao sam tada devet godina - imala je kao temu glad..., dok je druga, više ili manje u istom periodu, imala kao temu ljubav. Eto, taj scenario, bol, proganjanje, smrt, i dalje je osnova moga djela" (Gorki talog iskustva, 245).
1947. Milica Kiš, sa svojom djecom Danicom i Danilom, posredstvom Crvenog krsta repatrirana na Cetinje, kod svog brata, Rista Dragićevića, poznatog istoričara i komentatora Njegoša. "Njegova će biblioteka, čiji su cvijet bili leksikoni i enciklopedije, biti za mene izvorom bodlerovskih sanjarija; La Petit Larousse ilustre, izdanje iz 1923. sa svojim estampama i planches u boji, Čje seme a tout ventČ, posijaće u meni sjeme opasne radoznalosti" (Gorki talog iskustva, 192).
"U svakom slučaju bolest moje Čuznemirujuće različitostiČ nije me napuštala. Trebalo je prvo ponovo da naučim maternji jezik, srpskohrvatski, jezik na kome pišem. I da me moji školski drugovi prihvate, u čemu sam uspio zahvaljujući herojskim djelima sasvim u duhu crnogorske tradicije: tukao sam se pesnicama s najjačim iz razreda. To je bilo oslobađanje bijesa koji sam dugo gomilao i potiskivao. Jevrejsko dijete u Mađarskoj za vrijeme rata tukli su i najslabiji" (Gorki talog iskustva, 204).
1951. Umrla Milica Kiš. "... poslije smrti moje majke i poslije one tri ili četiri godine njene patnje ja više ne vjerujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko mnogo i toliko dugo, to je dokaz da Boga nema" (Gorki talog iskustva, 275).

1953. U časopisu Omladinski pokret objavljena prva Kišova pjesma Oproštaj s majkom. “U gimnaziji sam nastavio da pišem pjesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pjesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vježbe; spremao sam se za pjesnika i izučavao književni zanat” (“Izvod iz knjige rođenih”, Mansarda, 112).
1954. Završava srednju školu na Cetinju. “Tamo (na Cetinju), kao što znate, kiše padaju mjesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovjek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku. Život je u to vrijeme, život mladih pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan, deprimantan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave, kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv. porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve druge mogućnosti za bjekstvo, osim knjige. Mislim da me razumijete. Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gdje sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!” (Gorki talog iskustva, 9).
Upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu. “Došavši u Beograd, ja sam se zagnjurio u taj svijet tzv. boemije, u ŇTri šeširaŇ, u ŇPrešernovu kletŇ, i pio sam pošteno, na gladan stomak, ali do dna, uvijek na eks, ali sam čuvao kao svoju tajnu formulu opstanka, jedinu mogućnu, koju sam pronašao ne u kafani nego takođe u nekoj knjizi. Vjerovao sam u vjerodostojnost te spasonosne formule, te anegdote, jer ju je rekao onaj čiji život i čije knjige nisu bile protivrječne. ŇKako ste uspjeli, gospodine Tin, da opstanete uprkos boemiji, da toliko naučite, dok su oni koji s vama pili, manje ili više svi potonuli?Ň Pisac je odgovorio: ŇJa sam noću pio, a danju radio.Ň Eto, u toj se anegdoti krije ta čarobna formula koju sam čuvao za sebe i koje sam se držao. Ja sam danju sjedio u Narodnoj biblioteci i išao na časove, a noću sam pokušavao, sasvim glupo i uzaludno, da otkrijem tajnu koju krije boemija. Ne, naravno, ne kajem se. Još uvijek vjerujem da je empirijsko saznanje ma kakve vrste, pa i boemija, pogotovo ona, korisno za pisca. Nemojte mi postavljati pitanje kada sam spavao, jer imam spremljen odgovor: u međuvremenu!” (Gorki talog iskustva, 11).
1957. Postaje član redakcije “Vidika” u čijem uredništvu ostaje do aprila 1960.
1958. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao prvi student na katedri za Istoriju svjetske književnosti sa teorijom književnosti. “Upisao sam se na Svjetsku književnost po liniji afiniteta prema literaturi uopšte, kao - mlad provincijalni pjesnik... Želio sam da prozrem, da izučim zanat pisca, da čitam i da učim i ni u jednom trenutku nisam se pitao za dalju svoju sudbinu (...) Tada sam, u tim svojim godinama učenja, pisao eseje o Verlenu i Petefiju, pravio recenzije, sarađivao po listovima i časopisima, sve u manje - više jasnoj namjeri: da izučim zanat spisateljski... “ (Varia, 496).
1959. Prvi “prelazak granice” kod Sežane, na putu za Pariz. “Tako, reči prešli smo granicu zvuče u čovjekovoj svijesti kao kakva čarobna formula poslije koje se otvaraju čudesna vrata i predjeli Sezama, no čovjek odjednom shvati svu laž i neprirodnost tih vještački stvorenih barijera, jer pored prozora voza odmiču i dalje isti vječno zeleni borovi, tamne oranice, obrisi planina, jednom riječju isti neizmijenjeni pejzaž koji je ostao i sa one strane. Osim vavilonskog pomjatanija jazikov, koje je samo zlobna šala bogova, ne postoje nikakve Ňprirodne graniceŇ, nikakve barijere između planina i oranica i sve je to ljudska izmišljotina i prevara. ŇNebo nema otadžbineŇ. Ni zemlja nema otadžbine” (Izlet u Pariz?, Varia, 535). Prvi susret s Parizom. “Sjedim u Luci Spasa (ŇAu Port de SalutŇ) već nekoliko noćnih sati i nostalgično pripaljujem svoju gorku ŇZetuŇ na plamenu svijeća. (...) i razmišljam o tome kako sam se ja to zapravo obreo u Parizu i sada sjedim kao kakav brodolomac u nekoj intimnoj Luci Spasa. Sjedim i pokušavam da se sjetim svojih snova o Parizu, no nikako ne mogu da vidim onu sliku što sam je pomno gradio u sebi, čitajući Baudelairea, Prousta, Mallarmea, Verlainea” (Varia, 223 - 224).. Piše romane Mansarda i Psalam 44.
1960. Završava poslijediplomske studije odbranom rada “O nekim odlikama ruskog i francuskog simbolizma”.
1961. Na odsluženju vojnog roka (mart, 1961 - mart, 1962) u Bileći i Delnicama.
1962. U izdanju beogradskog “Kosmosa” objavljena prva dva Kišova romana: Mansarda (satirična poema) i Psalam 44.
“Ja sam se spremao za književni zanat, studirao sam svjetsku književnost, pisao eseje i prevodio, sve u znaku učenja, i moja prva knjiga Mansarda koju sam nazvao satiričnom poemom, ima u sebi nečeg od te groznice i taj gorki ukus što ga provincijalac doživljava u Beogradu (Gorki talog iskustva, 12).

Sve je to u Mansardi suviše poetizovano, pomjereno, iščašeno, ali negdje na dnu te knjige stoji neki gorki talog iskustva. A taj gorki talog iskustva ostaje i ostaće i u kasnijim mojim knjigama, koje, čini mi se, i nisu ništa drugo do pokušaj traženja moje sopstvene ličnosti, mog sopstvenog ja, želja da se nađe neka prvobitna čistota, katkad u svijetu djetinjstva, katkad u sebi samom" (Gorki talog iskustva, 12). "O, Mansarda je ČpoemaČ, i ona je, dakle, kao takva, više eho doživljaja, više kaleidoskop nego li slikovnica. U njoj jedva da ima realnosti i ona izbjegava stvarni svijet. Ona je transpozicija. Stoga su prave slike, pravi doživljaji iz nje izostali... Putovanje u Mansardi je Čputovanje oko moje sobeČ" (Gorki talog iskustva, 12). "Taj sam svoj kratki roman (Psalam 44) napisao za nepunih mjesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu. (...) Roman sam pisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa djetetom posjećuje logor gdje im se posljednjih dana rata rodilo dijete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu. Slabost te moje mladalačke knjige nije međutim toliko sama ta intriga, odveć jaka, odveć patetična, koliko jedno fatalno odsustvo ironične distance - element koji će kasnije postati sastavnim dijelom mog književnog prosedea" (Gorki talog iskustva, 198 ).

"(...) u okviru mog ČopusaČ ta knjiga (Psalam 44) ima određenu funkciju, a u prvom redu kao svjedočanstvo o jednom traganju i sazrijevanju. S druge strane, ta moja prva dva kratka romana - Mansarda i Psalam 44, štampana svojedobno tako, u jednom tomu, sasvim različita, po temama, rukopisu i stilu, tu su da svjedoče o dvijema linijama koje će ići naporedo kroz sve moje buduće knjige: metafizičke opsesije, s jedne, i istorijske, ČdokumentarneČ rekonstrukcije, s druge strane. Naravno, te se dvije teme, te dvije opsesije, ne razdvajaju sasvim, nego su u mojim kasnijim knjigama često isprepletene, ali ta dva paralelna toka mogu se jasno pratiti" (Gorki talog iskustva, 199). Ženi se Mirjanom Miočinović.

1962 - 1964. Boravi u Strazburu kao lektor za srpskohrvatski jezik. Tu, u tom alzaškom gradu u koji su možda zalazili i njegovi daleki preci po ocu, piše roman Bašta, pepeo. "Na osnovu aluzija u pismima moga oca, njegovi su preci dospjeli u Mađarsku, kao trgovci guščijim perjem, po svoj prilici iz Alzasa, odakle su bili protjerani. Pretpostavljam da su u pitanju ovdje njegovi preci sa majčine strane" (Gorki talog iskustva, 193).

Prevodi Lotreamona, Verlena, Kenove Stilske vježbe, rediguje svoje rane prevode pjesama Endre Adija. "Adi me je kastrirao. Kao pjesnika. Kada mi je bilo dvadeset godina bio sam zaljubljen kao svaki drugi blesavi mladić i počeo sam pisati pjesme. (...) U Adijevoj lirici našao sam po jednu pjesmu za svako svoje duševno stanje. Pomislio sam čemu onda da pišem? Zato sam ga radije prevodio. Preko njega sam doživio patnju, ljubav, razne faze života i smrti. Zahvalan sam samo Bogu što sam mogao da ga sretnem i što od mene nije postao jedan loš pjesnik. Mnogi prozni pisci se oprobavaju i u lirici, ali od takvih pokušaja uglavnom nastaju samo nedozreli izdanci. Adi me je sačuvao od toga" (Gorki talog iskustva, 251 - 252).

1963. Tokom selidbe izgubljeno pismo Eduarda Kiša, pismo koje će u Peščaniku postati "Veliko zaveštanje". "U vrijeme kad sam pisao roman Bašta, pepeo negdje između šezdeset druge i šezdeset pete, otkrio sam, sa užasom, da je iz naše skromne porodične arhive nestalo jedno pismo, koje sam nekad izvukao iz ratnog meteža kao jedinu prćiju svog detinjstva, pismo, koje sam u okviru svog porodičnog mita nazvao Velikim Zavještanjem, sa jasnom aluzijom na nesrećnog i ukletog Vijona" (Gorki talog iskustva, 28 ).

1965. Objavljen roman Bašta, pepeo. "U toj knjizi imao sam problem kako reći vrlo lirske, možda čak i sentimentalne stvari o manje ili više univerzalnom iskustvu djetinjstva. Pisanje ih je moglo spasiti dajući im malo ironije. Morao sam pronaći kako da izrazim neke od veoma okrutnih događaja koji su imali takav uticaj na ovu porodicu, da ne budu puni patosa. Ukratko, u toj mješavini morao sam da mjerim so, biber i šećer. Pokušao sam razoriti lirsku čaroliju time što sam u baštu smjestio velike komade metalnih otpadaka, kakva je i ta šivaća mašina. Ili taj dugačak spisak imenica iz leksikona, koji treba da uništi miris bilja u jednom dijelu knjige" (Gorki talog iskustva, 213).
Dovršava zbirku pripovjedaka Rani jadi na čije će izlaženje čekati četiri godine. Dvije godine radi honorarno kao dramaturg Ateljea 212. "U dvorištu Ateljea 212, kao da gledaš iza kulisa s one strane rampe, tj. s ove glumačke, intendantske, šaptačke, tehničke, u tom dvorištu, između sivih oronulih zidina, neki kamion sa inostranom registracijom, neki od onih što su dovukli odnekud iz svijeta kartonske dekoracije, kartonske šume i oblake, maske od pepier-machea, prašnjave kostime od lažne svile, sa lažnim ukrasima, od lažnog nakita i lažnog zlata..." (Skladište, 161).

"...kamion nalik na čergarska kola, s kojeg skidaju binski radnici svu tu besmislenu dekoraciju, odsutno, nezainteresovano, kao što se vrši svaka radnja čiji smisao čovjek ne shvata, kao što se rukuje svakim predmetom koji ima značenje apsurda, to jeste koji nema nikakvo značenje za onoga koji njime rukuje, nego mu naprotiv, sve to izgleda ne samo apsurdnim, sva ta starudija, nego mu sve to liči još i na neku veliku skupu lakrdiju, koja nije zavrijedila ni pet para, jer binski radnik ne može da shvati, kao što ne može da shvati ni malograđanin, stvari umjetničke izvan utilitarnog konteksta; jer on, iz aspekta svoje bijedne mjesečne plate i svog kuburenja, ne može (s pravom) da razumije zašto se sva ta starudija dovlači iz Španije, iz Rumunije, iz Rusije, iz Južne Amerike, sve te daščurine, taj papier-mache, ti kartonski oblaci, ti tridenti od pozlaćenog kartona, te plave i crvene i zelene perike, to okrzano posuđe iz kojeg ni njegov pas ne bi jeo, te plastične kante koje se na uglu mogu kupiti za pet-šest hiljada (starih) dinara, taj rasklimatani namještaj od najobičnije daske koji on ne bi ni u šupi držao, te krpe, ta okrzana štukatura, rasklimane fotelje koje se bacaju u pristojnom svijetu na otpad, napukli bubnjevi, ulubljeni tromboni, svijećnjaci od lima sa dogorjelim svijećama, ludačke košulje, lanci, konopci, šnurovi, raštimovane gitare, oljuštene klupe, tronošci, vijenci luka od plastike, plastično voće, čamci bez dna, vesla, natpisi, oklopi od kartona, helebarde, sablje, arkebuzi, drvene puške kakvim se danas više ne igraju ni najsiromašnija djeca, ogromne lutke od krpe nevješto skrojene, jedva nalik na ljudska bića... Jer taj binski radnik će odstajati negdje u bifeu, (negdje u bifeu za binske radnike i "tehniku") i neće vidjeti da sve to, sva ta starudija, sva ta besmislica što je doplovila brodom iz Južne Amerike, ili džambo - džetom, ili na kamionima iz Španije i Rumunije, da svi ti naizgled besmisleni rekviziti postaju u jednom času (mogu postati) nekom vrstom čarolije, umjetničkim i moralnim čudom, da će te drvene puške zapucati, da će te halebarde odsijecati glave kraljeva ili pravednika, da će taj čergarski rekvizitarij natjerati ljudima suze na oči, ili izazvati smijeh, provalu smijeha, radost ili sažaljenje, jednom riječju ono što se od Aristotela do danas zove katarza (katharsis) i zbog čega se sva ova drvenarija dovlači preko Okeana, jer to, ipak, ima nekog smisla, nekog višeg smisla, hoću da kažem" (Skladište, 161).

1967. Pronađeno "Veliko zavje-štanje". Kada je, kao nekim čudom, to pismo ponovo izronilo na svjetlost dana, počeo sam da ga čitam kao jedino autentično svjedočanstvo o svijetu o kojem sam pisao i koje je već, tokom godina, počelo da zadobija patinu nerealnog i eho mitskog" (Gorki talog iskustva, 28).

1969. Objavljena zbirka priča Rani jadi (za decu i osetljive). U izdanje, u okviru izabranih djela Kiš je, 1983. godine, u tu zbirku uvrstio i priču "Eolska harfa".

1972. Objavljen roman Peščanik, treća knjiga iz "porodičnog ciklusa". Peščanik je, čini mi se, savršen kao "techne", u njemu nema pukotine; Peščanik je cio jedna pukotina, a ta pukotina jesu "tijesna vrata" kroz koja se ulazi u tu knjigu, ta pukotina je njena "savršenost", njena zatvorenost, njena neaktuelnost, njena hibridnost. I sama riječ pješčanik u svim svojim značenjima jeste zapravo metafora za pukotinu, pješčanik kao stijena od pijeska jeste proizvod geoloških potresa i napuklina, pješčanik kao klepsidra jeste pukotina kroz koju protiče pijesak - vrijeme; pješčanik je slika jednog napuklog vremena, napuklih bića i njihovog napuklog tvorca. Pješčanik je savršena ŇpukotinaŇ!" (Gorski talog iskustva, 39).

"Tačno je samo to da se ove tri pomenute knjige, Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik, u ovom i ovakvom redosljedu, s jedne strane možda dopunjuju, te bi mogle stajati tako poređane kao neki svojevrstan bildungsroman u dvostrukoj funkciji, jer se u njima odslikava razvoj zapravo dviju ličnosti, s jedne strane Andreasa Sama, a s druge D.K.-a, i sve bi to bilo krasno i lijepo kad tu ne bi postojao jedan čudan zakon po kojem se te knjige uzajamno poništavaju: Rani jadi su sadržani u romanu Bašta, pepeo, dakle anulirani onim drugim, a obje te knjige, pak, sadržane su u trećoj, u Peščaniku, dakle takođe anulirane! I tu nije potrebna nikakva utjeha. Rani jadi su skice u bloku, dakako u boji, Bašta, pepeo jeste crtež grafitom na platnu preko kojeg su došle tamne boje Peščanika, guste, pastuozne, prekrile konture iscrtane grafitom, a skice iz bloka prestale su sad već da imaju ikakav smisao i značaj" (Gorki talog iskustva, 52). "...To su tri komponente autobiografskog ciklusa koje zovem "Porodičnim cirkusom". Jednog dana bih volio da pod ovim opštim naslovom objavim ove knjige jer one manje ili više sadrže iste događaje i imaju isti središnji lik, oca, posmatranog sa tri tačke gledišta" (Gorki talog iskustva, 215). Avgusta 1989. godine Galimar je prvi ispunio ovu piščevu želju: La cirque de famille objavljen je u ediciji LČImaginaire.
Objavljena knjiga eseja Poetika.

1973. Dobija NIN-ovu nagradu za roman Peščanik koju će nekoliko godina kasnije vratiti. "Naravno, jedna književna nagrada, sa ugledom koji uživa ova koja je meni dodijeljena, može podići oko knjige i oko njenog pisca izvjesnu, kako se to kaže, prašinu, prašinu koja će se kao sve prašine ovog svijeta jednog dana slegnuti, a knjiga će živjeti svoj život, usamljenički, slučajni, kao što ga žive sve knjige, a osama oko nje (i njenog pisca) biće tada još veća, tišina još stravičnija" (Gorki talog iskustva, 30).

1973 - 1976. Radi kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Bordou. Piše Grobnicu za Borisa Davidoviča. "Sedamdesetih godina živio sam u Bordou, gdje sam predavao na Univerzitetu. Tada sam imao česte i duboke nesporazume u političkim raspravama. Bio sam istinski uplašen monolitnim neznanjem i ideološkim fanatizmom mladih. Samo spomenuti sovjetske logore bilo je svetogrđe. Jedini argumenti koji su mogli, donekle, da poljuljaju takvu uvjerenost, bile su upečatljive priče. Usamljenost u kojoj sam se našao i nemogućnost dijaloga nagnali su me da napišem te Čuzorne pričeČ" (Gorki talog iskustva, 207).

1974. Objavljena knjiga intervjua Po-etika, knjiga druga.

1976. Objavljena zbirka priča Grobnica za Borisa Davidoviča (sedam poglavlja jedne zajedničke povesti) "...ono što je za mene važno, jeste da nisam tražio, i pored p-olemičke iskre koja je podstakla stvaranje te knjige, da ubijedim, raspravljam, ili da prenesem ideološku poruku. Inače bih pisao eseje ili članke po novinama. Osnovno je za mene bilo da nađem, u svom domenu, fikciji, izmišljenom, kraj svoje opsesije i prikrivene polemike sa totalitarnim svijetom i mišlju. Smatrao sam, osim toga, da je moja moralna dužnost, pošto sam u nekim svojim k-njigama govorio o nacističkom teroru, da priđem, u književnoj formi, tom drugom najvažnijem fenomenu našeg vijeka koji je dao sovjetske koncentracione logore" (Gorski talog iskustva, 207). "Čitalac voli da mu se kaže sve, ali u toj knjizi ja sam se malo poigravao, otkrivao sam mu neke stvari, a istovremeno sam ga i obmanjivao. Iako čovjek mora biti oprezan, jer ja vjerovatno najviše obmanjujem čitaoca kada izgleda da priznajem nešto i kada nudim mogućnost za razrješenje problema. Ima pravih i lažnih dokumenata, i čovjek nikada ne zna koji je pravi, a koji je lažan. Cilj svakog pisca je da ubijedi svog čitaoca kako se dogodilo sve o čemu on govori, da je to istina, ali u knj-iževnosti nema istine. Sve je to moja lična istina, onako kako ja vidim događaje u knjigama i dokumentima, kako sam ja usvojio taj svijet, kako sam ga ispljunuo" (Gorki talog iskustva, 216). U jesen počinje "neviđena hajka" oko Danila Kiša i knjige Grobnica za Borisa Davidoviča. "Nemojmo se zavaravati! Polemika oko Grobnice za Borisa Davidoviča bila je u prvom redu politička. Ko je stajao iza svega toga, tek sad možemo vidjeti, mada sam ja, naravno, od samog početka znao odakle duva Košava" (Gorki talog iskustva, 270).

1977. Nagrada "Ivan Goran Kovačić" za knjigu Grobnica za Borisa Davidoviča.

1978. Objavljena polemička knjiga Čas anatomije; u toj knjizi Kiš je izložio književnoteorijske postavke na kojima počiva Grobnica za Borisa Davidoviča i u odbrani svojih stavova (ne samo književnih), superiorno (kako je tvrdila većina kritičara) odbacio napade na sebe i svoju knjigu.

1979. Nagrada Željezare Sisak za knjigu Čas anatomije. Od oktobra živi u Parizu u "izabranom izgnanstvu" (Gorki talog iskustva, 178) kao jedna vrsta prognanika "u džojsovskom značenju te riječi" (Gorki talog iskustva, 161). Do

1983. predaje srpskohrvatski jezik i književnost u Lilu. "U petak sam otputovao u Lil, na časove. Imao sam desetak studenata; predavao sam im "jedan od idioma iz velike porodice slovenskih jezika, koji su ruski i poljski... " Pokušao sam da iskoristim bučan ulazak gospode Jursenar u Akademiju da ih uputim u srpske narodne pjesme, koje je gospođa Jursenar cijenila, o čemu svjedoče njene Istočnjačke priče. Nisu čitali Margaret Jursenar. Onda sam pokušao sa ljubavnim pjesmama. Sonet. Nisu znali šta je sonet. U aleksandrincu, kao kod Rasina. Nisu znali šta je aleksandrinac. (Bez sumnje neka buržoaska smicalica.) Prešao sam na palatalizaciju i jotovanje. To ih je, izgleda, zainteresovalo. Sve su bilježili u sveske. Tako sam u vozu morao da učim palatalizaciju i jotovanje" (Skladište, 238).

"Volim, dakle, rekoh li, u Parizu, to što se kafane i knjižare dodiruju ramenom, kao da se podupiru (susret ljudi); ne volim strukturalistička književna kvazinaučna mudrovanja, taj plemenit i uzaludan napor da se misao svede na ajnštajnovsku formulu (jer znam ruske formaliste, znam Šklovskog, i znam da se djelo može raščlaniti na proste činioce kao sat, i da se može ponovo sastaviti da kuca kao ljudsko srce); ne volim sveopštu politizaciju francuske kulture, njenu "angažovanost", njeno sartrovanje, njeno trovanje čistih pjesničkih vrela, volim kako Pariz reaguje na aktuelna zbivanja; živo, strasno, pristrasno..." (Homo poeticus, 177 - 178 ).

"...ne volim nombrilizam, parisko, francusko manihejstvo, gdje se sve svodi na uprošćenu, besmislenu formulu lijevo i desno, kao na dan posljednjeg suda, gdje pariska inteligencija, davši sebi prerogative Boga i sudije, baca grešnike na jednu, a pravednike na drugu stranu, bez suđenja i bez opoziva; volim pokretnu biblioteku metroa, tu sporednu Nacionalnu biblioteku na točkovima; ne volim da slušam pa-risku inteligenciju koja se do zamora služi jednim te istim referencama: Marks, Mao, Frojd, Sartr, a nikad, ili skoro nikad, Montenj, Bodler, Flober, Kami...; volim toleranciju Pariza, gdje ima mjesta za svaku tendenciju, ideju, političku i književnu, taj široki spektar oprečnih mišljenja koja žive pod istim krovom kako kakva velika, bučna i zavađena porodica; ne volim kratko pamćenje pariske inteligencije, koja je odbacila sumnju, taj najdragocjeniji intelektualni kompas, i godinama strasno griješila protiv istine, protiv očiglednosti i protiv slobode; volim njenu brigu za slobodu, jer i kad je griješila protiv istine i to je činila iz brige za slobodu; ne volim njenu neinformisanost, njenu nečuvenu lakovjernost, njenu naivnu "vjeru u progres", njen staljinizam kojeg se s mukom oslobađa; volim njenu spremnost da se pokaje, da prizna svoje dojučerašnje zablude i svoje dojučerašnje grijehe (...) (Homo poeticus, 177 - 178).

1980. Nagrada Grand aigle dČor de la ville de Niče za cjelokupan književni rad. "Nagrade (...) primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš" (Saveti mladom piscu; Život, literatura, 93).

1981. Rastaje se sa Mirjanom Miočinović. Od tada do kraja života sa Pascale Delpech.

1983. U okviru Djela Danila Kiša prvi put objavljene knjige Noć i magla, Homo Poeticus i zbirka priča Enciklopedija mrtvih. "To je knjiga (Enciklopedija mrtvih) o ljubavi i smrti, i usudio bih se da kažem da se pažljivim čitanjem može otkriti da su eros i tanatos, kao teme, koje se provlače kroz sve moje knjige, ovdje došli do nekog punijeg izraza. Mislim da je to osnovna stvar koju bih mogao reći o značenju Enciklopedije mrtvih" (Gorki talog iskustva, 132).
"Način na koji opisujem namjere onih koji su napisali tu Čenciklopediju mrtvihČ isto tako pokazuje moj spisateljski ideal. Uzeti sitne podatke iz života i raditi tako da to postane mitska, vječna knjiga, otkriti ispod malog broja riječi neizmjernu i skrivenu realnost... Tako alegorična dimenzija ponekad mi se čini tako vidljivom... Međutim, skoro niko je nije zapazio..." (Gorki talog iskustva, 238).

"Htio sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama, postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti" (Gorki talog iskustva, 209).

1984. Dobija Andrićevu nagradu za zbirku pripovijedaka Enciklopedija mrtvih. "Ta nagrada me, najbliže rečeno raduje, jer je doživljavam kao priznanje koje posredno daje sam Andrić. Činjenica što nosi ime Ive Andrića jeste za mene ugodna i prijatna. To je sve što bih o tome mogao reći. Bojim se da bi svaki drugi razgovor na temu nagrada mogao biti neugodan, meni zapravo već i jeste neugodan" (Život, literatura, 176).

1986. Dobija nagradu "Skender Kulenović" i francuski orden "Vitez umjetnosti i književnosti". "Čovjeku je prijatnije da dobije nagradu, nego pogrdu. Mada ja imam jedan pr-incip koji sam formulisao u Savetima mladom piscu - primaj nagrade sa ravnodušnošću, ali nemoj učiniti ništa da ih zaslužiš - i mislim da sam se do sada dosljedno držao toga i prema nagradama imam čistu savjest" (Gorki talog iskustva, 154).

Započinje rad na knjizi Život, literatura (A Central European Encounter, Confidential Tolk with Gabi Gleichmann). "Sa švedskim kritičarem i novinarom Gabijem Glajšmanom pišem knjigu koja se zove Život, literatura (...) iskoristio bih tu priliku da napravim jednu, da nazovemo tako, knjigu proza, proznih fragmenata, u koju bi ušle one teme koje iz raznoraznih razloga nisu obuhvaćene mojim autobiografskim triptihom. Jer, ne znam iz kojih razloga, najčešće valjda iz estetskih, a katkad iz psiholoških, mnogi sižei, mnogi doživljaji nisu uspjeli da se uklope u te prozne cjeline. I s obzirom na to da vjerujem, ili sam čak sasvim siguran, da memoare neću nikada napisati. To valjda ne spada u posao pisca da piše memoare, to mi nešto više liči na političare i javne ličnosti druge vrste. Dakle, iskoristiću ovu priliku pisanja te knjige intervjua, kao priliku da odgovorima dopunim, da doista kažem one stvari koje nikada nisu doživjele milost uobličenja i koje vjerovatno ne bi nigdje mogle da se pojave ako ih ovdje i ovom prilikom ne iskoristim. To su one teme koje neće postati i ne mogu postati više nikad ni priča, ni roman, ali nadam se da imaju konzistentnost autenitičnog proznog rada" (Gorki talog iskustva, 158-159).

U oktobru učestvuje na 48. međunarodnom kongresu PEN-a u Njujorku. Prvi vidljivi znaci bolesti koju američki ljekari dijagnosticiraju kao rak pluća. Operisan krajem godine u Parizu.

"U naslovnoj priči Enciklopedije mrtvih otac naratorke i glavne ličnosti obolijeva od raka (...) Bio sam prilično zapanjen kad sam prošlog novembra i sam saznao da imam rak pluća. Rekao sam sebi: to ti je kazna. Period u kojem sam napisao ovu priču podudarao se naravno sa razvojem mojeg sarkoma, moje guke. Ta paralela nije mogla ostati bez značaja za mene" (Gorki talog iskustva, 228).

"(...) s druge strane ima nečeg neshvatljivog u tom osjećanju krivice. Kad se veoma dobro osjećam, pomislim da sa mnom nešto nije u redu. Možda moja posljednja knjiga barem to potvrđuje: kad tako misliš, to te i snađe. Nije to, međutim, neka moja jasno uobličena teorija, prije je to osjećanje koje je duboko usađeno u meni. Skoro sam htio reći: usađeno u mojoj duši, skoro da sam htio da stavim ruku na grudi, ali najmanje pola duše, ili pluća, isječeno mi je odatle. I svom ljekaru rekao sam da se osjećam kastriranim. Duhovno kastriranim. Kad bih ranije rekao: moja duša, položio bih uvijek ruku na tu stranu. Sada je tu prazno" (Gorki talog iskustva, 229).

1987. Sedmojulska nagrada. "Nagrade (...) primaj sa ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš" (Saveti mladom piscu, Život, literatura, 93).

1988. Izabran za dopisnog člana SANU. Dobija Avnojevu nagradu i dvije značajne međunarodne književne nagrade, u Italiji (Premio di Tevere) i u Njemačkoj (Preis des Literaturmagazins).

1989. U martu boravi u Izraelu gdje sa ekipom Avala filma i rediteljem Aleksandrom Mandićem snima razgovor sa Evom Nahir i Ženi Lebl, dvijema Jevrejkama koje su prošle kroz pakao naših otoka (Golog i drugih). Od 12. do 15. februara 1990. sarajevska televizija emitovala je tu dokumentarnu seriju pod naslovom Goli život. Američki PEN dodjeljuje mu Bruno Shulz Prize. Knjige su mu prevedene na tridesetak jezika.

15. oktobra u Parizu umro je Danilo Kiš. Po svojoj želji sahranjen u Beogradu, po pravoslavnom obredu. Borislav Pekić je tih dana zapisao. "U posljednjim, za žive vidljivim časovima, vjerni je prijatelj upitao Danila boli li ga šta. "Da", rekao je. "Šta?", upitao je prijatelj. "Život", odgovorio je Danilo" (Vidici, 4 - 5/ 1990, 66).

"Sa šesnaest godina, ako želite da znate, ja sam se izliječio od tih profesorskih pojmova slave, koja se postiže kroz literaturu, od vječnosti itd... Djelo iščezava u duhu sa smrću. (...) U isto vrijeme, nije nemogućno da bih, prilikom prelaska rijeke smrti u Haronovoj barci, volio sa sobom ponijeti svoja cjelokupna djela... pitam se da li bi bilo lakše tako umrijeti" (Gorki talog iskustva, 180).

(Biobibliografiju Danila Kiša priredili su Aleksandar Lazić i Predrag Janičić. U nastavku slijede sjećanja književnika Mirka Kovača.)
PIJEM NAJBOLJA VINA I BOLUJEM OD LOGOROLOGIJE: Poznavali smo se tridesetak godina, od toga smo najmanje dvadeset i pet godina bili bliski prijatelji. S njim me upoznao Miro Glavurtić u kavani Ruski car. Predstavio ga je kao medialista na književnom krilu, kao aristokrata u onom "bodlerovskom značenju te reči, kao aristokratu duha". Tada sam još bio gimnazijalac, učenik osmog razreda Druge muške u Beogradu, ali sam već maštao o bijegu iz gimnazije kako bih se danju, čitajući knjige u Narodnoj biblioteci, posvetio učenju zanata književnog, a noću, skitajući s umjetnicima, pohađao i školu života. Vjerojatno sam bio jedan od rijetkih maturanata koji je poznavao mnoga slavna imena beogradske boheme. Sada se prisjećam visokog vitkog mladića za mramornim stolom u Ruskom caru. Pušio je tako sladostrastno, gotovo pohotno. Pio je čaj s rumom. Prstima obiju ruku povremeno bi pročešljao gustu i bujnu kosu. Imao je azurno plave oči, ugodan glas i neku lakoću u ophođenju. U jednom je trenutku razvezao šal i zavalio se na naslon. Blago se osmijehnuo i rekao: "Ovo nije moj mantil, ovo nisu moje cipele!" A doista je puhalo, košava je zviždala iza prozora brišući pustim beogradskim ulicama. Sve se njihalo. Tada je zavrnuo džemper i pokazao mi da je između potkošulje i tog grubog pletenog džempera udjenuo Vidike, književni list studenata Beogradskog sveučilišta; tu ga je udjenuo da bi mu štitio prsa. U tome listu čitao sam njegove tekstove; bio sam očaran. I kasnije sam ga viđao mahom po krčmama i knjižnicama. Odlazio je na koncerte, često je stajao pred Kolarcem i obično na šarm dobivao "kartu više". Viđao sam ga u Kinoteci. Tamo se pojavljivao s jednom ljepoticom duge kestenjave kose i to kad se prikazuju francuski filmovi, pogotovu Carneovi i Renoirovi u kojima je pisac dijaloga bio Jacques Prevert. Već tada se spremao da prevodi poeziju Preverta.

"Kinoteka je bila stecište radoznalih i zaljubljenih, čarobna kutija, Aladinova lampa, gdje su dolazile jednako devojke sa dugim crnim kosama a la Žilijet Greko i ČegzistencijalistiČ - zapušteni i bradati momci - i gdje smo mi, sedeći u tami bioskopske dvorane, užasno sami, ili se dodirujući rukama, omađijani, slušali dijaloge tih čudesnih filmova čije su nam reči dopirale do srca i uveravale nas, bar na trenutak, da je svet sazdan od ljubavi, da će ljubav kao novi Mesija da spase svet od propasti."

Tako je on pisao, iako je znao da pjesnici ne spasavaju svijet, samo nastoje udahnuti mu dušu. Jedanput smo se našli u njegovoj sobici od nekoliko kvadrata koja bješe smeštena u potkrovlju. Uspeli smo se skliskim stubištem do mansarde. S nama su bili Miro Glavurtić i Leonid Šejka. Ušli smo u taj hladni sobičak. Prozor bješe zatrpan krpama i starim novinama, a posvuda razbacane knjige i časopisi. Zapazih nekoliko knjiga ispod staklenog zvona - to je ona staklena kupola pod kojom se u kavanama čuvaju namirnice, mahom pihtije, paštete, sendviči, proja itd. Upitah: "Zašto su tu sklonjene samo neke knjige?" "Stalo mi je do tih knjiga, a to je jedini način da ih sačuvam od pacova", rekao je. Kasnije, u njegovoj prvoj knjizi, kratkom romanu Mansarda (1963), nalazimo u literanoj formi taj podatak: "To je stakleno zvono zdipio u tu svrhu Jarac - mudrijaš iz Tri slona; jednostavno ga je nabio sebi na glavu i izjavio pred svima: putujem s ovim zvezdama bliže, a svi su se (pa i konobar) smejali tome kao duhovitoj i za njegove godine ambicioznoj šali". Dalje se navodi popis knjiga koje su čuvane pod tim zvonom. Između ostalih tu je Spinozina Etika, Weiningerov Pol i Karakter, jedno džepno izdanje Van Goghovih reprodukcija i jedan internacionalni red vožnje. To je svakako bio primjerak Konduktera, autobusnog, brodarskog, željezničkog i avionskog, što ga je, kao glavni urednik, potpisao viši željeznički inspektor Eduard M. Kiš, otac pisca koji će taj Red vožnje, taj kultni obiteljski dokument, to dragocjeno nasljeđe, učiniti slavnom knjigom. A tako nešto mogu samo majstori-čarobnjaci. Da još malo ostanemo u toj sobi na mansardi za koju pisac kaže da je bila slična "utrobi malih lađa što se ljuljaju na pučini izgubljene u tamnim noćima". Tu je Danilo započeo s tezama za esej o Glavurtićevim crtežima. Hodao je tamo-amo po toj maloj sobi uzmahujući svojim dugačkim rukama. "Hodaš kao De Maistre u paklu svoje sobe", rekao je Glavurtić. Sjedili smo u kaputima, pili smo mlijeko i grickali kekse. Slušali smo njegov zvonki glas. S lakoćom je govorio o "pečatu Cranachove naivne anatomije" koji je utisnut na Mirovim crtežima, o utjecaju Konrada Witza, o atmosferi holbeinovskog fatalizma, o "grafičkoj mori". Sjećam se kada je rekao da se preciznost stječe i uči, te da su Glavurtiću koristili geodetski instrumenti koje je, umjesto slikarskih nogara, nosio po Dalmaciji. (Miro Glavurtić je počeo kao građevinski tehničar i geometar). A čitanje podjeljaka na geodetskim letvama, isto je što i sricanje pjesničkih simbola. Tada me pogledao i dodao: "Sve ovo važi i za književnost. Čuvaj se suvišnih reči, tamani ih kao gamad".
Bilo je kasno, kiša je pljuštala, čulo se kako bubnja po krovu. Svijetlo žarulje bješe se razlilo po onom staklenom zvonu dajući mu neko unutarnje obasjanje. Bješe to malešni žižak nad poklopljenim knjigama, mistična svjetlost koja zari iznutra, a cijeli taj prizor doimao se kao kakav vas Hermetis jednog alkemičarskog procesa u kojem će se "tvari podvrgnuti pretvorbi". To je zvono pravi simbol, sjedište svih transmutacija, "sferički kozmos" u kojem sam ugledao zametak budućeg djela, klicu života. Pokušali su kasnije neki književni štakori nagristi to djelo, ali ono je bilo zaštićeno vlastitom veličinom. Ono sada svijetli ispod velike književne kupole, ispod "zlatne prašine vremena".
Sjećam se kada smo se našli na izložbi grupe Mediala 1958. godine u Omladinskoj galeriji. Razgovarao je s Leonidom Šejkom o "registru organskih i neorganskih motiva", o konačnom inventaru Đubrišta. Već je tada maštao o knjizi kao enciklopediji, o Velikom registru u kojem bi se "vrtoglavo smenjivali pojmovi po zakonima slučaja i azbučnog (ili nekog drugog) sleda". Čitao je Šejkinu klasifikaciju, popis stvari "celih i raspadnutih, pokretnih i nepokretnih, sa senkom ili bez senke, s telom i antitelom". Šejka je skladišta nazivao "botaničkim ruševinama", a često je citirao Ionesca da svijet nije ništa drugo doli jedan veliki rekvizitarij. Pa ako je Šejka već naslikao svoj poliptih potpisujući se kao klasifikator, onda je Danilo u svom prvom romanu Mansarda započeo taj postupak koji će usavršavati i pretvoriti u estetsku kategoriju "imenovanja stvari", nabrajanja, redanja i navođenja, umetanja i citiranja, "kruženja tekstova u tekstovima". Nije bio čuo za H.L. Borgesa, ali je primjenjivao njegovo shvaćanje "da literatura uzima od literature", a Iskušenje svetog Antuna čitao je kao "protokol oslobođene fantazije", kao "djelo koje svoje sopstveno postojanje duguje jedino prostoru knjiga". Da, doista, Danilo je čitao knjige s olovkom u ruci, "onako predano i precizno kako se čita samo u stvaralačkim ciljevima, radi određenog dela", Biblioteka kreše iskre, rekao bi M. Foucault. "Pamtiti - znači ponovo uspostavljati bliskost", kaže Brodski. Često mi u sjećanju iskrsne neobičan prizor kada sam jedne večeri sišao u Prešernovu klet, beogradsku kavanu noćobdija i boema. U kutu, za jednim stolom, zatekoh bučno društvo u kojem je dominirao Danilo. Njegov zvonki glas nije imao premca u nadvikivanju.

Sto bismo mi bez tebe :-*

Ugledao me i uzviknuo: "Lumpujem s Cetinjanima!" Tada spazih da je na stolu, između sifona, boca, čaša i pepeljara, ležala lutka veličine novorođenčeta. Taj detalj pamtim kao bizaran, iako Danilo nije bio sklon ekscentričnostima.
U to vrijeme umjetnički život kosio se s pravima socijalističkog života i socijalističke ideologije općenito. Dometi umjetničkih sloboda bili su mali, premda dragocjeni u razbijanju proleterskih mitova. Otpor se očitavao i u nekim vanjskim obilježjima, manjim ispadima i skandalima. Tko je nosio bradu ili crnu odjeću, zalazio u crkvu, slikao nakaze, pisao stihove poput Baudelairea ili citirao Nietzschea, imao je šansu da ga proglase dekadentom i neprijateljem. Slikarska grupa Mediala prednjačila je u nestašnostima. Slikari Miro Glavurtić i Mišel Kontić propovijedali su dendizam kao vrstu otpora socijalističkom oblačenju i sivilu. Uroš Tošković znao se tako unakaraditi da su ga policajci i građani tjerali kao ruglo koje sramoti njihov grad. U Mediali se pojavio čak i demobilizirani kapetan JNA Milovan Vidak, talentiran slikar, s jednim staklenim okom što su medialisti uzimali kao ekscentričnost ili svojevrsnu instalaciju. U tom krugu kretao se i Danilo Kiš, ali bez vanjskog kićenja i maskiranja. On je smatrao da je njegov život sam po sebi ekscentričan, pa mu nije bio potreban nikakav frajerski stil ili tzv. umjetničko odijevanje. Njegova je pobuna bila duboka, a njegov stil besmrtan.
Jednom sam se našao u slikarskom ateljeu u ulici Strahinjića bana. Netko je tu bio priredio izložbu slika Dada Đurića, uz glazbu i zakusku. Na slikama bjehu deformirane lutke, glavate i kratkih tijela, u ležećem stavu, raskrečene na nekom smetlištu, ili pak visoko uzdignute na zrakastim kotačima i biciklima. U atelje su zajedno stigli Leonid Šejka s gitarom i Danilo Kiš s onom lutkom iz Prešernove kleti. U jednom trenutku Danilo je uzeo riječ i govorio o funkciji lutke u Dadovom slikarstvu, ali je istodobno varirao, na svoj duhovit način, šarmantno i inteligentno, rječnikom erudita, cijelu povijest lutkarstva i dramsku ulogu lutaka u srednjovjekovnim kazalištima. Crkva je spaljivala lutke kao i nepoćudne knjige. Danilo je govorio o lutkama Dada Đurića kao o leševima, mrtvoj djeci, fetusima. Pokatkad umjetnik čereči te lutke i baca otkinute djelove na kakvu glatku površinu. Dugo ih promatra iz svih kutova, izučava skraćenja tijela. On još skuplja lubanje i kosti. To su za Glavurtića “mistične kontemplacije uz mrtvačku glavu”, za Šejku “atributi noći”, a za Dada slikarski materijal koji poništava realni svijet da bi se stvorio onaj magijski. Danilo je volio enterijere slikarskih ateljea, ugodno se osjećao u tim “skladištima predmeta”. Tamo bi nam često recitirao Puškina na ruskom, Baudelairea na francuskom, Adya na mađarskom, a u kasne sate, u boemskom štimungu, prekrasno je pjevao ciganske romanse. Dok pišem ovaj tekst, gledam jednu Danilovu fotografiju snimljenu ispred panoa na kojem se reklamira Fellinijev film Ulica. Na panou je veliki crtež Giuliette Masine s cvijetom u ruci. Tu je Danilo zastao, u dugačkom je šinjelu, nasmijan, drži ružu između prstiju. Tih godina živjelo se na ulici. Kao aveti smo tumarali gradom, gotovo pod simboličnim znakom Fellinijevih naslova Dangube, Ulica, Probisvijet, Kabirijine noći. Čitali smo Poslanicu Židovima, u kojoj se kaže da mi ovdje nemamo trajnog grada. Danila je opsjedao mit progonstva, mit lutalice. Za njega bješe trauma onaj slijepi kolosijek što ga opisuje u romanu Bašta, pepeo (1965), kolosijek koji je “ubijao i posljednju iluziju o bekstvu”.
U romanu su čudesno opisane selidbe. Tu je i ona antologijska scena koja se dogodila poput čuda: “Jednog jutra rano-rano, majka me trgla iz sna i rekla mi uzbuđeno, šapatom, da se spremim. Ono malo stvari što nam je još bilo preostalo stajalo je već spakovano u koferima. A pred kućom, tamo na slijepom kolosijeku, osvijetljen svjetlošću svojih prozora, stajao je voz (WAGON LITS SCHLAF - WAGEN RESTAURANT), na prozorima su se pomaljale začuđene dame sa šeširima i s kosama pomalo neurednim, i jele su bijele zemičke uvijene u fine papirne salvete kojima su brisale svoje duge lakirane kokte, zatim su bacale hartiju kraj pruge u korov, gdje su čeprkale neke bolesne, čupave kokoške”.
Ta osvijetljena kompozicija prispjela na kolosijek zarastao u korov i koprivu može poslužiti kao teorijski uzorak fantastičnog umijeća, svojstvenog velikim majstorima da naruše “nepromjenljivu zakonitost svakodnevice". Ta čudesna Danilova kompozicija djeluje kao “greška u opažanju”, a u stvari je istinita jer je prirodna, jer poništava granicu stvarnog i prividnog. Samo se obdarenim događaju čuda, samo oni tako barataju dvosmislenim činjenicama. Kada sam maloprije spomenuo onu fotografiju, prisjetio sam se nekih lijepih studentica književnosti koje bijahu zapazile da je Danilov lik podsjećao na Aleksandra Bloka, onog razbarušenog pjesnika iz petrogradskih kavana uoči revolucije. Sudeći po fotografijama bilo je u tome istine, ali to spada u brucošku zabavu, izvire iz onog razdoblja što ga nostalgično zovemo mladost - ludost.

Ako štogod pjesnike čine sličnim (a niko nije tako različit kao pjesnici) onda je to upravo isti grč, ista žudnja da se “ponešto sačuva iz svog propadljivog svijeta, iz vlastite civilizacije”. Pa ipak je ta sličnost utjecala da se riječi A. Bloka nađu kao moto romana Mansarda. Dakle, s dvojnikom je započela ta avantura, odmah s najviše točke, s literarne mansarde prema nebeskim visinama! I ma kako djelovao razbarušeno i boemski, Danilo je bio precizan, čak bih rekao čovjek pravila. Ako ga je nešto tako snažno opteretilo, to je samo “ludilo perfekcionizma”. Začudo, nikad ga nisam povezivao s nacijom, obitelji, podrijetlom, iako je, razumije se, sve to imao. Tako je izmicao kanonima, tako se izdvajao “kao da nije od ovoga svijeta”. (To je bila njegova omiljena formulacija kad hoće naglasiti nečiju posebnost). Često je isticao kako mu je ideal da se svuda osjeća tuđincem ili prognanikom, premda je znao da “nitko sebe ne isključuje iz zajednice bez kajanja”. Pozicija apatrida barem se suprostavlja banalnom duhu nacionalista koji svojim teorijama uvijek pripremaju buduća zlodjela. Za pisca je dragocjen dvostruki identitet. Dobro je kad se rodi na razmeđu. Pisao je i o svom mjestu rođenja: “Taj grad što se na srpskom zove Subotica a na mađarskom Szabadka, sa tim predznakom, sa tom determinantnom na Čjugoslovensko - mađarskoj graniciČ, tu je, dakle, u prvom redu da svedoči o toj dvostrukosti, o tom ambigvitetu jezika, porijekla, istorije i kulture, kao i o tome da u sudbini pisca ništa nije slučajno, pa ni slučajnost mjesta njegovog rođenja”. Kada sam već spomenuo progonstvo i tuđinu, onda bi valjalo, dodati da je to Danilu pogodovalo barem kad je u pitanju mir za pisanje knjiga, ako pisac uopće može imati mira. U Strazbourgu je napisao Baštu, pepeo, u Bordeauxu Grobnicu za Borida Davidoviča (1976), u Parizu Enciklopediju mrtvih (1983). U Beogradu je pisao samo Peščanik (1972). Nakon izlaska tog romana, pred odlazak u Bordeaux gdje je dobio mjesto lektora za srpskohrvatski jezik, rekao mi je da on više neće pisati, da je njegov obiteljski bunar presahnuo. Znao sam da su to jadi pisca kad rukopis ode od njega, da je to osjećaj potištenosti i praznine, ali sam isto tako znao da se iz toga straha rađa potreba za pisanjem. Danilo je uvijek “znao više od ostalih, a usprkos tome sumnjao više od svih”. Bez te sumnje, bez te borgesovski shvaćene autocenzure ne može se dosegnuti ona punina kojoj je Danilo težio i o tome čudesno pisao u Priči o Majstoru i učeniku. On kaže da postoje samo trideset šestorica na svijetu koji razliku “Punoću od Privida punoće”. Ako je tako, onda je Danilo bio jedan od njih. Sada pregledavam neka njegova pisma, nailazim na jedno iz Bordeauxa. Piše duhovito o svađi s nekim francuskim ljevičarima, a na kraju pisma veli: “Ovdje pijem najbolja vina i bolujem od logorologije!” Da, već je tada počela velika priprema. Čitao je manijački o komunističkim logorima i to sve što mu je bilo dostupno na nekih pet jezika. Kada smo se vidjeli u toku ferija, rekao mi je: “Imam sve priče u glavi, formu osjećam i naslućujem, ali mi je potreban i neki povod zašto baš ja da pišem o tome”? Rekoh mu da je tu dovoljno njegovo židovstvo, nestanak oca u logoru, a nadasve to da je njegova duša predodređena da upija smrt. “Da, imaš pravo”, rekao je. “Da, ja osjećam zlo na svojoj koži.” Već tada je govorio “da će u skorijoj budućnosti, ako sve ne ode do đavola, odgovornost pisca biti odmjeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvarnosti logora, hitlerovskih i staljinovskih podjednako!”
Nekih dva mjeseca nakon toga razgovora stigla je iz Bordeauxa pripovijetka Nož sa drškom od ružina drveta. Posvetio ju je meni i zamolio me da mu napišem nekoliko riječi o priči. Umjesto pisma poslao sam brzojav: “Nož je savršen, čak i da nije posvećen meni!” Danilo se vratio iz Bordeauxa s gotovom knjigom Grobnica za Borida Davidoviča. I prvo što mi je rekao bješe ona ista priča kao i poslije Peščanika da on više nema o čemu pisati, da su njegove opsesije potrošene, a njegovi izvori presušili. Odmah treba reći da je iza toga napisao desetinu eseja i dvije knjige. Jedna je iznuđena, u odbranu književnosti, dragocjena i kultna knjiga Čas anatomije (1978), druga je Enciklopedija mrtvih, jedna od najblistavijih zbirki pripovijedaka u svjetskoj književnosti. Bože, je li sudbina tako htjela da to bude njegova posljednja knjiga i da nosi naslov Enciklopedija mrtvih?
I ovaj put nije naodmet nešto reći o skandaloznoj književnoj aferi oko Grobnice za Borisa Davidoviča. Najprije su nakladnici drhteći čitali knjigu, a njihovi instin-kti samocenzure nisu zatajili, pa su je vraćali piscu uz izgovor da je nekomercijalna i, dakako, uz privatno mišljenje da je vrhunsko umjetničko štivo. U svijetu gdje vladaju zakoni tržišta, ta je knjiga bila i umjetnički i komercijalni uspjeh; samo je u Americi dostigla tiraž od preko pedeset tisuća primjeraka. No, kada je ta knjiga već objavljena u Zagrebu, na nju se i njezina autora podigla neviđena hajka. Bio sam mu tada najbliži, proživio sam njegovu dramu.

Te književne ništarije i novinarske propalice igrale su na tu kartu da ga proglase plagijatorom i lopužom, a iza toga se skrivala mračna antisemitska, šovinistička i staljinistička nakana. Razbojnici su Danila izveli na sud. Sam se branio; ta, zbilja, tko bi mogao zastupati njegov duh, njegov intelekt, njegovu čednost. Sada se prisjećam kako je sudnica uvijek bila puna. Dolazili su neki mladi ljudi da čuju optuženog, da mu se dive. A on je tu briljirao, držao je lekcije iz etike i estetike, lekcije iz književnosti. On je branio vlastiti život. Na kraju je njegovim progoniteljima uzvraćeno božjom pravdom, Danilovim uzletom u sam vrh svjetske književnosti.
Posljednji put smo se vidjeli u njegovoj sobi u Beogradu, 8. rujna 1989. godine. Ležao je na divanu i trpio nesnosne bolove. Mi, njegovi prijatelji, sjedili smo u toj sobi punoj svjetla i čekali da bolovi nakratko popuste kako bismo ga vedrijim pričama barem malo oraspoložili. Sve je pažljivo pratio i svaku riječ upijao kao mališan koji sluša odrasle. Najednom se okrenuo prema meni i rekao: “Daj mi ruku da ti pokažem koliko najjače mogu stegnuti”. Uzeo sam njegovu ruku, ali u njoj ne bješe nikakve moći. Ta negda snažna koščata ruka bješe slabašna, beživotna. To je bio naš posljednji pozdrav, naš oproštaj. Rekoh mu utjehe radi, ali i s nadom u Boga, da će ta ruka živnuti, da će ona još napisati neke čudesne stranice. On me samo pogledao onim lijepim plavim očima. Blago se osmijehnuo. A ja sada čujem posljednje riječi iz njegove slavne priče Slavno je za domovinu mreti: “Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.”
ROVINJ, 26. RUJNA 1992: Dragi Filipe, cijelog rujna bio sam uznemiren snovima, a i druge su me depresije ophrvale, pa sam se znao naći u zamršenim stanjima, bez ključa i alata da ih raspletem i isplivam iz njih. U tim snovima, gotovo svake noći, pohodio me Danilo. Bili su to mahom košmarni snovi, a samo jedan posve jasan tako da sam ga zabilježio i sada ti ga šaljem uz ovo pismo, možda kao svoj duševni podatak. Ne upuštam se u tumačenja i odgonetanja snova; ostavljam ih da se talože negdje u dubinama, potiskujem ih i čekam da izrone kao stvarni prizori. Neki moji snovi obistili su se u zbilji točno onako kako sam ih sanjao, ali to je priča koju bismo nekom drugom zgodom mogli nastaviti, to prije što je tvoja literatura neka vrsta pažljivog odabira čitavog niza snova.
Taj lanac Danilovih učestalih noćnih posjeta prekinut je onog časa kada sam iz jedne bilježnice izbacio neke kratke zapise koje sam tu unio možda bez dovoljno strogosti zlobeći katkad našu prisnost. To su bile samo skice, jer ja sam u rijetkim trenucima ponešto zapisivao i to nakon kakvog zanimljivog događaja, čitanja neke knjige ili razgovora koji bi me potakao da ga barem u naznakama unesem u bilježnicu. Danilo se u mojim snovima pojavio nekoliko puta na isti način, uvijek bi mi kažipstom ukazivao na neki meni nerazumljivi tekst. Za njega je pisana riječ imala kultno značenje, bio je osjetljiv na svaku ma i najmanju omašku ili nepreciznost. Ja bih se usudio reći da je on jedan od rijetkih pisaca koji u svome djelu nema suvišne rečenice. I nije volio onu literaturu koja stvari ogoljeva do kosti, niti one pisce koji ruju po svojoj nutrini da bi nas sablaznili slobodom samorazaranja; štoviše, draža mu je bila nedorečenost od pretrpanosti. Te su zabilješke s mojeg stajališta bezazlene, a ipak sam pozvao dragog cenzora u svoje snove i on je svake noći listao neke knjige i odgonetao tajanstvene rukopise; to je činio uporno, sve dok te tekstove nisam izbacio iz bilježnice.
Ako umijem razmišljati o snovima, onda iz ovoga proistječe da to ipak sam ukazujem, prstom svojeg dvojnika, na sve ono što bi moglo povrijediti neke meni drage i bliske ljude, pogotovu uspomenu na njih. Kad god su neke naše zalihe duševne na izmaku, kad je naša java ozbiljno ugrožena, nastupa ta čarolija zvana san, katkad iscrpljujuća, tegobna, mučna, groteskna, ali u mnogo čemu poticajna i upozoravajuća, jer dolazi iz posve nepredvidljivog izvora.

Ima trenutaka kada mi se učini da je moj zbiljni svijet samo niz pogrešaka, a sve moje dobre i prave odluke došle su iz nesvjesnog. Sada sam ponovno u nedoumici što ću s ovim zabilješkama koje sam ostavio, smijem li ih javno izložiti i hoće li se moj dvojnik rasrditi tražeći od mene više strogosti i više forme.
Negdje u ljeto 1987. godine sjedio sam s Danilom na mojoj terasi u Beogradu; bila je to naša prva duga popodnevna sjedjeljka i prva zajednička večera nakon njegove bolesti i operacije. Volio je tu moju terasu, a u jednom trenutku pošle su mu suze na oči, suzdržao se da ne zaplaće i jedva izustio: “Kad bi znao koliko sam puta u bolnici mislio na ovu terasu i pitao se hoću li je više ikada vidjeti.” Tada sam mu pokazao neke svoje kratke tekstove i male literarne igrarije i zavrzlame; mislio sam da će mu se dopsti te bilješke u kojima ga spominjem u formi neobične memoaristike, dakako uvijek s naklonošću i ljubavlju koju sam gajio prema tome prijatelju. Čitao sam mu jedan kratak zapis dubrovački iz vremena kada su liječnici utvrdili da ima tuberkulozu.
Sjedili smo pod difuznim svjetlom u jednom baru i ja sam opisao kratki bljesak u njegovoj ruci; bila je to velika čaša rakije s kojom je ispio čitavu šaku ljekova. Imao sam i jednu malu priču pod naslovom Danilo i plavičasti bokori dima, a na jednom mjestu i kratak zapis o njegovim od nikotina žutim prstima koji bijahu natekli i gotovo prokrvarili. Upitah ga: "Šta je s tvojim prstima?" "Cijele noći sam bančio i svirao, prstima udarao u žice gitare. Želio sam da prokrvare!" "Ali zašto?", upitah. "Jer je tu sjedila jedna ljepotica s prekrasnim crnim očima i najslađim usnama koje sam ikada dotaknuo". Tu je bio i kratki zapis čiju smo tajnu znali samo on i ja, a onda opis Danilove ponešenosti za djecom, a jedno vrijeme, negdje s početka sedamdesetih, bio je i sam opsjednut očinstvom, želio je dijete i to s prelijepom D.D. s kojom je tada ljetovao ovdje u Rovinju. Čuvam tajnu zbog čega se to izjalovilo. Još sam mu pročitao niz tih malih krokija, a onda sam kao đak, a ne više pisac i prijatelj, čekao što će reći. Dugo je šutio, pa sam ga potaknuo pitanjem: "Da bacim ovo?" "Bači", rekao je. "Turi pola od toga, a ja ću ti reći šta!" Nakon što mi je ukazao koje tekstove izbaciti, ja sam ih tu pred njim pocijepao. "Zar tu nema baš nikakve literarne žice?", upitao sam. "Ti si pisac i u svemu što činiš ima literarne žice, ali to nije dovoljno. Ja koji držim da je literatura sve i iznad svega, mislim da su svetije stvari poštovati osobe nama bliske i čuvati se od banalnosti. Samo fukara zloupotrebljava neke intimne trenutke. Uvijek moraš paziti da ne napraviš nešto što kasnije nećeš moći sebi oprostiti. To što si pisao može proći jedino ako umrem. O mrtvim piscima prolaze svakakve gluposti". Iako mi je malko udario na taštinu, mislim da sam brzo shvatio neke svoje zablude.
Nakon Danilove smrti zabilježio sam kazivanja Stanka Cerovića koji je bdio nad njim do smrtne ure. Stanko mi je rekao: "Nikad nije bio toliko lijep, tako produhovljen, tako lucidan i tako mudar kao u to vrijeme dok je ležao na samrtnoj postelji".
Kao što i sam znaš, napisao sam nekrolog objavljen u zagrebačkom Danasu od 24. listopada 1989. Žao mi je što su zbog dužine ispale iz tog nekrologa dvije kartice, ali ću ih zasigurno vratiti ako ponovno objavim taj tekst, to prije što tamo volim jedan detalj kad sam davnih godina vidio Danila u Prešernovoj kleti u veselom raspoloženju s lutkom na stolu. Tada je uzviknuo: "Lumpujem s Cetinjanima!" Za seminar Esktremna Evropa koji je održan u Strasbourgu, napisao sam tekst o Danilovoj estetici sažimanja, koji je objavljen u tjedniku Vreme od 11. studenog 1991. godine, kada sam se već uvelike pakirao za egzil.

Nas dvojica našli smo se jednog popodneva na nekoj građevini, mislim da je to bilo negdje u Voždovcu, premda nikako ne shvaćam kako smo dospjeli u tu nedovršenu zgradu na kojoj su zjapili prozori i vrata, a tek izliveno betonsko stubište činilo mi se zamršeno kao u kakvom snu. Stalno smo hodali, čak smo se više puta uspeli tim stubištem, a jednom smo s visine promatrali taj grad i sivilo, pa smo sišli i sklonili se u zavjetrinu, jer je već predvečer postalo prohladno. Sve vrijeme razgovarali smo o samoubojstvu. Ne kažem da sam Danila baš ja od te nakane odvratio, ali sam sve njegove razloge da takvo djelo počini uspješno izvrgavao ruglu i u više navrata uspio ga zasmijati. Sjećam se da me u jednom trenutku upitao: "Zašto ti živiš?" Oh, kako sam to pitanje spremno prihvatio i odmah mu uzvratio da živim samo zato da bih spoznao i upio što više gadosti, licemjerja, da bih što više i što dulje trpio sve oblike tiranija, a onda povremeno sručio nešto istinito u lice toj nemoralnoj i nepoštenoj svjetini oko nas, da bih potom s uživanjem promatrao kako se žeste i kako me žele poniziti. Saslušao me, a onda rekao: "Mene su uspjeli poniziti". "I ti im na to želiš odgovoriti samoubojstvom?", rekao sam. "Ali ja nemam drugog izlaza", rekao je. "Ja sam proglašen lupežom i jedino im mogu začepiti usta svojom smrću. Ti nećeš nikako da shvatiš da je smrt pobjeda duha nad ništavilom!" "Onda nemoj da umreš sada kad su oni bacili mađije na tebe. Umri onda kad budeš na vrhuncu smirenosti. Umri iz zadovoljstva, a ne u gnjevu. Sada kada si napisao remek djelo Grobnicu za Borisa Davidoviča, oni osjećaju da si se otrgnuo, da im izmičeš i da više nisi jedan od njih i zato te žele kazniti. Ti koji si napisao: ne daj se pasjim sinovima i bori se, Borise Davidoviču, nećeš valjda pokleknuti pred pasjim sinovima!"
Taj naš dijalog skicirao sam već tada, ali to nisam nikad sredio, a jednom ili dvaput naišao sam na te skice u nekom notesiću, čitao sam ih i nisu mi se učinile bogzna šta, kasnije su došle sve te selidbe, tako da sam negdje zaturio ili izgubio i taj notesić, pa sam se nakon petnaestak godina vratio tome dijalogu i vjerno ga rek-onstruirao, ukoliko je takvo što uopće moguće. Napisao sam nekih desetak stranica koje još lebde nad košarom za otpatke. U mojoj bilježnici također stoji i jedan mali zapis o Danilovu pokopu, jer mi se u jednom trenutku učinilo da je taj pogrebni dekor, taj spektakl na groblju, nespojiv s njegovim duhom i njegovim životom. Mislim da nije bio vjernik ni jednog dana. I kad nam ga je već smrt uzela, onda sam priželjkivao da se pokop obavi u intimnom krugu, među prijateljima i rodbinom, a ne uz pojanje pravoslavno i mahanje kandilima i to u vrijeme kad se u pravoslavce promeću nitkovi i već tada najavljuju svoj krvavi pohod koji evo još traje. Bilo bi mi draže da je u svojoj oporuci izrazio želju da bude pokopan u Parizu ili barem na Cetinju gdje je zasigurno teško živjeti, ali bit će da je u grobu tamo ugodno ležati, a on je odlučio da ga sahrane blizu onih i s onima u aleji zaslužnih koji su ga na koncu i otjerali u smrt. Pomislio sam da se neki ob-rat duševni ili mistični zbio u zadnji čas, ali mi je Pascale rekla, a ona mu je bila najbliža i najodanija, da nije gubio prisebnost ni u jednom trenutku, niti zapao u bilo kakav vjerski ili mistični košmar. I Stanko, koji je sve vrijeme bio uz nj i kojega je Kiš beskrajno volio, pokušao je blago i s oprezom, kakav je već senzibilan i odmjeren, da ga upozori kako bi se pokop po pravoslavnom obredu mogao krivo tumačiti, pa čak i zloupotri****ti, našto je Danilo samo odmahnuo i rekao da će tako spriječiti komuniste da mu drže govore. A negdje baš u to vrijeme komunizam se svjetski urušavao, dok je u Srbiji i prijestonici već stupao na scenu nacional - socijalizam uz blagoslov srpskih pravoslavnih vladika.

Ispričao mi je Ž.P. da mu se na samom pogrebu prišuljao Brana Crnčević i samozadovoljno šapnuo: "Vide li ti kako smo Kišku pridobili za našu stvar". Ž.P. je ostao zapanjen. A vladika Amfilohije izjavio je u Večernjim novostima kako je on tobože bio Danilov duhovnik i kako ga je preveo i privolio carstvu pravoslavnom. Nezamislivo je da se jedan Danilo Kiš ispovijeda i povjerava Amfilohiju koji je duhom i pameću na razini seoskog popa; on takvomu orah iz ruke uzeo ne bi. A taj lažac, ne samo da nije bio Danilov duhovnik, nego nikad ništa njegovo nije pročitao, taj je još na junačkim pjesmama, a Zorica S. mi je rekla da je dan uoči sahrane prvi put u ruke uzeo Grobnicu za Borisa Davidoviča da bi nešto citirao iz jedne priče u svojoj besjedi nad lijesom. Između takvih i komunista male su ili nikakve razlike. Dakako, sve to ne baca ni najmanju sjen na Danilovu čistu i moralnu figuru, ali su se neke od tih nedoumica našle u mojoj bilježnici; što će tu i dokad?
Mnoge uspomene blijede, mnoga lica već su iščezla, a sada mi se čini da je Danilova prisutnost sve intenzivnija i sve više postaje dio mog unutarnjeg iskustva. Možda se sanjano i stvarno doista spaja u sliku kozmičkih razmjera, kak je to Danilo definirao u mojemu snu. Dok god sanjamo naše mrtve, znači da smo u nedjeljivom svijetu. Tvoj M. Kovač
JEDAN SAN: Tama se zgušnjava oko nas, memla i hladnoća razrušenih gradova diže se do neba - mi drhtimo, to sam jedne rujanske večeri zapisao prije spavanja. Te noći slutio sam da ću usniti san koji će se nadovezati na tu rečenicu i nadopuniti tu moju maglovitu misao. Kad god sam legao s predosjećajem da ću usniti neki bitan san, to se najčešće i dogodilo. Za mene su bitni snovi oni koji se odlikuju jasnoćom i ostavljaju takav pečat na mojoj psihi da se danima nameću kao stvarni događaji.
U snu sam se našao negdje u centralnoj Istri, na stazi kojom su nekada hodali glagoljaši. Svuda uokolo bješe takva tama da sam od nje drhtao. Najednom začujem Danilov glas, tako je jasan i pouzdan, premda ne razumijem njegov jezik. Tek u jednom trenutku razlučih nejasne i čudne riječi: “Zdrav, sveti Miseče!” Tada se pojavi tračak svjetla i obasja otiske nečijih stopala. Osmjelih se i krenuh tim tragom da bih stigao do jedne kamene ploče s glagoljskim napisom. Tu stajaše Danilo s nekom nagorelom knjigom u ruci. On reče: “Glagoljska slova su kao muzičke note. To su formule duše.” Ta nagorela knjiga raspade se u njegovim rukama, a crni prah počne padati po nama. Tada rekoh: “Ovo je sigurno san. Ti si umro i pokopan si daleko od ovog mjesta.” On se namsija i odgovori: “Znam ja to, ali dobio sam poziv da otvorim veliku svjetsku izložbu. Sve što je razrušeno, ponovo je naslikano. To je slika kozmičkih razmjera. Govorit ću božjim jezikom.” Na rastanku me opet pozdravi onim tajnovitim riječima: “Zdrav, sveti Miseče!” Tama se opet zgusnu. Krenuh raskvašenim putem, okliznuh se i počeh padati. I po drugi put se nađoh na glagoljaškoj stazi kojom sam došao. Pogledah gore i spazih u nebeskim visinama osvijetljene gradove. Prepoznah obrise Dubrovnika. Tada se tama povuče, a cijeli prostor ispuni blješteće svijetlo; sve postade jedan beskrajni Heliopolis, grad sunca.
Taj upečatljivi san me uznemirio. Snove koji se odlikuju jasnoćom i teškom atmosferom, koji imaju skrivena značenja, obično zapisujem. Takvi snovi dobivaju neku mitsku važnost u mom životu, premda su vrlo rijetki. Ovaj san unio sam u bilježnici pod naslovom Danilo otvara izložbu, a usnio sam ga 8. rujna ove godine. Kada sam upisao datum prisjetih se da sam Danila posljednji put vidio 8. rujna 1989. godine u Beogradu.
Ako već nisam u stanju pohvatati konce ovog sna, onda ću barem priču okončati jednim nevjerojatnim detaljem. Kada sam ustao, otvorio sam bilježnicu u kojoj nađoh ono što sam zapisao pred spavanje, ali sada redigirano; kao da je u noći intervenirala nečija ruka.

Povodom sedamdeset godina od rođenja velikog pisca Danila Kiša (1935 - 1989) književni časopis “Ars” objavio je tematski broj u potpunosti posvećen tvorcu “Grobnice za Borisa Davidoviča”. Uz hronologiju Kišovog života objavljujemo i odlomke iz nekih od tekstova koje su za ovaj broj napisali brojni prijatelji velikog pisca i poštovaoci njegovog literarnog opusa

Naime, rečenica je sada glasila: Tama se zgušnjava oko nas, memla i hladnoća razrušenih gradova diže se do neba - mi smo samo drhtaj sveopćeg drhtanja. Možda će se netko naći da to protumači, a možda je to bio samo drugi san koji nisam registrirao. Jung bi rekao da sve ono što izbija iz nesvjesnog, postaje prima materia našeg životnog djela.

PRILOG ESTETICI SAŽIMANJA: Danilo Kiš prvi je od nas, tada mladih pisaca, dakle negdje sredinom šezdesetih upoznao Ivu Andrića i valjda jedini koji poslije Andrićeve smrti nije opisivao svoje susrete sa slavnim piscem. Danilo nije imao običaj bilježiti svakadašnje dojmove i voditi dnevnike - on se tako ponašao kao da je ovaj život već jednom proživio. Nije volio pisati pisma; rijetko je nosio olovku i notes. Nije imao potrebu zapisivati misli, jer misli mu nisu bježale, a kad sjedne da piše nadolazile su kao bujice. Nije radio za pisaćim stolom, već na dvije stolice. Jedna je bila nešto niža; na njoj je sjedio u neudobnom položaju, dok je na drugoj držao pisaći stroj. Tipkao je brzo, s dva prsta, a prekidao je rad tek toliko da bi povukao dim - dva cigarete koja je uvijek dogorijevala u pepeljari. Te kratke stanke, to uživanje u pušenju, koristio je da pregleda ono što je do maloprije pisao. Micao je usnama dok čita, zurio u tekst, a onda je slagao i gomilao listove; bile su to pozamašne hrpe papira. Sjećam se njegova dolaska na Bled kada je u torbi donio najmanje tisuću stranica rukopisa romana Peščanik. U jednoj sobici staroga hotela Park, počeo je sređivati rukopis. Pratio sam njegov postupak sažimanja. Gledao sam kako pažljivo čisti i tri**** rečenice, sabija redove, povezuje udaljene pasuse, ili flomasterom križa cijela poglavlja. Ta zadivljujuća selekcija samo je jedna strana njegova talenta koju je i sam njegovao i od koje je napravio ne samo vrlinu već i prepoznatljiv znak vlastitog književnog postupka. Umio je katkad da se naljuti na samoga sebe, na svoju "brbljivu i preopširnu priču", a isto tako i pohvaliti se kako s lakoćom odbacuje sve što je nepotrebno, a "nepotrebno je sve ono što nije točno".
Ako se često osjećao prognanikom, barem je i sam uspješno i nemilosrdno proganjao svaku suvišnu riječ. Uvijek mu se činilo da se može pisati još sažetije, a kad je sam insistirao na detaljnom opisu, na "estetici imenovanja stvari", htio je samo istaknuti savršeno poznavanje zanata i težnju k "sveobuhvatnoj formi", jer se prije toga osigurao i ogradio "zidom koji čine naslage odbačenog", kako to kaže Brodski. On je iskjučivao sve što je suvišno, da bi mogao istaknuti ono što je prijeko potrebno.
Danilo je s prijateljima radije pričao o politici i ženama nego o pisanju i književnim stilovima, ali o Andrićevim "velikim skraćenjima" govorio je oduševljeno. Pisac koji umije kratiti pasuse, pogotovu one koje je pisao s uživanjem, uspostavlja zakon i mjeru pripovjedačke umjetnosti. U tome je Andrić uspio. Danilo Kiš je cijenio njegovu suzdržanost kad je riječ o prozi, pisao je o njegovoj poetici koja u prvi plan stavlja "istinitost fiktivne tvorevine", ali je bio kritičan prema mlakom držanju pisca kad je u pitanju totalitarizam, nasilje i laž. Kako to da je takav književnik izbjegavao makar i razgovor na temu logora smrti, poglavito komunističkih, kad već nije imao smjelosti da ih osudi? Danilo je isticao da su mnogi pisci o tim užasima šutjeli, ali su se barem napajali da bi umirili savjest. Andrić je, zakopčan u individualnost, obrađivao svoj vrt i čuvao se politike koja je za pisca, kako veli Auden, "opasnija od vlastite pohote". Danila Kiša opsjedao je postupak sažimanja, godilo mu je da sluša o piscima koji uspješno krate svoje tekstove, a često se poziva i na Andrićeve anegdote o prednostima gumice nad olovkom, o većem užitku u "brisanju nego u pisanju". Tko zna skratiti, zna i pisati.

Kiš je analizirao mnoge Andrićeve priče, a jednom mi je, sav ozaren, rekao da je Prokleta avlija u prvoj verziji imala preko šest stotina stranica i daj taj proces sažimanja trajao nekih desetak godina. Posljednji put smo o toj temi razgovarali negdje u ljeto 1989. godine, kada je obrazlagao jednu svoju pretpostavku na primjeru Andrićeve priče Bajron u Sintri.
Danilo je boravio u Lisabonu na jednom međunarodnom skupu pisaca, pa je tada posjetio gradić Sintru, udaljen dvadesetak kilometara od Lisabona. O Sintri i njezinim prekrasnim palačama već je ponešto znao iz Byronovih opisa. Bio je očaran ljepotom, morem u daljini, zelenilom i vinogorjem, a nekadašnji kraljevski voran i Palacio da Pena “prevazilaze ljepotu svega što se može izmisliti i ispričati”. Tu se prisjetio Andrićeve priče Bajron u Sintri, u kojoj nema nijednog opisa te ljepote, nijedne riječi o čudesnim građevinama i maurskoj arhitekturi. Tko nije vidio ljepote Sintre i tko ne poznaje Byronova putovanja, preostaje mu da prihvati priču takvu kakva jest, pa i da se čudi mjestu radnje.
Danilo Kiš bio je uvjeren da Andrić nije uspio odoljeti čarobnoj Sintri i da ju je najvjerovatnije podrobno opisao i nauživao se barem u onom dijelu kad Byron s društvom i poslugom ulazi u gradić. Pa ako je tu sebi dao oduška, onda se malo kasnije trgnuo, čim se pojavila preljepa djevojčica u “čistoj haljini od bela platna sa zagasitim poluafrikanskim licem”. To je bio znak da počne skraćivati opise Sintre, da bi ih postupkom oduzimanja na koncu posve izbrisao. Andrić je znao da se ljepota djevojčice i ljepota Sintre kose i da u pjesnikovom sjećanju to malo stvorenje nadmašuje svaku građevinu, a živi pokret svaku historiju. On će Sintru pamtiti po ljudskom licu. Kod Andrića, doduše, postoji opis Sintre, ali samo u putopisu, a to je potkrepa Danilove teze o Andrićevom shvaćanju priče, o njegovoj literarnoj odgovornosti. Andrić opisuje Sintru koja je “leđima prislonjena uz mrke bregove, a licem okrenuta ka ravnici”, opisuje “dvorac sa preostalim namještajem, malo dvorište sa šedrvanom i klupom na kojoj je Kamoens čitao svoje stihove kralju Sebastijanu, a svaki prozor, svaka terasa, otvara pred vama, pod novim uglom, jedinstven vidik od dvadesetak kilometara zelene ravnice porubljene neodređenom prugom mora koje blješti i izgleda, u daljini, kruto i nepomično kao da je De piedra, de metal, de cosa dura (od kamena, od metala, od krute tvari), kao duša Kamoensove nimfe”. Opisuje trg s česmom, terase u zelenilu, bujno i zeleno drveće po strmim obroncima bregova, mršave djevojčice koje na trgu ispod terase prodaju ukusne i slatke kolače, “sate koji iskucavaju s nevidljivog tornja kao najljepša popodnevna muzika”. Od svega toga nema ni slova u priči Bajron u Sintri. Je li moguće da je taj opis Sintre uklonjen iz priče, a spašen u putopisu? O tome će nešto više znati povjesničari književnosti koji barataju datumima nastanka oba teksta, ali za ovu kišovsku estetsku varijaciju datumi nemaju važnosti, čak su i činjenice sporedne. Ovdje je bilo riječi o jednom intimnom razgovoru koji me obavezuje na obzirnost i čuvanje uspomene na prijatelja, a ipak se usuđu-jem ova razmišljanja iznijeti već sada, kao prilog poetici Danila Kiša, ali i Ive Andrića. Brodski je rekao da pjesnik ima samo jednu obavezu prema društvu, a to je da dobro piše. Andrić i Kiš su tu obavezu ispunili.

BORISLAV PEKIĆ: DANILO ILI ŽIVOT KAO BOL: U posljednjim, za žive vidljivim, časovima vjerni je prijatelj upitao Danila boli li ga što. Da, rekao je. Šta, upitao je prijatelj? Život, odgovorio je Danilo. U kratkom, jednostavnom, spokojnom priznanju našeg opšteg poraza, učinjenom bez nade, ali i bez očajanja, bez optužbe, ali s rezignacijom pobjednika, u jedino mogućoj i poštenoj definiciji, priznali to ili ne, ljudske pozicije, bio je kao u hermetičkom, neprobojnom kalupu sudbine sadržan i za uvijek sačuvan cio njegov život.

"Ako misliš da mi urediš život, ne trudi se." Rekao je posmatrajući me s izvjesnim sažaljenjem. "On nije u stvarima." Rekao je to čovjek koji je suštinskim imenovanjem svih stvari kojih se njegov dar dotakao ove posjedovao više od nas koji smo htjeli, ali su prijatne i da ih imamo, ili ako su strašne da ih se odreknemo.
Poslednji put opet smo sami, kod mene, u Beogradu. U mojoj ćeliji, mome azilu. Uvijek slučajno, uvijek na nekom raskršću, uvijek u nekom prolazu i uvijek s osjećanjem da je to naš poslednji susret. Noć je. Naše je vrijeme, obojica smo bića mraka. I puna je mjesečina, u koju se nadam. Jer Mjesec je moj. U toj tmini, pod ledenim mjesecom, otkriva mi najednom da je Sunce njegovo. Da je ispot tamnog pokrova njegove duše - svjetlost radosti za kojom sam čeznuo. Razgovaramo od osam uveče do osam ujutru. Ne govorimo o knjigama. One su nam i dosadne i odvratne. A iznad svega - nedovoljne. Ispovijedamo "živote koji bole". Ali kad smo o njima, te poslednje od prvih budućih noći, govorili, nisu najednom tako nepodnošljivo boljeli. Ti tako bolni, tako strašni životi. Na kraju, u bunilu buđenja, pa i stida koju svaka ispovijest podrazumijeva, jedan od nas je rekao: "Možda ne boli život. Možda boli saznanje da se ne vodi na pravi način. A drugi je rekao: "Možda je baš to - život".
Razgovor neću zaboraviti. Da se sada ponovi rano je. A kad bude kasno bude, nikome neće trebati. Jednom je bio moj gost u Londonu. Nije u mom životu, ni u mojoj kući ništa pokušao da mijenja. Hteo je jednostavno, pripremajući se za "Grobnicu za Borica Davodidoviča", da me upozna s jednim stanjem, stanjem zatočeništva, za koje je, sada vidim, s pravom, vjerovao da ga ne shvatam, i ako je znao da ga u izvjesnom smislu poznajem.
Ranih šezdesetih dobio sam od Filipa Davida pismo u kome kaže: "Od Kiša još uvijek ni traga ni glasa. Ko zna, možda je kao Rembo odlutao negdje. Zar nije uvijek govorio da mu je dosta literature, svega? Ipak, nadajmo se, vratiće se..."
S tog tajanstvenog puta naš se Danilo vratio. Hoće li i s ovog: On koji je sve mogao, mogao bi i to. Ne vjerujem da hoće. I ne mora. Može biti spokojan, Zna da će se međ našim sinovima, unucima, našim potomcima opet javiti alfijska sena proroka s njegovim likom i njegovom dušom koga i tada nećemo poslušati.
A on nikuda nije otputovao. Vratio se tamo odakle je došao.
U naš jedini zajednički zavičaj.

FILIP DAVID: SJEĆANJE NA DANILA: Danila sam upoznao negdje početkom šezdesetih godina. Upisao sam jugoslovensku i svjetsku književnost, a Danilo je upravo završio studije Opšte (svetske) književnosti u prvoj generaciji studenata na toj katedri, najbolji u žestokoj konkurenciji zaista sjajnih studenata - manje, više svi su kasnije napravili ozbiljne karijere u profesiji.

Šezdesete godine na Filološkom fakultetu bile su u mnogo čemu burne, plodonosne i zaista dobre za književnost. Granice slobode su se pomjerale u jednom autoritarnom sistemu koji se trudio da nađe svoje mjesto između Istoka i Zapada gdje su se na različitim planovima od politike do ekonomije i kulture sukobljavali tradicionalisti, konzervativci, tvrdi komunisti sa onima koje su podrugljivo nazivali modernistima. Mnogo godina kasnije kada je tadašnja država pukla po svim šavovima, ta se bitka prenijela na sukob između nacionalista i "patriota" sa jedne strane i takozvanih mondijalista sa druge. Svedočanstvo da se ovdje kod nas stvari sporo ili nikako ne mijenjaju. Šezdesete godine bile su u kulturnom životu Beograda zanimljive i ispunjene događajima. Književne večeri na filološkom fakultetu, u čuvenoj "četrdesetpetici" okupljale su brojne talentovane pisce.

U odnosu na ostale komunističke režime nesumnjivo smo imali više slobode, ali slobode nikad nije dovoljno. Preko umjetnosti probijale su se i neke, naizgled, nedodirljive političke barijere. Tih godina, 63Č i 64Č istovremeno, u "Prosveti", tada najjačem i najuglednijem srpskom izdavaču, objavili smo svoje knjige, neku prvu, neku drugu Kiš, Kovač, Pekić i pisac ovih redova. Imali smo slične poglede na književnost, slične uzore, podjednako smo učili na domaćoj i evropskoj književnoj tradiciji.
Bili smo i "modernisti" jer smo za svoje uzore proglašavali Tomasa Mana, Foknera, francuski novi roman, Kafku. Pridružio nam se i Miro Glavurtić, jedan od osnivača slikarske grupe "Mediala", blizak Kišov, a i Kovačev prijatelj, odličan crtač i zanimljiv romansijer. Bliskost književnih pogleda, uzajamno uvažavanje, međusobno osjećanje prijateljstva od prvog susreta, sve to je doprinijelo da se počnemo češće sastajati, kod Kiša u Palmotićevoj, kod Pekića u Prote Mateje ulici (gdje je tada stanovao), kod mene u Višegradskoj, u Mirkovoj garsonjeri. Razgovarali smo o svemu: od politike do pisanja, ali smo najveći dio vremena provodili u čitanju svojih novih rukopisa i njihovoj kritičkoj analizi.
I kasnije, kada je svako krenuo svojim putem, kada je Pekić odabrao London za stalno mjesto boravka, a Kiš se sklonio u Pariz od intriga beogradske čaršije i palanke, ostali smo prijatelji, do kraja, preranog kraja ova dva velika pisca.
Danilo nije volio da govori o svojim strepnjama, strahovima, lošim snovima. Najviše su ga onespokojavale misli o čamotinji i bolesti. Proganjala ga je slutnja o ponavljanju sudbine oca, koji je dobar dio života proveo u liječenju od "neuroze straha". Po riječima samog Danila "to je dugo smatrana endemnom bolešću srednjoevropske jevrejske inteligencije; da pacijenti sa tom dijagnozom najčešće pribjegavaju alkoholu kako bi prigušili svoj latentni strah i da se ta bolest nasleđuje u velikom broju slučajeva".
Tako je, u rijetkim trenucima povjeravanja, protumačio i neke svoje sopstvene traumatične strahove koji su ga potresli dva-tri puta u mladosti i koji su potrajali samo nekoliko dana. "Ali, uvijek sam strepio od njihovog povratka. Moje pisanje je dobrim dijelom i odbrana od tog osjećanja egzistencijalne praznine, Čmetafizičkog užasaČ. Ne strah od smrti, nego strah od te patnje, kada se bez ikakvog vidljivog povoda u čovjeku ruši ona odbrambena moć koja omogućava da se živi sa saznanjem čovjekove smrtnosti". Danila je prosto opsijedala želja da uzme od života koliko može i što prije. Pekić beleži u svojim dnevnicima (tih detalja iz našeg druženja se dobro sjećam) kako Danilo sa približavanjem večeri postaje sve nervozniji, ustaje hoda po sobi, napušta naš sastanak da bi otišao u Klub književnika i tamo i u obližnjim kafanama provede čitavu noć, premještajući se od stola do stola, nestrpljiv, željan razgovora i komunikacije, prosto isijavajući nepresušnu žeđ za životom, kao da sluti svoju sudbinu, svoj kratki život u kojem će prebrzo biti potrošena životna energija kojom je ispunjen od vrha do dna. Kadgod je dolazio u posjetu donosio je poklon mojoj djeci, ćerki Hani i sinu Danielu. Lutkica, dječiji novčanik, neka knjiga, blok, olovka. Često je bio strog prema odraslima, nije podnosio lenjost, aljkavost, neznanje, glupost, ali prema djeci je ispoljavao dirljivu nežnost. Volio je i želio djecu ali ih nije imao, a sjećanje na sopstveno djetinjstvo koje je prošlo u bežaniji, lutanju, strahu, obeležilo je njegove uspomene. Jednom mi je, pola u šali, pola ozbiljno "zamerio" što sam svome sinu dao ime Daniel, a ne "lepo crnogorsko ime Danilo". Tek posle Danilove smrti, pripremajući dokumentarni film o njemu otkrio sam u dokumentima da je zapravo njegovo pravo ime bilo Daniel Kon. Promenjeno u crnogorsko Danilo, a porodično Kon u mađarsko Kiš kako bi izbegli progonima. Tvrd u iskazivanju emocija, bio je duboko emotivan, osjetljiv prema nepravdama.

Otuda u njegovoj literaturi, sa jedne strane, detinjstvo, dirljivi opisa oca i majke, sa druge opsednutost "logorskom literaturom" Holokaustom i Arhipelagom Gulag. Jedna od nerazjašnjenih zagonetki koja možda nikada do kraja neće biti rastumačena jeste ona o njegovoj sahrani, obavljenoj po pravoslavnom obredu. Nikada, za života nije bilo nagoveštaja da će poželeti takvu vrstu crkvenog obreda. Postoji tumačenje da je time Danilo želio da izbegne sahranu na kojoj bi političari držali govore. Drugi opet misle da je to bio poslednji izraz zahvalnosti što je pokrštavanjem u Uspenskoj crkvi u Novome Sadu preživio mračno vreme fašizma.
Od nekih Izraelaca koji su ga navodno sreli u Izraelu, čuo sam jednu drugačiju priču: da se prilikom boravka u Izraelu (a već je bio ozbiljno bolestan) obratio Vrhovnom rabinatu (!) u Izraelu sa željom da tamo bude sahranjen, ali mu je, kažu, odgovoreno da to nije moguće jer je Jevrejin po ocu, a ne po majci. Da bih ovu priču razjasnio do kraja, pisao sam Ženi Lebl u Izrael sa molbom da odgovori. Bila je više puta domaćin Danilu Kišu i morala bi znati ako se nešto tako zaista dogodilo. Evo njenog odgovora:
"Ja sam sa Danilom bila prilikom oba njegova boravka u Izraelu. Prvi put (1986. godine) bila sam mu šofer, kad sam ga (sa Dinom Katan Bencion i mojom bratanicom Anom) vodila i do kibuca Saar Haamakim, gdje je on od Eve Nahir, koju je tom prilikom upoznao, saznao da sam ja bila "tamo" (na Golom otoku). On je tom prilikom u Šumi mira u Jerusalimu zasadio stablo za svog oca. Tada i prilikom drugog njegovog boravka, 1989. godine, kad je došao sa ekipom A. Mandića da snimi "Goli život", našle su se neke "dobre duše" da mu objasne, iako je on tvrdio da je i prije toga znao, da on po "halahi", odn. po jevrejskim vjerskim običajima, nije Jevrejin, jer se kod nas radi po principu "što je ziher", znači da je sigurna majka, a otac - ko bi ga znao! Čak smo se oko toga i zafrkavali. Ali iako je on to tada kao znao i prihvatao, vjerovatno ga je ipak pogodilo, jer su mu vjerovatno i još neke Čdobre dušeČ, ne bih rekla baš dobronamjerno, to ponovile i ponavljale. U svakom slučaju, pitanje nije bilo upućeno Vrhovnom rabinatu, a pogotovu ne o sahrani u Izraelu. Drugi put, 1989. godine, Danilo je (opet u mom prisustvu) išao da pogleda stablo koje je zasadio tri godine ranije i ČčitaoČ Kadiš, naravno hebrejski tekst ali pisan latinicom. Nevjerovatno ali istinito: filmska ekipa je to snimila, ali baš ta i samo ta rolna se "izgubila". Eto toliko o tome".
Dakle, i poslije ovog svjedočanstva Ženi Lebl misterija Danilove sahrane, nazovimo to tako, ostaje misterija.

MIRO GLAVURTIĆ: DANILO, ILI PJESNIK U OSKUDNOM VREMENU: Čini mi se da živim u Enciklopediji mrtvih: umro je i jedan enciklopedista (iz tajne enciklopedije Uerke); jedan od onih koji je smrt imao za vratom. Znao je što je smrt, ali i što je život. Konačno (bolje: beskonačno), susreo je Onoga koji ima "riječi vječnoga života". Ja, kao u slalomu smrti, jurim negdje, nekom cilju, a oko mene padaju mrtvi drugovi; uskoro ću imati samo mrtve prijatelje. Što čekam u ovom gradu!?
Danila sam označio onom helderlin-hajdelberskom sintagmom pjesnika "u oskudnom vremenu". Da li je bio pjesnik. Jeste! Da li je živio u oskudnom vremenu? U to, barem, nema nikakve sumnje. Koje je to vrijeme? To je vrijeme komunizma, crveno vrijeme, vrijeme logora, tenkova, doušništva, progona. Da li je on bio svjestan duha vremena? Jeste, i moje je svjedočanstvo mjerodavno. To ne možemo izbjeći iz ovoga nekrologa (bolje bi bilo, za mene, da ga nikada nisam napisao!).
Kiša sam upoznao u Herceg Novom. Imao je devetnaest godina. Kao Šejku, i kao mene, trajno ga je užasavao komunizam. To je bio fenomen Apokalipse. Ni jednog jedinog dana nismo živjeli u Utopiji. To mi djeluje kao čudo, čudo jedne mladosti i jednog geteovskog "izbora po srodnosti". Veliki ribar duša suptilno je pleo svoju mrežu i hvatao nas u nju, još kao djecu.

Komunizam je kazna evropske utopijske misli. Božji odgovor na dugu blasfemiju. Zna se, u teologiji, za Božju igru spram pobunjenih stvorenja, oduzme im razum, koji je, par exellence, Božji dar. I oni u bezumlju, stvaraju zemaljski pakao, tvrdeći, orbi et urbi, na sva zvona, pa bogme nekada i crvena, da je zemaljski raj na pragu i da samo treba još - pobiti par milijuna. Jedan kolekcionar ima “Pravdu”, broj u kome piše, s neshvatljivom preciznošću, čas i dan kada Univerzum, a prije svega SSSR, ulaze u komunizam. Logikom inverzije - čije sam zakone istraživao u Uerki - prosvjetiteljstvo se survalo u nepodnošljivo mračnjaštvo. Razum, čija je epoha inaugurirana po enciklopedistima i ustoličenjem božice Razuma u pariskoj Notre Dame, koju je igrala lijepa Momoro, okićena voćem i povrćem, završila se, konsekventno, u bezumlju. Jurimo bez nade u budućnost, ka apokaliptičkoj viziji konca drugog kršćanskog milenijuma. Danilo je živio usred zemaljskog pakla, što je nova, konkretnija, forma mističkih silaženja od infernuma. U taj pakao se survao milenarizam zemaljskog raja onog kontinuiteta evropske utopijske misli, a treba reći da ima Božje pravde u činjenici “da se prva zemlja utopije nazivala Idijotijom, što se nije onda shvatalo pežorativno, već kao nešto čemu treba težiti društvenom akcijom i vlastitom žrtvom. Mađarska je bila Kišova Hiperboreja. U kafanama je pjevao mađarske romanse. Recitovao je nesrećnog Adija, “rođaka smrti” koji je egzaltirao pobunu. Zebemo jedne večeri daleke 1956. godine, u portalu Akademije gdje smo se slučajno zatekli, sklonivši se od kiše, pa u tome ne treba tražiti neko simboličko značenje. Akademija će postati rasadnik mržnje u jednom gradu koji je tražio svoju dušu, kroz vlastiti pakao. Tih večeri su do nas dopirale vijesti iz Mađarske: ja i Danilo odlučujemo da odmah idemo u Budimpeštu na barikade, ali iste te večeri u manasardi čujemo da su tenkovima, srušili otpor jednoga grada i jednoga naroda. Kroz krv, gradovi traže dušu, kao i ljudi. Mržnja je demonska persiflaža ljubavi, popovi koji propovijedaju mržnju apokaliptičke su spodobe, skakavci Ivanovog Otkrovenja. Netko u TV komemoraciji, kaže da se zvijezda nad mađarskim parlamentom ugasila sa Danilovim životom, kao da je, time, rekoh, Mađarska odala poštu svome pjesniku i - našem. To je ona ista zvijezda koja je uznesena na evropsko utopijsko nebo pentagramom won Neteskeima i Leonarda. U mansardi zebemo od jednog vremena, neke moje riječi zapisao je u svom romanu Mansarda: ja sam Osip, ali šta to znači. Igrao je sa mnom jednu dugu partiju šaha i sada me pobijedio, spuštajući svoju kraljevsku figuru u taj crni kvadrat rake a nad nama je bio kao u Borhesovoj pjesmi, Vrhovni šahista.
U TV komemoraciji govore o tome kako ga je privlačio ovaj grad, koji mu je zadao tolike rane. Tu je htio da živi među prijateljima, tu je htio biti sahranjen. Užasavali su ga ljev-ičari Pariza (prototip je sa Žan Daniel iz Observatera). Nadrelisti su pjevali ode Staljinu, policiji, crvenom teroru, pariski i oni naši. Savijala se humanistička inteligencija i ta groteska ne prestaje. Kiša je užasavao Aragon, Marko Ristić, ovdje, bio je generalno omražen: Zoran Gavrilović, koji je pripadao establišmentu, kaže nedavno u jednom TV intervjuu, za ovog našeg nadrealistu, da je bila “najkrvavija ličnost” i da je zaprepastio i samog Aleksandra Rankovića. Tvrdi se, i tako stoji zapisano u Uerki, da je njegov članak u Politici (takođe krvavoj) plaćen sa 120 glava naših intelektualaca. Knjiga rekorda bi trebalo da registrira ovaj najkrvaviji honorar, za najkrvaviju rabotu. “Napadi moga gnjeva pogodili su i Marka Ristića; pola sata bjesomučnog izgovaranja optužnice; kao da sam na nekom tribunalu; oprosti mi Veliki Suče, što sam uzurpirao tvoja suverena prava. Šejka, Kovač, Kiš, prisustvovali su tu i tmo tim mojim ispadima, pogrešno sam pročitao i Makluana da se poruka može prenijeti samo vikom.

Grad je plaćao svoj danak tiraniji. Uvijek su rovarili inženjeri ljudskih duša, stratezi razdora, kreatori entropije i zemaljskog pakla. Nacionalisti su bili na dnevnom redu: odgovor na povijest internacionale. Kiš, kao i Marija Čudina, osjećali su dah mržnje. Kiš mi je s humorom spominjao izvjesnu formulaciju te mržnje: Kuš, Kiš, Koš!” Dugo je umirala krhka muza Mediale, Marija Čudina, pogađala je nacionalna intolerancija. Govorila mi je da njenu, Jugoslovensku nagradu nije komentirala ni prikazala Politika, nisam mogao vjerovati da je to iz razloga nacionalne mržnje, pa ipak sam joj obećao da ću ta njena osjećanja prenijeti književnom kritičaru tog lista, što sam učinio, ne bez gorčine. A kada sam mislio da mi predstoji rehabilitacija izložbom u Sebastijanu, uslijedio je napad Politike na mene, nezapamćen po zlobi, koji mi je otvorio najdublju ranu, kakve su i Kiš i Marija imali na duši. Eto zašto nam je Marija ante mortem, posvetila buket poetskih ruža, Divlje duše. Svi Kišovi prijatelji znali su za tu bol. Oni pišu o dugom festivalu šovinizma, o padu u barbarstvo, dok se uzdižu Aleksandrove fasade od stakla. Gradonačelnik je postao za mene simbol prevrtljivosti, pada u bezdušje, licemjernog dvojstva, pisao sam mu epistole, kao i vođama koji su svečano, s tribina, izjavljivali da ovdje nema mržnje. E, pa ima je. Ona se širi iz Akademije, sa plenuma, ona izbija iz glomaznih antologija književnih sastava, a možda i iz bukvara. Kiš je pripadao jednom bratstvu u Beogradu koje nije bilo određeno ni krvlju ni zemljom, mitovima fašizma, ni vjerom, ni nacijom, možda je bilo određeno duhom, koji duva “gdje hoće i kako hoće”. To bratstvo je imalo nadu za ovaj grad. Oni su ovdje začeli jedan jezik pomirljivosti i filozofiju razumijevanja i pomirenja, jednu estetiku “jedinstva suprotnosti”, Medialu, “tačku sinteze”, ono je stvorilo i kontinuirani mit o Beogradu kao “centru svijeta”. Aleksandar ne odgovara na moja pisma, niti na moje žalbe, on se uzdiže na “svoje olimpijske visine”, s prstom na čelu. On leti u gordosti i ja iz broja u broj lista Mi pišem o fenomenu “persone”, o tome kako ideologija kao centrala energije puni akumulatore običnih, ponekad i trivijalnih ličnosti, koji kao supermeni lete naopakim nebom politokratije, da bi padali kao repatice za vedrih letnjih noći, opet u istu trivijalnost. Kod Junga nalazim objašnjenje za fenomen te “persone”, u glosaru njegove autobiografske knjige: Sjećanja, snovi, razmišljanja: “Izvorna maska, koju su nosili glumci... Persona predstavlja sistem prilagođavanja pojedinca svijetu... Mogli bismo, s malo pretjerivanja, reći da je persona ono što u stvarnosti nismo, ali što mi, a i drugi, vjerujemo da jesmo”. “Persona” zvana Aleksandar za mene je metafora izvjesnog “prilagođavanja svijetu, čak i kada je on izopačen; tri Aleksandra u kontinuitetu izražavaju, u gradu i u povijesti taj sraz, koji se često završava pandurskom logikom. Nasuprot njemu i sličnim “personama”, bio je pjesnik u veličansvenoj jednostavnosti. Ja ga u tom kontekstu tumačim, u listu Mi. Tako nastoje da ga objasne i ova dvojica na TV. Nije se uzoholio. Bože moj, on je bolje od mene čitao Evanđelje. On me pobijedio u dugoj i tajnoj partiji šaha. Možda je shvatio onu drevnu, grčku, inicijatičku, sokratovsku poruku: “Upoznaj sebe”. Uzdizao se do najvišeg Olimpa, a Aleksandar u Olimpijskom komitetu je karikatura te istinske veličine, jer nema tog velikog grada u kome se ne bore, kao nekada u Budimpešti, dvije njegove duše, pa su i ljudi tajanstveno sukobljeni, metafizički, a nekada i u stvarnosti, konkretno. Njegov Olimp je bila njegova Golgota. On nije pristajao ni u vrijeme najvećih priznanja u svijetu da igra na krabuljnom plesu, da nosi masku kao kurent, na velikim pučkim plesovima, i na tim putevima jednostavnosti, kao na putu u Damask, susreo je Gospodina, koji će ga nagraditi vječnim životom, prema svome obećanju.

(Kraj)