Originally Posted by
karamazov
He, he...vidiš, i ja sam razmišljao na sličan način... tipa, meni su đed, otac ostavili dovoljno, red je da ja barem toliko ostavim svojoj đeci...nijesam nikakav paraš, da se razumijemo, ta imovina su čuke, ruine, pašnjaci na manje atraktivnim lokacijama, ali imaju neku vrijednost...
I oduvjek mi je bio cilj, bilo da to sredim, renoviram, prodam pa uložim neđe drugo- da uvećam a ne da potrošim tu imovinu, da je nekome ostavim... Vjerovatno bih se osjećao kao go*** da mi sjutra đeca nemaju kakvu takvu materijalnu sigurnost, jer sam ja trošio na izlaske i raznorane koorvetine...
Nego, da ispričam ovo... Prije 20ak dana, bilo neko porodično okupljanje, da ga tako nazovem... Iiiii, jedan rođak, (stariji od mene 45 godina) poče priču o tome kako bih trebao da se ženim, da stvorim porodicu, pošto imam đe, pa da ih iškolujem, izvedem na svoj put, i onda, kad budem imao 50 godina (!!!!!!!!!!!!) mogu da uživam i da se posvetim sebi... Najveća ironija je što se čovjek nije ženio i nema đece...a ja nešto đecu nemam u planu ni za 10-15 godina, pa do 30te imam još masu da gulim...
Iste večeri, mi se malo popjanili, i poče priča, tačnije monolog navedenog rođaka o prađedovim, čukunđedovima, kako su bili vrijedni, časni i pošteni ljudi...
I pitam ja njega- kako se zvao otac našeg čukunđeda, čime se bavio, kako mu se zvala žena... koja je bila svrha njegovog života -čovjek je jeo, spavao, radio,-ebao, pravio đecu... je li to to... je li njegov život imao smisla kad ga se mi danas ne možemo ni sjetiti... ?
To sjutra čeka sve nas... odlazimo u zaborav... zašto onda da čovjek provede život pateći se radi nekoga, ko će mu (možda) sjutra zapaliti svijeću, reda radi...
A opet, što treba, sve da rasp-čka...?Ne valja vala ni to...
Ne znam...
P.S sa rođakom sam se posvađao, imali smo se potući, mislio je da se njemu sprdam...