Printable View
Sretni narodi se mitologijom bave na forumima o (pra)davnoj istoriji. Saznajući razne zanimljivosti koje je zanimljivo znati. Pitanje opšte kulture, na kraju. Da se time podučavaju đeca, i, onako uz čašicu, ponosi pred komšijama i poznanicima.
Manje sretni narodi mitologiju žive. I ona im oblikuje sadašnjost i budućnost.
Ovo je aksiom. Isto kao što je aksiom da je od mitologije, kada uđe u praktičnu primjenu, do mitomanije manje od milimetra.
Da bismo se u Crnoj Gori bavili bilo kakvom istorijom, faktičkom ili mitološkom, prethodno se mora osvrnuti na ubjedljivo najbitniju, najprećutkivaniju, najignorisaniju a najprostiju istinsku ČINJENICU, o kojoj se inače nekako nikad niđe ne govori:
NEPISMENOST
Paradoksalno, teritorija koja je imala jednu od prvih štamparija u svijetu, i prva među prosvećenim Evrpskim narodima štampala knjige, u narednim vijekovima svog postojanja ušla je u potpuni i totalni mrak. Bukvalno.
Nepismenost je u Crnoj Gori sve do WWII bila endemska- ogromnih razmjera. Procenat kulturno pismenog naroda bio je minoran. Borbu protiv ove pojave otpočeli su komunistički zločinci nakon rata, a, zvanično, okončana je sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je nepismenost kod nas svedena na neke standardizovano prihvatljive granice. Zamislite samo, kada vam treba tridesetak godina da nešto savladate, uz sve državne resurse i napore, kolike li su samo bile razmjere toga što ste savladavali...
Bilo kako bilo, jedna od snovnih posledica viševijekovne potpune nepismenosti naroda na ovim teritorijama jeste skoro potpuno odsustvo pisanih lokalnih istorijskih izvora. I potpuna dominacija nečega što danas nazivamo:
NARODNO PREDANJE
Ja sam u školu išao osamdesetih, koliko mogu da vidim, većina od vas znatno kasnije. Ali, nekako sam siguran, o narodnim predanjima učili su nas isto- kako su kroz vijekove sačuvala duh, dušu i biće našeg naroda.
Naravno, nikada nam niko to nije rekao iz drugog ugla: da su narodna predanja u našoj istoriji i zbilji zapravo imala toliku-viševijekovnu ulogu isključivo zbog toga što je naš narod bio apsolutno nepismen, i zato što je te iste vijekove proveo tavoreći na tvrdom dnu bunara evropske prosvećenosti i kulture.
Ja sam, recimo, od kako znam za sebe vasionski fasciniran sa dvije najveće neostvarene životne ljubavi: istorijom i arheologijom, i tada imao dilemu- zašto neki drugi narodi imaju hronike, anale, pismena i kros-referencinge, a mi deseterce. Ali, nekako sam siguran, kako tada tako i danas, bio sam izolovan slučaj. Jer zbilja treba da ste ozbiljno ludi da javno smatrate da je deseterac kulturno blago ovog naroda, a istoriografski otpad. I, naravno, da ste spremni na makar stotinu anatema sa najvrhunskijih adresa.
Kako god, to nas je, na kraju, ostavilo sa preškrtim materijalno-pismenim istorijskim izvorima sopstvene prošlosti, većinom stranog porijekla.
Preciznije- najčešće Mletačkim, ponekad Francuskim i Austrijskim, a nešto češće Otomanskim. Od sopstvenih izvora, ostalo nam, u ogromnoj većini vijekova, narodno predanje.
I, nažalost, ostala nam njegova ful pragmatična primjena u sadašnjosti, sa ciljem oblikovanja budućnosti. Kokretne, političke, kulturne, vrijednosne, opšte-društvene.
I o tome će biti ova tema. O široko-tragičnoj primjeni mitologije u savremenoj crnogorskoj političkoj praksi.
Pa da krenemo recimo od ovog:
TRADICIONALNA-NJEGOŠEVSKA CRNA GORA
Uh, koliko jaka sintagma.
Nisam siguran da li joj je originalni izvor neđe u SPC-u, ili možda DF-u. Ali, nije ni bitno. Bitno je da, ko god smije reć nešto protiv ili suprotno, po aksiomu mora bit komita, zločinački komunista, ustaša, ili, na koncu, branilac mafije i organizovanog kriminala. Jer je ta tradicinalna-njegoševska Crna Gora jedna aksiomatska i ultimativna vrijednost, vrijednost znad svega ostaloga, u koju se ne dira, jer je to naravno svetogrđe iznad svakog svetogrđa.
Ovaj narativ je korišten i koristi se u toliko navrata, i sa toliko adresa, da je njegovu opšte-raširenost skoro nemoguće sagledati.
Ide do tih granica da ga, u nekoj široj primjeni, koristi čak i direktor Uprave Policije CG, zastupajući stanovište o sebi i aktuelnoj vlasti kao o uber-čuvarima jedne ''časne i tradicionalne Crne Gore''. Nerazumijevajući valjda da se takvim stavom, od 30.08.2020. na ovamo raširenim do krajnjih granica, zapravo ta ista Crna Gora dijeli na dvije pole, jače i agresivnije nego što je to čak i antihristovski DPS ikad umio...
Jer se time uspostavlja ta jedna, tradicionalna, časna, poštena, njegoševska Crna Gora, i ona neka druga, koja ne misli na isti način kao oni. Sva suprotna tome. Komitska, komunjarska, ustaška, mafijaška.
Nego, da se pozabavimo malo faktima, onim malobrojnim lako-dokazivim: šta je to zapravo tradicionalna-njegoševska Crna Gora, i, konkretnije, ko je to bio Petar II Petrović Njegoš, na koga se toliko pozivamo, do granica apsolutnog svetogrđa i anateme za sve i svakoga ko drugačije misli.
Da se, pored jednog Getea recimo, ja bavim cijenjenjem vasionskih visina Njegoševog stvaralaštva, zbilja ne bi imalo smisla, niti dotle mogu da dobacim. Naročito uzimajući u obzir njegov tragični usud da je svoja djela stvarao u jednom onoliko nepismenom i neprosvećenom narodu.
Ali, da se bavim Njegošem kao vladarom, i Crnom Gorom u njegovo doba, to i te kako mogu, i imam sučim.
I sve će nažalost stat u par rečenica.
Od Vladike Danila na ovamo, izuzimajući ono dvoje nejakih vladika prije Petra I, naš ubjedljivo najneznačajniji vladar. Sa krajnje blijedim političkim dometima, bez dostignuća, i više negativne prizme no ičega drugo.
Spoljno-politički, sasvim lijepo obrazovan i povezan, bio je tipični primjerak zastupnika pojave koja je u njegovo vrijeme pandemijski zahvatila Evropu: nacional-romantizma. Tako se, u to vrijeme, recimo u pojedinim germanskim i baltičkim zemljama rađa Njemačka, apeninskim Italija, a u Crnoj Gori, paradoksalno, rađa se Srbija, Cara Dušana i Lazara, Kosova i Karađorđa. Kojima, ako iko od vas nađe pisanog pomena u vremenu prije Njegoša, odma mu dođem za večeru divljega brancina od dva kila na gradele.
Vojno, u svojih dvaes godina vlasti, pogledao je par puta put Lesendra, i posla tamo pokojega mrčenika da ostavi kosti u par navrata. Od čega nam je ostalo Tursko čuđenje što bi onim hajvanima da u čunove goloruki jurišaju na onu gomilu krša koja nikome i ničemu ne valja, a i plivat ne umiju. I, naravno, ona čuvena: ''Izgore ka Vladika za Lesendrom''.
Unutar-politički, ubjedljivo najgori.
Škole, institucije- osim lične telohraniteljske garde, zakone, slabo je gradio.
Od postignuća, ostala je jedna crkvica na Lovćenu, jedina koju je za svoga zemana sagradio. Crkvica, ne kapela, napominjem. Ona ista koju je vijerni potomak, Aleksandar Ujedinitelj, kamen po kamen ambisao niz padine Lovćena, za razliku od onih hristo-mrziteljskih zločinaca komunista, kojima nije bilo teško da, kapelu koji je isti Ujedinitelj (po uzoru na svoju Oplenačku) mjesto crkve tamo naperio, kamen po kamen preslože i ostave nam je na drugo mjesto, taman ko netaknutu.
Ostali su i zapisi o nekim spletkama i spletkarenjima, ali i o pojavi u Crnoj Gori nečega što je njegov prethodnik, Petar I, iznad svega kleo: zelenaštva. Koje se, u par zapisa odbjeglih Crnogoraca sačuvanih u Stambolu, vezivalo za jednu familiju Njegošu ponajbližu pored svoje.
Ostalo je i da je prodao dva manastira u Primorje. Koliko je baš morao, upitno je.
Iznad svega, najpotpunije i najpouzdanije, ostao je Testament.
Kojim se isti nešto malo bavio vjerom i bogom, tek se nije srpstvom bavio, mrvu neku pomenuo Crnu Goru i Crnogorce, a ubjedljivo ponajviše se pozanimao kako da one pare, što je sklonio u Italiju i Austriju, a zaradio ih biće pregalaštvom a ne prodajom manastira, pravedno raspodijeli između Crne Gore i svoje familije.
Tradicionalno, časno i pošteno iznad svega.
Namjerno na ovom mjestu nećemo detaljnije pominjat komparativni primjer jednog čuvenog genocidnog zločinca, J.B. Tita, koji je, u doba mnogo znatnijeg napretka i svake mogućnosti, svojoj familiji ostavio toliko da su mu sva đeca za život radila, a udovica umrla ispod kišobrana koliko joj je stan vode puštao.
Jer, naravno, tradicionalna-njegoševska Crna Gora, časna, poštena i junačka, je dogma i aksiom svake vrijednosti, u koji se ne dira.
Istovremeno, ovaj aksiom sobom pretpostavlja i postojanje neke druge Crne Gore, koja nije takva, no je po difoltu onda sve najgrđe i najgore. I, od vrha i dna SPC-a, sve do MUP-a i Dritanove Vlade, pa zaključno sa forumom, toliko je široko rasprostranjen da nema pore u koju nam nije zašo.
Čisto napomene radi- sve što sam onako deklarativno gore naveo o Njegošu, su dokazive činjenice, koliko god mi anatema donijele. A vi se dobro zapitajte koja je to danas njegova Crna Gora u koju nas ciljano pretvaraju.
Мора ли се наћи писани помен за све наведене појмове или се добија вечера и ако се нађе само један од наведених појмова?Quote:
Originally Posted by Buva+gacce
Fatak koji potkrepljuje ovo stanje “potpunog mraka” - izostanka pismenosi (obrazovanja i kulture) - je taj da je institucija sa navjise povjerenja gradjana u Crnoj nam Gori - crkva!Quote:
Originally Posted by Buva+gacce
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ne mlati vibeec svega ti, eno je u Srbiju bila jos jaca pa su pismeniji bili.
Problem pismenosti u CG je rezultat nemastine i nepostojanje ikakvog napretka CG dugi niz godina. Pa i Podgorica je bila selo obicno do prije 100 godina. Vecina ljudi je zivljela u krsima i brdima, ko ce tu da ih nauci pismenosti? I ko se opismenio opismenio se u istim crkvama sto pominjes, nije nidje drugo.
Mada kao neko ko smatra da Crna Gora treba biti malo tradicionalnija ali sve u nekim granicama normale slozio bi se da Njegoseva CG to sigurno nije bila. Mada tu drzavu je tesko i zvati drzavom, vise je licila na neki divlji zapad.
Sa obzirom da sam iz Drobnjaka, tj iz Uskoka najkrivlje mi je sto je ta nepismenost dovela do toga da vjerovatno nikad necemo nesto vise znati o stećcima iz tih krajeva kao i o plemenu Kriča sa kojima su moji Drobnjaci dugo ratovali. Sve se to svodi na rekla kazala.
[emoji3520]Quote:
Originally Posted by JigSaw
Sent from my iPhone using Tapatalk
Неписмен народ је иначе познат по писаним траговима.
о.О
Какво препотентно бунцање...
Ahahahahaha, nisi valjda mislio tako lako do brancina, i to divljaka:)Quote:
Originally Posted by Mstislav
Kako se može zaključit iz teksta, nije poenta pominju li se pojedinačno ili zbirno, nego ima li to pominjanje izvor, pa makar i drugorazredni
(da pojednostavimo za zaludne kao mi koje ovo interesuje, prvorazrednim istorijskim izvorima se smatraju npr. pismeni tragovi direktnih učesnika koji se međusobno upoređuju radi objektivnosti, dok bi recimo drugorazredni izvor bio relativni savremenik događaja koji posredno zapisuje i prenosi ono što je o događaju čuo ili pročitao)
Zato, narodna predanja nisu istorijski izvori.
Tako recimo, kad Vladika Danilo pominje Miloša Kobilića, on se ne poziva na neki istorijski izvor, no na priču koju je neđe čuo. Ili kad Vladika Vasilije, a poslije njega i Petar I dorađujući njegovu Istoriju Crne Gore, pominju neprežalni pad Slaveno-Serbskog carstva, ni oni nemaju izvor, no priču koju prepričavaju.
Elem, ako si slučajno među njima, ili sličnima, mislio nać ta pominjanja, valja da znaš da je, recimo, Vasilije bio mrtvo ubijeđen da je ovdašnji narod učestvovao u Kosovskom boju 1389, iako nije, i to čak u tu istu Istoriju i zapisao.
A opet, da mu kažeš da u jednom drugom boju na Kosovu definitivno jesu Balšići učestvovali (Tripolje kod Gračanice, 1402, u kojem su se tukli Srbi vs Srbi+Osmanlije), ne bi ti živ povjerovao i vjerovatno bi te gađao kakvim jataganom u glavu. Iako je taj boj dokumentovan na tri mjesta, pismeno, i izvori su mu sačuvani i u Beograd, i u Ulcinj i u Veneciju.
No nesretni Vasilije nije odio do Ulcinja i čitao Balšića zapise iz toga vremena, ali narodna predanja jeste poznavao. I tako došo u situaciju da zapisuje nešto što danas dokazano znamo da nije istina, a da pojma nema o nečemu što mu stoji zapisano i dokazano na po' dana jahanja od njega.
Jer, suština, narodno predanje i kad ga neko zapiše ostaje ipak narodno predanje. I najčešće je u njega istine samo u tragovima.
Elem, da ne kupim trunje previše, za brancina se traže pominjanja koja su istorijski utemeljena bar zeru više od onih da je, npr., Marko Kraljević preoravao Turcima drumove, pijući sok od svježe jednoručno cijeđene suve drenovine, i da naročito nije poginuo ratujući na strani Turaka protiv braće hrišćanske.
Takvi izvori bi, recimo, bili zapisi savremenika, pa još idealno sa više strana da se može kakav kros-referens uradit.
Npr., da neki Balšić toga doba ostavi kakav prepjev o herojskom uzdizanju našeg Serbskog naroda u nebo na Kosovu polju, umjesto npr. povelje Crkvi Sv. Nikole na Vranjinu, kojom je štiti od svakog ''Arbanasa, Vlaha, Latina i Serba'' koji bi joj mogli kakvu štetu ili žal učinit. Bezveze ubačih ovo, eto čisto da se napomenemo kako su savremenici kosovskih junaka u ovim krajevima etnički gledali na narod kojime vladaju.
Odnosno, ako ti se oće brancina, daj neki izvor bar mrvu pouzdani.
Neki anal savremenički tome dobu, nešto tad pisano, pa ne moraju bit Balšići koji zaista jesu dostinu pismena ostavili, samo su zaboravili da zapišu kako naša predivna sprska država na Kosovu sa tazbinom im propade. Mogu i neki docniji, naši, Latinski, Turski, ma čak i do Mavra Orbina. Samo neka piše o Kosovskom boju, i kako je tamo i naša srpska država propala, a ne samo ona Lazarevića i Tvrtkova.
Ako ne moš nać takav pomen, pa ajde može i samo objašnjenje neko bar logično-
kako to Kosovskome mitu, i svemu što ga do dan-danas prati, kod savremenika u ovim krajevima pomena nema, no su ga se doshjetili tek 400 godina poslije.
Da bi procvjetao u njedra Njegošu, u jedno vrijeme koje se danas tako nostalgično i romantično u Evropi naziva ''Proljeće naroda...''
Jer su se narodi kakvima ih danas poznajemo, pa među njima i srpski, tek tad rađali. Bez obzira na to što se 450 godina prije toga na Kosovu činjelo.
Elem, ovo jeste digresija od teme, koja je ipak mnogo jednostavnija- kako se takvi mitovi danas u Crnoj Gori iskorištavaju u političke svrhe. Ali svakako malo priče o tim mitovima nikome neće škodit.
Mletački i Dubrovački anali pominju pleme Kriča (Krička), etnički ih opisujući kao starosjedioce tih krajeva (tipično za to doba, važeće mišljenje je bilo da se, kao i kod Vlaha i Arbanasa, radi o originalnom domicilnom stanovništvu, Ilirskih korijena, a u manjem ili većem stepenu romanizovanom, nakon toga isto tako sloveniziranom).Quote:
Originally Posted by JigSaw
Generalno vrlo bitna stvar tu, u kojoj savremeni istričari najčešće traže utemeljenje za pravljenje etničkih razlika tog doba (u kojem etnos nije bio ono što danas poznajemo), jeste plemensko uređenje.
Tako recimo, Arbanasi, pa i Kriči koji te interesuju, po sačuvanim zapisima, imaju vlastelu, i podjelu na klase (zemljoradnička, vlastelinsko-vojnička, itd.), dok recimo, zanimljivo, Vlasi nemaju vlastele, svi nose oružje i idu u rat.
Tek zanimljjivo da su Vlasi, u najvećem, ovđe naseljavali ono što danas zovemo podlovćenska Crna Gora, i zbog toga vjerovatno bili najdalji pra-preci današnjim komitama:joy:
Dok su Kriči, sa svojim vlastelinskim uređenjem, mnogo više pripadali sloveniziranom etnosu, u koji su se na kraju i utopili.
Naravno, ovo su teme za pdf Istorija, ali eto da skrenemo mrvu još ovaj jedan put. Nadam se:)
Kod nas u selo mislim sa tatine strane sa majčine su mi iz Beograda gospoda neka haha nije bilo nešto koliko znam religioznih ljudi vjerovali su njihovi ti dalji preci u nakve paganske običaje.Neko gledanje u plećku kao mala sam tome prisustvovala evo ne znam sad kad se toga sjetim izgleda mi ka paralelna dimenzija.
Naknadno se pojavio taj kosovski mit to mi već sad ide na ovu temu.Šta znam mnogi su se naložili na taj bulšit valjda su ljudi skloni tome bez pretjeranog rasuđivanja a taj mit političari baš koriste samo što epske pjesme ne koriste namjesto replika.
Pa da kad se nema argumenata ide se na mitove i bajke logično.
I da se vratimo temi:
VJEČNA I SVEPRISUTNA UGROŽENOST SRPSKOG NARODA
Vučićeva i Mandićeva izjava od prije neki dan, kako eto zapadu nije problem što Albanci čine ogromni dio vlasti u Makedoniju, a Srbi, kojih u Crnu Goru ima više no Albanaca u Makedoniju, ovđe u vlast ne mogu...
Plitkoumna i nisko-inteligentna obmana.
Jer, i dok je insistirao na tome, zapad nije htio Srbe van vlasti u CG, no Demokratski Front i njegove naslednike.
Jer Srba ima i u Demoratama, i u PES, koliko te volja. Koji im ne smetaju, no ih guraju kolko iđe mogu.
Jer zapad ne voli ideju da ovđe u vlast ulaze političke grupacije koje podržavaju Rusiju u agresiji na Ukrajinu, ili žele da otpriznaju nezavisnost Kosova. I to je ono što je zapadu sporno.
Jer Albanci u Makedoniju ne podržavaju Rusiju, ne spore nezavisnost Kosova, niti grade veliku Albaniju. Jer Makedonija, od kako su ti Albanci ušli u vlast, živi bolje no prije toga.
Da, baš jeftina priča. Ali je nevjerovatno koliko među narodom pije vodu.
I ta priča nije od juče.
Sjetite se Irineja, i Srba kojima je u CG gore nego u NDH.
Shjetite s Miloševića, i sveopšte pomame i agresije na Srpski narod svuđe đe je živio.
Shjetite se Memoranduma SANU, i oduzetih prava Srbima kroz svu istoriju i u tom trenutku.
Shjetite se Stevana Moljevića.
Sjetite se Aleksandra Karađorđevića, pucnjave po skupštini, i zlih Hrvata koji oće da unište sve što je srpsko.
Shjetite se Ilije Garašanina.
Shjetite se Turskoga zemana, u kojem je ta grdna imperija svom svojom snagom i silom, penajvećom u svijet toga doba, pokušala da zatre svaki trag Srbima, toliko da ih je samo vjera SPC, i to jedva, sačuvala.
Naravno, nemojte se slučajno shjetit da pročitate koju knjigu o uređenju Otomanske Imperije, zbog kojeg je upravo i postala to što je bila, a koje je bilo utemeljeno na plaćanju poreza i skupljanju vojske, ali i slobodi jezika i vjere svima. Zato se nemojte shjetit ni svih onih pravoslavnih hramova, pograđenih recimo u Srbiji za Turskoga zemana, i to baš u vrijeme dok se sve što je srpsko zatiralo.
Onda će vam bit jasnije što Srbi u CG ne mogu otvorit račun u banku, ili se zaposlit, bilo đe a ne daj bože u vladu, i zašto im je gore no u NDH.
A onda će vas tek glava zaboljet kako, čak i ovako nakaradno jeftine maligne izjave napadačkog tandema Vučić-Mandić, imaju efekta i posledica. I što to o nama govori, svima koliko nas je.
Suština kod današnjeg pominjanja tradicionalne-njegoševske Crne Gore kojoj treba da se vratimo, jeste da ona aksiomatski reprezentuje tradiciju, čast, poštenje, junaštvo, vjeru i srpstvo. Odnosno, sve etički najpozitivnije što može, a ovo poslednje dvoje, vjersko i nacionalno, se nekako po difoltu ubači uz to.Quote:
Originally Posted by Bluemoon
I onda čitav komplet postaje ultra-pozitivan aksiom, koji se ne spori.
Problem u takvoj tezi je što su odabrali Njegoša za primjer svega svijetloga. Jer je i časti, i poštenja, i junaštva, a bogami i vjere, bilo mnogo više u nekih drugih i u njihovo doba.
Zato nisu odabrali Petra I, koji je definitivno najsvjetliji svetionik vladanja našom zemljom, po svim parametrima.
Odnosno, odabrali su Njegoša jer je, od cijelog kompleta navedenih poželjnih osobina, kod njega bilo ponajviše sprstva, i na tome napravili jednu od poluga svog današnjeg političkog djelovanja.
A Kosovski mit je u priču ovđe ušao jer je Njegoš utemeljenje svog romantičarskog etno-zanosa, koji je u to vrijeme drmao cijelu Evropu a ne samo njega, našao upravo u Kosovskom mitu.
Pa sam zato samo postavio jednostavno pitanje- đe je taj mit, i ta ista priča, bila Balšićima ili Crnojevićima, kod kojih se prosto morala čut ako je takva istinita.
No se i od Balšića i od Crnojevića čulo nešto drugo, a ta se priča zapisana javlja skoro 500 godina kasnije.
Da se razumijemo, mene lično apsolutno ne smeta ako se većina ovog naroda osjeća tako, i tako izjašnjava, i u to vjeruje, i, na kraju, tako djeluje. To je prosto nešto što se mora poštovat, i što bi se moralo podržat ako tako bude.
Ono što ovđe suši mozak je što u tom vremenu, u kojem etnosa kakvog danas znamo ne da nije postojalo, no su se dijelili po sistemu Nemanjić, Kotromanić, Mrnjavčević, Lazarević, Branković, Balšić, Altomanović, i svakome od njih svoj narod kojim je vladao.... Suši mozak što se to danas predstavlja iz vizure današnjih pogleda na naciju. Pa onda svi na gomilu moraju bit Srbi, Hrvati, Crnogorci, ili ko već kako voli.
A istina je mnogo drugačija, i temeljno prostija. Svaki vladar tog vremena je imao svoj narod, kojim je vladao. A unutar tog naroda nalazila se sila božija etnosa koje su ondašnji ljudi poznavali.
Baš zbog toga sam pomenuo onu povelju Balšića Vranjini, jer se tamo rijetko jasno i lijepo i napismeno pominje ko je u njegove zemlje živio. I, kuriozitet, kad ga gledaš tako, nekako ispada da je njegova zemlja bila mnogo građanskija no ova naša današnja.
No, šalu na stranu, u današnje vrijeme tražit utemeljenje politici na premisama iz davnog srednjeg vijeka, koje su pri tome potpuno pogrešno interpretirane i prilagođene nekom našeem današnjem uglu gledanja, jeste poprilično nezgodna stvar. I sasvim ozbiljna.
Ja sam neđe našla podatak da ga je Simo Milutinović Sarajlija indoktrinirao dok je bio mlad svim i svačim.
Najzad čitala sam o vezi Petrovića sa ruskim dvorom i Radonjića guvernadura iz (valjda) istog kraja sa zapadom.Šta znam meni lično je sve to stvar prošlosti tako bi nekako trebalo i da ostane jer to je baš nešto daleko iza nas iskreno mi je bezveze što se političari u 21.vijek neki hvataju istorijskih ličnosti to je ipak posao istoričara.
U stvari nije bezveze nedostatak argumenata ide se na loptu emocije kod primitivnog čeljadeta da mu nabije emocije na maksimum jer ako bi nešto komplikovanije krenuo od mitova i bajki ovoga bi glava zaboljela.
Ovaj kosovski mit pri tom je pogonska snaga za serbski nacionalizam.
Sjećam se jedne scene pita me jedan a ti odakle si i kad mu odgovorim veli srpkinja znači reko ne samo sam žedna đe ovaj nesretni konobar pola ure ga čekam.
Ne možeš sa avetinjama drugačije.
Ušla si u domen najkristalnijeg primjera onoga o čemu govorim:)Quote:
Originally Posted by Bluemoon
Koliko je Sima Milutinović tačno uticao na Njegoša nemoguće je utvrdit.
Ono što jeste moguće reć, jeste da je pomenuti bio takođe tipičan predstavnik nacional-romantizma tog doba, i svekoliko značajna ličnost sprske istorije..
Međutim, ono što je u vezi ove teme najznačajnije, jeste da je on začetak dokaza onome o čemu sam gvorio: nepismenosti i kulturnoj zaostalosti tadašnjih nam predaka.
Jer je dobri Sima bio samo jedan od ''uveženih'' školovanih ljudi u CG tog doba.
Odnosno, pokazatelj da čak ni za tajnike ili urednike novina školovanih ljudi mi tada nismo imali, no smo ih uvozili iz puke nuđžde.
(zanimljivost ovđe, recimo da je Njegoš, osim što je osnovao perjanike i sagradio jednu crkvu, u svoje vladanje slovom i brojem poslao jednu osobu na školovanje u inostranstvo: junošu jednog iz svoje ujčevine, one iste što su je nekolicina optužili za zelenašenje, a koji će poslije odigrat bitnu ulogu u buduće nam istorije...)
Elem, poslije Sime smo imali i Jovana Sundečića. Isto tako značajnog, i značajnijeg od Sime, za srpsku istoriju.
Koji, iako pravoslavni sveštenik, ipak u svom ''Oriliću'' koji je uređivao na Cetinju, pokazuje mnogo manje srpskog romantičarskog zanosa od prethodno pomenutog Sarajlije.
Pa tako recimo uredno navodi, u uvodniku sa opštim informacijama, da se u Crnu Goru slave jedna srpska slava- Sv. Sava, i tri crnogorske.
Ili opisuje zastavu crnogorsku kako se vijori, što joj je jedan od najranijih dokumentovanih opisa, i ta zastava nije trobojna no crvena.
No, u svakom slučaju, još jedan od primjera da smo školovane ljude u to doba tražili na stranu.
E onda imam još jednog posebno istaknutog, i vjerovatno ubjedljivo najznačajnijeg lika srpske istorije među njima, a koji će nas kristalno i direktno povezat sa temom, Steva Čuturila.
Čoek koji je ostavio neizbrisiv trag u srpskoj pisanoj riječi i obrazovanju. Patriota, i istinski valjani sprski nacionalista. Bez ironije.
Kod nas, kako napisa Knjaz kad ga je dovodio, jedan rijetko pismen i oštrouman čoek.
Opet dokaz da smo školovane čak i tad dostinom uvozili.
Uređivao i štampao ''Glas Crnogorca''.
Nego, da napokon dođemo do teme, kako se samo savršeno nadovezuje na ono što si počela:)
A tema je Marko Kovačević.
I ona njegova najsvjetlija srpska pobjeda na Vučjem Dolu.
Za šta mu je izvor tadašnji ''Glas Crnogorca'', i njegov urednik, Stevo Čuturilo, koji je sebe inače samo-oglasio kao izvještača iz te bitke.
Onaj isti Stevo kojem je, inače, sve što je pravoslavno bilo po difoltu srpsko. Što nisam primjetio ja, no jedan Rus dok je, u to vrijeme obilazio Sarajevo, Hercegovinu i Liku, pa se čudio što ga narod tamo naziva Srbinom.
I krucijalni paradoks te situacije.
O Veljem ratu, 1875-1878, prerijetko za nas, postoji nekoliko prvoklasnih i prvorazrednih istorijskih izvora, ali jedan iznad svih: Memoari Vojvode Gavra Vukovića.
Koji je inače, po nekom mom subjektivnom mišljenju, jedna od najbitnijih i najpozitivnijih ličnosti naše istorije. Ministar vanjskih, veliki podražavaoc Knjaza, ali i njegov najveći i najobjektivniji kritičar, koji mu nikad niđe riječ nije propuštio.
I koji u pomenutim Memoarima, Velji rat od dana do dana precizno bilježi, bukvalno do najsitnijih detalja.
I ne pominje niđe nikakve srpske pobjede. No sasvim neke druge.
Pa čak, pazi sad, bilježi i što se desilo kad je Petar Mrkonjić (za neupućene, a.k.a. Petar I Karađorđević) iz Bosne, đe je došo da diže ustanak na Turke, poslao ustanicima u Hercegovinu do sedamdeset svojih (srpskih) barjaka.
A desilo se, od riječi do riječi, da su Hercegovci pomenute barjake popalili, a Petrove izaslanike izagnali, i to tako da su mu se jedva živi vratili, i to ne svi. Uz opasku da su Hercegovci odvijeka u Cetinje gledali, a ne u Srbiju.
I što sad imamo?
Marka Kovačevića, kojem na um ne pada da pročita najsavršeniji mogući istorijski izvor za događaje o kojima govori, koji ode u tu istu Hercegovinu, i tamo slavi srpske pobjede u Crnoj Gori.
I to je baš ono o čemu je ova tema. Kako se lijepo i ugodno danas istorija okroji, pa čak i kad tako imaš pouzdane izvore za sve suprotno, i prilagodi sebi i svojim politikama.
I te iste likove koje danas ne zanima bezbjednost, no prosveta i kultura i naša đeca.
Preozbiljna stvar.
"Culture eats strategy for breakfast".
Јави то овим твојим из Комитета, можда коначно скапирају шта им је фалило у нејшон-билдингу...
Quote:
Originally Posted by Geralt of Rivia
Kad te već tolika želja da se baviš kulturom i edukovanošću, i pišeš na taj način, čisto da ti pomenem da nije ''nejšon'' no ''nejšn'', to ''o'' se guta u tu riječ.
Eto, ako je kultura toliko bitna da doručkuje čak i strategije, i toliko ti znači, valja znat da joj je bitni, možda i najbitniji preduslov, elementarno korektna i ispravna pismenost.
I praštaj ti meni što se ovime bavim, nije apsolutno ništa lično, no mi je od svega što si napisao samo to bilo bar nekako zanimljivo.
Prije svega hvala za odgovor za Kriče. Nesto sam citao i dosao do podatka da ih je bilo i po danasnjoj Hrvatskoj tj Slavoniji.
Medjutim, sa obzirom da je ocigledno da sam ja srbin a ti crnogorac interesuje me misljenje o Bozicnom ustanku i Podgorickoj skupstini, smatram da se crnogorska strana toga novcica previse veze/poziva na ove dogadjaje i da bivaju prekrajani kako bi odgovarali toj politickoj prici.
Mada prije toga za ovaj detalj paljenja srpskih zastava od strane hercegovaca nisam znao. Medjutim i tu se stvara problem jer ne moze se znati da li je to uradjeno politicki ili etnicki, u smislu da li su hercegovci tada okrenuti Cetinju zbog politicke situacije ili etnicke pripadnosti.
Znametiti Crnogorski i Hercegovacki junaci.....
Mozda tad Hercegovci su pomoc imali samo od Crne Gore a nikad od Srbije i to je osnovni uzrok paljenja tih zastava u to vrijeme.
Sent from my 2201117TY using Tapatalk
Digresija opet, ali meni interesantna, prvobitni razlog kako sam se nekad davno za Kriče prozanimao je što sam u jednom periodu imao priliku da lijep komad vremena provedem u Pljevaljskom kraju.Quote:
Originally Posted by JigSaw
U to neko starije, ''kameno doba'', u Crnoj Gori je inače bilo rasprostranjeno, mnogo više nego danas, mišljenje da joj se stanovništvo, onako u nekom najvećem stepenu generalizacije, može i fizički raspoznavati. Ono kad, generalno, uočiš neke solidno rasprostranjene oopšte razlike u fizionomiji, geneologiji, između recimo Beranca i Kolašinca, Kolašinca i Cetinjanina, Albanca iz Krajine ili Plavsko-Gusinjskog kraja, i slično.
Konkretno, u tom kraju sam sreo baš jednu tipičnu fizionomiju kod muškaraca, potpuno drugačiju i sa baš jasnom distinkcijom od većine našeg naroda koji sam poznavao, i tu mi je nekako bio razlog da se time pozanimam.
Inače, totalno nepotrebna digresija ovđe:joy:, ali jedan od najtipičnijih primjeraka upravo te fizionomiije je Milo Đukanović, čisto da približim:joy::joy:
Takođe, danas nam je svma ugrađena ''sistemska mantra'' da stvari posmatramo iz svog ugla i saznavanja, otuda to da su živjeli i u Hrvatskoj, prevashodno Dalmacija, a i u Hercegovini, po zapisima. Jer su to današnje teritorije, a ne i ondašnje. Jer nam je danas nekako ugrađeno da teritorijalne podjele vršimo osnovnim pravcem sjever-jug, kako nam se dijele države, i kako se nekako dijelimo i unutar država. Međutim, u ono vrijeme, ''pravrijeme'' po dolasku Slovena, narodi su se dominantno dijelili na one sa Dinare, one pri moru ispod Dinare, i one shjeverno i još shjevernije od Dinare, a teritorijalno su jdni isti narodi ulazili u sastave ogromnog broja manje i više privremenih država i ''državica''.
Podatak da je Kriča bilo u Slavoniji potiče isključivo od naziva jednog tamošnjeg sela, i ne javlja se niđe drugo, iako su ti predjeli tradicionalno mnogo lijepo pokriveni istorijskim zapisima i detaljima. Takođe, sela sa istim imenom naći ćeš i u Srbiji, i u Makedoniji, i u Albaniji.
Što se tiče Podgoričke skupštine, njome ću se ovđe posebno pozabaviti. Ono što svakako mogu reć da je i to jedan od tipičnih primjera korištenja istorijske stvarnosti za prekrajanje u ''političku mitologiju'' za kratke i malo duže upotrebe, i da to svakako aktivno rade obije tu konkretno angažovane strane, i to naveliko.
Što se tiče Hercegovaca i paljenja zastava, ja nisam ni rekao da su ih palili što nisu bili Srbi:) To je takođe jedna tipična mantra koja nam je sistemski ugrađena u vizuru sadašnjosti, kao što i sam kažeš- ti Srbin, ja Crnogorac... i onda iz te vizure ide mali milion sledstvenih zaključaka.
Ono čime se jesam bavio tu, i oko čega je ova tema, je sasvim savremena i pragmatična interpretacija tih događaja od strane Marka Kovačevića, koji, nakon što su ga prozvali za tu izjavu o slavnoj srpskoj pobjedi na Vučjem Dolu, kaže ''evo da vidite šta su o tome mislili stari Crnogorci'', i kao dokaz navodi tekst autora koji je bio Srbin i izraziti svesrpski nacionalista, a ne Crnogorac, tek ne stari.
Tekst koji sam ja naveo potiče od ''najprvlje ruke'', čoeka koji je Velji rat proveo kao učesnik, u štabu vojske i kod Knjaza, i dnevno ga bilježio najdetaljnije moguće. I direktno prikazuje, na najobjektivniji mogući način, šta su stari Crnogorci mislili o tome konkretno.
Odnosno, pokazujem kako je čoek istoriju lijepo adaptirao za svoje potrebe, iako su mu dokazi pred nosem, i više su stvar opšteg obrazovanja no nauke.
A što se tiče pitanja jesu li to etnički Crnogorci ili Srbi, time se danas bavimo ti i ja, oni se u to vrijeme time baš i nisu toliko zanimali, niti im je to bio osnov za nekakvo tadašnje odlučivanje, kako se tebi i meni kao osnov za nekakvo mišljenje danas to servira, svakome od svoje strane:)
I znam i te kako da ovo što pišem ovuda ima prizvuk i tumači se kao ''procrogorsko'' a ''antisrpsko'', no sam umoran od objašnjavanja koliko ja to etničko pitanje posmatram drugačije od uobičajene dogme u kojoj živimo i postojimo.
Možda bi mi najlakše bilo da objasnim jednim jednostavnim pitanjem, ukoliko ti j zanimljivo:
Da li znaš kako se zvao, ko je i šta bio, otac jednog od najvećih Srba, ako ne i najvećeg, svih vremena- Stefana Nemanje?
Inače, da okočam roman, pomenute Memoare Vojvode Gavra Vukovića preporučujem svima koje tema zanima, štivo je prezanimljivo, i bača ogromnu količinu svjetla i na druge događaje tog vremena kojima se i danas zanimamo, ne samo Velji rat.
Мило Ђукановић је повука на "наке" Криче , а којих су иначе писанија трагова гомиле ?Quote:
Originally Posted by Buva+gacce
Поготово како су си изгледали, је ли...
А онда нешто има да се каже о нечијим митовима.
Које су ово небулозе, шта је ово...
Prije par dana sam namislio da sledeću temu, i taman danas kad sam htio da je ispišem, a ono novine i forum puni iste...
MITOLOŠKO ''POMIRENJE'' ČETNIKA I PARTIZANA
Jedna istinita priča sa poslijeratnog Cetinja.
1945.
U gradsku ambulantu je radila žena kao čistačica. Samohrana, bez iđe ikoga svoga, muž i braća mu izginuli u četnike na Zidani Most. Doma četvoro muške đece, golobrade, najstariji je bio trinaesta godina.
Tridset godina kasnije priču o njenom životu je ostavio jedan od njih. Sva četvorica su završili fakultete, trojica postali doktori nauka.
Od plate čistačice u dom zdravlja? Ne, drugari, Država ih je odškolovala. I tu konkretno, zaslužila da se piše velikim slovom.
Oću vam zapravo reć da su se partizani i četnici, ono što su imali, pomirili odavno. Na kraj rata, kad je svako svoje ponio okončano, ili još i nešto ranije, kad je dobra većina četnika promijenila stranu.
Zato, ono što danas ima da se miri nisu četnici i partizani. No sukob i podjela koje je u ovaj nesretan narod unijela jedna politika sasvim savremena, oblikovana i među ljude ko zaraza puštena neđe drugom polovinom osamdesetih godina prošlog vijeka.
Od tad smo je se nagledali, i imala je mnogo lica. Svako je bilo jednako ružno.
I svako se isto ovako skrivalo iza nekakvih ''pomirenja'' i ''dobrih, duševnih namjera i planova''.
I iza svakog su stojali mooda i bubrezi.
I ono kad na onu drugu temu imamo prikaz kako su neki, prošli mjesec, držali pomen nesretnim žrtvama pokolja u Veliku, a sad drže parastos vojnicima zločinačke sile koja je taj zločin počinila.
Pomirenje, nema što.
posle rata mnoge cetnicke porodice su imale probleme sa zaposljavanjem, egzistencijom, sikaniranjem od strane komunista... nedje su postojali ljudi i pomagali ali velika vecina su bili neljudi ko i danas....
Sent from my 2201117TY using Tapatalk