Najljepsi odlomci i citati iz svjetske knjizevnosti
"U životu, dragi moj prijatelju, nije reč o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspeh. Reč je, pre svega, o tome da negujete sopstvene visoke zahteve, jer se u njima ogleda mera vaše lične vrednosti. Zapamtite, dragi prijatelju, da pravi ribar vraća sitne ribice u vodu!"
;)
jos jedan meni drag odlomak iz knjige Mati Pirinca...:)
…”Kad mi je bilo devetnaest godina,iz lifta Malezijske banke izjurio je jedan muskarac i rekao mi nesto najludje sta sam ikad cula.Tvrdio je u sali da me je ugledao kroz teleskop i zaljubio se u mene,ali u ocima mu je bilo isto iznenadjenje kakvo sam i ja osjecala.Pomislila sam da je lud i ako ima skupo odijelo,ali svejedno ipak sam mu dopustila da me casti sladoledom.
…”Dimpl” isprobao je moje ime na jeziku,a onda mi rekao da ljepota zmije nije u tome sto njen otrov moze da ubije covjeka za nekoliko trenutaka,vec sto je bezruka i beznoga usadila strah od svoje vrste duboko u ljudski rod.Tako duboko u nase gene da ne mozemo da mu pridjemo i radjamo se sa strahom od njih.Nagonski.
Za trenutak sam bila prestravljena.Nagonski.
Nesto u meni je ostudenilo.Kao gromuljica sladoleda od jagode.Bog mi je sapnuo upozorenje,ali Luk se nasmijesio,a osmjeh mu je bio divan i potpuno mu je preobrazio lice.Zaboravila sam na upozorenje.Zaboravila sam kako su mu oci bile hladne i neprozirne dok je govorio.Kao zmijske.
…COVJEKU JE U PRIRODI DA CEZNE ZA TAMNOM MJESECEVOM STRANOM.ZNALA SAM DA MI JE TO USUD.SUDJENO JE DA ME DOBIJE.”OSTANES LI”,GOVORILE SU NJEGOVE OCI,”PRELICU TE U SEBE I VISE TE NECE BITI”.A IPAK NISAM POBJEGLA.MOZDA IZ ISTOG ONOG RAZLOGA IZ KOGA SHEVA PJEVA DOK LETI,PROPADA I PONIRE PROGONJENA KANDZAMA GLADNOG KOPCA.MOZDA SAM ODUVJEK ZELJELA DA BUDEM U NECIJOJ TUDJOJ KOZI”…
Nekoliko redova iz Stepskog vuka za sve one koji mrze prosječnost...
Ako sam neko vreme proveo bez naslade i bola, udišući mlaku, bljutavu smešu takozvanih dobrih dana, tada u svojoj detinjastoj duši osećam razmetljiv i kukavan jad, tako da liru zahvalnosti bacam sanjivom bogu zadovoljstva u sanjivo lice, i više volim da u meni gori pravi satanski bol nego ova povoljna sobna temperatura.
Tada u meni gori divlja želja za snažnim osećanjima, za doživljajima, gori srdžba prema ovom ufitiljenom, plitkom, normalnom i sterilizovanom životu i besomučni prohtev da nešto razbijem u paramparčad, kao na primer neku veliku trgovačku kuću, ili katedralu, ili samoga sebe; da počinim neku smelu glupost, da nekim poštovanim idolima zderem vlasulje, da neke buntovničke đake snabdem priželjkivanom voznom kartom za Hamburg, da zavedem neku devojčicu ili da nekolicini predstavnika građanskog poretka u svetu zavrnem šiju.
Jer od svega sam ipak najviše mrzeo, najviše se gnušao i proklinjao to stanje zadovoljstva, zdravlje, udobnost, taj negovani optimizam građanina, to obilno i uspješno odgajivanje osrednjeg, normalnog, prosečnog.
Još jedan dio iz Stepskog Vuka...
Tako radi i zivi vecina ljudi, iz dana u dan, iz casa u cas, silom, ne zeleci to u stvari.
Oni se posecuju, vode razgovore, sede odredjen broj casova u svojoj kancelariji, sve to silom, mehanicki, bez volje, a sve to bi mogle da obave i masine, ili da se uopste izostavi.
A bas ta mehanicnost, ciji tok ne prestaje, bas ona ih sprecava da , kao ja, podvrgnu kritici sopstveni zivot, svu njegovu glupost i plitkost, beznadeznu tugu i prazninu.
Oh, u pravu se ljudi, bezgranicno su u pravu sto tako zive, sto igraju svoje igre i jure pridajuci im vaznost, umesto da se brane od ove zalosne mehanizacije i da ocajnicki pilje u prazno, kao sto to cinim ja, covek izbacen iz koloseka...
Dalje iz Stepskog Vuka... njegovo veličanstvo- građanin
Ovo ’građansko’, kao stalno postojeće stanje svega čovečnoga, nije bilo ništa drugo nego pokušaj izmirenja, težnje za ujednačenom sredinom između bezbrojnih ekstrema i dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka.
Uzmimo za primer jednu od ovih dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka, recimo, sveca i razvranika, pa će nam poređenje uskoro biti razumljivo. Čoveku se pruža mogućnost da se potpuno preda duhovnom životu, da pokuša da se približi idealu sveca. I obrnuto, pruža mu se mogućnost da se potpuno preda svojim nagonima, prohtevima svojih čula i da sva svoja stremljenja usredsredi na sticanje trenutnih naslada. Prvi od ovih puteva vodi do sveca, do mučenika duše, do samopredaje bogu. Drugi vodi do razvratnika, do mučenika nagona, do samopredaje truleži. Građanin pokušava da živi u prijatno temperiranoj sredini između ova dva puta. On se nikada neće predati niti podati zanosu ni askezi, nikada neće postati mučenik, nikada pristati da bude uništen- naprotiv, njegov ideal nije da se preda, već da održava sopstveno Ja, njegova stremljenja nisu uperena ni prema svetlosti ni prema njenoj suprotnosti, sve što je bezuslovno njemu je nesnosno, on hoće da služi bogu, ali i zanosu, hoće da ima vrline, ali i da mu je dobro i udobno na zemlji. Ukratko, on pokušava da se naseli u sredini između krajnosti u umerenoj i povoljnoj zoni bez žestokih bura i oluja, u čemu i uspeva, ali na račun onog životnog i osećajnog intenziteta koji pruža život usmeren prema bezuslovnosti i prema krajnostima.
Intenzivno se može živeti samo na račun sopstvenog Ja, a građanin ništa više ne ceni nego svoje Ja(koje je, doduše, razvijeno samo rudimentalno), i prema kome postiže samoodržanje i sigurnost na račun intenziteta. Umesto da sumanuto bude opsednut bogom- stiče mirnu savest, umesto naslade- prijatnost, umesto slobode-udobnost, a umesto smrtne vatre- ugodnu temperaturu.
Zbog toga je građanin, po svom biću, stvorenje sa slabim životnim pogonom, plašljivo, te je lako upravljati njime, jer se boji davanja samog sebe. Zato je on namesto moći postavio većinu, namesto sile zakon, namesto odgovornosti, glasanje.