Bitka na Martinićima

• Bitka na Martinićima, iz teksta akademika Branka Pavićevića

Portret jednog silnika


Mahmut-paša Bušatlija spada u red istaknutih ličnosti balkanske istorije, čiji je portret veoma složeno do kraja naznačiti i ocrtati. Bio je vješt do prepredenosti. Znalački je umio da zaigra na kartu protivurječja između vodećih evropskih država i Porte, nudio turskim protivnicima usluge, dajući, istovremeno, izjave vjernosti sultanu - kako mu je kad zatrebalo. Vjerolomstvo mu nije bilo tuđe načelo u politici. Ništa mu nije smetalo da prihvati tuđe izaslanike, da ih gosti i okruži pažnjom, nagradi darovima, da bi, pošto ih isprati s posebnim ceremonijalom, za njima poslao povjerljive ljude da ih poubijaju. S ledenom ravnodušnošću je smicao protivnike, zarobljenike i taoce. To je ponekad činio i svojom rukom. Bio je bezumno hrabar i ko zna šta bi sve postigao na ratnim poprištima Balkana da je pod komandom imao ujednačen borbeni moral jedinica svoje relativno brojne armije.
Mahmut-paša je bio krupne tjelesne građe, ćutljiv i uvijek namršten, sumornog izgleda. Bio je neustrašivog ponašanja, a ostavljao je utisak stalne uznemirenosti i zabrinutosti. Vazda je od nečega strahovao, kao da ga je nešto stalno progonilo. Nije ličio na istočnjačke vezire, sladostrasnike i hedoniste, živio je jednostavno, bez raskoši i sjaja, odijevao se skromno, na albanski način. Za vrijeme zvaničnih posjeta diplomatskih i konzularnih predstavnika ili stranaca, uvijek se kretao s velikom oružanom pratnjom, a za pojasom je vazda nosio dva pištolja i dugački istočnjački handzar.
U vezirovim odnosima s predstavnicima vlade u Carigradu bilo je trenutaka kad je otomanske ministre hvatala panika, kad se strahovalo da ne obrne svoje trupe na prijestonicu. Njegovi protivnici na Porti pretjerivali su u procjenama o njegovim realnim mogućnostima, ali se nijesu varali u tome da je u licu skadarskog buntovnika izrasla snažna figura, s kojom je teško bilo izaći na kraj metodama starovremenih otomanskih načina obračunavanja.

Ljuti protivnik

Malo je ko od ondašnjih savremenika na Balkanu procjenjivao opasnost od Mahmut-pašinih planova kao crnogorski vladika i gospodar Petar I Petrović Njegoš. Vladika je, zapravo, držao da Crna Gora u svojoj mnogovjekovnoj oslobodilačkoj tradiciji nije sticala ljućeg protivnika.
Pošto je izašao kao pobjednik protiv Portinih kaznenih ekspedicija 1787, skadarski je vezir počeo da pravi planove o teritorijalnim proširenjima i o stvaranju samostalne države, pod čiji je suverenitet trebalo da uđu oblasti crnogorskih Brda, čitava podlovćenska Crna Gora, Mletačka Albanija, južni dio Dalmacije, sve do Dubrovnika.
Vođen nekom čudesnom intuicijom, Mahmut-paša je na vrijeme osjetio da se interesi Francuske suprotstavljaju pogledima Beča i Petrograda i da je francuska politika na Istoku u ekspanziji. Zbog toga je preduzeo korake da uspostavi vezu s francuskim republikancima, znajući da su oni tada zastupali gledište da turska vlast na Balkanu treba da se održi. Već u maju 1795. jedna Napoleonova pomorska ekskadra doplovila je pod Skadar, iskrcala nekoliko francuskih oficira i inženjera, koji su imali obavezu da pomognu u organizovanju Mahmut-pašine vojske i poboljšanju fortifikacijskih sistema na području Skadra, prije svega. U julu 1796. iz Francuske je Mahmut-paša dobio 7 galera natovarenih hranom i municijom.
Krajem aprila 1795. doputovao je u Skadar sa velikom svitom Portin kapidži-baša da saopšti nekadašnjem buntovniku sultanovu odluku o pomilovanju i vraćanju zvanja paše od tri tuga, kao i funkcije seraskera čitave sjeverne Albanije. Zapovjednicima Đakovice, Prištine i Kroje naloženo je da se stave pod vrhovnu upravu skadarskog vezira. Po obavještenjima španskog predstavnika u Carigradu, sultan je donio ovakvu odluku na posredovanje španskog kralja. Tu je vijest u neku ruku potvrdio i francuski Monituer, uz napomenu da je od Bušatlije zatraženo da isplati sve zaostale novčane obaveze.
Mahmut-pašini odnosi s vladom u Carigradu poremećni su početkom 1976. godine. Tada je izgledalo da će ponovo doći do sukoba. Prilike su se, međutim, brzo smirile. Vezir je počeo da se priprema za napad na crnogorska plemena Pipere i Bjelopavliće.

Zastrašujuća poruka

U proljeće 1796. i malo upućeniji posmatrtači zapažali su da se odnosi skadarskog vezira s Crnom Gorom pogoršavaju. Svi su bili ubijeđeni da je oružje ostalo kao jedino sredstvo za okončanje sporova. A neposredan povod za nastalu krizu poticao je od vezirove želje da Pipere i Bjelopavliće drži u potpunoj pokornosti i da ih kazni za samovolju. Žitelji ova dva plemena crnogorskih Brda potvrdili su svoju želju da žive u zajednici sa Crnom Gorom u posljednjem ratu protiv Turske, u kojem su učestvovali zajedno sa austrijskim i ruskim vojnim izaslanicima.
Sredinom 1796. skadarski vezir započeo je otvoreno vojne pripreme za napad na Crnu Goru. Do početka juna nije se znalo kojim će pravcem usmjeriti svoje u Skadru koncentrisane grupe.
Svak je bio ubijeđen da se Crnogorcima i Brđanima ne piše dobro.
Čim je vladika Petar I dobio pouzdane podatke o vezirovim namjerama, zatražio je 28. i V/9. VI od njega objašnjenje o svrsi gomilanja tolikih snaga. U vezirovom pismenom odgovoru isticala se kategorična izjava da nema namjeru za udar na Crnu Goru, već na Pipere i Bjelopavliće, zbog toga što su se osilili, i „puteve zatvorili, i u gradove turske zabun učinili”. Završene misli vezirova pisma odisale su zastrašujućom porukom: da će svakoga ko bi eventualno pokušavo da pomogne Brđanima „ćerati ljutom Albanijom”.


Bitka na Martinićima


Mahmut - paša je vjerovao da će njegovo pismo predstavljati dovoljno upozorenja Crnogorcima da ostalnu mirni. Sva je prilika, nije očekivao da će od vladike dobiti poruku (10/21. VI): da su mu Brđani isto što i Crnogorci - braća i da će ih uzeti u zaštitu. Podsjećajući vezira na činjenicu da mu je 1785. ”crkvu i manastir na Cetinju opalio i razorio”, vladika je, uzgred, napomenuo da Crnogorcima, nije dozvolio 1787. da mu udare u leđa, kad je sultanova vojska napadala Skadar, držeći se moralnog načela: da na protivnika ne treba nasrtati kad zapadne u nevolju. Završavajući pismo riječima da se prođe ”sirotinje brdske”, da se ne bi uzaludno prolijevala krv, vladika je, bez velike retorike, onako kao da neće, zaključio - „ako li nećeš, hvala da je Bogu! A mi ćemo se od tvoje sile i napasti, s pomoću Božjom, braniti dokle jedan teče!” Koliko etike, ljudske i državničke energije u ovim jednostavnim riječima!
Ako Mahmut-pašino pismo nije mnogo uzbudilo vladiku, ni vladičino nije smirujuće djelovalo na vezira. Krajem juna Mahmut-paša je izdao naredbe prednjim djelovima svoje vojske da kreću ka Podgorici. Čim su to uočili, bjelopavlićki i piperski prvaci poslali su svoje predstavnike na Cetinje kod Vladike da od njega zatraže pomoć. Po njihovom dolasku, vladika je sazvao sabor na Cetinju za 20.VI/1. VII 1796. Na njemu, kako izgleda, nijesu bili Crmničani, kako se u nekim svjedočanstvima ističe, zbog radova na prikupljanju ljetine i ”rati domaće”, ni Riječani, jer su nekoliko dana ranije održali svoju nahijsku skupštinu, na kojoj su energično izrazili spremnost za otpor Turcima, osuđujući kolebljivost nekih svojih prvaka.
Na saboru je izglasan tekst znamenite Odluke o pomoći Brđanima. Najznačajniji njezin dio predstavlja deklarativna izjava - „da hoćemo svi suproć opštega hristijanskoga neprijatelja za pravoslavnu vjeru i zakon”, za „našu predragu slobodu i voljnost našu”, „za ljubezno otečestvo, za crkve i manastire”, „za žene i djecu našu vojevati i truditi se, svom snagom i krjepošću, da bi ne dopustili na sebe i na posljednje naše žestoki jaram agarjanski”. Svi učesnici sabora su se zakleli na krst i na jevanđelje da će ispuniti ovu saborsku odluku i obavezu.

Snagom zakona

Prvi put u istoriji Crne Gore na zemaljskoj skupštini se izglasava pismena odluka koja je zakonskom snagom obavezivala zemaljske prvake i starješine i svakog za oružje sposobnog stanovnika da zaštitu otadžbine shvati kao osnovnu građansku obavezu.
Užurbane pripreme Crnogoraca, kao i vijesti koje su pristizale iz Skadra, nijesu slutile na dobro. I jedno i drugo podsticalo je kotorskog izvanrednog providura Lorenca Soranca da sredinom juna obavijesti generalnog providura za Dalmaciju o pokretu vojske skadarskog vezira ka Piperima. Izvanredni providur nije propuštao priliku da svog pretpostavljenog upozori na slabost mletačkog odbrambenog koridora prema Crnoj Gori. Pred kraj juna zahvalio je vladici na obavještenjima o smjeranjima turskih grupa.
O opasnostima za sigurnost mletačkih teritorija obavijestio je Lorenca Soranca i arhibiskup barski, gotovo istih dana kad je dobijena nova poruka od crnogorskog vladike. To je, vjerovatno, i natjeralo kotorskog izvanrednog providura da ponovi zahtjev vlastima u Zadru da ozbiljno shvate upozorenje o slabostima odbrambenog sistema čitave Mletačke Albanije. Kotorski izvanredni providur je preporučivao mletačkom vicekonsulu u Skadru da ga redovno obavještava o svim pojedinostima vezanim za Bušatlijine vojne pripreme.
Uznemirenost vlasti u Boki Kotorskoj prelazila je u paniku. Nijesu se lako zaboravljale uspomene na 1785. i poharu Crne Gore i Paštrovića. Za vladiku i Crnogorce dovoljna je u tom trenutku bila i solidarnost koju je Soranco nepokolebljivo izražavao.
Crnogorci su željeli da svog starog ratnog saveznika stalno obavještavaju o svim pojedinostima važnim za sigurnost Boke Kotorske. Zbog toga je guvernadur Jovan Radonjić požurio da obavijesti izvanrednog providura o posljednjem saboru na Cetinju, izražavajući zabrinutost zbog činjenice što se tada u Kotoru nije nalazio vojvoda Albert, za koga je držao da bi u datim prilikama Crnoj Gori - „mnogo valjao”.

Cilj - Dubrovnik

Sredinom juna Lorenco Soranco je nastavio da u Zadar šalje uznemirujuće izvještaje, ponavljajući misao da na čitavoj teritoriji Mletačke Albanije nema dovoljno nacionalnih trupa i da vlada dosta velika oskudica u artiljerijskim oruđima.
Izvanrednog providura u Kotoru je stalno snabdijevao svježim vijestima budvanski podesta Andrea Paskvaligo. On je prvi od mletačkih zvaničnika potvrdio vijest da Bušatlija, poslije udara na brdska plemena, ima namjeru da preko Crne Gore krene na Tivat, da zauzme tamošnje solane. Sve je to stvaralo u Boki atmosferu straha, neizvjesnosti i panike. Nju su svojim ponašanjem podsticali predstavnici vlasti. Svako ko je umio dublje da sudi o stvarima mogao je da zapazi da su Republici dani bili odbrojani. Najviše zbunjenosti pokazivao je sam izvanredni providur - Lorenco Soranco. Početkom jula ponovo je zatražio od vicekonsula u Skadru obavještenje o vezirovim poduhvatima. A u prepisci s vladikom, osobito pojačanoj u toku prve polovine jula, stalno je ukazivao na izvjesnost da se Crnogorci u Mlečane ne mogu nadati.
Glasovi o Mahmut-pašinim pripremama brzo su se širili, preuveličavali, dotjerivali, ali se nijesu izmišljali. U Dubrovniku se o svemu na vrijeme saznavalo. Ruski generalni konsul kod dubrovačke vlade takođe je o svemu blagovremeno saznavao najvažnije podatke. Još krajem juna obaviješten je o vezirovoj namjeri za udar na Pipere i Bjelopavliće. Sredinom sljedećeg mjeseca doprlo mu je do ušiju da je turski kazneni korpus pripremljen za pohod, a da je osnovni razlog za to bio taj što su žitelji Bjelopavlića i Pipera potvrdili svojim ponašanjem da su prosti odmetnici („les rebelles”) sultanovi. Početkom avgusta prispjela je ruskom generalnom konsulu u Dubrovniku pouzdana vijest da je skadarski vezir sakupio 15. 000 Arbanasa, spremnih da odmah krenu na okorjele sultanove buntovnike.
Vladika Petar I je pretpostavljao da planirani udar na Pipere i Bjelopavliće predstavlja samo prvu fazu političko-strateškog plana za prodor do Dubrovnika. U pismu dubrovačkom senatoru Luki Puciću, govoreći o tome, isticao je kako se Bušatlija nije usuđivao da ostavi iza sebe borbene žitelje poznatih plemena crnogorskih Brda, strahujući od njihovog udara s leđa.

Prikupljanje snaga

Pošto je sakupio trupe u sjevernoj Albaniji i ojačao ih odredima iz nekih brdskih plemena, Bušatlija je izdao naredbu za pokret ka Podgorici, tu ostavio jedan odred, pod komandom svog sinovca, a s glavninom krenuo ka Spužu, gdje su mu prednji odredi zauzeli pozicije blizu brda Visočice, nasuprot položajima koje su zaposjeli Brđani i Crnogorci.
Crnogorska vojska nije jednovremeno pošla u Bjelopavliće, gdje su se u rejonu sela Slatine okupljali odredi iz Pipera, Bjelopavlića i graničnih plemena. Iako su pojedini odredi iz podlovćenske Crne Gore upućeni ka Slatini odmah poslije sabora od 20. VI/1. VII, Vladika i guvernadur su se i dalje zadržali na Cetinju da nastave s prikupljanjem vojske.
Neposredno poslije sabora od 20. VI/1. VII, vladika je obavijestio crmničkog protopopa Todora i ostale starješine o postignutom dogovoru, na kome „učinismo i knjigu od jedinstva i sloge među sobom pisasmo... da se branimo i ginemo, i da se ne izdajemo”. Siguran u to da će Crmničani prihvatiti odluke sabora, vladika ih je uvjeravao da skadarski vezir ima namjeru da odmah krene na Crnu Goru, ukoliko mu pođe za rukom da pokori Pipere i Bjelopavliće.
U julu se na Cetinju stalno vijećalo, pripremali oružani odredi, dijelili barjaci i raspaljivao borbeni moral, a 5/16. VII održano je posljednje zasijedanje sabora. Odmah poslije toga glavnina crnogorske vojske, na čelu s vladikom krenula je prema Slatini. Prije odlaska, vladika je uputio istorijsko pismo Grbljanima, s kojima su Crnogorci vazda dijelili dobro i zlo, u kome je, između ostalog, poručivao: „Evo čuste da paša skadarski sakupi preveliku vojsku i zahiru, što nije toliku prije niko učinio!” „Braćo, da znate to se ne prikuplja za Brda sama, ni za nas, nego za dalje. Sad, braćo, mi evo pođosmo k njemu, da našu krv prolijemo za hrišćansku pravu vjeru”. Vladičino pismo je imalo veliki odjek. Kneževi grbaljski predlagali su tada izvanrednom providuru Lorencu Sorancu da sakupi vojsku u manastiru Stanjevićima, odakle je lako mogla biti upućena gdje bi se za to ukazala potreba. Ubrzo zatim izvanredni providur je dobio još jedno upozorenje, isto od grabaljskih kneževa.
Vezirove pripreme pratila je s pažnjom evropska diplomatija. Čak je i francuski Moniteur od 25. III 1796. javljao o vezirovim sumnjivim vojnim pokretima i izražavao strahovanje da to može dovesti do novih zapleta u Evropskoj Turskoj.
U broju od 10. avgusta Moniteur je obavijestio svoju i evropsku javnost da vezir kreće sa 20.000 vojnika na Crnu Goru.

Odlučan juriš

• Spomenik na Martinićima

Kad je Vladika stigao u Slatinu, razdijelio je vojsku u tri dijela i tako pripravno isturio je „protiv neprijateljskih snaga”, „koje su bile pet puta brojnije”. Bitka na Martinićima trajala je do 2/13. do 11./22. VII 1796. Glavni okršaj odigrao se 11/22. VII. Započeo je u osvit dana i „potrajao do dva sata poslije podne”. Teško je precizno naznačiti broj snaga s jedne i s druge strane angažovanih u glavnom okršaju. Izgleda da je Mahmut-pašina glavnina brojala 17.000 vojnika. Nju je dočekao odred crnogorske vojske od samo 3.400 ratnika, „ali to je bila elita naše narodne vojske”. Njom je neposredno komandovao vladika, odjeven u vojničko odijelo i oružan kao i svaki crnogorski ratnik.
Vladika je bio prinuđen da angažuje svoju „elitnu” vojsku na glavnom pravcu protivnikovog udara. I Mahmut-paša je bio na njega upravio svoje najodabranije jedinice, pod komandom Ibrahim-paše, bega iz Tirane, paše iz Kavaje i paše iz Dibra. Vezirova nesreća je bila u tome što na prostoru glavnog udara nije mogao upotrijebiti sve snage, već su za tu svrhu bili angažovani samo prednji odredi. Tu je okolnost iskoristio vladika, odabravši trenutak za prelazak iz odbrane u napad. U ljutom okršaju vođenom, uglavnom, ispod brda Visočice, Crnogorcima je pošlo za rukom da slome protivnika i da ga natjeraju na povlačenje. Opisujući taj trenutak vladika kaže: „Neka je hvaljen i slavljen Gospod koji je takvom hrabrošću nadahnuo naše trupe koje su nagnale u bjegstvo neprijatelja, progonile ga do njegovih šančeva, u koje jedva da ih je stigla trećina, jer je svaki bježao kud je mogao”. Nastavljajući da opisuje slom vezirovih trupa, vladika je isticao da je „i sam Mahmut bio primoran da utekne noću, ostavivši na bojnom polju 473 poginula, među kojima se nalazio njegov zet, beg iz Tirane, Jakup-aga Serdarević”. U vrijeme kad je vladika poslao s bojišta prve izvještaje, vjerovatno nijesu bili prikupljeni svi podaci o broju poginulih i ranjenih. Da je u vezirovim trupama nastala opšta pometnja-u to nema sumnje. Nju su na svoj način potsticali ranjenici, koje je trebalo spašavati sa bojišta. Oni su na brzu ruku evakuisani preko Skadarskog jezera, a za to je bilo korišćeno „sedamdeset barki”. Nastao je metež u kome je teško bilo pronaći spas, pa vladika ističe: „Kažu da je i Mahmut bio ranjen, ja ne jamčim da je to tačno, ali ono u što možete biti sigurni to je da je bio veoma utučen i da nikad nije iskusio tako upornu odbranu, kao što je bila naša, a pretrpio tako znatne gubitke, kao što je pretrpio toga dana”.

Novi pohod na Crnu Goru



Crnogorcima je pao u ruke i znatan ratni plijen, između ostalog i 18 turskih ratnih zastava, od kojih tri alajbarjaka, zatim mnoštvo velikih i malih pušaka, od kojih je većina bila okovana srebrom, sabalja, noževa, pištolja, handzara i odjeće.
Turski slom pod Spužem Crnogorci su proslavili na samom bojištu. Tu je održano i bogosluženje, poslije čega su učesnici ispalili počasne plotune u slavu pobjede.
Glavna svečanost pripremljena je na Cetinju 14/25. VII 1796. Toga dana u 17 časova obrazovana je kolona od nekoliko stotina ratnika na ulazu u Cetinje, a na njenom čelu je nošeno deset turskih zaplijenjenih ratnih zastava. Za njima je išlo osamdeset učesnika u bici na Martinićima, a iza njih, na konju, u narodnom odijelu („u vojničkom odijelu”) jahao je glavni zapovjednik - vladika Petar I sa sabljom u desnoj a krstom u lijevoj ruci. Za vladikom se kretalo osam barjaktara, a za njima četrdeset konjanika, za kojima se na konju, sa isukanom sabljom kretao guvernadur Jovan Radonjić. Na zaleđu se nalazio odred ratnika od 500 ljudi. Ovakva parada podsjećala je na antičke trijumfe. Sve je to mogao da smisli i pripremi državnik i vojskovođa koji je toga trenutka osjećao duboko istorijsko značenje pobjede na Martinićima. Narodu je trebalo uliti svijest o njenom značaju i to zadržati za vječno pamćenje. Po održanoj vojnoj paradi, započelo je bogosluženje u Cetinjskom manastiru, a činodejstvovao je Teodosije Mrkojević.

Snažan odjek

Bitka na Martinićima imala je snažan odjek u svim balkanskim zemljama. Vezir pred kojim su položile oružje sultanove divizije, pred kojim su se ispod zidina Skadra spasavali bjekstvom carski seraskeri, bio je prinuđen da spašava glavu pred vladikom crnogorskim, njegovom vojskom i njegovim ratnicima. Prijatelji Crne Gore nijesu skrivali oduševljenje, dok su vezirovi privrženici u Skadru, Tirani, Baru, Ulcinju, Podgorici, Spužu, Žabljaku, Nikšiću i Kolašinu kiptjeli od gnjeva, očekujući priliku za osvetu.
Crnogorska pobjeda na Martinićima odjeknula je i u svim prijestonicama Evrope, a o tome je rusku vladarku posebno obavijestio državni kancelar Osterman. Katarina II je izdala nalog da se crnogorskom vladici uputi posebna čestitka i da mu se saopšti da je u znak priznanja nagrađen skupocjenom panagijom. Čestitajući vladici na pobjedi, ruski ambasador u Mlecima upozoravao je crnogorskog vladara na nove opasnosti od nekadašnjeg skadarskog buntovnika, u čijim su ratnim pripremama učestvovali i Napoleonovi oficiri.
Početkom avgusta 1796. vladika je poslao detaljan izvještaj o bici na Martinićima ruskom generalnom konzulu u Dubrovniku Antoanu Điki. U njemu je dao precizne podatke o broju mrtvih i ranjenih s jedne i s druge strane. Iz vladičinih izvještaja se dade zaključiti da se njegovi podaci gotovo podudaraju s onima što su ih dali đakon Aleksije i arhimandrit Stevan Vučetić. Početkom oktobra vladika je poslao zahvalnost austrijskom imperatoru na dodijeljenom ratnom materijalu 1790. godine, bez čega su se Crnogorci teško mogli suprotstaviti posezanjima skadarskog vezira.
Poslije bitke na Martinićima vladika je uputio pismo i dubrovačkom senatoru Luki Puciću. Ono svojim istorijskim sadržajem zaslužuje da se šire navede. Ističući veliku opasnost koju nekadašnji Portin buntovnik predstavlja za svoje susjede, vladika je naglašavao da „bi svima nama, koji smo njegovi susjedi, odgovaralo da obratimo pažnju na toga neprijatelja i buntovnika Portinog, da obrazujemo savez među sobom, i da ne čekamo da nas napada svakog ponaosob”. Vladika je dalje isticao da skadarski buntovnik pokreće jedan opasan plan u vrijeme „kad je Evropa puna nemira i kad se u jednom svirepom ratu prolijevaju potoci krvi”.
Umjesto zaključka, vladika je upozorio dubrovačkog senatora na to da „u nas ima jedna drevna ilirska poslovica koja kaže: kad gori u komšije kuća, treba pripremiti vodu za svoju”, te bi stoga „bilo bolje ugasiti požare u kući svoga susjeda”, nego mirno „očekivati da vidiš kako i tvoja gori”.



...

dobra, dobra :)

U pomenutoj knjizi ima i poglavlje o borbi na Karkovoj luci, koja je takodje značajna, iako više lokalnog karaktera.

Čujem da od istog autora postoji i neka knjiga o knjazu Danilu ?

Kad nadjem sliku crkve na martinice, postavicu cipure da vidish kakva je ovo bruka od pokoljenja, a rado bi kitili njiohovom vjerom svoje lazne ponose.

Prema dr Gligoru Stanojeviću najpouzdaniji izvor o bici na Martinićima je pismo vladike Petra I upućeno kotorskom providiru od 17. jula 1796. sa Stanjevića. To je u stvari prvi izvještaj o stanju u bici:

"Njegova vojska iza kako bi do samoga šatora od naše poćerana, sjutradan ne nađe se na svome mjestu, nego po noći bezuredno pobježe i raspraši se svak na svoju stranu, izvan nekoliko nevelikog broja samovjernijeh koji se pri njemu (Mahmutu) držahu, bježeći s velikijem strahom u Podgoricu, ostavivši zahiru u Spužu, bez svake jakosti i sigurece".

Vojska Mahmud-Paše brojala je oko 18.000, a Crnogoraca i Brđana ne više od 5.000. Gubici na crnogorskoj strani iznosili su nekolike stotine, dok su gubici na turskoj strani, po Đakonu Aleksiju, oko 2.600 mrtvih i ranjenih. Ovo je bila veličansvena pobjeda Brđana - Bjelopavlića i Pipera, i Crnogoraca koji su im došli u pomoć. Odsutna bitka odpočela je u zoru 11/22. jula 1796. godine. Prema Jagošu Jovanoviću, oko 4 sata trajale su borbe prsa u prsa, jataganima i malim noževima, i Mahmut pašina vojska počela je odstupati u pravcu Podgorice, a Mahmut paša teško ranjen u grudi, sklonio se u Spuž. "I vladika Petar I ranjen je dva puta u toj borbi, јеr se i on, kao i svaki drugi borac, sa jataganom u ruci stalno borio u čitavom toku borbe. Pobjeda Crnogoraca i Brđana bila je potpuna."

http://montenegrina.net/pages/pages1..._bogicevic.htm

Tačno tako Ćipure:)

SVE SPREMNO ZA PROSLAVU 211 GODINA MARTINIĆKE BITKE


U spomen na veliku pobjedu Crnogoraca nad Turcima

DANILOVGRAD - Članovi Organizacionog odbora za proslavu 211 godina martinićke bitke poručili su da je sve spremno za 11. jul kada će se u 21 sat ispred spomen-doma u Martinićima održati svečana priredba posvećena ovom jubileju. Đoko Jočić, predsjednik Organizacionog odbora, na jučerašnjoj konferenciji za novinare u spomen-domu u Martinićima rekao je da martinićka bitka spada među najznačajnije u istoriji Crne Gore i da je prije više od dva vijeka spriječila najezdu Turaka u Evropu.
- Tog davnog 11. jula 1796. godine moćnoj turskoj vojsci na čelu sa Mahmut pašom Bušatlijom u Martinićima se suprostavio Sveti Petar sa Crnogorcima. Tadašnji vladika i crnogorski vojskovođa vezao je sudbinu Crne Gore za Bjelopavliće i nije dozvolio da turski osvajač pokori Bjelopavliće i preko njih upadne u Evropu. Sveti Petar je bio na čelu vojske od 9.863 borca dok je turski paša iza imao sebe 34.000 vojnika. Brojna nadmoćnost nije dovela do željenog cilja, pa su Turci poraženi i pretrpjeli su velike gubitke. Poginulo je preko 2.500 Turaka dok su crnogorski gubici bili neznatni. Turski paša nikada se nije oporavio od poraza u Martinićima, pa je nešto kasnije do nogu potučen na Krusima gdje je i poginuo – podsjetio je Jočić. On je dodao da je tačno dva vijeka od martinićke bitke postavljen obelisk u ovom kraju kao sjećanje na veliku pobjedu. Kasnije je pored njega zalaganjem mještana i lokalne uprave u Danilovgradu podignut i Spomen-dom koji je namijenjen očuvanju slavne martinićke bitke.
Pukovnik Čedomir Marinović najavio je učešće pripadnika Vojske Crne Gore u svečanoj manifestaciji. Po njegovim riječima, oficiri i ostali vojnici VCG uvijek će učestvovati u ovakvim manifestacijama kojima se ukazuje na slavne podvige iz prošlosti. Po njemu, to je veliki dan za Crnu Goru i pripadnici VCG će učiniti sve da uveličaju taj skup, a predviđeno je muzičko izvođenje crnogorskih koračnica.
- Prilika je i da vas obavijestim da je po novom Zakonu o VCG ustanovljen i njen dan. To je 7. oktobar, dana kada je 1042. godine Duklja izvojevala pobjedu nad Vizantijom – objasnio je pukovnik Marinović.

Program manifestacije

Predviđeno je da proslavu 11. jula otvori dr Miodrag Đurović, predsjednik SO Danilovgrad, a u kulturnom programu koji će trajati 60 minuta učestvovaće brojni umjetnici. Najavljeno je učešće vojnog orkestra VCG i operske pjevačice Marine Cuca, a nastupiće Slobodan Kovačević i Zdravko Đuranović, pjevači, Mihailo Janketić, glumac, Mišo Popović, guslar, kao i plesna grupa „Matriks" iz Danilovgrada. Glavni scenarista ovogodišnje svečanosti je Slobodan Marunović, koji će govoriti poslanice Svetog Petra.

I. M.

"Dan", 10. jul 2007.

Kakva je prdnjava ovaj Dan. Ne znaju ni ko je pre$edniok opstine u DGD :D No, na stranu toga, upada mi u oci mizerna dnevnopoliticka konotacija ovog jubileja.

Ima li ista na svijet u sto se necemo sazut i izvrnut obraz punome noksiru, kukala ni majka :(

Quote:

---

Originally Posted by simm

Kakva je prdnjava ovaj Dan. Ne znaju ni ko je pre$edniok opstine u DGD :D No, na stranu toga, upada mi u oci mizerna dnevnopoliticka konotacija ovog jubileja.

Ima li ista na svijet u sto se necemo sazut i izvrnut obraz punome noksiru, kukala ni majka :(

---

Pa što je pogrešno u onom članku Dan-a?

1796.

6. avgusta Uoči bitke na Krusima na Cetinju je usvojena Stega – zakletva jedinstvu Crne Gore. U borbi protiv turskog neprijatelja trebalo je da ustane svaki Crnogorac, selo, pleme i nahija, u protivnom «biće proglašeni za izdajnika, krvnika svoga naroda i kao takav lišeni časti i predan «vječnom prokletstvu», kao i Odluka od 20. juna, uoči bitke na Martinićima, tako i ova imala je za cilj da se u formi zakletve naroda obezbijedi jedinstvo Crnogoraca u borbi protiv viševjekovnog neprijatelja, jer je obaveza odbrane zemlje dobila važnost zakona.

7. decembar 1872.

U Krusima, nadomak Podgorice, rođen je Nikola Racković, učitelj, prosvjetar i publicista, jedan od najspremnijih i najsavjesnijih prosvjetara svoga vremena. Školovao se na Cetinju i u Beogradu, a učiteljevao u više mjesta Crne Gore. Bio je nagrađen Zlatnom medaljom za revnost. Zalagao se za širenje pismenosti i kulture naroda, za otvaranje večernjih škola i kurseva, biblioteka i čitaonica.

Prije bitke na Martinićima Austrija je poslala Crnogorcima ogromnu vojnu pomoć.
O ovoj, od crnogorske javnosti dobro ukrivenoj činjenici, dr Branko Pavićević piše:

Iz teksta akademika Branka Pavićevića

Quote:

---

Originally Posted by Akademik Branko Pavićević:

Pomoć iz Beča

Oficiri i vojnici koji su pod komandom Filipa Vukasovića ratovali zajedno sa Crnogorcima oko Spuža i Podgorice po povratku u Hrvatsku širili su najpovoljnije vijesti o Crnoj Gori i Crnogorcima. Neki od njih ostvarili su zapaženu karijeru u austrijskoj vojnoj hijerarhiji i gotovo do umrle ure održavali veze s Crnogorcima, kad god bi im se za to pružila prilika. Tako se postepeno širila solidarnost s crnogorskim narodom i njegovim oslobodilačkim naporima. To osjećanje je svakako moralo da djeluje i na vlasti Monarhije, te su i one od kraja XVIII stoljeća sa poštovanjem isticali primjer Crnogoraca. Dobrim dijelom u tom kontekstu treba posmatrati i fakat da je početkom februara 1790. imperator Leopold II donio odluku da u Crnu Goru uputi, za ono vrijeme, veću količinu ratnog materijala. Ta imperatorova odluka je u Crnoj Gori protumačena kao događaj od presudnog značaja za dalju poziciju crnogorskog naroda.
Bečkim zvaničnim organima bilo je poznato da među crnogorskim vodećim prvacima postoji dosta razilaženja, posebno među dvojicom najistaknutijih - vladikom i guvernadurom. Iskusnim državnicima habzburške države nije mogao ostati nejasan pravi motiv tih razilaženja. Nije im mogla ostati neuočena činjenica da su u pitanju dvije izrazito snažne figure, ali ni to da je vladika taktičniji, čovjek neuporedivo jače intelektualne snage. Od prvih susreta sa obojicom, još od 1777, zvanični organi u Beču starali su se da i s Radonjićem i s Vladikom njeguju dobre veze. Kad je imperator Leopold II bio primoran da donese odluku o dodjeljivanju ratnog materijala Crnoj Gori, zvanični organi u vladi su znali kakve efekte ta odluka može imati za tu nepokornu zemlju, pa je stoga bilo izuzetno važno kojoj od dvije vodeće crnogorske ličnosti ratni materijal treba da bude naznačen. Nađeno je najprikladnije rješenje. U ime vlade i imperatora - to je saopštio đeneral-major Henrici, istakavši da se sav kontingent naoružanja i municije šalje - „vladici, glavarima i narodu crnogorskom”.
U julu 1790. iz Beča je dopremljeno 31.725 litara baruta, 63.610 litara olova, 137.000 kremenja, 35 risova papira za pravljenje fišeka, dva topa sa lafetima i ostali ratni materijal. Za podmirenje troškova transporta određena je suma od 300 dukata.

Stiglo oružje - došao mir

Odjek na koji je naišao prijem ratnog materijala u Crnoj Gori protumačen je tako što je Dvorski ratni savjet donio zaključak da ponovo ispita mogućnosti o slanju novih količina ratnih sredstava za Crnogorce. U tom smislu upućen je kao izaslanik kapetan Živković na razgovore sa vladikom. On je ostao pet dana na razgovorima i ubrzo zatim podnio izvještaj đeneral-majoru Henriciju. Tada je u Dvorskom savjetu u Beču postojao i prijedlog da se ispita mogućnost o otvaranju jedne operativne baze u Crnoj Gori. Rad na tome povjeren je đeneralu Pauliću. Ovaj je predlagao da se u Crnu Goru uputi 2.000 vojnika, pod komandom višeg oficira. Isto tako tražio je da se vladici pošalje pomoć od 600, a starješinama 800 dukata. Paulić je zatim zahtijevao da se ubrzo uputi u Crnu Goru 4.000 vojnika i oficira.
Prispjeće ratnog materijala iz austrijskih magazina ocijenjeno je u Crnoj Gori kao potez bečkog vladara od sudbonosnog značaja za Crnu Goru i za crnogorski narod. Sam vladika Petar I stigao je na obalu u okolini Budve sa 150 pratilaca da nadgleda istovar materijala i njegov transport za Crnu Goru u za to unaprijed pripremljene magazine. Danas može izgledati čudno da se toliki narod digne na noge da bi osigurao prevoz ratnog materijala, mada su tada i vladika i svi zemaljski prvaci, pa i čitav narod, u tom dragocjenom poklonu, prispjelom od bečkog imperatora vidjeli garanciju za svoju egzistenciju. Bez toga se nijesu mogli ničemu nadati, a sa tim su mogli biti sigurni u sebe i u svoju oružanu snagu. U tom času im je to i bilo najneophodnije.
Tih dana je od budvanske obale do crnogorske granice vrelo kao u košnici; na putu su se mogli susresti žitelji iz svih crnogorskih nahija, pojedinih plemena kao i iz Brda. Svako je hitao da pomogne zemaljskim vlastima u tome da se što prije i što bolje osigura tovar koji je garantovao opstanak naroda i zemlje. Po nekim svjedočanstvima, u transportu je učestvovalo oko 1.200 ljudi.

Kako čuvati ratni materijal

Pošto je prebačen čitav materijal, na Cetinju je održana zemaljska skupština i na njoj je vladika održao besjedu i „blagoslovio bečki dvor”, iskazujući odlučnost da će dragocjeni poklon biti upotrijebljen u najdjelotvornije svrhe.
Način kako su Crnogorci primili poklon znamenitog austrijskog imperatora, kako su to objašnjavali i koja su ih osjećanja tada obuzimala, pokazivao je svu tragičnost društvene i političke zbilje, u kojoj život bez oružja i municije nije smatran pravim i punim životom.
Kako je vladika rasporedio dobijeni ratni materijal i kako ga je podijelio po nahijama, plemenima i knežinama - ne može se tačno naznačiti iz raspoložive građe. Zna se samo da je prilikom diobe bilo i sporenja, ali je sve to smirivala moćna vladičina riječ. Posebnu brigu za njega predstavljala je obaveza kako da se prispjeli i magacionirani materijal osigura, budući da u zemlji tada nije postojala stalna oružana formacija za takve i slične svrhe. No, i pored toga, vladika je morao da angažuje posebnu stražu za to, a za njezino plaćanje nije bilo para. On se najviše uzdao u misiju svoga rođaka popa Đoka Ivanovića, svojevremeno izaslanog u Beč, ali od njega nije pristizao odgovor. U vrijeme kad su ga morile najteže brige takve vrste, iskrsavala je nada u osvjedočenog prijatelja - đenerala Paulića. On je poslao poruku da je bečka vlada izdala nalog za dodjelu Crnoj Gori 6.480 forinti za pokriće troškova transporta ratnog materijala i za njegovo obezbjeđenje u Crnoj Gori. Đeneral je, istovremeno, stavio do znanja crnogorskom poglavaru da neće uzimati u obzir nikakve peticije, pisma ili molbe iz Crne Gore, upućene bez vladičina potpisa. To je bio težak udarac za guvernadura Radonjića, zanesenog iluzijom da je nastupio pravi trenutak da ojača svoju ulogu u zemlji.
Cijela 1790. je proticala u znaku udvostručenih nada u Habzburšku monarhiju i njezine vladare. Zemlja koja je bila u stanju da Crnoj Gori pošalje tako spasonosan poklon budila je nova očekivanja. Baš u to vrijeme doputovali su u Crnu Goru ruski izaslanici - poručnik Papazoli i Manoli Salo. Oni su Vladici predali neke poruke, ali kakve - ostala je tajna.

---

Iz knjige

http://www.blogovanje.com/Montenegro...ski_Obzori.jpg

Predgovor dr Božidara Šekularca za - PJESN C(E)RNOGORSKA

http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_1.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_2.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_3.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_4.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_5.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_6.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_7.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_8.jpg

Faximil naslovne strane originala PJESN C(E)RNOGORSKA, koja je odštampana 1803. u Trstu.

http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_1.jpg

PJESN C(E)RNOGORSKA

Pjesma je dakle odštampana u Trstu 1803. godine. U Srbiji još nije bio ni počeo I Srpski Ustanak.
Vuk Karadžić nikako nije bio u mogućnosti da u pjesmu poubača Srbe i "srpske vitezove", kako je kasnije posrbičio svaku crnogorsku pjesmu do koje se dokopao.
Pjesma kipti od crnogorstva, Srbi još nijesu bili izmišljeni u Crnoj Gori.
Srbe zapadno od Tara - Drina teoretski je kasnije smislio Vuk Karadžić u njegovom tekstu SRBI, SVI I SVUDA.

http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_2.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_3.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_4.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_5.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_6.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_7.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_8.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...nogorska_9.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...ogorska_10.jpg
http://www.blogovanje.com/Montenegro...ogorska_11.jpg

PREDGOVOR

Userdstvova na tip izdati svojim
troškom prečesnjejši gospodin Hadži
Arsenije Gagović, arhimandrit
i obnovitelj svetije Lavre i
Mitropolije Hercegovačkije, zovomije i
Piva: ot iskrenoj ljubvi k svojim
sosjednim bratijam hrabrim Crnogorcima
a ana slavu i pohvali Njegovom
Viskokopreosvještenom gospodinu
PETRU PETROVIĆU, Mitropolitu crnogorskom

PJESN C(E)RNOGORSKA


Knjigu piše Mahmute vezire,
Arbanas je a od turske vjere,
On je piše baš u Skadru gradu,
Knjigu piše gladi svoju bradu
Pak je šilje on u Goru Černu,
Baš vladiki gore u Cetinju.
"Jesi l čuo, cetinjski vladiko,
Naći će te čudo preveliko.
Ti se prođi ot mojih zemalja.
Da t' ne nađe velika nevolja.
Prođi de se, ti vladiko, Brda,
Moje zemlje da t ne sretne bjeda,
I Pipera i Bjelopavlića,
I ostali(h) svi(h) turskih brdića,
Koji tebe donose darove,
Odstupaju ot moje d(e)ržave,
Tri careva zatvoriše grada.
Spuža s Virom i Nikšića tv(e)rda.
Sakupiću moju silnu vojsku;
I pješake i još četu konjsku,
Sva ću ona B(e)rda poharati,
sve izjesći, u ropstvo odvesti".
Mitropolit tad knjigu pročita
I razumje što Mahmute prijeti.
Knjigu čita Petrović Vladika,
C(e)rnogorcev i slava i dika.
Knjigu piše gubernator Joku,
Njemu šalje upravo u ruku.
"Vitez Joko, c(e)rnogorska glavo!
Odi b(e)rže ti k meni upravo,
K meni, bane, u Manastir b(e)rže,
Od vezira meni knjiga stiže,
Da će vezir na nas udariti.
Da će zemlje naše porobiti".
Kako mbanu sitna knjiga dođe,
U Manastir on k vladici pođe.
Vladika ga lijepo dočekao,
Od vezira knjigu pročitao,
Knjigu čita a suze proliva.
Bana Joka u lice cjeliva,
"Sad što ćemo c(e)rnogorska glavo!
Promisli se i rasudi pravo.
Duhovna sam ja persona bane!
I ne želim da nam ljudstvo gine,
Ni da s' ruši naše c(e)rkve svet,
Nit' hristjane u ropstvo da vode.
C(e)rkovno bi ja sve blago dao,
Da b' vezira smiriti mogao".
Na to Joko odgovori tiho,
I vladiki besjedi ovako:
"Ne bojmo se mi, vladiko sveti,
Neće Turci nama dosaditi,
Nit' će B(e)rda naša poharati,
Niti c(e)rkve svete razoriti.
Po nahija knjige da razšljemo
Poglavare amo da zovemo,
Savjet skupa mi da učinimo,
Kud će koji da se naredimo.
Da idemo u Bjelopavliće,
B(e)rže - bolje, nego vezir dođe".
Kad vladika riječi saslušao,
Od veselja na noge se digao.
"Čini, bane, što je tebi drago,
Nit' štedimo mi c(e)rkovno blago".
Darova mu konja najboljega,
Da ga nema brate u mnogoga.
Po Nahijam' knjige raspisaše,
Poglavare k sebiu sakupiše,
svi zajedno vjeru zadadoše,
Jevanđelje sveto cjelivaše,
Da B(e)rđane braću ne izdadu,
Nit' se Turkom ne dadu pod vladu.
Tri hiljade sakupiše vojske,
Pak odoše protiv sile turske,
Otidoše u Bjelopavliće,
Da čekaju turske agariće,
Čekaše ih na nedjelju dana,
Tursku vojsku uglede zarana.
Pade vezir više Spuža grada,
Ima vojske trideset hiljada.
Šest hiljada posla na Nikšiće,
Na Plješivce da udare hoće,
Da razmetnu mlade C(e)rnogorce,
Da saspude kao kurjak ovce.
Divno Joko al' razredi vojsku,
Za ud(e)ržat onu silu tursku.
I postavi buljubaše vojsci,
Sve po izbor koji su junaci.
Od Cetinja Martinović Pera,
On s' ne boji arbanaska zvjera, (s=dz)
Iz nahije Đurašković Luka,
Od oružja ne trepti mu ruka,
I deliju Petra od Strugara
Za njeg' nitko neka se ne stara.
Od Njeguša barjaktar Mijata,
Baš junaka dobroga od rata.
Od Bljevlica vojvodu Vuksana,
Baš deliju, brate poizbrana.
Na barjake razdijeliše vojsku,
Da udare na tu silu tursku.
A kad dođe petak turski svetac,
Skoči vezir baš na jedan hitac;
Tek udari na Bjelopavliće,
Baš na selo, brate, Martiniće.
Martiniće selo opališe,
C(e)rnogorce istom razdražiše.
Pak udriše mladi C(e)rnogorci,
Kao oni razdraženi vuci,
Bili su se od jutra do podne,
Svak' se d(e)rži dobro da ne padne.
Sivi soko gubernator Joko,
Bodro junak otvorio oko,
"A gdi ste mi, braćo C(e)rnogorci!
Sad se kaž'te, da jeste junaci,
Potergnite vaše ostre mače,
Turska majka nek' danas zaplače".
Kad junaci mač(e) potergoše,
Pak na Turke složno napadoše,
I svu onu silu zametoše,
Mnogi Turci nesrećno padoše.
Zelena se obagrila trava,
A od krvi i od turski glava.
Ljuti rana i vezir dopade,
Zamalo mu i život ostade.
Pogibođe dva paše careva,
I četiri alajbega prava,
Tri kadije velike careve,
Izgubiše svoje gorde glave,
Sedamdeset i četiri age,
Pogubiše svoje glave drage.
I još k' tome pet hiljada vojske,
I ostali bježe bezobzirke,
Bježe Turci niz tu rijeku Zetu,
Da b' utekli Skadru gradu kletu,
Ostadoše mladi C(e)rnogorci,
Slava Bogu i Bogorodici,
dosta turska sakupiše blaga,
I oružja braćo moja draga!
Sedamdeset i sedam barjaka,
I ostale robe od Turaka.
Zdravo su se doma povratili,
I junačke pjesme popjevali.

Malo zatim vrijeme postojalo,
Nit' je dana mnogo potom prošlo,
Al' veziru ne dade sramota,
Čini mu se da to nije dosta,
Nego opet sitnu knjigu piše,
I u knjigu ljutim jadom diše,
Te je šilje gubernator Joku,
U Njeguša dođe mu u ruku.
"O ti Joko c(e)rnogorski kralje!
V(e)rlo ste se posilili brale!
I razbiste moju hrabru vojsku,
Pobiste mi glavare na boju.
E da s momče, ti zaboravio,
Kade sam ti dvore razorio?
Na Cetinju c(e)rkvu oborio,
I u bjekstvo sve sam ovratio!
Evo opet idem na Njeguše,
Poharaću sve do same duše.
Dvore ću ti opet oboriti,
A tebe ću živa uhvatiti,
I na muke različne metnuti,
A najposlje na ognju spaliti".
Veli Turčin, a ne ako Bog da,
Što će biti, tomu se ne nada.
Kada Joku sitna knjiga dođe,
Drugu Joko otpisivat pođe,
"O veziru, turska ********!
I nesretna, more kukavico!
Što me koriš turska ažamijo,
Da si moje dvore oborio?
I manastir na polju Cetinju,
To se zgodi u onoj godini,
Al' mi nisi sabljom odolio,
Ni junake moje predobio,
Već podmiti moje C(e)rnogorce,
Mislili su da dobiju novce,
Te su bili onda odstupili,
Sa malinom mene ostavili,
Ne imado(h) praha ni olova,
Ipak moja glava osta zdrava.
Sad u zdravlje od Beča ćesara,
Moja vojska ničim se ne stara.
Imam dosta praha i olova,
I na izbor jošte dobri(h) glava.
Hod' na mejdan ako ti je drago,
Da t' ostane tvoje pusto blago".
Kad veziru sitna knjiga dođe,
Prosipati svoje blago pođe.
Sitne knjige piše na sve strane,
Kako d(e)rži od rjeke Bojane,
Rumelije Arbanitovine,
Skenderije ljute i ognjene,
Sve što bolje sakupi delije,
I pod njima vrište bedevije.
Pak je vojsku ljepo razredio.
Šezdeset je hiljad' sakupio
Sutorman je planina viskoka,
Tamo posla pet hiljad' Turaka,
Da ustave Nahiju c(e)rmičku,
Da ne idu pomagati Joku.
Pet hiljada drugi je poslao,
I orden im ovaki je dao,
Da na Rovca i Moraču idu,
Da u pomoć Joku ne otidu.
Pet hiljada na Polje nikšićko,
Da zatvore Polje plješivačko.
Pet hiljada posla k Piperima,
Bjelopavle zatvoriti s njima.
Kad je vezir vojsku razredio,
I naredbu tako učinio,
Vezir pade u kraj Podgorice,
S četrdeset hiljada vojnice.
Kad je čuo gubernator Joko,
Bodro junak otvorio oko,
Kad razumje šta na njega ide,
Sa pet strana da vezir napade,
Razvi Joko svilen alajbarjak,
Pak na konja posadi se junak,
S sobom vodi njeguške delije,
Nad njima se alajbarjak vije.
S njima ide na polje k Cetinju,
Da vladici pokaže istinu.
Kod vladike nahodi glavara,
Od C(e)rmnice Plamenca serdara,
Od Nahije vojvodu Savića,
I ostali od zemlje plemića.
I razumno sovjet učiniše,
I još ljepše vojsku narediše.
Hiljade je od Riječke nahije,
Po izbor su to brate, delije!
Od Č(e)rnice četiri stotine,
Sve junaci to su od starine.
Za pomoć Nahiji lješanskoj,
Odoljeti onoj sili turskoj.
Pak otide Joko i vladika,
Koji o je crnogorska dika,
I sva listom Katunska nahija,
Ne boje se skadarski(h) delija.
Kod ravnog polja Jednoškoga,
prama Spuža grada bijeloga.
Pak bijele knjige raspisaše,
K vojvodama one razaslaše.
Jednu šalju pitomoj C(e)rnici,
U Sutorman da s' čekaju Turci.
Drugu šalju u krvave Rovce,
Da čekaju pod Nikšiće Turke.
I tako se lijepo narediše,
Za neđelju Turke počekaše,
Malo vojske, al' je ognjevita,
Mala čislom, al' je plemenita.
U dvadeset i drugi septembra,
Turska sila sva se protiv sobra.
Svu je silu Vezir podigao,
Na Lješansku nahiju napao.
Tu se nađe i Riječka nahija,
I još četiri stotine C(e)rničana.
Šest stotina nahije lješanske,
Al je brate mnogo sile turske.
U to Joko i vladika dođe,
Tri hiljade još te s njima dođe,
Tri hiljade još te s njima iđe.
To su brate ljuti C(e)rnogorci,
Sve po izbor kuražni junaci.
Udriše se bojem iz pušaka,
Biju momci, vesela im majka!
Zaječaše b(e)rda i doline,
I dubrave zelene planine.
O velika ognja i halaka.
Zvuk oružja i dobri junaka!
Gubernator al' razrijedi vojske,
Iz busija udara na Turke.
Jadni Turci pleća okrenuše,
C(e)rnogorci na nji napadoše.
Raznaše se na buljuke Turci,
Ko pred vuci bijeli jaganjci.
A kad vidi Mahmute vezire,
Bježi jadan te se ne obzire,
Pak doziva paše i begove,
I ostale glavare njegove.
Konjici se konja dohvatiše,
Od pojasa sablje povadiše,
Staše svoju ustavljati vojsku,
Da će gonit, misle, C(e)rnogorsku,
Al' se oni gonit ne dadoše,
No po jednu pušku ispališe,
Na gospodu juriš učiniše,
Britke mače na nji okrenušte.
Mnoga turska tu se proli k(e)rvca.
U studenu tu rijeku utica,
C(e)rveni se voda tu u rjeci,
Naokolo leže m(e)rtvi Turci.
Tu pogibe Mahmute vezire,
Kao onaj koji nema vjere,
Oko njega sedam-osam paša,
Istina je da je dika naša,
U dvanaest velikih begova,
U njima je sila Mahmutova.
Šest stotina aga i delija,
I ostali, brate, bedevija.
I dvanaest hiljada Turaka,
Izgiboše žalosna im majka!
A ostali vodu prebrodiše,
C(e)rnogorci veselo ostaše.
Sjeku turske po razboju glave,
Te delije c(e)rnogorske prave,
Svlače sa nji bogato odjelo,
I oružje ono tursko svjetlo.
Podgorici kad Turci dođoše,
Hristjanice do dvije opraviše,
Prosit tjelo u Petra vladike,
Oh! Mahmuta arbanaske dike,
Da ga Turci čestno ukopaju,
I alkoran nad njim očitaju.
Pet hiljada da dadu cekina,
Tako brate, prava je istina,
Al¨ vladika, ko duhovno lice,
on ne gledi na njihove novce,
No na m(e)rtvu ne hoće osvete,
Tjelo, Turkom veli da otprate.
Al' ne dade gubernator Joko,
T(e)rže mača, i učini tako.
Na komade isječe Mahmuta,
I na oganj sve komade spreta,
Kao što je on Joku hotjeo,
Da je samo u tome uspjeo.
U pepel je njega obratio,
Muhamedu svecu opravio.
Slava Bogu i Bogorodici!
Svi(h) hristjana blagoj pobornici,
Na pohvalu Petrović vladici,
Čest i diku gubernator Joku!

Konec

PRED DANILOVGRADOM VRIJEDAN JUBILEJ


Naselje nastalo prije 140 godina


~Urbani dio je sagrađen po idejama arhitekte Dragiše Milutinovića 1870. godine


DANILOVGRAD - Pred Danilovgradom i njegovim građanima ove godine je vrijedan jubilej. Prošlo je tačno 140 godina od kada je knjaz Nikola donio odluku o gradnji naselja na obali Zete i nazvao je Danilovgradom, po knjazu Danilu. Iste te godine tj. 1869. podignut je i most nasuprot tadašnje Ćeranića Glavice, što je označilo izgradnju nove crnogorske varošice. Ona je po prvim zamislima knjaza Nikole trebalo da postane prestoni grad Crne Gore.
Da bi novi grad dobio urbane cjeline trebalo je angažovati arhitektu koji bi planski uredio novu varoš. Knjaz Nikola se zbog toga obratio srbijanskoj Vladi zahtijevajući da mu pošalju arhitektu koji bi uradio taj posao. Iz Beograda knjaz Nikola nije dugo čekao odgovor. Srbijanska Vlada je o svom trošku u oktobru 1869. godine na Cetinje poslala mladog i talentovanog arhitektu, Dragutina – Dragišu Milutinovića, sina srpskog pjesnika i Njegoševog učitelja, Sime Milutinovića Sarajlije.
Mlađani Milutinović se odmah poduhvatio posla i premjerio je zemljište na Ćeranića Glavici. Urađeni su i planovi za tipske kuće mještana, ali i za neke javne zgrade kao što su senat, škola, crkva, kula za odbranu mosta, zatvor… Posao je bio gotov do 2. avgusta 1870. godine kada je Milutinović imao i gotov urbanistički plan. Uz plan Milutinović je saopštio i svoje utiske, a posebno od upada Turaka.
- Iz toga prirodno sljeduje da ne bi bilo savetno mnoge velike ni skupocene, ni privatne ni javne građevine na Ćeranića Glavici podizati, jer bi, u najgorem slučaju, mogle uvek postati žrtve varvarskog azijatskog pustošenja, što bi značilo i zatiranje u građevine uloženog, teškim trudom i dugovremenom mukom stečenog kapitala - napomenuo je Milutinović.
Svoju kratku, ali po Danilovgrad sudbonosnu misiju, Milutinović je završio podjelom prvih pedesetak placeva oko crkve Svete Tekle i 14. avgusta 1870. godine vratio se u Beograd. Novi grad po njegovim zamislima počeo je da se izgrađuje krajem 1870. godine. Ta prvobitna arhitektonska rješenja Danilovgrad je zadržao do danas i u suštini u tom pogledu malo šta se promijenilo u prethodnih 140 godina u varošici kraj Zete.

DPS na potezu

Zasad iz lokalne uprave nema najava kako će se proslaviti vrijedni jubilej. Nešto o tome je pominjano prilikom proslave 9. decembra, Dana opštine, ali sve je zasad ostalo na tome. Ipak, ne treba sumnjati da će ovakav datum biti inspiracija za predstavnike vladajuće koalicije da, pridržavajući se istorijskih činjenica, prigodno obilježe 14 decenija postojanja njihovog grada.


I.M.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=173963

U DANILOVGRADU OBILjEŽENO 210 GODINA ČUVENE MARTINIĆKE BITKE


Temelj državnosti Crne Gore


Pobjede na Martinićima i Krusima predstavljaju krupne događaje i prekretnice u istoriji Crne Gore od kojih započinje istinska sloboda i nezavisnost Crne Gore. Tu državu smo obnovili ove godine, bez ijedne vojničke bitke, bez oružja i bez prolivene krvi. Stoga, prisjećajući se velike unutarcrnogorske pomiriteljske misije cetinjskog sveca, moramo biti svjesni da istorijske i ideološke razlike ne smiju usporiti naš evropski i civilizacijski put, istakao potpredsjednik Vlade Dragan Đurović

Danilovgrad, 11. jula – Večeras je u mjestu Pištet nadomak Danilovgrada održana prigodna svečanost u slavu junaka čuvene Martinićke bitke koja se prije 210 godina dogodila na ovim prostorima. Svečana akademija počela je intoniranjem državne himne i podizanjem zastave na jarbol.

- U samo jutro, 11. jula 1796. godine turska vojska, utaborena ispred brda Visočica, krenula je u napad i tako je počela čuvena bitka na Martinićima. Crnogorci i Brđani su se žestoko branili od mnogostruko brojnijeg napadača, odoljeli turskim napadima i u rano poslijepodne, u protivjurišu, natjerali Turke u bjekstvo. Nevjerovatna hrabrost i žestina naših ratnika razbila je jaku vojsku Mahmut-paše, silu od koje su se plašile mnoge jače vojske nego što je bila malobrojna i neopremljena vojska Crnogoraca i Brđana. Pored mnoštva poginulih i u rijeci Zeti utopljenih Turaka, zarobljeno je dosta municije i zastava. Tako se velika kaznena ekspedicija iz Skadra, koja je trebalo da pokori Bjelopavliće i Pipere, raspršila i dala u bježaniju, a sam Mahmut-paša je jedva uzvukao živu glavu, rekao je potpredsjednik Vlade Crne Gore Dragan Đurović na večerašnjoj svečanosti.

On je dodao da su se od ove bitke, Bjelopavlići i Piperi konačno ujedinili sa Starom Crnom Gorom, a pobjeda je proširila političke vidike i pojačala samopouzdanje Crnogoraca pred novu odlučnu bitku sa Mahmut-pašom dva mjeseca kasnije u Krusima, gdje je turska vojska bila definitivno poražena, a Mahmut-paša ubijen. Pobjede na Martinićima i Krusima predstavljaju krupne događaje i prekretnice u istoriji Crne Gore. Od ovih pobjeda započinje istinska sloboda i nezavisnost Crne Gore, a stvoreni su uslovi za brže ujedinjavanje svih crnogorskih i brdskih plemena i stvaranje crnogorske države.

Začeci državne infrastrukture nekoliko decenija kasnije doveli su do stvaranja države Crne Gore, koja je priznata na Berlinskom kongresu 1878. godine. Kao takva trajala je sve do 1918. godine, kada je prisajedinjena Srbiji i utopljena u novoformiranu državu južnih Slovena.

Tu državu smo obnovili ove godine, bez ijedne vojničke bitke, bez oružja i bez prolivene krvi. Obnovili smo je na način koji je cijelom svijetu pokazao da se i na Balkanu državno pitanje može riješiti mirno i demokratski. Takav ishod crnogorskog referenduma ogroman je politički i istorijski kapital za sve građane Crne Gore, bez obzira na to da li su glasali za nezavisnost ili su bili protiv nje, bez obzira koje su nacije i vjere. Stoga, prisjećajući se velike unutarcrnogorske pomiriteljske misije cetinjskog sveca, moramo biti svjesni da istorijske i ideološke razlike ne smiju usporiti naš evropski i civilizacijski put. U Crnoj Gori svi koji su na političkoj sceni moraju smoći snage da razgovaraju o ključnim vrijednostima koje predstavljaju perspektivu naše budućnosti. U suprotnom, oni koji između evroatlantskog identiteta i prošlosti izaberu da se bave ovim drugim, djelovaće anahrono i izgubiće se u procesu globalnih integracija. Mora se postići saglasnost oko našeg bržeg puta u Evropsku uniju, koji treba da znači brži ekonomski razvoj, jačanje institucija pravne države i vladavinu prava. Članstvo u evroatlantskim bezbjednosnim strukturama treba da označi i prestanak mogućnosti da balkanske države ratuju jedna protiv druge, što je bio čest slučaj u istoriji. Idući tim putem, doprinijećemo da Martinići, Grahovac i Vučji do ostanu dio našeg pamćenja i ponosna istorijska uspomena, a da nove, rekao bih postideološke generacije u Crnoj Gori budu inspirisane i zaokupljene modernim civilizacijskim i evropskim vrijednostima, istakao je Đurović.

Uglednim zvanicama iz kulturnog, javnog i društveno političkog života, te vojnicima, starješinama i građanima dobrodošlicu je poželio predsjednik SO Danilovgrad Milorad Vuletić.

- Danas smo se okupili na jednom od važnih izvorišta slobodarstva i nadahnuća pored jednog važnog spomenika koji veliča pobjede i slavu crnogorskog oružja, na važnom i istorijskom ispoljenom jedinstvu crnogorskom i brdskom, koje pod mudrim vođstvom svetitelja i ratnika Petra Prvog Petrovića Njegoša ispisa još jednu značajnu pobjedničku stranicu crnogorske istorije, važnu i veliku pobjedu, rekao je Vuletić. O ovom istorijskom događaju govorio je i predsjednik režijskog odbora koji je minulih godina predano radio na izgradnji spomen kompleksa - dr Đoko Jočić.

U kulturno-umjetničkom i zabavnom programu nastupili su glumci CNP Slobodan Marunović i Mirko Vlahović, muzičari Srđa Bulatović i Darko Nikčević, kantautor Slobodan Kovačević, baletska grupa "Princeza Ksenija" iz Bara i orkestar Vojske Crne Gore.

Istim povodom u Kasarni "Milovan Šaranović" obavljen je svečani defile jedinica 326. mješovite artiljerijske brigade koja baštini slavnu tradiciju junaka Martinićke bitke.


Branislav Kadić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...07-12&id=95043

11. jul

1796. Počela je slavna bitka na Martinićima. Mahmut-pašinu glavnicu od oko 17 hiljada vojnika dočekao je odred od 3.400 crnogorskih vojnika, uglavnom elita boraca kojim je komandovao vladika Petar Prvi Petrović, odjeven u vojničko i naoružan. Crnogorcima je pošlo za rukom da slome protivnika i da ga natjeraju na povlačenje, a Mahmut paša je pobjegao noću.

ŽELjKO SAVELjIĆ IZ PODVRA KRAJ DANILOVGRADA

U bašti iskopao granatu


DANILOVGRAD - Željko Saveljić iz Podvra kraj Danilovgrada, prije nekoliko dana kopajući temelje za fontanu u dvorištu svoje kuće iskopao je granatu dugačku 40-ak santimetara a tešku oko pet kilograma i na njoj nema nikakvog natpisa.
- Radeći u bašti prilikom kopanja udario sam u neki metal. Mislio sam da se radi o nekom alatu jer je dubina bila tek nekih tridesetak santimetara, ali sam se iznenadio kada sam otkopao neeksplodiranu granatu. Nijesam očekivao da bude tako blizu površine zemlje, jer ovdje živim decenijama i u okolini kuće za to vrijeme se puno radilo, pa je pravo čudo kako ovu napravu nijesmo i ranije iskopali - priča Željko, i dodaje da je granata bila na samo tridesetak metara od njegovog doma.
Naš sagovornik primjećuje da je i ranije na okolnim brdima pronalazio djelove starog oružja, pogotovo bajonete, ali nikada do sada tako blizu kuće nije otkopao ništa slično.
- Pošto puno radimo na njivi možda iskopam i još koju napravu ili neki drugi dio naoružanja. Ne bi me to čudilo jer su se na ovim brdima iznad moje kuće tokom proteklih vjekova odigravali veliki sukobi, ovom prilikom pomenuo bih samo Martinićku bitku - primjećuje Željko, koji kaže da će pozvati policiju i predati im granatu da je unište.


I.M.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-04-11

POVODOM 210 GODINA MARTINIĆKE BITKE

Istorijski čas o ujedinjenju


Povodom obilježavanja 210 godina od Martinićke bitke juče je Organizacioni odbor najavio svečanu akademiju koja će se održati sjutra, 11. jula, kada će biti organizovan prigodan kulturno umjetnički program.
Milorad Vuletić, predsjednik Opštine Danilovgrad i prvi čovjek Odbora, naglasio je da je Martinićka bitka temelj crnogorske državnosti koja je i dovela do međunarodnog priznanja Crne Gore 1878. godine.
- To je prva bitka u kojoj je svjetovni i duhovni vladar Crne Gore sa mačem u jednoj i krstom u drugo ruci poveo Crnogorce u borbu za slobodu. Petar Prvi je uspio da ujedini Crnu Goru i Brda i da tako pokaže da se oni samo kao jedno mogu izboriti za državu i slobodan život. Martinićka bitka je jedan od najznačajniji datuma u istoriji Crne Gore i taj događaj naša opština, kao i Republika, moraju dostojno obilježiti – rekao je Vuletić, dodajući da je Petar Prvi jedno vrijeme bez razloga bio protjeran iz školskih čitanki, ali da je i tada Opština Danilovgrad znala da se oduži velikanu i da prije više od tri decenije odluči da gimnazija u njihovom gradu nosi njegovo ime. On je objasnio da sve ono što je danas postigla Crna Gora duguje Petru Prvom Petroviću Njegošu.
Dr Đoko Jočić, predsjednik Odbora Spomen doma, više je govorio o samom boju na Martinićima.
- Na jednoj strani nalazilo se 9.863 Crnogoraca protiv kojih je bilo 34.860 Turaka. U neravnopravnoj borbi samo mudrošću vladike Petra i hrabrim držanjem Crnogorca izvojevana je pobjeda u kojoj je poginulo preko 2.500 turskih osvajača – objasnio je Jočić.
On je istakao da je Spomen dom u Martinićima izgrađen sa namjerom da bude kulturno i duhovno stjecište svih onih koji se na razne načine bave ovom bitkom. Dom još nije u potpunosti gotov, ali će on uskoro početi rad u sklopu Centra za kulturu Danilovgrada. Tada će biti mjesto održavanja istorijskih i školskih časova o značajnim događajima koji su se desili u Martinićima.
Milorad Vuletić je najavio da će se uskoro u Martinićima održati naučni skupovi posvećeni djelu vladike Petra, a da će lokalna uprava učiniti sve da i istoričari i ostali naučnici daju svoj sud o vremenu u kojem je on vladao.

Akademija u Spomen domu

Ranko Vuković, direktor Centra za kulturu u Danilovgradu, govorio je o predstojećoj akademiji u Spomen domu na Martinićima zakazanoj za 11. jul u 21. sat. Na tom skupu govoriće Dragan Đurović, potpredsjednik Vlade Crne Gore, Milorad Vuletić i dr Đoko Jočić. Najavljeno je učešće i Slobodana Marunovića, Mirka Vlahovića, Srđe Bulatovića i Darka Nikčevića, Zdravko Đuranovića, baletske škole “Princeza Ksenija” iz Bara i Orkestra Vojske. Vuković je dodao da će akademija pored svečanog karaktera biti i opštenarodni sabor Bjelopavlića.


I.M.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-07-10

ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE NA MARTINIĆKOJ GRADINI

Otrgnuto od zaborava


Nedaleko od Danilovgrada, u blizini drevne Lontadokle, poznate kao Sveta Gora Atonska, otkriven je osmi arheološki lokalitet i svi su od izuzetnog značaja za istoriju Crne Gore i regiona.
Milorad Saveljić, Slobodan Vuksanović i Minja Popović otkrili su ostatke srednjovjekovne hrišćanske crkve, a pretpostavlja se da potiče iz petog ili šestog vijeka.
- Slušali smo mnogo legendi vezanih za naš kraj i o arheološkom blagu koje posjeduje. Prilikom izgradnje lokalnog puta nas trojica smo naišli na ostatke crkve i groblja koje je dosta uništeno - rekao je Milorad Saveljić.
Zahvaljujući legendi vezanoj za Martinićku bitku iz 1796. godine lokalitet je otrgnut iz učmalosti vjekova.
- Predanje priča da je jedan martinićki borac poslije krvavog boja pošao na izvor Pištet da pije vode. Ispod mjesta Vračev krš naišao je na ranjenog turskog vojnika skrivenog u ruševinama stare crkve. U ranjeniku je prepoznao svog pobratima Ljepčinovića koji je živio iznad Martinića u turskoj karauli na Spasojevićima. Ranjeniku je previo rane i noću ga, krijući, ispratio do zidina Spuža. Od ovog Ljepčinovića, koji se nikad nije vratio u Martiniće, u Skadru žive potomci - priča Saveljić.
Martinićki borac, na pitanja spuških Turaka, kako je uspio da se tako teško ranjen spasi, odgovario je: "Spasi me pobratim i bogomolja predaka".
- Kad se kasnije saznalo za događaj Martinići su s divljenjem odobravali svom plemeniku, a posebno ljudskom postupaku prema ranjenom pobratimu. I danas, visoko iznad gornjih Martinića na Spasojevići, osamljena stražari karaula Ljepčinovića, a još visočije, ispod visova Strmice zaboravljena i zarasla u šiblju samuju Ljepčinovića katuništa - završava Saveljić.



J. Bukilić

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2008-01-12

Spomen dom ''Martinićka bitka'', posvećen junacima bitke između moćne otomanske imperije i crnogorske vojske


Kamen temeljac državnosti


U znak poštovanja i tradicionalnog nasljeđa na prostoru gdje je u rano jutro 11. jula 1796. godine vođena bitka između Brđana i Turske vojske, podignut je Spomen dom "Martinićka bitka", koji prvenstveno ima zadatak spoznaje i edukacije o ovoj bitci i posljedice koje su prouzrokovale dalji "obrt" brdskih plemena u odnosu na Crnu Goru.
To je događaj koji je ujedinio sva crnogorska plemena, pa u izvjesnom smislu, predstavlja začetak države Crne Gore, smatra predsjednik organizacionog odbora Spomen doma – dr Đoko Jočić. Iako je profesionalno na mjestu predsjednika Ljekarske komore Crne Gore, dr Jočić nalazi vremena da se jednako posveti i ovoj ustanovi, koja je prema njegovim riječima, od velikog značaja ne samo za Danilovgrad, već i za Crnu Goru. Vješto i prilično ponosno, ispričao nam je priču o istoriji Martinićke bitke, o Spomen domu, njegovom nastajanju, kao i o planovima.
- To je mjesto gdje se odigrala Martinićka bitka 1976. godine. Podigli smo objekat i dali mu ime Spomen dom "Martinićka bitka". Nalazi se na ruševinama osnovne škole, koja je bila jedini obrazovni centar za Martiniće, a i šire i koja je stara više od sto godina. Spomen dom je posvećen junacima bitke i otvoren je 1996. godine, 200 godina nakon tog događaja. Rekli smo tada da ćemo taj kompleks preurediti, da to bude mjesto gdje će se okupljati ljudi kada su neke svečanosti, promocije, sportski događaji i sve u svemu da bude u funkciji naroda – rekao je dr Đoko Jočić, osvrnuvši se na istorijske detalje zbog kojih je ovo mjesto toliko značajno.
- To je bila jedna od presudnih bitaka u istoriji ratovanja Core Gore. Tada je moćna otomanska imperija krenula da pokori Crnu Goru i da odatle, potpomognuta Francuskom koja je bila njen saveznik, krene u nadiranje prema srednjoj Evropi. Tada je čuvenii vojskovođa Mahmut paša Bušatlija krenuo sa vojskom, daleko moćnijom od crnogorske, a to u ciframa izgleda - 34.860 turskih vojnika nasuprot 9.860 crnogorskih. Međutim, tog dana, kao i mnogih prethodnih, Crnogorci su ispoljili veliku hrabrost, ali i taktiku i pobijedili su. U ovom boju Turci su imali velike gubitke, žrtve, dok su naše bile neznatne. Upravo u toj bitci ranjen je Mahmut paša Bušatlija, da bi ipak, septembra iste godine turska vojska krenula u odlučan napad na Kruse. Međutim, i tu su dotučeni, tako da je to bio jedan veliki slom otomanske imperije i ona je potpuno zaustavljena u daljem prodiranju ka Evropi – priča dr Jočić, pokazujući zavidno poznavanje istorije, podataka, datuma, događaja.
S obzirom na to da su se na poziv Petra I u odbranu uključila i ujedinila gotovo sva crnogorska plemena, dr Jočić ističe da upravo zbog toga Martinićka bitka predstavlja kamen temeljac crnogorske državnosti.
- Tada su se i crnogorska plemena ujedinila. Tako Martinićka bitka, u tom smislu, predstavlja kamen temeljac crnogorske državnosti i praktično od tada počinje razvoj Crne Gore kao države. Iz tog vremena i potiče čuvena stega vladike Petra I. To je stega koja nije zakon, ali ima snagu zakona. Na spomeniku u Martinićima su uklesana slova iz te stege, da "Crnogorci riječ dadoše da drug druga, brat brata izdati neće i da se prevariti neće". Te riječi urezane u toj stegi Petra I duboko su odzvanjale u svakom Crnogorcu i kad je god Crna Gora bila u nekom takvom trenutku, zaokretu, te riječi su ipak usmjeravale i upozoravale na pravi put. Zbog svega toga, Martinićka bitka zavrjeđuje posebnu pažnju i smatra se, po ocjeni brojnih istoričara, da je to najveća bitka u ratovanju Crne Gore - kazao je dr Đoko Jočić.
Iako sve ide po planu, onako kako su i zamislili, dr Jočić kaže da je glavno bilo napraviti objekat. Gotovo sve ostalo tiče se osmišljavanja sadržaja.
- Projekat je radio naš uvaženi arhitekta Miodrag Sekulić, koji je od prvog do poslednjeg dana učestvovao u izradi i realizaciji. Postoji velika sala za sastanke, spomen soba koja će biti posvećena tim vremenima i prije svega Svetom Petru Cetinjskom, Martinićkoj bitci, a gdje će biti eksponati, knjige, literatura i slično. Osim toga, biće i jedna kancelarija koja je zamišljena kao učiteljski prostor, gdje su i boravili učitelji u toj školi koja je radila sve do 1964. godine, u kojoj će profesori moći da dolaze i učenicima drže časove na licu mjesta i pričaju o istoriji. Prostor pored Spomen doma ozelenjavamo i uređujemo, uvodimo vodu u dom...Sve u svemu, planovi su da se taj prostor sredi, da u pravom smislu bude istorijski spomenik, koji bi bio u nadležnosti Centra za kulturu i koji bi imao svog kustosa...Smatram da ovako impresivno mjesto treba da bude u stalnoj funkciji, a to se posebno može vidjeti kada se obilježava dan Martinićke bitke, što radimo svake godine 11. jula, a to se proprati i sa vatrometima, bogatim kulturno umjetničkim programom itd, što mještani sa posebnim oduševljenjem prihvataju – kazao je dr Jočić.

Ž.I.

http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=94771

Foto: S. Matić

SVEČANA AKADEMIJA POVODOM 214 GODINA MARTINIĆKE BITKE ODRŽANA U PIŠTETU

Dan kada je Crna Gora zadivila svijet



DANILOVGRAD - Svečana akademija povodom 214 godina Martinićke bitke održana je u Spomen domu u Pištetu u nedjelju uveče. U prisustvu brojnih građana, predstavnika lokalne uprave i Vlade, o značaju martinićkog boja govorili su mr Čedomir Drašković, istoričar, i dr Đoko Jočić, predsjednik Organizacionog odbora proslave.
- U osvit zore, 11. jula 1796. godine u Martinićima su se sukobile dvije vojske, jedna pod komandom Svetog Petra i druga na čelu sa Mahmut pašom Bušatlijom. Crnogorska vojska imala je 9.863 vojnika, dok je Turaka bilo 34.000. Po nekim podacima sukoljene snage bile su manje i iznosile su 3.400 prema 18.000 vojnika. Glavna bitka se odvijala od rane zore do dva sata poslije podne, a vladika Petar je predvodio vojsku sa mačem u jednoj i krstom u drugoj ruci. U boju je poginulo oko 2.500 turskih vojnika, a Crnogorci su zarobili 18 turskih zastava, od koji su tri bili alaj-barjaci. Crnogorski gubici su bili neznatni. Nakon ove pobjede Crna Gora se ujedinila, a zavađena plemena su se pomirila, što je dovelo do jačanja države. O značaju pobjede na Martinićima svjedoči parada u čast toga uspjeha koja je održana 14. jula na Cetinju. Ispred kolone nošeno je deset zaplijenjenih turskih zastava, a za njima bilo je 80 vojnika iz Martinićkog boja. Iza njih jahao je vladika Petar I sa sabljom i krstom, a iza njega nastupalo je osam barjaktara i 40 konjanika. Po završetku parade u Cetinjskom manastiru služena je liturgija, a služio je Teodosije Mrkojević- naveo je Jočić i objasnio da je pobjedom na Martinićima Crna Gora zadivila svijet, posebno Rusiju. Sa slavnog pravoslavnog dvora stizali su čestitke i podrška Crnoj Gori koja je zaustavila surovog osvajača u namjeri da pokori veći dio Balkana.
Mr Čedomir Drašković naglasio je da je boj pokraj brda Visočice i grada Spuža jedna od najslavnijih i najznačajnijih pobjeda u istoriji Crne Gore.
- Velike ličnosti poput Svetog Petra daju pečat svome vremenu i određuju njegov dalji pravac. Da nije bilo slavnog crnogorskog vladike i vojskovođe, kao i Martinićke bitke, vjerovatno ne bilo ni prvih pisanih zakona u Crnoj Gori, kao što je Stega iz 1796. godine i Opšti zakonik crnogorski i brdski iz 1803. godine. Pobjeda crnogorskog oružja imala je veliki odjek u svijetu i skrenula je veliku pažnju na Crnu Goru – istakao je mr Drašković.
Istorija pamti da je uoči boja na Martinićima na Cetinju sazvan i sabor crnogorskih glavara gdje je dogovoreno da se pomogne Brđanima u borbi protiv Osmanlija, a oni koji od toga odustanu biće proglašeni izdajnicima.
U kulturnom programu učestvovao je Orkestar Vojske Crne Gore, „Bisernice Boke", plesna grupa „Selektiko", Slobodan Kovačević, Aleksandra Vojvodić, Slobodan Marunović, Mihailo-Miša Janketić, KUD „Njegoš" i muzička grupa „Grlice". Glavni pokrovitelj proslave bila je Opština Danilovgrad.

Dileme oko datuma

Proslava Martinićke bitke u Danilovgradu već duže izaziva i ozbiljne dileme, jer dio kulturne javnosti u ovom gradu smatra da se Martinićka bitka nije odigrala 11, već 24. jula. Zbog toga već nekoliko godina u julu se u Danilovgradu održavaju dvije proslave znamenitog crnogorskog boja. Jedan u organizaciji lokalne vlasti 11. jula u Spomen domu u Martinićima, dok se druga proslava, čiji su organizatori većinom predstavnici opozicije u Bjelopavlićima, održava 13 dana kasnije.
- Lokalna vlast već godinama ne želi da proslavlja Martinićku bitku kada se ona dogodila, a to je praznik Svete Jefimije 24. jula, već iz dnevno političkih razloga to radi nešto ranije. Danilovgradski vlastodršci takvim ponašanjem unose nove podjele i tako onemogućavaju da Martinićku bitku podjedano slave svi građani Danilovgrada. Lokalna vlast je kao obelježje Martinićke bitke podigla obelisk, što nije tradicija srpskoga naroda, jer se on odvajkada borio za krst i slobodu – smatra Pero Radonjić, kustos Zavičajnog muzeja u Danilovgradu, koji je o nesporazumima oko dana proslave bitke do sada više puta javno govorio.

I.M.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-07-14