Quote:
Posljednji Viskonti iz Grblja
Marović se opet istakao, ovaj put na dodjeli ordena Pobjedi, dobar povod da sredim bilješke o njemu koje imam u kompjuteru. I evo:
"Marović je Veliki humanista i obraća se čovjeku sa velikim uvažavanjem, odmjereno i pažljivo što na sagovornika ostavlja prijatan utisak. Čovjek je visoke političke kulture i izvrstan erudita koji se veoma lako snalazi od Biblije do Pašića i Slobodana Jovanovića, od Euripida do Kenedija, od antike do francuske revolucije, od balkanskih ratova do postmoderne".
Ovo liči na čitulju, ali čitulja nije, jer fali perfekat: "Marović je BIO veliki humanista". Ipak, nećete biti u krivu ako pomislite da bi čeljade sa ovoliko vrlina (opisanih jezikom osmrtnica) davno umrlo od savršenstva. Ovo liči i na odlomak iz referata koji Svetu predlaže za člana SANU, ali referat nije, jer srpski akademici jesu nacisti, ali nisu budale, pa bi ovu uobraženu nahijsku veličinu išćuškali vani s noge na nogu kad bi nos promolila u SANU, ali nećete biti u krivu ako pomislite da je Sveto svojim humanizmom zaslužio da sjedi kraj Bećkovića.
Jer SANU se sastoji pretežno od humanista koji su bili protiv genocida, o čemu svjedoči njin proglas kojim su Ceo Svet pozvali da prekine genocid nad Srbima. Humanist je i Sveta, jer, kad su crnogorski dobrovoljci pošli da pale, pljačkaju i ubijaju po Hrvatskoj, prikričao im je: "Vi ste ljudi koji vjeruju u ljude koje povezuje ljubav a ne mržnja. Budite u Cavtatu trpeljivi i pravični, razvijajte u Kuparima plemenitost i miroljublje, donosite u Čepikućama razborite odluke i čuvajte se zavisti prema onim koji u Konavlima više od vas napljačkaju. Na ]ilipima sanjate o dobru, u Zekavici mislite o dobru, kad bombardujete Dubrovnik čeznite za dobrim, a u kući Tereze Kesovije govorite o dobru i činite dobro".
Ako nije čitulja, ni kandidatura za SANU, šta je onda? Ovo je odlomak iz Svetine zvanične biografije, vrlo dragocjen jer odgovara na krupno pitanje: šta Svetozar Marović misli o Svetozaru Maroviću? Ako vam se čini da pretjeruje, u zabludi ste, jer komplimenti kojim je predsjednik SCG obasuo predsjednika SCG potvrda su njegove skromnosti. Uzimam 3 od 77 dokaza: Sveta je u svojoj biografiji iz skromnosti prećutao da je ekspert za povijest Hrvata od stoljeća sedmog, posebno za Starčevića i Stranku prava. Iz skromnosti veli da se "lako snalazi" u Bibliji, a u stvari Sveto ima Pismo Sveto u malom prstu i samo se Amfi na ovom polju može s njim ćerati.
Najzad, Sveto kaže da se Sveto "obraća čovjeku sa velikim uvažavanjem, odmjereno i pažljivo što na sagovornika ostavlja prijatan utisak" - prećutao je, iz skromnosti, da je sljedbenik Aristotela iz Stagire koji veli: treći od uslova koje politički govor mora zadovoljiti jeste "da je to govor koji pokazuje dobronamjernost prema konkretnom sagovorniku". Otkud ovo znam? Znam jer sam postmodernist koji citira Aristotela koga citira Sveto u članku iz Pobjede.
Postmodernist je i Sveto, ali ja sam za blažu varijantu - kažem od koga sam šta uzeo, a Sveta je za najoštriju - prepisuje a ne kaže od koga: u predgovoru knjizi "Vrijeme iskušenja", gdje je Sveta stavio svoje izabrane članke iz Pobjede, Aleksandar Jerkov hvali Sveta "za obimnu i raznovrsnu lektiru, potrebu da se od Biblije do Pašića i Slobodna Jovanovića, od Evripida do Kanetija, od antike do francuske revolucije, od balkanskih ratova do postmoderne, kreće slobodno kroz različite oblasti". Jerkov se drži postmodernističkog aksioma koji je posuđen od Ajnštajna: sve je relativno, stoga je menstruacije koje je Mira Slobova, jednom nedjeljno, dobijala u Dugi proglasio vrhunskom literaturom, a pošto nije relativna samo književnost već i moral, Jerkov bestidno hvali članke koje je u Pobjedi pisao Ratnik Za Mir i jedna od najmračnijih figura izišlih iz Slobova šinjela. Nego da vidimo Svetovu "slobodu kretanja" po Euripidu.
U članku "Žrtve" Sveta kaže: "U Euripidovoj 'Medeji' stvarni predmet mržnje okrenut prema Jasonu, koju je napustio Medeja zamjenjuje vlastitom djecom". O čemu se radi? Jason je našao drugu i napustio Medeju, zato je postao "predmet mržnje" njene, stoga me zanima kako je to Jason kao "predmet mržnje" Medejine "okrenut prema Jasonu"? Uz to, rečenicu: "koju je napustio" po zakonima sintakse srpskog jezika vezujemo s imenicom "mržnja": "stvarni predmet mržnje" "koju je napustio" (jer neće biti da je Jason napustio "Medeju", pošto junaci klasične književnosti ne mogu da pobjegnu iz teksta - to je mogućno samo u postmodernizmu). Dakle, Jason se, pretvoren u predmet mržnje Medejine, okreće prema sebi, potom tu mržnju napušta, i najzad biva "zamijenjen djecom"! Kako je "stvarni predmet mržnje" "zamijenjen djecom"? Od toga su grobu ključevi. Jerkov je u pravu: Sveto se kroz Euripida "kreće slobodno" u tolikoj mjeri da ga ne može razumjeti ni profesor književnosti.
Možda je štamparska greška? Nije: Svetovu rečenicu - u kojoj se ne zna čiji je u čijoj - ni genije za jezik, ma kako da je ispravi, ne bi učinio suvislom: ona je rođena kao nakaza, kao tele sa šest nogu. Inače, Svetina knjiga vrvi od štamparskih grešaka. Nije, mislim se, imao para za lektora koji će ispraviti greške što ih je počinila Pobjeda gdje je Sveto te članke objavljivao. Onda se sjetih da je Sveti "mjesečna apanaža bila 100 000 maraka, samo da bude miran oko šverca duvana", kako reče Nacional. Neće, dakle, biti da nije imao su čim platiti lektora, nego njegova knjiga s milion grešaka liči na usmenog Svetu čiju mnogu izjavu ne bi mogla dešifrovati ni Milova DB. Ostavljajući silesiju grešaka, autor kuša spriječiti čitaoca da razumije šta je rekao u člancima koje pisao kad je bio Ratnik Za Mir i "filozof ponedjeljkom". U Sveti opet proradio posljednji Viskonti.
Jer, u odlomku iz Svetine hagiografije od Jerkova nije prepisan jedino Kaneti koji je promaknut u Kenedija, valjda zato što se Vojičić u Monitoru sprdao sa Svetinim pozivanjem na Kanetija: "Tako je Marović, na vrijeme, spoznao realnost da je moć povezana sa tajnom. Zapravo, da je tajna srž moći. Pohvalio se čak: 'Iz knjige E. Kanetija Masa i moć saznao sam za izvjesnog Filipa Martija koji je bio posljednji Viskonti. Kažu da ga niko nije nadmašio u čuvanju i skrivanju tajni. On ne bi nikada otvoreno rekao šta misli, već je to uvijek prikrivao specifičnim izražavanjem'. Nema sumnje, bila je to dobra literatura za Marovića, zato ga uspješno i oponaša."
Prekidam analizu posljednjeg Viskontija iz Grblja, jer me spopalo gađenje. Kako i ne bi: knjiga "Vrijeme iskušenja", koju je pisao nahijski filosof, zrcali Crnogorski Jad! Taj isti jad zrači iz Kilibardinih naučnih tekstova i iz Bakovićevih estetičkih rasprava. To je jad poludržave gdje živi polunarod koji stvara poluintelektulace. No ta knjiga je i oštro ogledalo moralnog gliba u Sveti. Taj glib je opet oglasio kad je uručio orden direktoru Pobjede: kazao je da je ta novina "neraskidivi dio novije crnogorske istorije, hroničar svih razvojnih faza, ogledalo koje je vjerno odražavalo lik cjelokupnog crnogorskog društva sa svim manama i vrlinama". Našto rekoh sebi: ti si miljenik sudbine već samim tim što nisi TAMO. A lako te mogao vrag navidati da se vratiš u "pasju zemlju". Zamisli kakav bi ti bio život u zemlji gdje Ratnik Za Mir odlikuje medaljom ratnohuškačku Pobjedu i pri tom joj tepa: ti si ogledalo crnogorsko. Što mi je u sjećanje prizvalo Njegošev stih o majmunu i zrcalu: i kad u Pobjedi filozofira ponedjeljkom, i kad je - Pobjedu odlikuje kao ogledalo, Sveto od crnogorskih građana pravi majmune. E bogami nek pravi kad mu može biti.
