Ivo Andrić - Nemirne godine
Toga jesenjeg dana Gaga je nešto unela i odmah krenula ka vratima sa talasom novih dimija koji je izgledao kao da je nosi.
- Stani! - viknuo je neočekivano i promuklo gazda Jevrem.
Stala je, okrenula se, i pogledala pravo u oči. Pogled joj je bio nesiguran, zamagljen i vlažan, negde u dnu kao nasmejan. Gledao je nekoliko trenutaka u nju. Na licu mu se nije ništa nije moglo primetiti, ali – nezapamćena stvar! – gazda Jevrem je u sebi bio iznenađen, uplašen, moglo bi se reći, kad bilo moguće da se i on nečega uplaši.
- Prolazi! – rekao je zatim muklo i tišim glasom.
I tako danas, tako sutra – „stani“, „prolazi“ – gazda Jevrem je sve češće prizivao Gagu i nalazio ponešto da joj naredi ili primeti. Između starog gazde i njegove sluškinjice, koju doskora nije ni primećivao, zametnula se tajna igra, bez predaha i prestanka.
Gaga je i dalje bila bojažljiva i pokorna i rečima i pokretima plaćala uobičajeni danak straha, koji svako živo ljudsko stvorenje mora da plati gazda Jevremu.
- Priđi! – kaže gazda, pošto je silom našao neki povod za ljutnju.
Devojčica prilazi.
Kad je nesigurnom rukom našao u gustoj neposlušnoj kosi njeno uho, on mu se dugo svetio, stežući ga dugo, grčevito.
Tako jednom, tako dvaput, dok se jednog dana, upravo jednog od ovih suvih i sivih pretprolećnih dana, ne desi ovo.
- Priđi!
Reč je bila izgovorena oštro, i preoštro možda, ali sa suviše daha, jer za njom je išlo nešto kao nagoveštaj uzdaha, kao prigušen grcaj.
Na to se devojčica, onako u hodu, okrenula, izvi se neočekivano i čudno, samo gornjom polovinom tela, kao mlada topola na vetru, i iz tog prosto neverovatnog položaja koji je brkao starčeve misli, odgovori kratko i podmuklo:
- Neću!
Smešila se samo onom vlagom u očima.
A gazda je u svojoj nepomičnosti postao još nepomičniji, zaboravljajući da ima išta zdravo i pokretno na sebi. Sve se odjednom ukočilo u njemu: misao, jezik, ruka. Samo su oči gledale u iskošenu i zakrenutu devojčicu, ali i one ukočene od čuđenja. Jer, gazda – Jevremu se činilo da je odjednom ugledao pred sobom biće iz drugog nekog sveta, koje ničem ne liči na ljude koji su se do sad kretali oko njega i nije podložno nijednom od zakona koji vladaju u ovom gradu i u njegovoj kući.
I tada se desilo nešto kao čudo. Otkako se zna za ovaj mali i zatvoreni gazda – Jevremov svet ide kako ide i da gazda Jevrem šiljteta upravlja njime, prvi put je on morao da ponovi svoju reč jer nije bila odmah poslušana. Ali ta reč je već imala izmenjen zvuk, kao naprsla.
Posle je opet bivalo sve kako treba i prividno izgledalo po starom.
- Priđi!
I ona prilazi, ali nekako nasmejano i lako, bez senke straha i kao od svoje volje. Čak se dešavalo da sama priđe, bez poziva i reči od njegove strane. Tada nije mogao sakriti da mu ruka drhti. Time ga je razoružala do kraja. Ali često se već sutradan posle toga dešavalo obrnuto. Nije htela da priđe nikako, gluva za sve njegove pretnje i molbe i promukla dozivanja. Samo bi kao lasica šmugnula kroz jedva odškrinuta vrata i bez šuma ih zatvorila za sobom.
Ta čudna i naizgled nevina igra povukla je u svoj vrtlog nepristupačnog i nepomičnog gazda – Jevrema. Ono što nisu mogli da učine događaji ni ljudi ni godine, učinila je, i ne sluteći to, ciganska devojčica od nepunih petnaest godina; ona se uvukla u njega, načela ga i stala da rastače kao što crv rastače drvo, nevidljivo, iznutra.
Pesimistično - optimistična, ili obrnuto: Antoni De Melo - "Buđenje"
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igračkama. Većina ljudi tvrdi kako hoće da izadju iz dječijeg vrtića, ali ne treba im vjerovati. Ne vjerujte u to. Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke.
Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh!
Buđenje nije prijatno. Čovjek lijepo leži u krevetu, buđenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokušava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da ću umjeti da budem mudar u ovoj prilici, i ne učinim ni najmanji pokušaj da vas probudim, ako spavate. To se mene ne tiče, i pored toga što vam povremeno kažem: "Probudite se!" Ja samo treba da produžim naprijed svojim putem, da i dalje igram svoj ples.
A što obrisaste kinetica? ;D