Originally Posted by
zvoncica
volim da se smijem, i imam često napade "ludoga" smijeha, ali kad me to uhvati, onda nema toga što mi nije smiješno posle!
Poslednji put sam baš ovdje na forum pročitala priču o nekom nesrećnom radniku koji se povrijedio na radu, u gradjevinskoj firmi, vas u fete se načinio, i toliko sam se smijala da su mi sve suze frcale, i posle nijesam mogla satima da dodjem sebi, kako pomislim na elevator odmah udaram u smijeh...
A smijem se i kad neko padne, a bogami i kad ja padnem!
Rijetko se vozim autobusom, ali kad udjem u njega svaki put se neka havarija desi, uglavnom potonji put sam se "vozila" guzicom na one stepenice na izlaz, sve do asfalta, i toliko sam se smijala samoj sebi da su ljudi izašli da me dignu, misleći da plačem i da sam se nagrdila, a meni suze frcaju od smijeha!
A nedje proljetos dok su one kiše lile mjesecima, pošli smo na slavu kod prijatelja, i kad smo doma krenuli i 1 posle ponoći, kumara ne može auto da upali pa zamoli moga čojeka da ga malo pogura...ona zemlja blatnjava, klizava kao glina, upro moj dilber, klizaju mu se cipele i odjednom kumara upali a moj čojak facom u ono blato...nemojte me pitat, bježala sam i smijala se, bukvalno dva dana! Zamalo me čojak nije ostavio tu na livadu!!!:lol::lol::lol: