Njegoš htio da se preseli iz Crne Gore u Rusiju, ne mareći za Crnu Goru i Crnogorce!
Njegoš htio da se preseli iz Crne Gore u Rusiju, htio je da utekne iz Crne Gore, ne mareći za Crnu Goru i Crnogorce
- Iz teksta sjajnog naučnika Branka Pavićevića, koji je do ovih podataka došao decenijama istražujući ruske i druge arhive, vidimo da je Njegoš htio da pobjegne sa svojom i još 10-tak porodica iz Crne Gore, ne hajući mnogo za nju! Rusi ga sa zaprepašćenjem odbili!
-----------------------------------------
III
Njegoševa misija u Rusiji 1837. godine
Pošto od Gagića nije dobio pozitivan odgovor na pismo kojim je tražio novčanu pozajmicu za putovanje u Petrograd, Njegoš se snašao na drugi način. U Budvi je pozajmio 2.000 forinti, dovoljno da pokrije troškove putovanja za sebe i Đorđija Petrovića. Pod sam kraj 1836. crnogorski vladar je prispio u prijestonicu Monarhije. Po dolasku u Beč, pošao je u rusko predstavništvo. Tu je odmah saopštio želju da putuje u Petrograd.
Ruski predstavnik u Beču, knjaz Aleksandar Mihailovič Gorčakov je, u skladu sa sadržinom depeše od 15/27. XII 1836, predložio vladici da se vrati u Crnu Goru. Tom prilikom Gorčakov je izjavio da je carski poslanik na Porti Butenjev već dobio nalog od Ministarstva inostranih poslova da interveniše kod otomanske vlade kako bi izdala nalog svojim vlastima da prekrate sukobe na granici prema Crnoj Gori. Gorčakov je smatrao da bi djelotvornije bilo da se crnogorski gospodar nalazi u Crnoj Gori u vrijeme kad treba da se demarši Butenjeva neposredno primijene u život.
Čim je zapazio želju carskog predstavnika da ga odvrati od namjeravanog putovanja, Njegoš je istakao da se u datom trenutku ne treba bojati od nastavljanja sukoba, jer nastupajući zimski uslovi to mnogo otežavaju. Vladika je dodao da ga „mnogo važniji motivi prisiljavaju da preduzme putovanje”. Prva stvar o kojoj je želio da čuje mišljenje knjaza Gorčakova odnosilo se na teškoće crnogorskog naroda koje su proizilazile iz prenaseljenosti zemlje. To je, po njegovoj ocjeni, primoravalo Crnogorce na pomisao da Zeta, nekadašnja crnogorska teritorija, bude priključena svojoj matici, ukoliko bi se ruska diplomatija na odgovarajući način zauzela za takav prijedlog. Stanovništvo pripojene oblasti bi bilo spremno da sultanu daje mali godišnji danak na priključeni dio teritorije. Završavajući izlaganje u vezi sa ovim prijedlogom, vladika je napomenuo da njegov „narod vrlo malo traži”; njega je veliko siromaštvo natjeralo da stalno drži oružje u rukama, a novoformirano praviteljstvo nema materijalnih uslova da mu osigura egzistenciju. Gorčakov se, bez mnogo dvoumljenja, usprotivio Njegoševom teritorijalnom zahtjevu, napominjući da tri vijeka neprekidne turske vladavine nad ovom oblašću ne daju nikome za pravo da diplomatskim putem traži njezin povraćaj Crnoj Gori. Ističući takvo obrazloženje, Gorčakov je postavio pitanje: šta bi se uradilo sa 2.000 turskih porodica nastanjenih na ovoj teritoriji. Pošto je s pažnjom saslušao Gorčakovljevo obrazloženje u pogledu priključenja Zete Crnoj Gori, vladika je izložio još jedan ozbiljan zahtjev. Naime, zatražio je da se ruska finansijska pomoć Crnoj Gori poveća na 80.000 rubalja u asignacijama. Gorčakov se nije složio sa tim zahtjevom.
Očajnički zahvat
Razočaran odgovorima ruskog diplomatskog predstavnika, crnogorski vladar je iznio posljednji zahtjev: da se njegovom domu sa još 15 crnogorskih porodica dozvoli preseljenje u Rusiju, pošto drugog izlaza nema. Zaprepašćen ovakvom izjavom, Gorčakov nije želio o tome ni da razgovara, napominjući da imperator ne bi mogao da shvati takvu želju poglavara jedne nezavisne zemlje. Na to je crnogorski vladika dodao: „Mi i sami osjećamo da je to nizko, ali je bijeda velika!” Gorčakov se trudio da na Njegoša ostavi što snažniji utisak, ali je to bilo teško u uslovima razgovora ovakve prirode.
Na kraju susreta s Gorčakovom, Petar II Petrović Njegoš je iskoristio priliku da oštro napadne Ivana Ivanovića Vukotića i Mateja Petrovića Vučićevića zbog intriga koje sistematski šire protiv Crne Gore kod ruskih službenih krugova. Opraštajući se od Gorčakova, vladika je obećao da će sve svoje zahtjeve dostaviti u pisanoj formi i u vidu memoranduma uputiti ruskom imperatoru.
Jedan značajan akt
Njegošev memorandum Nikolaju I je publikovan još 1960. u jednom beogradskom književnom časopisu, sa fotokopije originala iz Arhiva Ministarstva inostranih poslova SSSR-a. Pisan je ruskom kaligrafijom, a ko ga je preveo na ruski nije se moglo ustanoviti. Memorandum predstavlja „jedan od najznačajnijih ako ne i najznačajniji službeni akt koji je Vladika u svom životu sastavio”. On (memorandum) počinje Njegoševim istorijskim objašnjenjem kako je Zeta, kad je potpala pod tursku vlast, odvojena od matične zemlje - Crne Gore. A što se tiče same Crne Gore, vladika ponavlja istorijsko stanovište vladike Vasilija i vladike Petra I: ona je (Zeta) poslije smrti posljednjeg „knjaza” iz porodice Crnojevića potpala pod vlast crnogorskih i zetskih mitropolita. Oni su bili „narodni vladari”, a ta je dužnost postala nasljedna u porodici Petrovića od 1696. godine. Sama oblast „Gornja Zeta nasilno je oduzeta od Crne Gore od „knjaza” Ivana Crnojevića i od tada se nalazi pod njihovom (turskom) upravom. Ona ima u dužini oko sedam a u širini nešto manje od četiri njemačke milje, a nastanjena je sa 4.000 stanovnika oba pola pravoslavne vjeroispovijesti, i gotovo sa isto toliko muslimanske. Stiješnjen na tako uskom prostoru, posebno poslije odvajanja od Crne Gore znatnih teritorija i njihovog potčinjavanja pod suverenitet prvo Mletačke republike a kasnije Bečke monarhije, Crnogorcima su znatno smanjeni izvori za prehranu i opstanak, pa zakonita vlast nema načina da u narodu suzbije samovolju, utoliko prije što protivnici Crne Gore stalno podstiču narod na suprotstavljanje zakonitoj vlasti. U takvim istorijskim uslovima Crna Gora mora potpasti ili pod vlast Osmanlija, ili neke hrišćanske države, čime bi žrtvovala svoju istorijsku „samobitnost”, „posljednje blago kojim raspolaže”. Takva nepovoljna okolnost diktira obavezu da se zemlja što prije teritorijalno proširi, da, prije svega, dobije oblast Zetu, kako bi na siguran način preko Skadarskog jezera osigurala direktnu vezu sa Jadranskim morem. Zbog toga se crnogorski vladar i usudio da zamoli ruskog imperatora da u saglasnosti sa otomanskim sultanom postigne dogovor o ustupanju Zete Crnoj Gori, sa gradovima Spužem, Podgoricom i Žabljakom, čime bi se stvorili kakvi-takvi uslovi da se crnogorskom narodu osiguraju sredstva za opstanak.
Kao drugi bitan uslov narodnog napretka, koji bi osigurao „građansko obrazovanje”, „stvorio zakonsku i građansku disciplinu”, treba, kao hitno, urediti škole koje bi osigurale osnovno obrazovanje naroda i omogućile da se stvori sopstvena industrija. Da bi se to na neki način postiglo, neophodno je obezbijediti sredstva da zemlja može da osigura sredstva za izbor i održavanje 12 senatora, 300 članova Gvardije, kao i održavanje narodne škole. Za takvu svrhu neophodno bi bilo osigurati 32.000 fiorina, odnosno 80.000 rubalja (u asignacijama) svake godine, uključujući u tu sumu i 1.000 „červonjaca” (dukata), kao staru subvenciju ustanovljenu još krajem XVIII stoljeća. Ovakvu pomoć narod crnogorski traži za narednih deset godina, računajući da će se u tom periodu izgraditi „pokornost” naroda zemaljskoj vlasti, narod privići „trudoljublju” i biti spreman da podrži predloženo ustrojstvo. U protivnom, Crna Gora bi bila izložena pogubnom djelovanju unutrašnjih i spoljnih zlotvora, a vladajuća porodica Petrović traži da se njoj i još nekim porodicama iz Crne Gore omogući preseljenje u Rusiju. U slučaju prihvatanja ovih preporuka od strane sveruskog imperatora, Crna Gora ima uslova da brzo preraste u državnu zajednicu od koje će zazirati svi njeni protivnici, kao i neprijatelji Rusije. Crnogorci, počev još od petrovskih vremena, drže da imaju moralno pravo da sveruskom imperatoru upute ovakve zahtjeve, jer su oni „vazda smatrali i sad smatraju svojim vrhovnim blaženstvom umirati za Rusiju i njezine slavne Samodršce”.
.................................nastavak teksta.................................
Izolacija u Pskovu
O idejama izloženim u vladičinom memorandumu Petra II, državni vicekancelar je dobio potpune informacije iz Gorčakovljeve depeše od 15/27. XII 1836., a kasnije se uvjerio da je i vladika u memorandumu ponovio sve preporuke i rezonovanja izložena u razgovoru sa ruskim predstavnikom u Beču. Pošto je ocijenio važnost pitanja pokrenutih na sastanku Njegoša i Gorčakova, ponovljenih dosljedno i u memorandumu, Nesljerode je 9/21. I 1837 sastavio i specijalni referat za Nikolaja I, kojim ga je detaljno obavijestio o crnogoprskim zahtjevima. Ruski vicekancelar je, istovremeno, zatražio imperatorovu saglasnost da uputi instukcije knjazu Gorčakovu da pokuša da smiri crnogorskog vladara izjavom da su na Porti već preduzeti diplomatski koraci da se olakša položaj Crne Gore. A vladici je trebalo saopštiti sugestiju da se vrati u svoju zemlju. Na nacrt Neseljrodeovog referata imperator je napisao svoju uobičajenu napomenu: "neka bude tako!"
Držeći se imperatorove preporuke, Neseljrode je uputio Njegošu 12/24. I 1837. pismo u kome se, prvo, osvrće na njegov zahtjev u pogledu Zete. S tim u vezi vicekancelar ističe: "Reći ću vam otvoreno da to izlazi iz kruga mogućih stvari i zbog toga o tome ne treba ni pomišljati".
Ne osporavajući Crnoj Gori pravo na taj dio njezine nekadašnje državne teritorije, Neseljrode ističe da bi ustupanje Zete Crnoj Gori dovelo do narušavanja mira koji se nalazi pod zaštitom evropskih sila.
A o zahtjevu za preseljenje jednog broja crnogorskih porodica, zajedno sa Petrovićima, Neseljrode je iskazao istinsko zaprepašćenje, pitajući se: "kako povjerovati da arhijerej koji je dao zakletvu Svevišnjemu da pazi svoju pastvu i crkvu Hristovu, može riješititi da ostavi i jedno i drugo na milost i nemilost ... naročito sad kad vas svud okružuje samovolja".
Neseljrode je obavijestio vladiku da je ruska carska vlada poslala instrukcije na Porti Butenjevu da utiče na otomansku vladu da omogući višku stanovništva iz Crne Gore preseljenje u neke oblasti pod osmanskim suverenitetom. Na kraju pisma Neseljrode je ponovio još jedanput preporuku da se vladika povrati u Crnu Goru i da od Gorčakova uzme novac za pokriće putnih troškova.
http://montenegrina.net/pages/pages1..._pavicevic.htm
A silan li je bio vjernik taj vladika
A sto ne bi bjezao, kad pogledajte kakav je "vjernik" bio( a vladika je)! Kakav je" vjernik" bio vladika Njegos II
Austrijski komesar Eduard Grij je dosao krajem marta 1842. godine u Crnu Goru da preda Njegosu krst sa brilijantima koji mu je darivao Njegovo Cesarsko i kraljevsko Visocanstvo. O tome je 5. aprila podnio opsiran izvjestaj u kome objasnjava da mu je kod gostionice na Njegusima prvi pozelio dobrodoslicu Vladicin stric Stanko Petrovic sa oko stotinu Crnogoraca i da je "poslije kratkoga odmora poveden u kucu Vladicinih roditelja koji su bili jos u zivotu i koji su mene i moju pratnju pocastili kavom i rakijom".
Na Cetinju ga je docekao Vladika sa senatorima uz paljbu topova. Primio ga je u bilijarskoj sobi sa uobicajenom ljubaznoscu. Dodijelili su mu sobu u kojoj je spavao saksonski kralj Fridrih Avgust.
Vladika se izvinio sto ne moze sa njim da ruca jer mu post ne dopusta ni ribe da jede, nego samo pasulj, zelje i slicno.
Tako je Grij na Cetinju jeo jela sa mesom zajedno sa Vukovicem, Njegosevim uciteljem njemackog jezika i crtanja topografskih karata, i sa svojim pratiocem Vuletom.
Vladika je povremeno dolazio kod njih na nekoliko trenutaka da popije casu sampanjca ili vina. Kada je Grij napomenuo da bi i on rado postio nekoliko dana Vladika mu je na francuskom rekao:
"KAD VEC JA MORAM DA CINIM TU GLUPOST, nije potrebno da i Vi to isto radite"
Zar Njegos Crnogorac?Ovo prvi put cujem.
Quote:
Originally Posted by
BrunoX
Ne znam moš li pročitat ma se priča o Njegošu, vladici crnogorskome. Njegoš.
A koga to zanima ko je njega rukopolozio za vladiku? Da nije taj bio vladika ili Njegoš. Skrećeš sa teme
Ja to i pitam: Ko je Crnogorac?Zar Njegos? Mozda samo po zemlji gdje je se rodio. On je bio Srbin cak i clan Velike Srpske Masonske loze(kao i Vuk Karadzic i....)
A to ko je njega rukopolozio za vladiku je vrlo vazno, jer su samo Srbi Srbe rukopolagali...
Procitaj dje u kojuu knjigu oko njegovog zavladicenja,pa cemo onda nastavit pricu o tome ko je Crnogorac, a ko NIJE BIO NIKAD. Pozdrav
Jesu bili Srbi i to katolicke vjere po starini
Quote:
Originally Posted by
BrunoX
Oćeš da kažeš da su i Danilo, Nikola, Petar I i svi Petrovići bili Srbi? Ljudi, zašto mene niko ne obavijesti da je Crna Gora bila okupirana od strane Srbije skoro 250 godina?!
Normalno da su bili Srbi, a od starine katolicke vjere
Ne mari malo da čitamo budalesanja ..... "Dan", 8. 11. 2008.
KULTURNI POJAVNIK
PUSTO DA GA NEMA
Najbolje bi bilo da ga nema. Tako misle savremeni Crnogorci, koji ne podnose Misao, Temelj - Njegoša. Pošto ga ipak ima, najbolje bi bilo napraviti od njega nekoga, ko nije on. Nekoga Njegoša, koji više nije Njegoš. Ostaviti ime, a isprazniti suštinu. Pokazećemo Njegošu, nešto što on nije znao, i ubiti ga na način koji mu nije poznat, i osvetiti mu se za njegovu umnu nadmoćnost koja je za nas „genocidna". Njegov um se peo u visine, gdje više nema ljudskoga života. On je zahtijevao od čovjeka ono što ne može da izdrži. Zahtijevao je i nalagao nam krst, iako je znao da smo „slabostima s zemljom privezani". Platiće nam, ne samo za umnu nadmoćnost nego za njegovo uzaludno, romantičarsko, hrišćansko mučenje za čovjeka, za Boga, za svoje pleme, za Crnu Goru, za Kosovo, za srpstvo. Za krvožedne fikcije, koje vjekovima rastržu dušu svojih religioznih čitalaca, hipnotisanih njegovim despotskim umom. Te fikcije ćemo preseliti u virtuelni svijet, i odmoriti se od njih, od istorije i mitova. Ponašati se kao i prema drugim riječima, koje su izgubile prvo značenje. Riječima koje više ne obavezuju prvim, retrogradnim značenjem. Kojima je visoko značenje davala samo čovjekova naivnost i neznanje, vjera u ono što stvarno ne postoji. Preimenovanje je u modi, i u praktičnom je interesu svakog novog Crnogorca. Da bi se osposobili za novi život, sve naše bi trebalo da prođe kroz preimenovanje. Svaki normalni pojedinac, koji, dakle, shvata o čemu se radi, trebalo bi da prođe kroz preimenovanje, kao kroz neko novo krštenje, da bi bio osposobljen za novi život, novo razumijevanje svijeta. Najefikasnije preimenovanje je kad se prvo isprazni smisao svoga imena, onda se prazno ime bez unutrašnjeg otpora lako preimenuje i integriše u novi imenik bez obavezujuće suštine. Idealno bi bilo da tako učini svaki pojedinac, posebno svaki, novoj Crnoj Gori lojalni Crnogorac. Da više i nije jedinac, nego angažovana brojka, nadahnuti gradilac kosmopolisa u kome neće više nikad dominirati jedan jezik, jedan narod, jedna istina, jedan bog, jedno pamćenje, jedan temelj. U kosmopolisu koga mi gradimo, iako sa margine, nema dominacije nijednog imena. Ime obavezuje, ubija. U kosmopolisu će dominirati lakoća (ne)postojanja, gdje će čovjek svoje nepodnošljivo realno stanje, zamijeniti svojom, slobodno izabranom slikom, slobodno izabranom pameću, slobodno izabranim jezikom, u kom više neće da sprovodi teror nijedna istina.
Proizvešćemo stvarnost koja više ne proizvodi stvarne bolove, život iz kojeg je protjerana misao o smrti.
Taj virtuelni svijet sanjali su mnogi idealisti i utopisti, ali je sada nama postao realno dostupan, i realno ostvariv. Virtuelnim životom fascinirana je nova Crna Gora, koja je umorna od realne istorije, od stvarne mitomanije, od krvožednog pamćenja. Jedini način da se oslobodi od retrogradnog nasljeđa, od neizdrživih protivrječnosti, od stvarnog života, koji je postao nerazumljiv, mračan, opasan po život, po čovjeka, po državu.
Šta su uostalom riječi, ako u sebi nemaju mogućnost da izgrade i ono što stvarno ne postoji. Stvarna mogućnost riječi je i ostvarenje fantasije, fantasmagorije, fikcije i fantasmorije. Izmišljena stvarnost je savršena, jer savršeno lako može da se mijenja, kao na magičnom ekranu, da se prebacuje u ništa kad dosadi, i više ništa stvarno ne može da boli. Na kraju, zar ništa nije lijek od svega i svašta. To je jedini način da se oslobodimo težine Njegoševe misli, da iziđemo iz njegovih nepodnošljivih antinomija, da se oslobodimo njegovih zahtjeva i zavjeta, da iziđemo iz stvarnih protivrječja savremene Crne Gore.
Dosta je Crna Gora robovala vladikama, vladarima, riječi, umu, istoriji, Kosovu, Lovćenu, Bogu, nebu i zemlji.
Vrijeme je da se odmorimo i od života.
Tako misle Crnogorci, bez Njegoša.
http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=163867
