Miroslav Antic ~ Jer sve je u nama dok zmurimo.
... a strano kada otvorimo oci.
I sve je nase kada zelimo...
Slozicete se,nadam se zasluzuje Miroslav Antic zaseban topic na
ovom forumu.
Da krenem...
SNOVI
Velike ruke imaju usce koje ih pretvara u
okean
Veliki vetar ima prozracne puteve ka ravnici
Ja imam samo san, obican malecki san
u kome za pedalj blize ponekoj zvezdi i ptici
U zoru od svega toga citavo nebo izraste
na mojim rukama toplim i obrazima snenim
i dan je nalik na neke zenice graoraste
oivicene zelenim.
I uopste, zvedo i ptico,
uopste - celi svete,
divno je kad se u nama cekanje javi,
pa se od toga na usni nesto rumeno isplete
i nesto graorasto i zeleno u glavi.
Ne znam da li sam bila 6. ili 5. razred Osnovne kad sam se zaljubila u ovu pjesmu.Dugo vremena poslije toga bio mi je odbojan , a ovih dana otkrivam kako je i on porastao nedje kasnije, u Akvarelima,pogotovo u Garavom Sokaku, ili Horoskopu,toliko silovanom i svaki put isusivanom za neke citate koji su pogresno shvatani pa stoga koristeni u,uvijek pogresne,svrhe..
Da me neko ne shvati pogresno, ne volim ni ja ono platonsko u filozofiji Antica [niti filozofiju u poeziji], ali me svaki put nanovo privuce to što ima pjesama za koje mogu da kazem drugima : Zavrnili ste se.. Napravili grešku.Trazili ste dubinu u poeziji.
Carolija
Nekom zabranjuju zvezde.
Nekome krila.
I laste
Ja ne zabranjujem nista.
Sme se sve sto se ne sme.
Samo jedno te molim:
pokusaj da ne rastes
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi zivi
slobodno,
lepo
i ludo.
Mozes da izmisljas.
Mastas,
Da radis sve naopako.
U njoj i najvece cudo
prestaje da bude cudo,
jer sve sto pozelis
kad zazmuris
- ostaje zauvek tako.
Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i lazi i sebe samog.
Sme se sve sto se ne sme.
I sme se vise od svega!
Jedini: nemoj da rastes
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.
I svaki put kad te slome,
pa moras nov san da stvaras,
ne sanjaj ga u mraku
Dotrci blize zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namignes samo
i osmehnes se polako
Izbroj u sebi do deset
i to u vecnost pretvori.
I sve sto zmureci smislis
ostace zauvek tako.
Rekao je : " Ove pesme sam zapisivao da lakse disete. Da znate da imate negde u svetu jednog istinskog prijatelja, koji o vama brine drukcije nego tata i mama, rodbina ili nastavnici u skoli. Koji o vama brine vrsnjacki. Jer i ja sam veciti decak, sa jednim sedim cuperkom na celu, ali jos uvek plavim u dusi. Moje pesme i nisu pesme, nego pisma svakom od vas. One nisu o ovim recima koje ste procitali nego u vama, a reci se upotrebljavaju samo kao kljucevi, da se otvore vrata iza kojih neka poezija, vec dozivljenja, vec zavrsena, vec mnogo puta oplakana ili otpevana, ceka zatvorena da je neko oslobodi.
Knjiga je oslobodjena pesme, one sto kod zna od kada, postoji u svakome od nas.
I jos jedno vazno: nemojte me shvatiti preozbiljno. Nisam ja sakupio svu pamet ovog sveta. Samo sam poceo da govorim nesto sto treba i dalje govoriti, lepse od mene, sarenije od mene i drukcije od mene, a slicnije vama.
Jednom, kad zadjete u malo dublje u kalendare, pa se okrenete i kroz trepavice pogledate u pravcu detinjstva, kao sto slikar gleda u platno koje treba da savlada i ozivi, sigurno cete pronaci u sebi bolju pesmu o ljubavi. "
Baš je bio u pravu...
Miroslav Antić – In Memoriam
Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
Odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
Rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
Daleko u Lenjingradu
I taj Antić što me je upropastio I kao
Pisca I kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju
Sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
Čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
Kako je meni
I dokle mi je
O meni se najlepše brinu oni koji me
Ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
Mog ateljea
Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
Mojim plavušama
Dere se u mojoj kuci ogovara me svasta
Laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tusira pravi se da zna sve
O zenbudizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
Sinu kupuje sladoled
Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
U Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me I tu pronađe u nekoj ulici Žolive
U nekom bednom hotelu
I vrati kući I rasplače me
Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
A ne njega
Više ga voli više mu veruje I on to još kako
Koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
Ja dižem spomenik
On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen
Što moram da mu javno pozajmim oči I dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio
Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom
Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer
Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo