Himna lepoti - Sarl Bodler
Stizes li sa neba il’ iz vecnih tama,
Lepoto? Tvoj pogled, svet i krcat tminom,
izmesano sipa zlo i dobro nama,
pa te zato mogu porediti s vinom.
U tvom oku sunce zalazi i svice;
Kao burno vece ti odises zrakom;
usne ti amfora, a poljupci pice
sto heroje slabi, decu cini jakom.
Iz bezdana kroci, il’ sa zvezda pade?
Uz tvoj skut se Udes mota kao pseto;
nasumice rasipas radosti i jade,
vladajuci nad svim, nehajna za sve to.
Po mrtvima gazis i rugas se njima;
pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,
a Porok, taj dragulj najdrazi medj' svima,
po stomaku tvome zaljubljeno cupka.
Ozareni smrtnik leti tvojim tragom,
svetiljko, i klice: Blagoslov tom plamu!
Dahtavi ljubavnik povijen nad dragom
slici samrtniku sto miluje jamu.
Sa nebesa ili iz pakla, sta mari,
Lepoto! grdobo grozna i prokleta!
ako mi tvoj pogled, osmeh i sve cari
sire vrata do sad nepoznatog Sveta!
Bog ili Satana? Andjeo, Sirena,
sta mari, cinis li - o, mirise, sjaju,
svilooka vilo, kraljice ljubljena! -
svet manje odvratnim dok nam dani traju?
Vasko Popa - Vrati mi moje krpice
Padni mi, samo, na pamet!
Misli, moje, obraz da ti izgrebu!
Iziđi, samo, preda me,
Oči da mi zalaju na tebe!
Samo otvori usta,
Ćutanje moje, da ti vilice razbije!
Seti me, samo, na sebe,
Sećanje moje, da ti zemlju
pod stopalima raskopa!
Dotle je među nama došlo!
Vrati mi moje krpice!
Moje krpice od čistog sna,
Od svilenog osmeha,
od prugaste slutnje,
Od mog čipkastog tkiva.
Moje krpice od tačkaste nade,
Od žežene želje,
od šarenih pogleda,
Od kože s mog lica.
Vrati mi moje krpice!
Vrati kad ti lepo kažem.
Slušaj ti, čudo!
Skini tu maramu, belu.
Znamo se...
S tobom se, od malih nogu,
Iz istog čanka srkalo,
U istoj postelji spavalo.
S tobom, zlooki nožu,
Po krivom svetu hodalo,
S tobom, gujo pod košuljom.
Čuješ, ti, pretvorniče,
Skini tu maramu, belu!
Šta da se lažemo?!
Neću te uprtiti na krkače,
Neću te odneti kud mi kažeš,
Neću ni zlatom potkovan,
Ni u kola vetra na tri točka upregnut,
Ni duginom uzdom zauzdan.
Nemoj da me kupuješ,
Neću ni s nogama u džepu,
Ni udenut u iglu, ni vezan u čvor,
Ni sveden na običan prut.
Nemoj da me plašiš!
Neću ni pečen, ni prepečen,
Ni presan posoljen,
Neću ni u snu!
Nemoj da se zavaravaš.
Ništa ne pali, neću!
Napolje iz mog zazidanog beskraja!
Iz zvezdanog kola oko mog srca,
Iz mog zalogaja sunca.
Napolje iz smešnog mora moje krvi,
Iz moje plime, iz moje oseke.
Napolje iz mog ćutanja na suvom.
Napolje, rekao sam, napolje.
Napolje iz moje žive provalije,
Iz golog očinskog stabla u meni.
Napolje, dokle ću vikati, napolje!
Napolje iz moje glave što se rasprskava.
Napolje, samo napolje!
Tebi dođu lutke,
A ja ih u krvi svojoj kupam,
U krpice svoje kože odevam.
Ljuljaške im od svoje kose pravim,
Kolica od svojih pršljenova,
Krilatice od svojih obrva.
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba,
Da love, da vreme ubijaju.
Kakva mi je, pa to, igra?!
Koren ti, i krv, i krunu,
I sve u životu!
Žedne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju,
I svaku, svaku stopu,
U tri kotla namćor-vode,
U tri peći znamen-vatre ,
U tri jame bez imena i bez mleka.
Hladan ti dah do grla,
Do kamena pod levom sisom,
Do ptice britve u tom kamenu.
U tutu tutinu, u leglo praznine,
U gladne makaze početka i početka,
U nebesku matericu znam li je ja...
Šta je s mojim krpicama?
Nećeš da ih vratiš, nećeš.
Spaliću ti ja obrve,
Nećeš mi dovek biti nevidljiva.
Pomešaću ti dan i noć u glavi.
Lupićeš ti čelom o moja vratanca.
Podrezaću ti raspevane nokte,
Da mi ne crtaš školice po mozgu.
Napujdaću ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika.
Videćeš ti šta ću da ti radim...
Seme ti, i sok, i sjaj,
I tamu i tačku, na kraju mog života
I sve na svetu.
I ti hoćeš da se volimo...
Možeš da me praviš od mog pepela,
Od krša mog grohota,
Od moje preostale dosade,
Možeš, lepotice...
Možeš da me uhvatiš
Za pramen zaborava,
Da mi grliš noć u praznoj košulji,
Da mi ljubiš odjek,
Pa ti ne umeš da se voliš.
Beži, čudo!...
I tragovi nam se ujedaju,
Ujedaju za nama u prašini.
Nismo mi jedno za drugo.
Stamen hladan kroz tebe gledam,
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj.
Ništa nema od igre.
Kud smo krpice pomešali...
Vrati mi ih, šta ćeš s njima...
Uludo ti na ramenima blede.
Vrati mi ih, u nigdinu svoju beži,
Beži, čudo od čuda.
Gde su ti oči?
I ovamo je čudo!
Crn ti jezik, crno podne, crna nada.
Sve ti crno, samo jeza moja bela.
Moj ti kurjak pod grlo,
Oluja ti postelja,
Strava moje uzglavlje,
Široko ti nepočin-polje.
Plameni ti zalogaji, a vostani zubi,
Pa ti žvaći, izelice...
Koliko ti drago žvaći.
Nem ti vetar, nema voda, nemo cveće.
Sve ti nemo, samo škrgutanje moje glasno.
Moj ti jastreb na srce,
Manje te u majke groze.
Izbrisao sam ti lice sa svog lica,
Zderao ti senku sa svoje senke,
Izravnao bregove u tebi.
Ravnice ti u bregove pretvorio,
Zavadio ti godišnja doba,
Odbio sve strane sveta od tebe,
Savio svoj životni put oko tebe,
Svoj neprohodni, svoj nemogući,
Pa ti sad gledaj da me sretneš.
Dosta rečitog smilja,
Dosta slatkih trica,
Ništa neću da čujem, ništa da znam.
Dosta, dosta, sveg!
Reći ću poslednje dosta.
Napuniću usta zemljom,
Stisnuću zube
Da presečem ispilobanjo,
Da presečem jednom za svagda.
Staću, onakav kakav sam,
Bez korena, bez grane, bez krune.
Staću oslonjen na sebe,
Na svoje čvoruge.
Biću glogov kolac u tebi.
Jedino što u tebi mogu biti...
U tebi, kvariigro, u tebi, bezveznice!
Ne povratila se...
Ne šali se, čudo!
Sakrila si nož pod maramu,
Prekoračila crtu, podmetnula nogu,
Pokvarila si igru!
Nebo da mi se prevrne,
Sunce da mi glavu razbije,
Krpice da mi se rasture...
Ne šali se, čudo, s čudom!
Vrati mi moje krpice!
Ja ću tebi tvoje.
Pierre de Ronsard - Deadly kisses
All take these lips away; no more,
No more such kisses give to me.
My spirit faints for joy; I see
Through mists of death the dreamy shore,
And meadows by the water-side,
Where all about the Hollow Land
Fare the sweet singers that have died,
With their lost ladies, hand in hand;
Ah, Love, how fireless are their eyes,
How pale their lips that kiss and smile!
So mine must be in little while
If thou wilt kiss me in such wise.
Francesko Petrarka - Nemam mira
Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.
Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.
Bez vida vidim, nijem ,glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.
Charles Aznavour - Treba znati
Smijesiti se dalje, da, to treba znati
kada je najbolje ustati od stola
kada pred nama stoje samo prazni sati
u tome zivotu glupome do bola.
Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sacuvati ponos, onaj sto preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otici,znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad vec ništa nemas, kada sve si dao,
trebalo bi znati sakriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav odavno pojedena,
ravnodusna lica skriti svoju bol,
zauvijek otici tiho kao sjena.
I usnama treba reci da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mrznje u tebi da gnjiju,
te posljednje rijeci onih koji ljube.
Treba znati mirno otici na kraju,
usutkati srce sto vec umrlo je,
sacuvati obraz ko neki sto znaju,
dok jos nije pao.
Trebalo je znati,
suvise te volim,
ja to nisam znao.
Jacques Prevert - Beskrajno i rumeno
Beskrajno i rumeno
Iznad Grand Palaisa
Zimsko sunce se javlja
i nestaje.
Tako i srce kucati prestaje.
I sva moja krv će otići,
Otići da te traži,
Ljubavi moja,
Ljubavi koja jesi,
I naći će te
Tamo gdje si.
Aleksa Santic - Moja ljubav
Ovdje sam ljubav sahranio svoju -
U ovo more plavo i prozirno,
Gdje skoljke leze. Ona sada mirno
Pociva na dnu… U tihu pokoju
Granama svojim ljube je i grle
Korali rudi… Njezin se grob svagda
Preliva sjajem cistoga smaragda,
I sumi glasom ceznje neumrle.
Gle zraci jutra kako njojzi rone!
I svaki drsce, prodire i tone,
I rasipa se kô rubin, kô duga…
Dok ovdje gori, vise njena groba,
Trepti i kruzi bono, svako doba,
Sam jedan crni leptir – moja tuga.
Vesna Parun - Ne pitaj vise
Ne pitaj vise zasto te ljubim. Pitaj
zasto raste trava i zasto je nemirno more.
Pitaj otkud stize vjetar proljetni
i bijelom ladjom snova tko krmani
kad noc nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zasto te voli moje cudno srce.
Znas li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pricaju o zaspaloj ljepoti
ali ti zivis daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pecina
o koju se uzalud razbija moj zivot.
Ne pitaj zasto te ljubim.
Pristupi k meni! Tuzno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.
Edmund Spenser - Sonet LXXVIII
Kroz brda trazim ljubav, kroz ravnice,
k'o lane mlado, sto za srnom bjezi,
i trazim mjesta, gdje joj vidjeh lice,
k'o otisak u dusi nosim svjezi.
Niz polje, koje stopa obiljezi
prolazim, gledam sumski zaklon, gdje
prisutnost njena nedavna jos lezi;
nigdje je nema, sve je puno nje.
Al' kad se oci tamo uprave
vrate se opet meni, izigrane;
mislim da vidim njihov cilj - al' ne,
to mene samo prazne maste hrane.
Stanite oci, kad se vidjet ne da,
i misao nek' u meni je gleda.
I. K. Sarajlic - Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog juznoslovenskog nacionalistickog ludila,
mogli divno stariti.
A evo,
od citavog naseg zivota
ostali su nam jedino
ovi nasi tuzni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.
Reci cu ti
i kad sam u svojoj nesreci najsretniji:
kad me na groblju uhvati kisa...
Uzasno volim da kisnemo zajedno!
Pedro Salinas - Imala si dusu
Imala si dusu
svetlu, otvorenu,
tako da ne mogah
nikad u nju uci.
Podjoh prekim putem,
uskim bogazima
strmim i opasnim.
A dusi je tvojoj
put vodio sirok.
Spremih lestve vitke
-zidovi visoki,
prilaz joj brane-
ali dusa tvoja
bese bez cuvara,
zida i ograda.
I potrazih uska
vrata tvoje duse,
al' ih ne imase,
buduci da bese
sasvim otvorena.
Gde je pocinjala?
Gde joj ishod bese?
I ostah zauvek
sedec na nejasnom
pragu tvoje duse.
Ajd' vala i ja jednu da stavim
Naposletku, ti si dobro
znala ko sam ja
otkud sad te suze, moja mila
rekla si, da se za tocak
brsljan, ne hvata
zalud izguzvana svila
To je tako
ne pravi od tuge nauku
mani svetlo na sledecem bregu
okopnice moj otisak
na tvom jastuku, jos kako
kao jezuska u snegu
Razbicu gitaru
crn je mrak ispunjava
odavno se svoje pesme bojim
pomera u meni neke gene Dunava
pa ja tecem i kad stojim
Ali opet, da l' bi ikad
bila moja ti
da sam vojnik, u armiji ljudi
rekla si da bas
ne umem novce brojati
i da je nista, sve sto nudim
Ref.
Naposletku, ti si navek
znala da sam svirac
brosic sto se tesko pribada
da me moze oduvati, najblazi nemirac
da cu u po' reci stati
da se necu osvrtati, nikada
Redjas po vitrini fini, porculanski svet
al' ja sam figurica, bez ziga
pazi, to je bajka
sto ti pada na pamet
fali ti bas, ovaj cigan
ne, duso
Tek u jesen, otkriju se
boje krosanja
sve su slicne, u leto zeleno
naposletku, ti si dobro znala
ko sam ja
cemu suze, lepa zeno
Draga moja, ti si navek znala
da sam pajac
moj je sesir satra, obicna
usne, tice-rugalice
a u oku, tajac
da sam kaput, sa dva lica
da sam Gospo'n propalica
obicna
Naposletku, ti si navek znala
da sam svirac
da je nebo, moja livada
da me moze oduvati
najblazi, nemirac
da cu u po' reci, stati
da se necu osvrtati, nikada
Da cu u po reci stati
da se necu, osvrtati
http://www.youtube.com/watch?v=C182tY2vpvQ
Gibran Tvoja misao i moja misao
Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.
Moja me bodri na skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu – rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.
Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.
Juan Ramon Jimenez - Najpre je dosla cista
Najpre je dosla cista
Obucena u nevinost
I voleh je kao dete.
Zatim se odenula
U ne znam kakve haljine,
I pobegoh od nje mrzeci je
nesvesno.
Na koncu posta kraljica
S raskosnim nakitom...
Kako se zucno i besmisleno srdih.
Ali kada se pocela svlaciti,
ja joj se nasmesih.
Ostala je u tunici
Svoje davne nevinosti
Ponovo u nju verovah.
I ostavila je tuniku,
I kaza se sasvim, gola...
O strasti moga bica, poezijo
Gola, i zauvek moja.
Jos ova i moram ici, nazalost. Hvala ti. Jesenjin - Osjecam
Osećam, draga, osećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.
Jesenjih se noći sećam
dok senke breza kruže.
Što dan nije bio večan,
a mesec blistao duže.
Još čujem dok patiš:
“Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svetu.”
I danas lipa cveta
i osećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga leta
cvetove na tvoj pramen.
Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati
I vernošću ne muči me,
vernost svaka meni smeta.
Ko pesnika rodiše me,
ljubiću te k’o poeta.
Neka zvoni pesma,
nek se pesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.
Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.
(I ja cu brzo.. Takodje :D ): Rajner Marija Rilke - Ljubavna pesma
Kako dusu da sputam, da se tvoje
ne dotakne? Kako, mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mesto usred tmine,
u neki izgubljen kut, u kom
nece je tvoje njihati dubine...