Jedan od onih zivota - Djordje Balasevic
"Odjebi, JNA...
Dao sam ti jednu dobru godinu života...
Najbolju, možda?
Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo,
zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetio od tame u mutnom
jezgru zenice, bajaju, pokrenu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate
moju otrgnutu devetnaestu...
Nikad više...
Ali...
Proklet da sam...
Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete...
Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim
stranicama štampe...
Oni ostadoše negde u devetnaestoj...
Zaljubljeni...
Zaigrani...
Zbunjeni...
Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako
bezbožnički podmetnuli u džepove...
Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje...
Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate...
Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti...
Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme...
Nema Mojih u ovom Ratu Naših...
Ma, znam...
"Ne može to tek tako"...
Čičak Izdaje se kaci na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u
prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski...
Razmišljao sam o tome...
Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje?
I, žalim...
Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom...
Zato odjebi, JNA...
Dosta je bilo..."
Jedan od onih zivota - Djordje Balasevic
"Zaljubiću se, odlučih iznenada? Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na
proleća?
Na ulici je Jedan Tipični Novembarski Ponedeljak, udubljen nad jesenjim receptima, upravo
umutio u vetar desetak stepeni celzijusovih, jasno pokazujući da nije raspoložen za saradnju, ali rešio
sam da izvučem maksimum iz tog namrštenka...
Da, zaljubiću se, i to odmah, još pre podne, pa sam čitav dan miran? Kao klinac sam time
lepio napuklo srce i dobro je držalo. Kako se ranije nisam setio šta se ono radi kad te ostavi devojka?
E, pa...
Nisu mene devojke ostavljale baš toliko da bih mogao da izdam priručnik na tu temu? Jedna, dve,
OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gde me je ostavila,
pa svraćala s vremena na vreme da proveri da li sam još tamo?
Ali, bolje da ćutim...
Počinjem da zvučim nekako mačo, a to je prvi znak starosti, ili prvi znak nevaspitanja,
svejedno, ne dopada mi se ni jedno ni drugo?
Svanuo je, dakle, konačno i jedan dan koji bi se mogao fotografisati bez blica...
Na nebu se ukazalo izlizano mesto kroz koje je sunce viruckalo kao koleno iz ofucanih
farmerka, cipele su trčkarale ispred mene kao koker napokon izveden u šetnju, i prolazeći kraj
automobila uvređeno sam okrenuo glavu od tog samouverenog posesivca koji me danima odvaja od
društva...
Ne, pokretna mišolovko, danas me nećeš uloviti...
Danas ću, bogme, nekoga i sresti...
Možda već iza ugla naletim na jednu buckastu...
Zbunjenu...
Sa dioptrijom...
Na jednu koja klima...
Trepće kao gejša...
Čeka da joj pridržiš kaput...
Da...
Možda mi se već na prvom pešačkom prelazu zacrveni jedna Obična...
Stidljiva...
Krotka...
Jedna sa tašnom punom namirisanih stvarčica...
Koja sve poveruje...
Kao lenger ostaje tamo gde je spustiš...
I koja ne može ni da se preruši u Anamariu...
Nikako...
Ni za najluđi maskenbal..."
Dervis i smrt (s pocetka drugog dijela knjige)
I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami. Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak. Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan, neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.
Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.
Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o zivotu.
Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.
Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi.
Ja svoju više ne trazim.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?
Patuljak iz Zaboravljene Zemlje - Ahmet Hromadžić
1. U Zaboravljenoj Zemlji
Zaboravljena Zemlja!
Pretpostavljam da će vaše prvo pitanje biti:
- A gdje se nalazi ta zemlja i kakva je?
Ali ja vam neću moći odgovoriti sasvim tačno jer ne znam sve o njoj. Znam samo da se prostirala na sjeveru, uz more, da su je vjetrovi često obilazili, talasi umivali, da su se na vrhovima njenih planina odmarali oblaci a na kamenim obalama bijeli galebovi. U noćima punog mjeseca pjevale su na pučini ribe koje su izlazile iz nepoznatih dubina, iz carstva u koje ljudsko oko nije nikad zavirivalo. Pjevale su do zore i onda odlazile, umorne i vesele, da sačekaju drugu mjesečevu noć. A dok su ribe odlazile, podizali su se sa hridina probuđeni galebovi i polijetali na istok da pozdrave sunce. Dugo, dugo nad morem su odjekivali njihovi krici.
Znam još nešto: da su lađe oprezno zaobilazile obale Zaboravljene Zemlje. Zbog vjetrova, sigurno, koji su se naglo dizali, uzburkivali vodu i slali na morsko dno sve što im se našlo na putu. Zbog priča o brodovima koji se nisu vratili, o mornarima koji su zavedeni pjesmom riba otišli u morske dubine i ostali tamo.
Možda je Zaboravljena Zemlja bila zaista neobična. Možda je bila samo nedovoljno poznata pa je sve što se o njoj govorilo ličilo na bajku. Možda će zato i moja priča o Sunčanu i Pahuljici ličiti na bajku, ali ja unaprijed obećavam da ću ispričati samo ono što sam čuo.
Vi sad opet pitate:
-Ko su bili Sunčan i Pahuljica?
Da vas ne bi mučila znatiželja, kazaću vam odmah: Bili su patuljci. Živjeli su u Zaboravljenoj Zemlji, imali su kućicu napravljenu od crvenih koralja na visokoj i bijeloj morskoj hridini. Šumom su ih uspavljivali i budili talasi, sa galebovima i ribama bili su veliki prijatelji.
I još ću vam nešto kazati: Sunčan i Pahuljica su bili brat i sestra i nisu znali da osim njihove postoje na svijetu i druge zemlje, da postoji išta ljepše od njihove obale, od planina s vrhovima uklesanim u nebo.
Da su znali - možda bi ih mučila čežnja za daljinama, za nedokučenim tajnama. Možda, kažem, jer ne mogu da tvrdim da su moja predviđanja sasvim tačna.
Jedno je ipak sigurno: da su Sunčan i Pahuljica bili zadovoljni, bezbrižni i slobodni kao ptice, da im nije bilo ni tijesno ni dosadno u Zaboravljenoj Zemlji.
Pahuljica je imala zlatnu kosu i glas čist kao planinske vode. Pred sunčev zalazak izlazila je iz koraljne kućice na bijele stijene i tamo, sve do rađanja zvijezda, pjevala. I tada su sa svih strana dolijetali galebovi da je slušaju, a ribe - svirači podizali se iz voda da je prate. Pahuljica je, zaista, pjevala divno. Da je neko nepoznat naišao u to vrijeme pored obale Zaboravljene Zemlje, sigurno bi pomislio: to pjeva morska sirena. I sačekao bi drugo veče da čuje zavodljive melodije, bio bi nestrpljiv kao što su bili nestrpljivi i bijeli galebovi kad se Pahuljica ne bi pojavila u uobičajeno vrijeme ili kad se uopšte ne bi pojavila. A događalo se to. Događalo se da ode sa Sunčanom u planinu crnih borova, gdje nisu dopirali šumovi mora, gdje se umjesto galebova krika čulo urlikanje kurjaka ili rika jelena.
Ista zemlja - a dva svijeta!
U sjenkama borova, u krilu planine bilo je sve drugačije. Kuckali su djetlići, pjevali slavuji, prikradale se iz gustih čestara divlje zvijeri. U granama se igrao vjetar, u bistrim jezerskim vodama kupale se zlatokljune ptice i divni, bijeli labudovi. Nigdje tu nije bilo sasvim pusto, sasvim tiho.
Danima su Sunčan i Pahuljica lutali planinom, spavali na travnim poljanama, umivali se rosom sa cvijeća, brali jagode krupne kao orasi i pečurke slađe od meda.
Pili su vodu na izvorima mladosti.
Pili su vodu na izvorima ljepote.
Poznavali su jezik ptica i razgovarali s njima, poznavali su jezik divljih zvijeri i nisu ih se bojali. Jahali su na jelenima i kurjacima, odlazili u posjete medvjedima. Pred njima se nigdje nisu zatvarala vrata, za njih nisu postojale tajne.
Pa recite sad: zar im se ne bi moglo pozavidjeti na takvom životu? Zar nisu bili srećni, zar im zaista nije bilo lijepo u Zaboravljenoj Zemlji?
Vi ćete reći - da.
I ja kažem: da. I radujem se što nije bilo drugačije a ponekad mislim: kako bi bilo dobro da sam se nalazio u društvu s njima. Radovao bih se još više da je sve ostalo nepromijenjeno do kraja njihova života. Ali nije! I moja priča ne može, nažalost, da se završi jer se u životu Sunčana i Pahuljice dogodilo nešto što je zauvijek uništilo njihovu veliku sreću.
Vi ste sad sigurno nestrpljivi?
Polako! Ne može se kazati sve najednom. A ovdje zapravo i počinje prava priča.
Tri posleratna druga - Balasevic
"Nije bilo moderno prvi se javljati devojci, moj drug je propustio nekoliko dana, pa nedelju, pa nekoliko nedelja... Onda više nije znao šta bi joj rekao. Predavanja su uveliko počela a ona se i dalje vodila kao nestala osoba. Popac nas je naterao da se zakunemo na Bibliju da nismo ocinkarili za Slovenku, sve češće smo, kao slučajno, prolazili ulicom u kojoj je "neko" stanovao, ali pošto se zavesa na jednom prozoru nije pomerala, ipak je aktiviran telefon. Zvanično saopštenje bilo je da su odselili, da je Tata Pandur premešten u drugi grad, i da ne vredi više zvati na taj broj...
Svaki Lufterov problem apsolvirao sam do korica, ali Popac nije bio od onih koji se ispovedaju... Ostalo mi je nepoznato koga je zvao i gde je tražio svoju devojku, ali kad je pretražio sve, odjednom je počeo da je pronalazi u drugim curicama. Neke su imale takav nosić, neke su hodale kao ona, ili se smejale na isti način, zabacujući lepim pokretom glavu malo udesno, neke su slično njoj ćutale, neke pričale, i Popac ih je narednih godina vodao kao avganistanske hrtove, sakupivši, malo po malo, puno raznih detalja svoje velike ljubavi. Ali nikad mu nije uspelo da ih sve sastavi..."
M. Prust - Iščezla Albertina
Na Albertinu sam gledao kao na prepreku koja stoji između mene i svih stvari baš zato što ih je ona, za mene, sve sadržavala i što sam ih od nje, kao od nekog sasuda, mogao primati. Sad kad je taj sasud bio razbijen, više nisam imao hrabrosti da posegnem za njima, više nije bilo nijedne od koje se nisam odvratio, slomljen, više voleći da je i ne okusim. I tako mi rastanak s njom uopšte nije otvarao polje mogućih užitaka, koje je, kako sam verovao, njeno prisustvo zatvaralo za mene. Štaviše, njeno prisustvo, koje je za mene možda stvarno predstavljalo prepreku da putujem, da uživam u životu, samo mi je, kao što se to uvek dešava, zaklanjalo neke druge prepreke, koje se ponovo pomaljaju, nedirnute, sad kad je ta prepreka iščezla. Isto kao nekada, kad bi me neka prijatna poseta sprečila da radim, opet ne bih radio ni ako bih sutradan ostao sam.
Antoine de Saint-Exupéry - Umijeće malih koraka
Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primijetim svjetlost i vrhunce, da s vremena na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratioci života - uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.