http://www.portalanalitika.me/drustv...ana-ilasa.html
Prvi dio - interesantan pregled i dobra tema za raspravu, kako na istorijskom, tako na politickom dijelu foruma.
Printable View
http://www.portalanalitika.me/drustv...ana-ilasa.html
Prvi dio - interesantan pregled i dobra tema za raspravu, kako na istorijskom, tako na politickom dijelu foruma.
Crnogorski dio Milovana Đilasa
31. oktobar 2012. Share
http://portalanalitika.me/images/bib...laspocetna.jpgĐilasova borba, i njegovo stradanje i njegovo mišljenje, bilo je takvo zato što je on bio Crnogorac. Da nije politički i mentalitetski bio Crnogorac, Đilas ne bi postao - Đilas. Naravno, da nije bio Crnogorac ne bi činio ni ono što je kasnije pokušavao da sakrije. I kada ulazi u sukob sa Brozovim režimom, i kada objavljuje “Novu klasu”, uprkos tome što zna da će zbog toga otići na robiju, Đilas postupa kao Crnogorac. A to znači: postupa iracionalno. On, ipak, ulazi u bitku. U izgubljenu bitku. Ne čini to kao zanešeni idealista, već zbog opčinjenosti pobunom, a ta opčinjenost pobunom posljedica je tradicionalne crnogorske opsesije pravdom i osvetom.
Svojom pobunom, političkom mišlju i idejama, Milovan Đilas je pojava svjetskog značenja i, nesumnjivo, najznačajniji Crnogorac XX vijeka. Naravno da ovo “najznačajniji” nipošto ne treba tumačiti kao kvalifikaciju kojom se neminovno iskazuje i ocjena njegovih moralnih svojstava ili uzoritost njegove političke ličnosti. Đilasu, isto kao i Njegošu, ne možete osporiti veličinu, ali ni jedan ni drugi, nijesu prikladni za svetitelje. Njihova veličina je isključivo u daru, ostvarenjima i izvancrnogorskom značenju. Njegoš je, primjera radi, naredio podmukle likvidacije svojih političkih oponenata, pa čak i ubistva potpuno nevinih ljudi, ali je, ipak, značajniji od bilo koga ko je rođen na prostoru Crne Gore.
Srž pobune: Milovan Đilas je Crnogorac svojim porijeklom, rođenjem, mentalitetom i političkim karakterom. Možda desetak godina bio je Crnogorac i na osnovu sopstvenog nacionalnog opredjeljenja, a zatim je promijenio stav o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Promjena nacionalnog iskaza u petoj deceniji života, nije neobična za prostor Crne Gore i uglavnom je dokaz da je preobraćenik iskonski Crnogorac. Jer, ni kod jednog naroda u Evropi ovakva pojava poznog nacionalnog samoosvješćivanja nije zabilježena, osim kod Crnogoraca.
Uostalom, i Đilasova borba, i njegovo stradanje i njegovo mišljenje, bilo je takvo zato što je on bio Crnogorac. Da nije politički i mentalitetski bio Crnogorac, Đilas ne bi postao - Đilas. Naravno, da nije bio Crnogorac ne bi činio ni ono što je kasnije pokušavao da sakrije. I kada ulazi u sukob sa Brozovim režimom, i kada objavljuje “Novu klasu”, uprkos tome što zna da će zbog toga otići na robiju, Đilas postupa kao Crnogorac. A to znači: postupa iracionalno. On, ipak, ulazi u bitku. U izgubljenu bitku. Ne čini to kao zanešeni idealista, već zbog opčinjenosti pobunom, a ta opčinjenost pobunom posljedica je tradicionalne crnogorske opsesije pravdom i osvetom.
Takve su opsesije Đilasa i uvele u komunizam, isto kao što su ga iz komunizma i izvele. Da li je 1954. godine moguće zamisliti bilo koga od Brozovih najbližih saradnika umjesto Đilasa? Naravno da nije. Nijedan od njih ne bi uradio to što je uradio Đilas, jer je to – nepametno. A Đilas se pobunio, jer je Crnogorac. Bez tog “crnogorskog” u njegovom metalitetu i svijesti ne bi bilo ni njegove pobune. Isto kao što njegovu pobunu ne mogu razumjeti oni koji u životu nijesu skloni pobuni, tako je ne mogu razumjeti ni oni koji ne znaju njena crnogorska izvorišta. O Đilasovom političkom i mentalitetskom crnogorstvu, samo jedno zapažanje: Da je Đilas 1945. sreo Đilasa iz 1955. naredio bi da ga uhapse, a da je sebe iz 1956. sreo 1941, naredio bi i da tog “izdajnika” likvidiraju. No, da je Đilas 1981. sreo Đilasa iz 1941. ništa mu ne bi rekao. Odglumio bi da ga ne poznaje.To je klasična crnogorska putanja: za desetak godina u jednom čovjeku se nađu i ubica i onaj koga bi taj ubica ubio.
http://portalanalitika.me/images/bib...jilasitito.jpg Već kao starac, s pozom hilandarskog monaha, nekadašnji Raskoljnikov komunizma će nevino izjaviti: “U ratu sam ubio samo dva Nemca.” Ovo je primjer tipično crnogorske neustrašive drskosti i bezobrazluka. Kao kada Njegoš pošalje perjanike da ubiju nekog nepopustljivog podanika, a zatim ocu ubijenog tužno saopšti: “Ža’ mi ga je ka’ brata rođenog.”
Put ka komunizmu: Đilasovovo opredjeljenje za komunizam, posljedica je posebnosti crnogorskog političkog nasljeđa, ali i crnogorske stvarnosti. Postao je komunista po uvjerenju, još kao đak osmog razreda beranske gimnazije.
U “Besudnoj zemlji” objašnjava: “Put ka komunizmu nije mi otkrila ni marksistička literatura ni komunistički pokret, jer ni jednog ni drugog nije bilo u zaostaloj i zabitoj beranskoj sredini.... Bila je to želja za jednim boljim i ljepšim svijetom, za promjenom, želja urođena svakom biću, a koja u konkretnim prilikama, nije ni mogla da dobije drugi do komunistički oblik. Komunizam je bio jedna nova ideja. To je za mladost bio zanos, žudnja za podvigom i za žrtvovanjem na sreću roda ljudskoga.”
Nešto konkretnije o razlozima masovnog opredjeljivanja crnogorske omladine za komunizam, pisao je i Mihailo Lalić u “Zatočnicima”: “Vazdan sam se u dokolici, zajedno s Jankom i sa Stevom Cvikerašem, domišljao zbog čega je komunizam i marksizam toliko privlačan za omladinu te nam je cijelo mlado pokoljenje plijenio. Osim poznatog – da je omladini urođena ljubav za pravdu, pa i da su mladi lakoumno uvjereni da pravičan svijet nije teško ostvariti – ima tu i drugih stvari, uglavnom mitova. Za crnogorsku omladinu značajan je mit Rusije, i odmah za tim mit plemenske komunice koja obuhvata nepodijeljene šume i pašnjake oko sela i u planini – predjele često nepoznate i tajanstvene jer su izvan saobraćaja i rijetko se posjećuju. Odmah za ovim je i mit mobe, zajedničkog rada uz pjesmu, rada koji prerasta u igru i spaja pokrete s poezijom a žive ljude od krvi i mesa s utopističkom sanjarijom. No, ako se pogleda izbliže, onda se tu može uključiti i jedna posebna komponenta. Dodijale su im besmislene svađe starih – pravoslavnih i nepravoslavnih, pravaša i nepravaša koji nijedni nijesu u pravu, naprednjaka i radikala koji su i jedni i drugi nazadni – pa se cijela generacija, sve što je rođeno pet godina prije ili pet godina poslije prvog svjetskog rata, bez obzira da li je učila pravni fakultet u Beogradu, skopsku medresu ili cetinjsku bogosloviju, zaželjela da nađe neku zajedničku osnovicu ili polugu kojom će svijet pogurati naprijed. I našla je tu polugu u komunizmu – vidjećemo je li to bilo za zlo ili za dobro.”
Upravo su okolnosti o kojima piše Lalić, uvele Đilasa u komunistički pokret.
http://portalanalitika.me/images/bib...jilasumasi.jpg Pobornik radikalnih ideja: Ako je suditi po pjesmama koje je pisao kao mladić, Đilas je već na početku svog političkog djelovanja bio pobornikom radikalnih ideja.
Vjerovao je da se nasiljem i krvlju mora srušiti nepravedni režim, i sistem vrijednosti i vjerovanja koji pomažu njegovo postojanje. Bio je mladić od dvadeset godina kada je u cetinjskom časopisu “Zapisi” objavio pjesmu “Pod senkom zavičaja mržnja je dozrela u meni”. U toj pjesmi on slavi pobunu, revolucionarno nasilje i mržnju. Evo nekih djelova te pjesme:
“I jesam li se radovao pišući seljacima tužbe na šumara i učitelja,
pričajući im o novom svetu, boljem čoveku i bogu i poštenijem radu?
...
Čini mi se: da dođe i sam Isus mahnuo bi se milosrđa
i zaoštrio zube,
jer ima na svetu čuda koja jedino krv može da spere.
...
Da živi mržnja! Svetla, visoka, beskrajna i nedokučna!
...
Ja imam još jednu želju, ludu i bezmernu:
nek umru stare ljubavi i snovi; plitki mozgovi, htenja, praštanja i puti;
nek umru stari bogovi i ljudi.
I dođu novi: neviđeni novi.
Mržnja širokogruda i bezdana, spasiće i zbratimiti ljude!
Zapenjen i krvav od mržnje da umrem... Umreti, mrzeti...
Nekad sanjah da budem pesnik, učitelj i prorok,
O mnogo sam bolovao od snova!
danas: da strasno mrzim, bez mere i reda...
Deset godina nakon ove pjesme, Đilas je došao u Crnu Goru kao izaslanik komunističkog vođstva. Imao je važnu vojnopolitičku misiju – da organizuje i rukovodi ustankom protiv okupatora, ali i da pripremi teren za revoluciju.
(Sjutra: Priča o “lijevim greškama”, Đilasovoj ideji i njegovoj velikoj zaostavštini)
Dr ŽIVKO ANDRIJAŠEVIĆ: Crnogorski dio Milovana Đilasa (2)
01. novembar 2012. Share
http://portalanalitika.me/images/bib...ilasvijest.jpgU Đilasovoj borbi i stradanju bilo je i iskupljivanja za krvavo saučesništvo u stvaranju tog sistema, ali prije svega – crnogorske potrebe da se, čak i kada to nema nikakvog smisla (ili možda posebno baš tada), brani ideja ili vjerovanje. Ova, crnogorska osnova njegove borbe i pobune - i prije i poslije 1954. godine, potvrđena je nakon objavljivanja autobiografske knjige “Besudna zemlja”.
Ne znamo da li je Milovan Đilas došao u Crnu Goru 1941. godine “zapenjen i krvav od mržnje”, ali je nesumnjivo donio radikalizam, koji je i bez Đilasa bio svojstven komunističkom pokretu.
Što su činjenice o Đilasovom udjelu u partizanskim zločinima 1941. godine? Od jula do oktobra 1941. godine Milovan Đilas bio je na čelu ustaničkog pokreta u Crnoj Gori. Upravo tada dolazi do likvidacija ljudi koji su smatrani protivnicama pokreta, a Đilasa direktno ili indirektno optužuju da je naredbodavac i kreator tih likvidacija, koje su poznate pod imenom “lijeve greške”. Činjenica je da su likvidacije započele u avgustu 1941. godine, u vrijeme dok je Đilas bio na čelu antifašističkog pokreta u Crnoj Gori, ali je takođe nesporno da su s još većom žestinom sprovođene i nakon njegovog povlačenja s ovog prostora, krajem oktobra iste godine.
Đilas navodi da je dok je on bio u Crnoj Gori, ubijeno 10-15 “špijuna i aktivnih petokolonaša”. Činjenica je i da su likvidacije političkih protivnika, saradnika okupatora i nekadašnjih članova KPJ, izvršavane na osnovu instrukcije partijskog vođstva, tako da je Đilas samo sprovodio “partijsku liniju”.
http://portalanalitika.me/images/bib...aspartizan.jpgBreme “lijevih grešaka”: Istina je, dakle, da Đilas nije osmislio ili na svoju ruku počinio “lijeve greške”, već je izvršavao zadatak koji je dobio od Centralnog komiteta KPJ.
Ali, Đilas ne može izbjeći pitanje: Da li su zaista likvidirani samo oni, koji su to, prema ratnim mjerilima, i zasluživali? Od 19. avgusta do 31. oktobra 1941. godine, Đilas snosi nespornu političku odgovornost za odabir likvidiranih i počinjene greške u tim likvidacijama. Njegov nasljednik na mjestu rukovodioca antifašističkog pokreta u Crnoj Gori, Ivan Milutinović, počinio je još veće zločine nad neistomišljenicima, ali je crnogorsko zgražavanje nad njegovim zločinima gotovo simbolično u odnosu na Đilasove.
Zasigurno nepravedno, u Crnoj Gori se njegov život i djelo najčešće mjeri na osnovu četiri mjeseca 1941. godine, koja je proveo na čelu ustaničkog pokreta. Crnogorci koji su ga mrzjeli zato što je postao svjetsko ime, uprkos tome što su ga oni smijenili i ispljuvali, pronašli su u njegovom radu 1941. godine, najnesporniji materijal za diskreditaciju.
Agitprop i poetizacija ideologije: Poslije pobjede revolucije i uspostavljanja nove vlasti (1945), Đilas je bio jedna od četiri vodeće ličnosti socijalističke Jugoslavije. U njegovoj nadležnosti bila je agitacija i propaganda, odnosno, ideološko oblikovanje nove države i državljana. Drugim riječima, bio je zadužen za pravljenje novih kultova.
U tekstovima kojima je promovisao novu ideologiju i novi sistem vrijednosti, bilo je dopadljivosti, jednostavnosti i prisnosti, dok je tekstovima koji su bili usmjereni protiv pređašnjeg sistema i njegovih pobornika, bilo surovosti i primitivizma.
Pravljenjem kultova počeo je da se bavi još tokom Drugog svjetskog rata: “Staljin je najljući protivnik svega neljudskog, najbrižniji, najumniji odgajivač plemenitosti čovjekove... Staljin je jedini državnik čiste savjesti i nesebičnog srca.” “Staljin ne može ostariti, i to zbog toga što je njegova misao besmrtna...” A kada ruši pređašnje kultove, onda kaže: “Prve neprijatelje – unutrašnje, mi ćemo uništiti... ili oni, ili narod. Istorija, kad već nekoga osudi na smrt, čini sve – rađa snage koje će osuđenog što prije položiti u grob. Tako će biti i kod nas – jer tako mora da bude.”
Ovako govori Crnogorac koji je ovladao vještinom poetizacije najsurovijih ideoloških poruka.
http://portalanalitika.me/images/bib...borbatekst.jpgNacionalno pitanje: Kao prvi čovjek državne ideologije, Đilas je smatrao važnim da već maja 1945. godine objavi opširan tekst o crnogorskom nacionalnom pitanju.
Bio je to zvaničan odgovor vodećeg ideologa na aktuelnu dilemu: da li su Crnogorci Srbi, ili su posebna nacija? Članak “O crnogorskom nacionalnom pitanju” tipično je propagandno štivo, utemeljeno na pojednostavljenim partijsko-političkim tumačenjima i frazama, kao i na staljinskom učenju da nacija nastaje u epohi kapitalizma. Đilas kaže da su propali svi pokušaji da se crnogorski narod odvoji od srpskog naroda, kao i da se izbriše individualnost Crne Gore i crnogorskog naroda. Slijedeći ovu, navodno potvrđenu istorijsku zakonitost, on daje objašnjenje o nastanku crnogorske nacije, koje glasi: Crnogorci su prema etničkom porijeklu – Srbi, ali su nesporno i posebna nacija.
Dakle, Crnogorci su dio srpskog naroda, odnosno, oni su srpskog etničkog porijekla (“srpska grana južnoslovenih plemena”), ali su u epohi razvoja kapitalističkih odnosa uspjeli da se konstituišu kao posebna nacija.
Teza o nastanku Crnogoraca: Đilas ovakvim objašnjenjem hoće da kaže da je narod etnička kategorija, očito nepromjenjiva i otporna na promjenu društvenih okolnosti, dok je nacija promjenjiva politička kategorija, na koju utiču društveno-ekonomske okolnosti. On kaže i da je stvaranje nacije u Srbiji počelo čitav vijek prije nego u Crnoj Gori, s tim što Drugi svjetski rat označava “kulminacionu tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju”.
Iako utemeljena na problematičnim konstrukcijama, Đilasova teza o crnogorskoj naciji bila je prvi zvanični stav nove državne vlasti, kojim se priznaje postojanje Crnogoraca kao posebne nacije. U to vrijeme, i u tadašnjim okolnostima, više od toga nije se moglo reći.
http://portalanalitika.me/images/bib...jilasitito.jpgTeško da bi neko drugačije objašnjenje o nastanku crnogorske nacije 1945. godine, moglo da ima šire uporište i da lakše bude prihvaćeno. Najprije treba imati u vidu da su svi oni na koje je tada trebalo uticati, rođeni i idejno formirani u vrijeme ideoloških sistema koji su Crnogorce tretirali “najboljim Srbima”. Takođe, tvrditi 1945. godine da su Crnogorci etnička i nacionalna posebnost još od Popa Dukljanina, ne samo da je bilo teorijski i istorijski neodrživo, nego je moglo stvoriti privid da komunisti i Sekula Drljević o ovom pitanju misle na isti način. A ostati pri stanovištu o Crnogorcima kao najboljem izdanku srpske nacije, značilo je biti blizak ideologiji četničkog pokreta i Srpske pravoslavne crkve.
Komunisti su, odnosno Đilas, izabrali srednje rješenje: Crnogorci su bili Srbi u prošlosti, a posebna su nacija u sadašnjosti. Vjerovalo se da su time pomirene krajnosti, a crnogorskom nacionalnom identitetu data teorijska osnova na kojoj jedino može postojati.
Održavanje ili prevazilaženje podjela: Ovim tekstom, koji nije pisao ozbiljan teoretičar nacije, već euforični pobjednik i ljubitelj pojednostavljenih marksističkih šema, stvoren je privid da je crnogorsko nacionalno pitanje teorijski uobličeno.
Suštinski, ono je definisano tako da se samo održava ravnotežu između njegovih krajnosti. Moguće da je to jedina politička formula koja neutralište zeleno-bijelu podjelu u Crnoj Gori, i omogućava državnoj vlasti da stekne najširi krug ideoloških poklonika. To je, zasigurno, bio i krajnji cilj Đilasovog članka.
Iako teorijski nedorađeno, Đilasovo stanovnište da je crnogorski nacionalni identitet nastao na srpskom nasljeđu, pokazalo se tokom proteklih šest decenija, politički najdjelotvornijim. Svaki pokušaj političkih ili intelektualnih grupacija da crnogorskom nacionalnom identitetu u XX vijeku uklone srpski karakter ili da mu ga nametnu kao dominantno svojstvo, uvijek je završavao na isti način – neuspješno. Sve političke ili intelektualne grupacije koje su zagovarale krajnja rješenja, bile su marginalizovane ili dovedene pred nerješive teorijske probleme. Prevedeno na jezik dnevne politike, Đilasova postavka bi glasila: ostavite Crnogorcima srpstvo; i imaćete crnogorski nacionalni identitet kao većinski u Crnoj Gori.
Prevedeno na jezik dnevne politike, Đilasova postavka bi glasila: ostavite Crnogorcima srpstvo; i imaćete crnogorski nacionalni identitet kao većinski u Crnoj Gori. http://portalanalitika.me/images/bib...djilaskraj.jpgVječne dileme opstanka revolucije: Pored zanimanja za aktuelna pitanja jugoslovenske stvarnosti, Đilas se posljednjih mjeseci 1953. godine počeo baviti budućnošću revolucije i sistema koji je stvoren revolucijom.
Serijom od devet članaka u “Borbi”, Đilas je iznio neke lične dileme, prijedloge i tumačenja u vezi sa jugoslovenskim sistemom i njegovim razvojem. “Revolucija se” - kaže Đilas u članku “Nove sadržine” - “ne može spasiti svojom prošlošću. Revolucija mora naći nove ideje, nove oblike, nove pozive, drukčije od nje same, nekadašnje. Nov stil i jezik.” Njegov stav da revolucija mora naći nove ideje, nove oblike i nove pozive, posredno je priznanje da su postojeće ideje, oblici i pozivi prevaziđeni ili neprikladni. I naravno, da se moraju mijenjati.
Đilas je u članku “Ima li cilja?” ukazao na cilj koji jugoslovenski sistem sebi mora postaviti: “Sada, na primer, nije važna nova vlast kao takva, jer ona je već tu, nego – način njenog funkcionisanja, naime, da li ona funkcioniše demokratski ili antidemokratski.”
Zbog stavova koje je iznio u seriji članaka u “Borbi”, krajem 1953. godine sazvan je III (vanredni) plenum CK SKJ, januara 1954. godine. Na Plenumu su osuđena Đilasova stanovišta, i označena suprotnim politici SKJ; Đilas je eliminisan iz vlasti, a zatim dolazi do njegovog razlaza s Partijom i njenom ideologijom.
Đilasova žrtva: Što je Đilasa navelo da napravi prvi korak ka pobuni? Iz njegovih zapisa moglo bi se zaključiti da je sredinom 1953. godine spoznao da je postao dvorjanin i ideološki pretorijanac jednog komunističkog cezara.
Nakon toga, on je morao pokazati svoje neslaganje. Neslaganje ga je dovelo do sukoba sa Partijom, sistemom i vođom, a sukob odveo u zatvor i stradalništvo. Kada je počeo da objavljuje članke u “Borbi”, on nije znao da će ga oni dovesti do partijskog plenuma na kome će se raspravljati o njegovoj krivici. Ali, nakon izbacivanja iz vlasti, on je znao da će ga objavljivanje “Nove klase” u inostranstvu, na Zapadu, odvesti u zatvor, a njegovu porodicu izložiti pritiscima i stradanju.
Ipak, on se odlučio da podnese tu žrtvu. Njegova borba nije tada mogla biti ohrabrena nadom u pobjedu, jer se totalitarni režimi ruše idejama, samo ukoliko ideje imaju oružanu pratnju. A Đilas je bio sam. Njegova borba bila je lični stav, utemeljen na istoj onoj ideji zbog koje je i pristupio komunističkom pokretu.
U Đilasovoj borbi i stradanju bilo je i iskupljivanja za krvavo saučesništvo u stvaranju tog sistema, ali prije svega – crnogorske potrebe da se, čak i kada to nema nikakvog smisla (ili možda posebno baš tada), brani ideja ili vjerovanje. Ova, crnogorska osnova njegove borbe i pobune - i prije i poslije 1954. godine, potvrđena je nakon objavljivanja autobiografske knjige “Besudna zemlja”.
Bez ove knjige, a to znači bez svjedočenja o njegovom crnogorskom nasljeđu, ne može se razumjeti Đilas.
(KRAJ)
Izuzetno interesantna istorijska licnost. Zao mi je sto "Besudna zemlja" na nasim prostorima nije popularna (iako to bas nije najbolji termin) kao sto je na Zapadu. Rijec je o, po mojem misljenju, djelu koje na izuzetan nacin odslikava Crnogorce u komunizmu i - onome ko zeli - do tancina prikazuje licnost crnogorskog gradjanina ispletenu od inata, tvrdoglavosti, uvjerenja da je uvjek ili najcesce u pravu...
"Besudna zemlja" ne prikazuje Crnogorce u komunizmu...Vremenski period je kraj Prvog svjetskog rata i doba Kraljevine SHS/Jugoslavije.Quote:
Originally Posted by Thomas_O_Malley
Izgleda da se nijesmo razumjeli.Quote:
Originally Posted by Recordare88
Nacin "razmisljanja" prikazan u "Besudnoj zemlji", po mojem misljenju, najbolji je nacin da razumijes Crnogorce u komunizmu.
Sorry, nesporazum.Quote:
Originally Posted by Thomas_O_Malley
Ja sad vidim da sam se bas nesrecno izrazio u prvom odgovoru jer je bas ispalo kao da "Besudna zemlja" govori o Crnogorcima za vrijeme komunisticke vladavine. Ideja mi je bila da, kroz prikaz Crnogoraca i njihove (da tako kazem) opijenosti ideologijama, autoritetima i nedvojbene potrebe da sebe pokazu boljim od komsije. Kroz opise zlocina u Sahovicima nekako mi se cinjela potpuno opravdanom uporedba sa - mozda manje brutalnim, ali jednako pogubnim - dogadjajima nakon WWII i rasturanjem citavih familija u golootockim desavanjima...Quote:
Originally Posted by Recordare88
Prosto je drustvo - sistemski osteceno gubitkom drzave, pa srpskom okupacijom, pa najvecim ratom u istoriji covjecanstva (a samo po sebi izdijeljeno i rastrzano) - vapilo za ideologijom koja bi, s jedne strane donijela pomirenje (zapostavljanje nacionalnog pri osjecaju drustvenog i cuveni fenomen nacionalnog Jugosloven crtica Crnogorac), a s druge slobodu da se po licnom arsinu mjeri koliko je neko vrijedan te tako cijenjene drustvene uloge - komunista, patriota, i sl....
Да ли колеге форумаши знају да је Милован Ђилас добио своју улицу у ПГ?
Да ли знају гдје се налази?
Đilasova ulica u centru Podgorice
https://www.cdm.me/drustvo/dilasova-...tru-podgorice/
Не дајте да вас збуни овај наслов, улица се не налази у центру подгорице, већ преко мораче.
Како текст наводи улица која спаја булевар светог петра цетињског и улицу кане радевић.
Та улица, тојест уличица је дуга читавих 100 метара, и једине адресе које ће имати назив милована ђиласа су адресе урбан бистро 21 и т-кома. Ако их промијене уопште, гугл за сад није евидентирао промјену, надам се да наша пошта јесте.
Док је био у снази булевар светог петра цетињског је носио његово име.
https://gradski.me/bulevar-svetog-pe...ih-na-svijetu/
Не мислим да су требали да булевар опет именују по Ђиласу, али ова улица је.....најблаже речено испод нивоа.
Иронијом судбине, у парку са десне стране улице је споменик Титу, као и Васу Брајовићу (борцу у грчком рату за независност) а парк је неко на гуглу именовао као Парк Митрополита Амфилохија.
Да ли Ђилас заслужује бољу локацију, тојест да ли му треба дати значајнију улицу или саобраћајницу?
П.С.
Мислим да ни у Мојковцу не постоји улица Милована Ђиласа?
П.П.С.
Лијепи текст о сахрани Ђиласа 1995.
SA SAHRANE MILOVANA ĐILASA
Borislav Jovanov
Dvadeset peti je april 1995. godine.Poneđeljnik. Juče je sahranjen Milovan Đilas. Oblačno, ledeno, vjetrovito. Bjelasica još pod snijegom kao i Sinjajevina.Bjelina dopire do prvih kuća u Podbišću. Jak šum cerovine sajoš očuvanim, ispijenim, lišćem. Prava domaća, seoska, sahrana.Kolone pokajnica. Nekoliko stotina. Ne, u svakom slučaju nekoliko hiljada kako danas piše, prije svega, u beogradskoj štampi. Lelekači, tužbalice. Poklonio sam se nad kovčegom Milovana Đilasa. Vidio sam nekoliko pisaca iz Udruženja književnika Crne Gore, nekoliko književnika iz Beograda, jednog istoričara iz Crne Gore. Pored odra stoje tri sveštenika iz Beograda i pomjesni paroh. Dok prilazim odru, dva mlađa čovjeka ispred mene, prekrstiše se. I u ovom trenu, kao i prethodnih godina, svako je u Đilasu tražio svoj dio sebe. U novonastalom balkanskom rastrojstvu,pogotovo. Komunisti su viđeli komunistu, antikomunisti - antikomunistu, partizani - partizana, četnici - četnika.
Intelektualcisvih boja i nacija svog zajedničkog potajnog imenitelja, svog dvojnika koji je više od tri decenije bio oličenje građanske i intelektualne smjelosti. Poslije Titove smrti, napisao je i izdao u inostranstvu knjigu Druženje sa Titom. Ta je knjiga, u stvari, napisana još za Titovog života. Početkom 1990-ih, napisao je ukoautorstvu i svoju posljednju knjigu razgovora: Bošnjak Adil Zulfikarpašić. Crnogorci su u Milovanu Đilasu i juče, na groblju u Podbišću, viđeli Crnogorca, Srbi – Srbina. Đilas ih je spajao i razdvajao na svoj način. Svojevrsni čas anatomije, lične i kolektivne. Čin istorije. Svako je mjerio svoje ćutanje, njegov sadržaj, svoju riječ i pogled. Oko mrtvog Milovana Đilasa bila je prikrivena, žestoko podijeljena Crna Gora. Podmukla tišina i nada. Da li danas, Milovan Đilas, može pomiriti one koji su došli, i one koji nijesu, na njegov odlazak. Neće, izgleda, to moći ni mrtav. Dok tužilice spominjahu Đida, primijetih kako, Matija Bećković vadi bijelu maramicu dodirujući s njom podnaočarje. Podalje sam bio od kovčega. Kada je kovčeg postavljen pored groba, zaleleka Aleksandar Krgović - Leko, postariji čovjek iz Štitarice u crnogorskom odijelu. Od jakog, povremenog, vjetra nijesam uspio da čujem nijednu riječ ovog lelekača. Prva tužilica bila je Kosa Novaković iz Štitarice: „Milovane, grdna rano, bez prebola... Nekad glavo, Crne Gore“. Druga tužilica, Bosa Fuštić. Od njenog tuženja zapamtih: „Milovane, ljudurino, Crne Gore...“Treću tužilicu nijesam mogao čuti, niti joj saznadoh ime. Dok je tuÂjela Kosa Novaković, neko je – u trenutku kada je pominjala narodne heroje – viknuo, bolje reći dreknu: „A, ćuti tu, prekini više!“ Bio je to B. V. sekretar Udruženja književnika Crne Gore. Tužilica kao da to nije ni čula. Nastavi sa svojom tečnom, lirskom, melodijom koju raznosahu udari vjetra. Malo poznatih lica. Iz crnogorskoga političkog establišmenta - niko. Ništa ni odnekih očekivanja da će govoriti neko u ime boraca Narodnooslobodilačkog rata. Govorio je onaj za kojeg se znalo da će sigurno govoriti. I s kakvom će retorikom nastupiti! I to će, svakako, biti zabilježeno i objelodanjeno. Na sahrani je rečeno da ukop uz vjerski obred „nije bila Milovanova oporuka, već želja sina mu Alekse“. Tada, kao i kad Bećković spomenu srpski jezik, ču se djelimičan aplauz od onih najbližih odru.Umoran od dugog stajanja, odoh ka periferiji groblja i śedoh na najniži stepenik, već odavno zapuštenog groba. Počelo je opijelo Milovanu Đilasu. Trajalo je onoliko koliko obredno traje. Isprekidan naletima vjetra slušao sam rekvijem za Milovana Đilasa. Teče Aleluja, teče Gospodi pomiluj, Vo imja Oca i Sina iSvetoga duha... Hristos voskrese... U vazduhu pojna muzika,miris kandila i tišina narušavana sve jačim vjetrom. Šuma još šumornija. Pomisao: popovi sahranjuju Milovana Đilasa. Opijelo Milovanu Đilasu. Kažu, nije njegova oporuka. Da li je to njegov Sin htio da uradi sve što je mogao za svoga Oca kao što je njegov Otac napisao svojim roditeljima da je, podižući im spomenik, to sve što je mogao da uradi za njih? No, što god dajeste - ljudski je. I vaseljenski je, ako je sve to u granicama toga. Sin je Ocu, možda, otvorio mogućnost spasenja duše kao što se ta mogućnost nudi svakom smrtniku. Sin je Ocu posinio biblijsku varijantu svijeta? Ne zbog toga što jeste ili nije bio ideološki ili neki drugi grešnik, već zbog upokojenja koje s upokojenjem traje već skoro dvije hiljade godina.Upitah se: koliko li je samo puta Milovan Đilas - Đido u svom vijeku stajao mirno, ispršeno, uzavrelo, u prvim redovima slušajući sa ushićenjem zvuke Internacionale. I bio, vjerovatno,srećan što će jednoga dana Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad...Bude se Istok i Zapad... biti odsječno, horski,otpjevani nad njegovim odrom. Uz velike počasne straže i trostruke plotune. Danas ništa od svega toga. Śetio sam se i pjesme „Partija se zatalasa oko Tita i Đilasa“. Kao i onih koje su, takođe, bile iz glave cijelog naroda: „Sva se Crna Gora pita, kad će Đido mjesto Tita’... ’Crna Goro, majko mila, nijesi više što si bila. / Sad si moćna i velika narodna si republika’... ’Mi možemo i hoćemo, komunizam širićemo’...’Jes, tako je. Jes tako je,Tito, zlato moje’... ’Oj, Crvena ruska gardo, proletera sviju nado“... Slušao sam to kao dječak; možda je i pjevušio..
Najednom malom groblju, u selu koje se nekad zvalo CrvenaMoskva, sažima se, evo, cijela jedna epoha. Cio dvadeseti vijek.Sa svim njegovim obrtima i beznađem koje traje. Śedeći još uvijek tamo đe sam śedio, čuo sam istovremeno saopijelom i eho svih internacionala i svih aleluja ovoga svijeta. A otpjevano ih je na milione i milijarde. A i jedna i druga tekstura i melodija zarad spasenja čovjeka! Da i jedna i druga budu ljudski rod. Uspostavljanje božje i ljudske pravde. Evo se i danas dižu do neba te dvije melodije, tegleći svaka na svoju stranu. Ječe, ječe, prolamaju se nebesa. Da li se neđe mogu sjediniti uovozemaljsku i onozemaljsku harmoniju u kojoj neće biti ničegod Crvenih i Crnih Sotona. Đe je sada u svemu tome ovaj znameniti pokojnik? Da li i dalje prevodi novu verziju nekog svog Izgubljenog raja? Śećam se da je prije nekoliko godina Milovan Đilas izjavioda ne želi da bude sahranjen u svom zavičaju. Plašio se da ćemu tamo neko, od onih koji su prethodnih godina sve učestalije zborili da je ratni zločinac, preturiti kosti u grobu. Ni mrtav nije mogao biti miran. Mnogi su na njegovu sahranu došlisamo da vide hoće li biti popova ili neće. Hoće li govoriti komunisti ili neće....
...U maju 1992. godine na jednom političkom, partijskom, skupu, u mjestu M. vatreni govornik bio je i jedan rudar. On je rekao da, ako već ne možemo da preduzmemo mjere protiv spoljnih neprijatelja, možemo protiv unutrašnjih. Naveo je primjer Milovana Đilasa koga bi, kakoje rekao, trebalo ubiti maljem, zbog onoga što radi ovih danapo Italiji. Milovan Đilas nije, naravno, bio u Italiji, ali jeste,prije neki dan, dao intervju jednoj italijanskoj novini rekavši da se bez intervencije Zapada situacija u Jugoslaviji ne može smiriti. Izjavio je, takođe, da je za sve što se dešava na Balkanu, glavni krivac, prije svega, nacionalizam u Srbiji...
Vraćajući se sa sahrane Milovana Đilasa naslućivao sam kakoće jednog dana jedna ulica u mjestu M. ipak, nositi njegovoime; kako će se, ne samo u mjestu M. održavati književne večeri i simpozijumi posvećeni njemu; kako će mu se dolazitina poklonjenje. Bježao sam od komentara ubogog puka! Pomislio sam s gorčinom: jesam li prije nekoliko trenutaka,zaista, prisustvovao sahrani čovjeka kojeg je poznao cio svijet,ili, sahrani uglednijeg podbišćkog penzionera! Onda me jeugledao veliki osmijeh Milovana Đilasa sa skoro svih njegovih slika. Jedini crnogorski pisac koji se smije... Besudna zemlja! Prekjuče je bio Vaskrs. Potarje od juče nije što je bilo. Sad je tu grob Milovana Đilasa. Neće proći mnogo vremena kada će ovo mjesto biti hodočašće. Ovđe će se održavati književne i druge manifestacije, ustanovljavati nagrade koje će nositi Đilasovo ime. O njemu injegovom književnom djelu pisaće se studije, održavati simpozijumi, posvećivaće mu se pjesme. Do sada se, uglavnom,sve to svodilo na predgovore ili pogovore. Pisaće se i drame i, romansirane i druge biografije. Otišao je Đido ulegendu, ako to nije već bio i za života. I na kraju, mislim da je Milovan Đilas bio i ostao veliki idealista. Kako dok je bio komunista, tako i kad je postao antikomunista. A najveći udar za sve što je htio i mislio bilo je jugoslovensko rasulo i krvoproliće koje je po drugi put u životudo živio... Vidim li to Đilasa kako i dalje prevodi Izgubljeni raj!
Да одговорим сам себи, у Мојковцу постоји улица Милована Ђиласа, тојест дио магистралног пута Е65 који пролази кроз Подбишће прије Мојковца има назив Милован Ђилас.
Фора са "улицом" Ђиласа у пг, спомеником Титу, и незванчним гугл називом парка гдје је споменик а који оивичава "улица" и који је назван парком Митрополита Амфилохија постаје још малчице јача сазнајући да је Амфилохије држао опијело Ђиласу 1995. године.
Пошто улица (правих) нема, нити споменика, можда би се могло нешто урадити са његовом родном кућом која је тренутно ...... штала.
Опширније у прилогу вијести :
https://www.youtube.com/watch?v=GjQctVcj-nU
Доста боље (макар по питању именовања ствари по њему) је прошао његов брат Алекса јер је умро већ 1941, па су по њему назване и школе и улице, али за вријеме Ђиласовог тамновања, спомен обиљежје на мјесту гдје је Бећо погинуо (од крилаша-зеленаша бтв) је одавно склоњено. Опширније у тексту испод.
Izgubljeni spomenik
https://www.vijesti.me/kolumne/65597...ljeni-spomenik
Spomenik narodnom heroju - Aleksi Beću Đilasu, jedini je spomenik iz vremena NOB-a koji je ikada srušen u Crnoj Gori i nemoguće je pronaći dokument koji sadrži odluku o njegovom rušenju