Crnogorsko pleme Crmnica, Crmničani

akademik Branislav Kovačević: CRMNICA - RODOSLOVI BRATSTAVA, Virpazar 2005.

Istorija ljudskog drustva je najvecim dijelom prica o vojskovodjama, drzavnicima i politicarima. U toj prici koju zovemo istorijom nema onih koji su najvise doprinijeli usponu i slavi upravo vojskovodja, drzavnika i politicara. Nema ni pomena o narodnim masama, a o covjeku kao jedinki da i ne govorimo. Tako je bilo kroz ljudsku povjesnicu, a tako je nazalost i danas.
U drevnim zapisima, i prije nove ere i na Istoku i na Zapadu, sacuvani su pisani tragovi o mocnim dinastijama i njihovom porijeklu, koje neki izvode, cak od bogova. Ti zapisi su, u stvari, genealogije, rodoslovi u kojima se izlaze porijeklo neke vladajuce porodice i njenih srodnika. Radjeni su najcesce u obliku razgranatog drveta kao ilustracija nastanka, razvoja i grananja porodice i rodbine. Njihova vrijednost nije samo u pokazivanju porodicnog uspona i moci, vec su imali i prakticnu funkciju u pravu za utvrdjivanje redosljeda u nasljedju.
Na balkanskim prostorima u srednjem vijeku, rodoslovi su obradjivani kao knjizevno-istorijski rod i sadrzavali su pored genealogije vladarske kuce i dinastije i druge istorijske podatke. U njima se obradjuje porijeklo roda, potvrdjuje legitimnost i roda i pojedinaca iz roda koji su se nacli na drzavnom prijestolu. Njima se istovremeno pokazuje genealoska veza vladara sa priznatim rodonacelnicima dinastije i veze sa drugim dinastijama u sirim okvirima.
Rodoslovi su imali za cilj i da potvrde legitimitet krajevskih pretenzija na susjedne i druge oblasti i drzave ukoliko tamosnji vladar ostane bez muskog potomka i ako za to postoji rodbinska veza i po zenskoj liniji. Takvih primjera u istoriji srednjevjekovnih juznoslovenskih drzava ima vise, a slicnih pretenzija bilo je i 1941. hodine od strane Italije prema Crnoj Gori.
Rodoslov crmnickih bratstava o kome veceras i ovdje govorimo u mnogo cemu je drugaciji od onih porodicnih, vladarskih , sto je i razumljivo jer su predmeti obrade u osnovi isti i istovremeno sasvim razliciti. Ovo je vrijedna knjiga o Crmnici, o njenih osam plemena i oko dvije stotine zivih bratstava, za koju su marljivo skupljali podatke brojni saradnici i clanovi redakcijskog sastava sa glavnim i odgovornim urednikom dr Branislavom Marovicem na celu. Uradjen je znacajan, tezak i veliki posao, iako ne bez nedostataka, sto je i razumljivo, jer kako kaze Karl Poper: “Nauka pocinje sa problemima i zavrsava sa problemima”. Istrazivanju nikada kraja. Otrgnuti su i sacuvani od zaborava mnogi vrijedni podaci i o tzv. malim ljudima, koje istorija, ta nepotkupljiva uciteljica zivota ne biljezi.
Treba li pominjati da je oduvijek postojala covjekova potreba da se ne izgubi, strah da se nece snaci na neizvjesnom zivotnom putu, da nestane a ne ostavi za sobom trag. Pred kraj zivotnog puta i oni koji su davno napustili zavicaj najcesce mu se vracaju da pocinu tamo gdje su nastali, da ostave trag tu medju svojima, kako bi duze ostali u sjecanjima. Ima mnogo znakova koje ljudi ostavljaju iza sebe i koji najcesce imaju istu sudbinu – zaborav, prolaznost. Ako se ti znaci zabiljeze – oni ostaju, traju i pretrajavaju. Zato su i potrebni da covjeka spasu od lutanja i iskusenja, olaksavaju mu da shvati da je prolaznost ljudska neminovnost i da ga uvjere da ni u cemu “sto mu se desava nije sam, ni prvi ni jedini” (I. Andric).
Kao sto zivot i smrt idu zajedno, tako im je i zaborav vjerni pratilac. Covjek se brani od zaborava radom i djelom. I ova knjiga rodoslovi crmnickih bratstava je vid borbe protiv zaborava, utociste za trajanje i pamcenje, otpor nepostojanju.
Rodoslovi slozeni u ovoj knjizi imaju i mnoge druge vrijednosti. U njoj je ispricana prica ne samo o Crmnici i osam njenih plemena i oko dvije stotine zivih bratstava, vec je to istovremeno i prica o Crnoj Gori, i mnogo, mnogo, sire. Ona nam svjedoci o seobama, diobama i ratovima, sto nije nikakva specificnost Crmnice, vec opste mjesto kod balkanskih naroda.
Juznoslovenska plemena su se od svoga doseljavanja na Balkan, negdje od pocetka nove ere, nalazila u vjekovnoj borbi za opstanak. Zato su i bila prinudjena da se sele, mijenjaju stanista, doseljavaju i preseljavaju dok na kraju nijesu ojacala i, zdruzena, uspjela da zagospodare naseljenim prostorima i da ocuvaju. Bila je to oduvijek teska borba na skucenom i posnom zemljistu, borba sa protivnikom, sa prirodom, borba za slobodu. U toj borbi oni su shvatili da se sloboda ne dobija na poklon, za nju se stalno i iznova mora boriti. Ni danas se u tom pogledu nije mnogo sto promijenilo. Prirodni uslovi i narastanja porodica neminovno su uslovljavali diobe unutar zadruge, bratstva, plemena. Sa dolaskom mocnih snaga drugih naroda i drzava, silnik je potkupljivao “plahe i lakome”, unosio razdor u do tada cvrstu rodovsku strukturu, kako bi lakse vladao. Bilo je i drugih vododjelnica koje su generirale diobe, kao sto su vjera, pohlepa, zavist, siromastvo i bogatstvo, a sa pocetkom parlamentarnog zivota – ideoloske i politicke podjele.
I ovaj crmnicki rodoslov potvrdjuje tezu o diobama, seobama, doseljavanjima, preseljavanjima. Prema onome sto je zapisano u ovoj knjizi i sto je utvrdjeno u istoriografiji, Crmnicu su naselila plemena koja su dosla sa raznih prostora: sa Njegusa, iz Hercegovine, Albanije, primorja, Zete, Pipera, Kuca, Bjelopavlica, podnozja Durmitora, Bosne, Cetinja, Bratonozica, Vasojevica, Ceklica, Ceklina, Ljubotinja, Cuca, Grahova, Ceva, Pive, Ljesanske nahije, Herceg Novog, Sestana, Rovaca, Stare Duklje, Velikog Trnova u Bugarskoj, Splita, Tetova, Ovcjeg polja (Makedonija), Kosova i Metohije, Starog Vlaha, sa Zlatibora, iz Istre, Bjelica, Prizrena, Toplice i drugih mjesta.
Iako ovo tvrdjenje potkrepljuje ne samo predanje nego i rijetki istorijski izvori, ono moze da zavede i zavara i uputi na pogresan put i staru pseudoterapiju o Crnoj Gori, pa i Crmnici, kao velikom zbjegu – izbjeglickom logoru kroz istoriju. Zaboravljena je prica o starincima. Zar je mogao Stefan Vojislav izvojevati pobjedu na Tudjemilu protiv vizantijske vojske da je Crmnica u to vrijeme bila demografski pusta i da se samo doseljenici za nju bore.
Nije vjerovatno da tako pitomi kraj nije bio i tada naseljen. Na to pitanje istorija treba da odgovori. Mnogi rodoslovi napisani su dominantno na osnovu predanja u kojima ima mnogo mita, naknadnog sjecanja, trazenja korijena u istorijskoj dubini, tamo gdje se ne mogu naci. Crmnicki rodoslov je znatno smireniji, s manje mitskog, uzdrzaniji i realniji. Mnogi su ostali zapitani pred velikom i iskonskom postavkom: ko smo, odakle smo i kuda idemo. Drzeci se tradicije, koja predstavlja precisceno pamcenje, obradjivaci su pokazali uzdrzanost i trezvenost. No, ono sto ovaj rodoslov pouzdano pokazuje jeste cinjenica da je proces naseljavanja Crmnice dugo trajao i da su dosljaci stizali sa raznih strana. To, istovremeno, potvrdjuje poznatu tezu o velikim mijesanjima i prozimanjima balkanskih naroda, ali i njihovim medjusobnim sukobima. Proces naseljavanja Crmnice nije isao samo u jednom pravcu. Njega istovremeno prati i onaj drugi – iseljavanja, narocito u novije vrijeme, sto je, usotalom, opste mjesto u savremenom zivotu Crne Gore. Nije u pitanju samo migracija selo-grad, vec i odlazak u inostranstvo sirom zemljinog sara.
Rodoslov crmnickih bratstava iako neujednacen i nepotpun omogucava i brojna druga saznanja o ljudima ovog kraja. Tako, na primjer, moguce je saznati koliki je bio prosjecni ljudski vijek u proslosti na osnovu detaljnijih rodoslova. To je, nesumnjivo, znacajan podatak, narocito kada su u pitanju saznanja o ljudima koji su umirali prirodnom smrti.
Zapisi u ovoj vrijednoj publikaciji otkrivaju nam i ono tipicno crnogorsko poimanje zivota – price o ratu u junastvu dominiraju. Malo ima podataka o tzv. drustvenom zivotu, o dobrim domacinima, vrijednim zemljoradnicima i stocarima, pcelarima, ribolovcima itd.
Nije nam namjera da trazimo greske u knjizi, jer to su pratece pojave i skoro neminovne kada se radi o ovakvim knjigama. Za svaki rad potrebno je vrijeme i profesionalno angazovanje. Otuda i neki propusti koji su se mogli otkloniti. Navescu samo podatak da nije dovoljno korisceni popis Crmnice iz 1879. godine. Ima izvjesnih ponavljanja i izostavljanja, pa i povrsne i nepotpune obrade cetiri bratstva. Isto tako, trebalo je vise koristiti bogatu literaturu o Crmnici koja je evidentirana u Bibliografiji.

Smatram da bi u drugom izdanju, do kojeg ce vjerujem doci, valjalo uocene propuste ispraviti, pokusati da se makar navede izumrla ili tzv. neziva bratstva i mjesta gdje su nekada bivstvovala. Isto tako, bilo bi interesantno da se, gdje za to postoje mogucnosti, dodaju i podaci u rodoslovima po zenskoj liniji. To bi bilo od ogromne koristi za proucavanje naravi, jer po zenskoj kao i muskoj liniji jednako se nasljedjuju sklonosti. To bi, takodje, pomoglo da se nadju odgovori na mnoga pitanja zivota i rada i onih dobro znanih razlika koje se nasljedjuju. Uostalom, ko smo mi ako smo bez korijena? A korijeni su nam i po jednoj i drugoj liniji. Ako znamo ko smo mozemo da govorimo o sebi, sopstvenim ishodistima, koja nijesu samo istorija nego u njima nalazimo odgovore na brojna druga pitanja, kao sto su: zasto smo takvi kakvi smo? Kakvi su nam bili preci, takvi smo i mi sami. Kroz nas i u nama zive pokoljenja. Ona cesto govore ono sto mislimo da mi govorimo. Nasljedje je u nama zivo i kada mislimo da nije tako. Mnogi postupci su genetski kod koji dolazi negdje iz dubine predaka, javi se i kada ga ne ocekujemo. Mi se tim genetskim mocima i ne opiremo ili ne mozemo iako bi htjeli, jer oni zive u nama, jaci su od nas, nastavljaju se obogaceni novim iskustvima, a u osnovi ostaju isti.
I da zakljucim: Popis saznanja o proslom vremenu i porijeklu crmnickih bratstava je od znacaja i znacenja za sadasnje i dolazece vrijeme. Oni koji su se udubili u proslost svojih predaka postali su sami sebi jasniji, jer su na izvjestan nacin vidjeli sebe. Uostalom, samo iz horizonta svoga vremena moze biti “dohvaceno” i shvaceno ono sto je bilo u proslim vremenima. Postavljajuci pitanja proslosti, trazimo odgovore za sadasnjost. U tome vidim i vrijednost ovog poduhvata ljudi koji su sacuvali podatke o sebi i svojim precima. Svi oni zasluzuju cestitke sa glavnim i odgovornim urednikom na celu.

12. IV 2006.

Jesi pomenuo da je prv crnogorska Obilica medalja bila dodijeljena ubici jednog Crmnicanina?

Quote:

---

Originally Posted by Ćipur

Istorija ljudskog drustva je najvecim dijelom prica o vojskovodjama, drzavnicima i politicarima.

---

Tuzno. Ovo dolazi od akademika...

Quote:

---

Originally Posted by Bonja the Zmaj

Tuzno. Ovo dolazi od akademika...

---

To je istina, misli na zvaničnu istoriografiju. Pa kad se zvanična istoriografija bavila istorijom nekih običnih oblasti ljudskog života?
Kovačević je odličan naučnik.

Prve trube


Kad su prvi put došle trube iz Srbije u Crnu Goru, komandir i potkomandir Donjocrmničkog bataljona odrediše za trubača Donjogluholske čete Steva Jovovića. Čim je za to čuo, Stevo kupi bukvar i tablicu i pođe u školu. Učitelj bješe Tomo Savić. Primao je od svakog đaka cvanciku na mjesec. To mu je bila plata.
- Zašto, Stevo, po stare dane pođe da učiš školu? - pitali su ga, a on je odgovorio:
- Zato da ne budem trubač, a đake iz škole ne mogu išćerat.
Vojnički glavari odrediše za trubača njegova brata Đura.
- Ja da tuturam u ovo crijevo, da mi se smiju Crmničani, je li? - veli Đuro. - E, neću, pa da će me posjeć.
- Nije to nikakva sramota, imaćeš grb na kapu, treća si ličnost u četi: oficir, barjaktar, pa trubač. Zdrav si i snažan.
Đuro zasuka svoje velike crne brkove pa će reći:
- Eto truba vama, a ja ću s puškom o ramenu.
Glavari se naljutiše i oduzeše mu pušku, ali ga ne mogaše prinuditi da primi trubu.
Poslaše ga na Cetinje i Gospodar ga upita:
- Što je s tobom, brkonja? Zašto ne primiš grb i trubu?
- Daj to kome drugome, ja neću - odgovori mu Đuro.
- Ma oćeš kad ti ja velim - reče Gospodar i uze trubu. Poče u nju duvat i pruži je Đuru.
- Duvaj ti, Gospodaru, ako oćeš i do zore - veli mu Đuro. - To je tvoja truba, a ja u nju neću dunut, pa da ćeš me mušketat.
Gospodar se naljuti pa mu podviknu:
- Da nijesi zanoćio u moju državu!
Đuro ode u Carigrad. Kad je objavljen rat Turskoj, 1876. godine, došao je bez poziva i borio se kao odličan vojnik, i ranjavao se. Umro je 1917. u osamdesetoj godini života.

Promovisan Zbornik dokumenata "Crmnica 1879."


Istorijski zbornik "Crmnica 1879." čiji je priređivač mr Slavko Burzanović, predstavljen je u Multimedijalnoj sali KIC-a "Budo Tomović".
Govorili su: akademik Petar Vukoslavčević, mr Slavko Burzanović, Stevan Radunović, Jovan S. Lekić i Ilija Aleksić.


Sigurna osnova za naučne studije



Ključni zbornika dokumenata "Crmnica 1879." je popis stanovnika Crmnice. Ovaj dokument je, rečeno je na promociji, poslužio kao motiv za stvaranje knjige. Dokumenti su svrstavani hronološki.

- Dokumenti na takav način govore na takav način o ljudima, vremenu u kojemu su živjeli, problemima na koje su nailazili, načinu kako su ih rješavali i genijalnosti pojedinih rješenja, da čovjek prosto dobije želju da ih proanalizira i svoje misli, komentare i pojašnjenja doda uz odgovarajući dokument. Shvatili smo da ipak nijesmo dorasli tom zadatku, jer bi zahtijevao angažovanje eksperata iz više oblasti. Sigurno da ne bi izbjegli ni pristrasnost ako bi se mi sami prihvatili. Zato smo odlučili da prepustimo dokumentima da svaki od njih sam priča svoju priču - kazao je akademik akademik Petar Vukoslavčević, član redakcionog odbora zbornika "Crmnica 1879."

- Ova i ovakve knjige su uvijek veoma korisne i potrebne. Pored toga što će, nadam se, poslužiti kao sigurna osnova za naučne i stručne studije, zbornici dokumenata, odnosno arhivske građe, omogućavaju današnjim generacijama da, u vrijeme kada se naturaju mnogi upitnici o identitetu, potpunije spoznaju svoje korijene. Pomažu dakle da saznanje o sebi i svojim predcima današnje generacije stiču i temelje na autentičnim i pouzdanim izvorima. Uz nespornu potrebu da pogled i djelovanje sadašnje i budućih generacija treba da budu usmjereni u budućnost, ipak im je isto tako potrebno da imaju određena saznanja o svojim korijenima, o prošlosti svije porodice, svoga kraja i svoje države.Što više saznanja sadašnje generacije Crmničana budu imale o svojim predacima i doprinosu koji su dali slobodi i slavi Crne Gore, to će sigurno više voljeti soj kraj, biti ponosniji na njega i spremniji da doprinose njegovom ugledu i razvoju, naravno na nčin primjeren vremenu u kojemu oni žive, istakao je Stevan Radunović.

Promociju je organizovala Narodna biblioteka "Radosav Ljumović".


V.S.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?id=142671

Quote:

---

Originally Posted by Ćipur

Promovisan Zbornik dokumenata "Crmnica 1879."


Istorijski zbornik "Crmnica 1879." čiji je priređivač mr Slavko Burzanović, predstavljen je u Multimedijalnoj sali KIC-a "Budo Tomović".
Govorili su: akademik Petar Vukoslavčević, mr Slavko Burzanović, Stevan Radunović, Jovan S. Lekić i Ilija Aleksić.


Sigurna osnova za naučne studije



Ključni zbornika dokumenata "Crmnica 1879." je popis stanovnika Crmnice. Ovaj dokument je, rečeno je na promociji, poslužio kao motiv za stvaranje knjige. Dokumenti su svrstavani hronološki.

- Dokumenti na takav način govore na takav način o ljudima, vremenu u kojemu su živjeli, problemima na koje su nailazili, načinu kako su ih rješavali i genijalnosti pojedinih rješenja, da čovjek prosto dobije želju da ih proanalizira i svoje misli, komentare i pojašnjenja doda uz odgovarajući dokument. Shvatili smo da ipak nijesmo dorasli tom zadatku, jer bi zahtijevao angažovanje eksperata iz više oblasti. Sigurno da ne bi izbjegli ni pristrasnost ako bi se mi sami prihvatili. Zato smo odlučili da prepustimo dokumentima da svaki od njih sam priča svoju priču - kazao je akademik akademik Petar Vukoslavčević, član redakcionog odbora zbornika "Crmnica 1879."

- Ova i ovakve knjige su uvijek veoma korisne i potrebne. Pored toga što će, nadam se, poslužiti kao sigurna osnova za naučne i stručne studije, zbornici dokumenata, odnosno arhivske građe, omogućavaju današnjim generacijama da, u vrijeme kada se naturaju mnogi upitnici o identitetu, potpunije spoznaju svoje korijene. Pomažu dakle da saznanje o sebi i svojim predcima današnje generacije stiču i temelje na autentičnim i pouzdanim izvorima. Uz nespornu potrebu da pogled i djelovanje sadašnje i budućih generacija treba da budu usmjereni u budućnost, ipak im je isto tako potrebno da imaju određena saznanja o svojim korijenima, o prošlosti svije porodice, svoga kraja i svoje države.Što više saznanja sadašnje generacije Crmničana budu imale o svojim predacima i doprinosu koji su dali slobodi i slavi Crne Gore, to će sigurno više voljeti soj kraj, biti ponosniji na njega i spremniji da doprinose njegovom ugledu i razvoju, naravno na nčin primjeren vremenu u kojemu oni žive, istakao je Stevan Radunović.

Promociju je organizovala Narodna biblioteka "Radosav Ljumović".


V.S.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?id=142671

---

KAKO MOGU DA DODJEM DO OVOG DOKUMENTA - KNJIGE?

ZAPISANO U SELU UTRG U CRMNICI


Kuća Vukmanovića


Doći u selo Utrg u Crmnici, a ne posjetiti rodnu kuću braće Vukmanovića, Svetozara-Tempa, Luke i Đura, isto je kao kao da nijeste ni bili. Svetozar-Tempo (1912-2000.), narodni heroj, visoki jugoslovenski funkcioner u Titovo vrijeme, pisac dvadesetak knjiga. Luka (1907-1945.), koji je prije devet godina proglašen za sveca od strane Srpske pravoslavne crkve. Patrijarh srpski gospodin Pavle na svetoj liturgiji pod svodovima hrama Svetog Save na Vračaru u Beogradu proglasio ga je za svetitelja i uvrstio u kalendar novomučenika koji je djelima i životom sve do prolivanja svoje mučeničke krvi posvjedočio vjernost Bogu i svome narodu. Ubijen je u Sloveniji u 38. godini. Đuro (1904-1927.), student klasične filosofije na pariškoj Sorboni.
Njihovi roditelji su bili Nikola i Marija.
- U Utrgu žive bratstva Strahinje, Jovetići, Hajdukovići, Vukmanovići, Mijači i Nikotići - veli nam naš domaćin Čedo Vukmanović, sin pokojnog Luke, profesor, dr medicinskih nauka, koji je svoju radnu karijeru završio u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u glavnom uredu u Ženevi.
Čedo, kao i svi Utržani, voli svoje selo. I tu ljubav i ne skriva.
- Utrg se nalazi na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Crmnice u podnožju planine Velika Trojica koja spaja nas Crmničane i Paštroviće. Do šezdesetih godina prošlog vijeka Utrg je bio najzabačenije selo u Crmnici. Naziv sela je izveden od glagola utrgnuti. Selo je odavnina bilo naseljeno, što potvrđuju ostaci ljudskih kostiju na mjestu bivše osnovne škole i pretpostavlja se da su kosti iz predistorijskog perioda. Teško se ovdje živjelo - naglašava Čedo Vukmanović.
- Utržani su pješice kozjim stazama išli prema Cetinju ili Virpazaru, da bi nabavili štogod životnih namirnica. Do Podgorice je bilo potrebno cijeli dan hodati, ali to su mogli samo mlađi. Zato su iz sela mnogi odlazili u rudokope SAD, Australije i Južne Afrike da bi nešto zaradili, ali svoje zarade su obično slali svojim porodicama u Utrg, jer su znali kako žive. Tim novcem su školovali svoju djecu u Cetinju. U prvoj polovini dvadesetog vijeka cetinjska Gimnazija je odnjivila elitnu generaciju od tridesetak đaka iz Utrga, kojim se može podičiti cijela Crna Gora - sa ponosom priča naš sagovornik.
- Selo se počelo obnavljati tek šezdesetih godina prošlog vijeka. Prije tog vremena Utržani su se bili raselili u Bar, Cetinje, Podgoricu, Petrovac, ali su živjeli neki i u Beogradu.
Kako je počela obnova?
Prvo smo počeli da gradimo puteve, tako da sada lako automobilima dolazimo od Cetinja, Budve, Petrovca, Podgorice ili Bara. Zahvaljujući Svetozaru Vukmanoviću Tempu od 1997. godine počela je ubrzana obnova kuća, ali i urbanizacija sela. Taj za nas veliki poduhvat pomogla je Vlada Crne Gore, a poslove je koordinirao Miki Raičević, a gradonačelnici Bara, Budve i Cetinja su pomagali. Svi putevi prema selu su asfaltirani, a i seoske staze su dobile asfaltnu podlogu. Tako je asfalt stigao do pred svaku kuću. Obnovili smo crkvu Svetog Đorđa. Izgradili novo groblje sa kapelom i oko groblja cijeli plato asfaltirali. To nam je pomogla podgorička Opština - naglašava Čedo Vukmanović.
Izgrađena je i nova trafostanica i u svaku kuću uvedena trofazna struja. Uz saglasnost Opštine Budva selo je priključeno na vodovod sa Podgorskih vrela odakle se Budva najvećim dijelom snabdijeva vodom. Do svih kuća stigla je i fiksna telefonija, ali i televizijska slika, tako da su se Utržani počeli vraćati svome selu.
- Najviše ih je s proljeća do kasne jeseni, kada počinju svoja imanja da obrađuju i ljetinu da sakupljaju - objašnjava Čedo Vukmanović.
Od društvenih objekata u Utrgu se ističe Seoski dom. Ispred Doma je postavljena bista proslavljenog revolucionara Svetozara Vukmanovića - Tempa, djelo poznatog jugoslovenskog vajara Steva Bodnarova iz Beograda.
Pošto smo u Vašoj rodnoj kući, možemo li Vas upitati kako je došlo do kanonizovanja Vašeg oca za sveca?
- Zašto da ne. Pet godina prije smrti mog strica Tempa, a to je bilo 1995. godine, nazvao me je jedno veče telefonom i rekao mi da je kod njega mitropolit Amfilohije. Tražio je od Tempa odobrenje za štampanje doktorske disertacije moga oca Luke u izdanju Svetigore. Tempo nije imao ništa protiv, ali je mitropolitu preporučio da razgovara sa mnom. Došao sam te večeri u Reževiće i upoznao mitropolita. Razgovor se odužio do kasno u noć. Saglasili smo se, da se disertacija publikuje u okviru Lukinih sabranih djela, što je i učenjeno. Ta sabrana djela su izašla u tri toma 2002. godine. Tada nas je mitropolit Amfilohije obavijestio, da je Srpska pravoslavna crkva stavila u proceduru kanonizaciju moga oca Luke za sveca. Par dana poslije, stric mi je rekao da istjeram na čistac kako je moj otac ubijen i pod čijom naredbom iako je Drugi svjetski rat bio već završen. Tempo je umro u decembru 2000. godine. Nastavio sam da tragam, kako je i zašto ubijen moj otac krajem maja 1945. godine. Poslije tri godine sud u Baru ga je proglasio za ratnog zločinca. Tražio sam fotokopiju te presude, ali nažalost, nije je bilo u arhivi. Rečeno mi je da je katastrofalni zemljotres 1979. godine uništio dobar dio starih dokumenta. Znam da moj otac za svojih nepunih 38 godina nije ni mrava zgazio, a kamoli nekog ubio, potkazao, špijunirao, već je pomagao ljudima u nevoljama uključujući i partizanske porodice, za šta ima dokaza, a suprotnih nijedan. Proglasili su ga za zločinca. Tu riječ teško izgovaram. On je bio pisac doktorske disertacije o materijalističkom i hrišćanskom shvatanju istorije koja nije bila po mjeri marksizma - priča nam Čedo Vukmanović.

Iz predgovora sabranih djela

Post, milosrđe, molitva, brak, bile su omiljene teme Lukine. On je proučavao religiju Grka, ali i traga za etikom u narodnoj poeziji. Baveći se pitanjima braka i porodice, obrađuje sa etičke tačke gledišta i pitanje „O slobodi ljubavi", u to vrijeme veoma aktuelno. U njegovoj filosofiji života centralno mjesto zauzima ličnost Hristova, pa nije čudo što joj posvećuje posebne studije, zapisao je mitropolit Amfilohije u predgovoru sabranih djela Luke Vukmanovića.
U svojim besjedama obrađuje i ličnosti svetih Božjih ljudi, „svjedoka vjere" kako ih naziva, među kojima posebno mjesto imaju Sveti Sava i Velikomučenik kosovski Lazar. Svoje besjede on posvećuje glavnim dogođajima iz Hristovog života, Božić, Vaskrs, Sretenje, Vaznesenje, Cvijeti, kao i samoj ličnosti Bogorodice, Svetog Jovana Krstitelja, Svetog Đorđa i drugih svetitelja Crkve Hristove. Još u mladim godinama počeo se baviti djelima i mišlju velikog pjesnika vladike Rada. Posebno je cijenio djelo vladike Nikolaja Velimirovića „Religija Njegoševa", polemišući protiv knjige Milana Rakočevića „Crnogorski Prometej".

Pomoć gradonačelnika

Gradonačelnik Budve, Rajko Kuljača nastavio je da pomaže selo Utrg, kao što su to radili svi njegovi prethodnici, počev od Mila Medigovića. Tako je Kuljača Utrgu dodijelio 14. 000 eura za podizanje ograde oko novog groblja.


Stanko Papović

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=170209

JUČE U PODGORICI

Umro Branislav Kovačević

https://forum.cdm.me/attachment.php?...6&d=1244249657

Branislav Kovačević, akademik DANU, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću, umro je juče u Podgorici. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu. Radio je kao profesor, pomoćnik i zamjenik republičkog sekretara za obazovanje, nauku i kulturu, sekretar Pedagoškog savjeta Crne Gore, predsjednik SSRN Titograda i Crne Gore, direktor Istorijskog instituta Crne Gore. Branislav Kovačević dobitnik je Ordena rada sa zlatnim vijencem, nagrade "Oktoih" i Oslobođenja Podgorice, dobitnik više priznanja za rad u oblasti sporta, predsjednik Društva istoričara CG, član Senata Univerziteta CG, predsjednik Saveza za fizičku kulturu CG i član Predsjedništva Jugoslovenskog olimpijskog komiteta. Autor je knjiga: "Komunistička partija Crne Gore 1945-1952", "Crvena mrlja" (koautorstvo), "Đilas heroj -antiheroj", "Od Vezirovog do Zidanog mosta, sudbina crnogorskih četnika", "Savezničko bombardovanje Crne Gore 1943-1944....

Branislav Kovačević biće sahranjen danas u krugu uže porodice. Komemorativna sjednica biće održana u ponedjeljak u 11 sati na Univerzitetu Crne Gore.


R.K.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-06&id=165338

USPUT ZAPISANO: CRMNICA

Od izvora do izvora


~Oko četiristo manjih i većih izvora. Nadaleko poznato vino. Manastiri i crkve daju sjaj ovom kraju. Virpazar kao Sveti Stefan

Nijedno mjesto nije tako priroda obdarila kao Crmnicu. S jedne strane zapljuskuju je vode Skadarskog jezera a sa druge ograđena je planinskim vijencima. U blagim zaravnima plodno zemljište i bogatstvo izvora. Na stotine metara jedan pored drugog. Pored dvije-tri kuće nalazi se izvor. A u donjem dijelu Limljana skoro svako domaćinstvo posjeduje svoju vodu. Isto je i u drugim selima, a posebno su bogati izvorima: Podgor, Brčele, Bukovnik, Sotonići, Mačuge, Gluhi Do... Mještani kažu da u deset crmničkih sela teče voda iz oko četristo manjih ili većih izvora.
Kolika je snaga ovih izvora najbolje govori podatak da oni stvaraju dvije rijeke: Crmnicu i Orahovicu. Kad bi se ove dvije rijeke spojile u vrijeme proljeća i jeseni mogli bi ploviti po njima čamci ili brodići sa manjim teretom. Ali, ove vode su praktično neiskorišćene. Istina, mnogi izvori su provedeni cijevima za Cetinje, a najvećim dijelom za Bar, što ljeti presušuje rijeku Orahovicu.
Izvori su naše najveće bogatstvo, kažu nam mještani. Uzgajali smo kukuruz, pšenicu, krompir, sve može ovdje da rodi. Ali sada je sve manje onih koji se bave poljoprivredom. Šteta, kažu nam, što je to tako. Naši izvori su toliko jaki da imaju dovoljno vode za navodnjavanje njiva i za okretanje vodeničkih kamenova. Zar nije šteta da tolike vode otiču u Skadarsko jezero u nepovrat. Rađeni su mnogi projekti za odvodnjavanje Orahovskog polja. Sve je to, praktično, bilo bez uspjeha. Ovo polje je nekada bila naša žitnica, sada je većim dijelom zarasla u korov.
Crmnica je od davnina bila poznata po vinogradima i vinima. Iz ovih krajeva stizala su vina do Beča, Francuske. Čuveni trgovac Lale Zumber prodavao je naša vina u Englesku. Zapisano je: "Crmničko vino je tako ugodno da je isto ili slično na cijeloj zemlji teško naći". Dažbine za vino u stara vremena su bile razne, ali za crmničko vino "vranac" bio je poseban danak.
Jedan francuski putopisac je zapisao da se na obalama Skadarskog jezera gaji vinova loza od koje se pravi najljepše vino, a da loza rađa, nažalost, tako male količine grožđa da vino stanovnici sami popiju.
Od kako je ukinuta opština Virpazar 1956. godine, Crmnica je pripala Opštini Bar. Iako je jedna od najvećih (po teritoriji) mjesnih zajednica, nije mnogo urađeno na razvoju ovog kraja. Ljudi su se sami snalazili. Podignute su nove kuće. Crmnica sada ima preko 700 domaćinstava i 528 kuća. Kroz sela su asfaltirani putevi. Istina, bilo je pomoći od Republike i Opštine Bar. Ali većinom su mještani sve sami uradili. Urađeni su vodovodi. Skoro svaka kuća ima vodu, struju. Mnoga sela su došla do gradskog konfora. Minulih godina ovi krajevi oživljavaju što je veoma dobro. Mnoga domaćinstva imaju uzorne vinograde, dobra vina za koja su dobili međunarodne nagrade na poljoprivrednim sajmovima za vino i druge proizvode. Crmničani su složni i zajednički lakše savladavaju teškoće. U ovim jesenjim danima kada sunce obliva sav prostor od Podgora pa do Skadarskog jezera mještani uz vino dogovaraju se šta dalje treba uraditi za dobrobit svoga kraja. Bogatstvo prirode, vode i mnogo čega drugog čini ovaj kraj jedinstvenim, nadasve toplim i neponovljivim u svojoj jesenjoj boji.

Virpazar na tri mosta

Crmničani su idejnim rješenjem crtali Virpazar ali od toga, praktično, još nema ništa. Ovo mjesto je imalo sve uslove za razvoj turizma. Mogao je Virpazar da bude drugi Sveti Stefan, ali nije ulagano u njegovoj razvoj. Skoro je nestala stara arhitektura. Ni lađe ne prispijevaju na njegovoj obali kao nekada. Bio je ovaj gradić na tri mosta luka brodovima i barkama. Ima i velelepni hotel, koji nije iskorišćen kako valja. Tu su i drugi ugostiteljski lokali, među njima i čuveni hotel "Pelikan". Urađeno je, istina, posljednjih godina dosta, podignute su nove zgrade, sanirane stare ali ne u duhu stare arhitekture, po kojoj se prepoznavao ovaj gradić. Da se više uložilo u turističke svrhe ovo mjesto bi moglo pružiti povoljne uslove turistima, onima koji žele da vide Skadarsko jezero. Ovako čami grad ovih jesenjih dana porinut u jezero. Grad sav od oboda, od zdanja koji su mu jedinstveni oklop. Ovdje je od davnina sloboda uspisala svoje slovo. Tu je nadomak varoši i čuvena kula Đurišića, koju je Njegoš opjevao. Tu su i drugi spomenici, znamenja, manastiri i crkve, koji su, istina, obnovljeni. Bogat je ovaj kraj kulturom i duhovnošću, što čini još jednu osobenost i draž ovog kraja na Skadarskom jezeru.


R. DELETIĆ

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-11-25

PUTOPISCI UBIJEĐENI "DA JE BOG BIO DOKON I DOBRE VOLjE KADA JE STVARAO CRMNICU"

Ovdje je počeo život


Crmnica, po mnogima jedan od najzanimljivijih predjela u Crnoj Gori, kao da je stvorena da očara i zadivi svakog ko je vidi. Kada ju je Bog stvarao, kao da je bio dokon i mnogo dobre volje. I nije je stvarao samo sedam dana, niti je žalio materijala da ugradi u njene ljepote. Između ostalog i zbog toga, Crmnica je našla mjesto u akrostihu jedne pjesme besmrtnog vladike i pesnika Petra II Petrovića Njegoša.
Od obala čudesnog Skadarskog jezera, uz pitome udoline do zubatih vrhova ljutoga krasa, kao da su se nadmetali priproda i ljudi, ko će stvoriti vrednije djelo.
Osim onoga što joj je priroda podarila, Crmnica je, još priče stotinak godina, imala i mnogo šta o čemu su tek razmišljale i znatno razvijenije sredine. Imala je kolski put i poštanski saobraćaj dilidžansom, prvu željezničku prugu u Crnoj Gori, telegrafsku liniju, parobrodsku vezu sa mjestima na obali Skadarskog jezera. Poznati češki folklorist i slikar Ludvik Kuba rekao je: "Isto kao što svi putevi vode u Rim, vode i u Vir". Na ovom nevelikom geografskom prostoru, i istorija je neprestano stvarala čudesnu priču o prožimanjima i dodirima civilizacija i kultura, od kojih je svaka ostavljala trag, vidljiv i prepoznatljiv. Najstariji tragovi života na ovom području, ostaci ilirsko-rimske keramike, nađeni su na brdu Ostrik kod sela Brijega. O prastarim stanovnicima i prožimanjima sa doseljenicima najviše govori velika praistorijska nekropola Mijela, brežina između Velikog i malog Besca kod Vira. U prošlosti su se granice Crmnice mijenjale, i prema Paštrovićima i prema Riječkoj nahiji i prema Krajini. Naročito je Sozina bila poprište krvavih bitaka za zauzimanje ispasišta. U kasno plemensko doba Crmnicu je sačinjavalo sedam plemena: Podgor, Brčeli, Dupilo, Sotonići, Gluhi Do, Limljani i Boljevići. Nakon 1860. godine i borbe sa Turcima, pripojeni su joj Seoca i Krnjice.
Njemac Vilhelm Ebel, jedan od brojnih putopisaca i botaničara koji je 1841. godine pohodio Crmnicu, zapisao je: "Ovdje je morao biti početak svijeta i života".
Glavno crmničko naselje je Vir (Virpazar), dragulj na uviru dvije rijeke u Skadarsko jezero, Orahovštice i Crmnice, stvoren je nasipanjem jezera i zajazivanjem vode. Virpazar je bio centar ne samo Crmnice, već i pazar na koji su dolazili dubrovački trgovci sa svilom, skadarski sa duvanom i prahom, pazar na koji su Crmničani iznosili plodove svojih vinograda i "bostana". Do Vira su momci i djevojke kilometrima pješačili da vide i da budu viđeni. Od davnina se pjeva: "Virpazare, na tri mosta, u tebi mi ljubav osta".
A mostovi su zidani sa podizanjem nivoa Skadarskog jezera. Most preko Orahovštice izgrađen je 1897, a osam godina kasnije preko Crmnice. Treći je, pričaju uz osmijeh Crmničani, sagrađen znatno kasnije upravo da bi crmnička mladež petkom, kada je pazarni dan, mogla da zapjeva tu ljubavnu tužbalicu.
– Virska pijaca radila je samo petkom. To je crmnička tradicija. Isto tako, crmnička tradicija je proslava Velikog petka. Tog petka u Virpazar dolazi mladež iz crmničkih sela da igra, pjeva, pa i da se opije. Veliki petak - najtužniji dan u pravoslavlju, dan kada je Gospod Isus Hristos raspet, kada pravoslavni narod koji posti ne uzima ni zalogaj hrane, ni kap vode, kada zvona na crkvama ćute, kad narod "ne progovara" - jeste najveseliji crmnički dan. To je apsurd, ali je tako odavno – kažu Crmničani. Tako je, zapravo donedavno bilo, budući da se, nažalost, polako i tradicija "gubi na snazi".
Nekada se govorilo: "Idem na Vir da pazarim, da se dogovorim, da se pomirim..".
Pazarište virsko našlo je svoje mjesto u bilježnicama mnogih putopisaca kao "najbožanstvenija varošica na svijetu", "zemaljski raj" smješten na ušću Orahoštice i Crmnice u Skadarsko jezero. Vir je vodi dugovao ime, ali su ga nazvali po pazaru - Virpazar. Nema, međutim, više ni Vira ni pazara.
U Vir danas svrate samo umorni putnici željni mira i uživanja u blagodetima, koje je priroda prosula po ovom kraju. Ostali, jednostavno, prođu pored crmničkih vinograda, ne sluteći kakvu ljepotu zaobilaze.
A u Vir se može doći sa sve četiri strane sveta. Željeznicom iz dva pravca - iz Bara i iz Podgorice. Skadarsko jezero i reka Bojana koja se iz njega izliva u Jadransko more, kao i aerodrom Golubovci, u neposrednoj blizini, veza su Virpazara sa cijelim svijetom. Vir je već skoro dvije godine, može se reći - i primorski grad. Puštanjem u saobraćaj tunela "Sozina", naime, ova varošica, a time i cijela Crmnica, i fizički je spojena sa Barom, kojem teritorijalno pripada. Crmničani se sada sa pravom diče najljepšim saobraćajnim objektom ove vrste u ovom dijelu Balkana, koji je nazvan upravo po brdu koje se donedavno "isprečavalo" između njihovog kraja i mora.

Milenko Jovanović

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-04-10

Željko Milović: Besac i Nehaj

http://3.bp.blogspot.com/_O_xQIvgNsc...ac_i_Nehaj.jpg

Quote:

---

Originally Posted by Ćipur

PUTOPISCI UBIJEĐENI "DA JE BOG BIO DOKON I DOBRE VOLjE KADA JE STVARAO CRMNICU"

Ovdje je počeo život


Crmnica, po mnogima jedan od najzanimljivijih predjela u Crnoj Gori, kao da je stvorena da očara i zadivi svakog ko je vidi. Kada ju je Bog stvarao, kao da je bio dokon i mnogo dobre volje. I nije je stvarao samo sedam dana, niti je žalio materijala da ugradi u njene ljepote. Između ostalog i zbog toga, Crmnica je našla mjesto u akrostihu jedne pjesme besmrtnog vladike i pesnika Petra II Petrovića Njegoša.
Od obala čudesnog Skadarskog jezera, uz pitome udoline do zubatih vrhova ljutoga krasa, kao da su se nadmetali priproda i ljudi, ko će stvoriti vrednije djelo.
Osim onoga što joj je priroda podarila, Crmnica je, još priče stotinak godina, imala i mnogo šta o čemu su tek razmišljale i znatno razvijenije sredine. Imala je kolski put i poštanski saobraćaj dilidžansom, prvu željezničku prugu u Crnoj Gori, telegrafsku liniju, parobrodsku vezu sa mjestima na obali Skadarskog jezera. Poznati češki folklorist i slikar Ludvik Kuba rekao je: "Isto kao što svi putevi vode u Rim, vode i u Vir". Na ovom nevelikom geografskom prostoru, i istorija je neprestano stvarala čudesnu priču o prožimanjima i dodirima civilizacija i kultura, od kojih je svaka ostavljala trag, vidljiv i prepoznatljiv. Najstariji tragovi života na ovom području, ostaci ilirsko-rimske keramike, nađeni su na brdu Ostrik kod sela Brijega. O prastarim stanovnicima i prožimanjima sa doseljenicima najviše govori velika praistorijska nekropola Mijela, brežina između Velikog i malog Besca kod Vira. U prošlosti su se granice Crmnice mijenjale, i prema Paštrovićima i prema Riječkoj nahiji i prema Krajini. Naročito je Sozina bila poprište krvavih bitaka za zauzimanje ispasišta. U kasno plemensko doba Crmnicu je sačinjavalo sedam plemena: Podgor, Brčeli, Dupilo, Sotonići, Gluhi Do, Limljani i Boljevići. Nakon 1860. godine i borbe sa Turcima, pripojeni su joj Seoca i Krnjice.
Njemac Vilhelm Ebel, jedan od brojnih putopisaca i botaničara koji je 1841. godine pohodio Crmnicu, zapisao je: "Ovdje je morao biti početak svijeta i života".
Glavno crmničko naselje je Vir (Virpazar), dragulj na uviru dvije rijeke u Skadarsko jezero, Orahovštice i Crmnice, stvoren je nasipanjem jezera i zajazivanjem vode. Virpazar je bio centar ne samo Crmnice, već i pazar na koji su dolazili dubrovački trgovci sa svilom, skadarski sa duvanom i prahom, pazar na koji su Crmničani iznosili plodove svojih vinograda i "bostana". Do Vira su momci i djevojke kilometrima pješačili da vide i da budu viđeni. Od davnina se pjeva: "Virpazare, na tri mosta, u tebi mi ljubav osta".
A mostovi su zidani sa podizanjem nivoa Skadarskog jezera. Most preko Orahovštice izgrađen je 1897, a osam godina kasnije preko Crmnice. Treći je, pričaju uz osmijeh Crmničani, sagrađen znatno kasnije upravo da bi crmnička mladež petkom, kada je pazarni dan, mogla da zapjeva tu ljubavnu tužbalicu.
– Virska pijaca radila je samo petkom. To je crmnička tradicija. Isto tako, crmnička tradicija je proslava Velikog petka. Tog petka u Virpazar dolazi mladež iz crmničkih sela da igra, pjeva, pa i da se opije. Veliki petak - najtužniji dan u pravoslavlju, dan kada je Gospod Isus Hristos raspet, kada pravoslavni narod koji posti ne uzima ni zalogaj hrane, ni kap vode, kada zvona na crkvama ćute, kad narod "ne progovara" - jeste najveseliji crmnički dan. To je apsurd, ali je tako odavno – kažu Crmničani. Tako je, zapravo donedavno bilo, budući da se, nažalost, polako i tradicija "gubi na snazi".
Nekada se govorilo: "Idem na Vir da pazarim, da se dogovorim, da se pomirim..".
Pazarište virsko našlo je svoje mjesto u bilježnicama mnogih putopisaca kao "najbožanstvenija varošica na svijetu", "zemaljski raj" smješten na ušću Orahoštice i Crmnice u Skadarsko jezero. Vir je vodi dugovao ime, ali su ga nazvali po pazaru - Virpazar. Nema, međutim, više ni Vira ni pazara.
U Vir danas svrate samo umorni putnici željni mira i uživanja u blagodetima, koje je priroda prosula po ovom kraju. Ostali, jednostavno, prođu pored crmničkih vinograda, ne sluteći kakvu ljepotu zaobilaze.
A u Vir se može doći sa sve četiri strane sveta. Željeznicom iz dva pravca - iz Bara i iz Podgorice. Skadarsko jezero i reka Bojana koja se iz njega izliva u Jadransko more, kao i aerodrom Golubovci, u neposrednoj blizini, veza su Virpazara sa cijelim svijetom. Vir je već skoro dvije godine, može se reći - i primorski grad. Puštanjem u saobraćaj tunela "Sozina", naime, ova varošica, a time i cijela Crmnica, i fizički je spojena sa Barom, kojem teritorijalno pripada. Crmničani se sada sa pravom diče najljepšim saobraćajnim objektom ove vrste u ovom dijelu Balkana, koji je nazvan upravo po brdu koje se donedavno "isprečavalo" između njihovog kraja i mora.

Milenko Jovanović

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-04-10

---

Ta tradicija i događaj na crmničkom Viru, kojem sam kao dijete svjedočio, prekinut je na insistiranje mitropolita cg-prim. SPC Amfilohija. Vjerovatno zbog apsurda. No, narod se makar družio toga dana. Tako sam ja makar čuo od starijih Crmničana.

dje se ove knjige mogu naci?