Pobjeda, 02. 02. 2008. Kultura i drustvo
“Senzacionala” arheološka otkrića
Fragment mermernog komada arhitravne grede bio je dekorisan po klasičnom principu koji odlikuje rimsku sakralnu, ali i svetovnu arhitekturu, zrelog imperijalnog perioda
Antički Bar mit ili stvarnost
Dogodilo se još jedno u nizu “senzacionalih” arheoloških otkrića na prostoru ispred starog hotela Agava u Baru pronađeno je jedno od najjasnijih svjedočanstava antičkog graditeljstva prostoru grada. Na samo stotinak metara od mora, bukvalno je “izronio” komad arhitravne grede sa nekog rimskog hrama ili bazilike. O čemu se zapravo radi?
Još je pedsetih godina prošlog vijeka prof. Bošković najavio mogućnost da se kod stare željezničke ložionice u Novom Baru kriju ostaci mozaičkog poda nekog antičkog objekta otkopanog na dubini od oko dva metra. Ovaj do kraja nikada potvrđeni podatak najviše se zadržao u spekulativnim tvrdnjama o postojanju ili rimskog vicusa (sela), na obali Barskog zaliva, ili da je u pitanju vila rustika (luksuzna farma sa pratećim objektima- termama npr), koja je pripadala nekom latifundijskom posjedu.
Međutim ako zanemarimo ovaj podatak, prostor užeg i šireg okruženja oko Barskog polja ima podosta dokaza koji svjedoče o razvijenom životu u doba Rima. Antički nalazi kao: amfore najrzličitije mediteranske provenijencije, razna druga keramika i novac, uvijek su pružali jasna svjedočanstva o razvijenom životu na ovom djelu Jadrana. Da je kojim slučajem postojao arheološki nadzor prilikom izgrdnje Luke Bar 60-tih mi bi danas imali mnogo brojnije dokaze rimske civilizacije sa prostora nekadašnjeg Pristana. Samo je pražnjenjm gaza luke u toku radova na izgradnji, otišlo u nepovrat neprocjenjivo mnogo arheoloških predmeta koji su se vjekovima taložili na dnu gradskog porata. Ono svjedoči o različitim ishodištima importovanih roba, čije porijeklo seže od najudaljenijih crnomorskih obala pa sve do sjeverne Afrike i Galije.
Šta je sa prostranim barskim poljem i da li stvarno postoji realna mogućnost da je blizina mora i bujica rijeke Rikavac, koja je plavila obalu, duboko sakrila tragove jednog antičkog mjesta koje se zagubilo čak i u pisanim izvorima?
Na ovo pitanje odgovor može dati samo arheologija, ali za sada još nedostaju konkretni tragovi naselja pored mora, pa se postavlja pitanje kako je moguće da je jedan ovakav komad arhitekture pronađen na prostoru gdje osim sakralnog objekta (5-6 v.), ne postoje gotovo nikakvi tragovi graditeljstva. Odgovor na ovo pitanje može da otvori novo poglavlje antičke arheologije na teritoriji Crne Gore.
Ovaj nedavno pronađeni arheološki nalaz pobudio je veliku pažnju u naučnim krugovima jer je to prvi trag neke impozantne rimske građevine na prostoru od Ulcinja do Bara.
Fragment mermernog komada arhitravne grede bio je dekorisan po klasičnom principu koji odlikuje rimsku sakralnu, ali i svetovnu arhitekturu, zrelog imperijalnog perioda. Po dužini, u zonama teku ornamenti u vidu stilizovanih akantovih listova, lezbijske ili jonske kime, kao i pseudokonzola između kojih se provlače klesane rozete različitih oblika. Ako se uzme u obzir način na koji je ukrašena ova mermerna greda, mora se doći do zaključka da se ovdje svakako radi o veoma kvalitetnim majstorima, koji su ovakve komade klesali u blizini majdana ovog kamena daleko, a zatim ih transportovali do naručioca.
Jedan dio grede je odlomljen po dužini, pa je moguće pretpostaviti da je to urađeno namjerno i da je iskorišten kao građevinski materijal na nekom obližnjem objektu. Vrlo blizu mjesta nalaza, kao što smo rekli, otkopani su ostaci hrišćanskog hrama iz polovine petog vijeka, napravljenog u vidu trolisne, trikonhosne crkve, sa grobom u jednoj konhi. Upravo je ovdje tokom istraživanja 60-tih, pronađen i jedan kapitel, koji po načinu klesanja i strukturi mermera odgovara nedavno pronađenoj gredi, pa se nameće zaključak da je protomajstor koristio gotove arhitektonske komade sa neke obližnje građevine. Možda baš sa građevine sa koje potiče ovaj mermerni komad.Međutim, spekulacija o porijeklu ovog nalaza može biti još dvije. Za sada je najrelevantnija ova prva, koja se odnosi na postojanje reprezentetivnog paganskog hrama u blizini morske obale, ali dok se arheološki ne istraži cjeli prostor, i druga i treća mogućnost mogu ostati u „naučnoj igri“.
Tako se druga pretpostavka odnosi na neke ranohrišćanske primjere koji imaju analogije sa nalazima iz Duklje. Konkretno poređenje je sa nalazom idetntično ukrašene široke konzole koja je pripadala tz. bazilici B u Duklji . Ova Bazilika koju je prvi publikovao Englez Munro još davne 1896. datuje se u petom ili početak šestog vijeka u zavisnosti od naučnog pristupa. Ako se uporede načini klesanja ova dva komada, može se uvidjeti velika sličnost, što navodi na mogućnost pomjeranja vremenskog oredjeljenja grede iz Bara, najkasnije do prve polovine šestog vijeka. Na taj način bi postojala arhitektonska koncepcija slična Saloni, tj. Marusincu, sa dvije crkve od kojih je jedna urbana bazilika (možda pretvorena u takvu iz paganskog hrama) a druga memorija, sa grobom sveštenika u sjevernoj konhi. Takav je i i kompleks crkava u Petropavlovom manastiru kod Trebinja itd...
Treća pretpostavka je najmanje vjerovatnija. Ona se odnosi na blizinu mora i mogućnost sa je komad dospio u more posle neke oluje u kojoj je stradao brod koji je prenosio gotove mermerne komade za neko drugo gradilište. Takvih slučajeva ima po Merditeranu ali se skoro na svima bez izuzetka vide tragovi valjanja po morskom dnu. Međutim, naš nalaz je perfektno ravnih ivica i bez vidljivog dodira raznih morskih parazita.
Krajem IV vijeka limes počinje da popušta pred silinom invazija raznih “varvarskih” populacija potisnutih od strane Huna 375. godine. Neki narodi nadiru u raznim pravcima prema rimskim kastrumim i gradovima dok drugi traže dozvolu da se nasele na teritoriji imperije i postanu njihovi federati. Stihija ratobornih plemena željna rimskog bogatstva najednom uslovljava da se život sa bezbjednih agrarnih posjeda premjesti u utvrđena naselja. To bi ukratko mogao da bude scenario propasti antičkog mjesta pored mora i početak stvaranja novog bezbjednijeg i utvrđenog mjesta tj. današnjeg Starog Bara, odnosno njegovog obnavljanja nakon ilirske epohe. Burni događaji posle pada rimskog carstva uništili su mnoge gradove na jadranskoj obali. Jedan drugim nestajali su najblistaviji centri moći a bujica plemena sa sjevera je bila nezaustavljiva. Sve to može biti uzrok nestajanja jednog malog mjesta koje je imalo hram, ili baziliku pored same obale. Na istočnoj obali takvi hramovi su brojni a investicija u gradnji hramova zaista je impozantna ako uzmemom brojčanu ograničenost sačuvanih epigrafskih potvrda. Tako su od manjih mjesta hramovi postojali u Senju gdje je hram bio posvećen božanstvu Liberu, u Nadinu posvećen lokalnoj boginji Latri, u Muću su bili hramovi Kastoru i Poluksu u Vidu kod Metkovića (nekadašnja Narona), u Humcu... Mnogi od nas nisu ni čuli za ova mjesta a kamoli da i pretpostavimo da su mogli imati velike hramove o kojima postoje epigrafski i istorijski zapisi.
Iako je prošlo već podosta dana od ovog nalaza, mi smo zaprepašteni činjenicom da neko ko je to izvadio nije obavijestio nijednu nadležnu instituciju o ovom nalazu. Iznenađeni da Zavod za zaštitu spomenika nije zaštitio potencijalno ugroženo arheološko nalazište, ni ovo niti još najmanje deset u Crnoj Gori. Tačno je da imamo loš i zastareo zakon o zaštiti spomenika. Tačno je da u zakonu piše da investitor mora obavijestiti nadležne ustanove. Tačno je da u zakonu piše da nema arheološkog nadzora. Ali zar je to opravdanje.
Ilirski etnos
Arheološka istraživanja na širem području crnogorske obale dokazuju da su ilirski primorski gradovi već u prvim decenijama I vijeka nove ere oživjeli, i da su se teritorijalno proširili. To je period kada romanizacija počinje sve čvršće da obuhvata ilirski etnos i taj proces će u dva sljedeća vijeka biti skoro potpuno završen. Sahranjivanje se mijenja, tj. prelazi se na spaljivanje pokojnika i polaganje njegovih ostataka u urne, što je najvažnija odrednica u presudnom duhovnom preobraćenju, ali će osjećati još uvjek jaki uticaji na domorodačko. Ponajviše kroz sinkretizam zvaničnog rimskog državnog Paneteona sa nizom lokalnih božanstava.
Mladen Zagarčanin
Pobjeda, 25. 02. 2008. Kultura
ZAVRŠENI KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RADOVI NA ANTIČKOM LOKALITETU
Nova slika Duklje
Podgorica, 25. februara- Konzervatorsko-restauratorski radovi na arheološkom lokalitetu antičke Duklje upravo su završeni u izvođenju ekipe stručnjaka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja. Prostor foruma je osposobljen za javnu prezentaciju i urađena je nova postavka lapida, kaže Božidar Jovićević, rukovodilac radova.
- U blizini presjeka dvije glavne ulice na lokalitetu nalazi se glavni gradski trg, forum, koji je bio predmet našeg interesovanja i u okviru čije unutrašnjosti smo obavili predviđene konzervatorske radove. Svi naši napori bili su usmjereni na očuvanje foruma u cjelini, kao i na osposobljavanje cjelokupnog prostora za što bolju prezentaciju i valorizaciju, napomenuo je Jovićević i istakao da je jedan broj lapida manje vrijednosti deponovan, a dio je vraćen na lokalitet. Amorfni lapidi su izmješteni jugozapadno od Foruma, zatim snimljeni i obilježeni. U trenutnoj postavci na lokalitetu izloženo je 126 najrepezntativnijih lapida. Isto tako, tokom radova obavljeno je pokrivanje kamenim pločama, sa samog lokaliteta, kanala u jugoistočnom i zapadnom dijelu foruma. Tom prilikom je uz jugoistočni dio kanala nađen dio ostataka ljudskog skeleta o čijoj starosti će odgovor dati buduća antropološka ispitivanja. Kada vremenske prilike dozvole obavićemo završni dio konzervacije i impregnacije jednog manjeg broja lapida, kaže Jovićević.
Djelimična konzervacija ostataka zidova Foruma, odnosno konsolidacije gornjih partija zidova u produženom malteru, takođe je obavljena. Koristio se kamen pronađen "in situ", odnosno već pripremljen na širem prostoru lokaliteta. Konzervatorski su se tetirali samo djelovi na kojima je popustila ranija konzervacija, odnosno oni koji do sada nijesu bili rađeni, kao što su parterni dio bazilike, dio južnog zida i ostaci zidova okolnih građevina.
Naime, podsjećanja radi odlukom opštine Podgorica šoping metodom donijeta je odluka da stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja obave određene radove na ovom arheološkom lokalitetu. U projekat su učestvovali i stručnjaci iz Muzeja i galerija Podgorice kao i jedan mladi arheolog iz Ulcinja, koji je dao značajan doprinos ovoj fazi radova i koji je samoinicijativno prišao ovom poslu.
O. U.
Objavljeno u listu "Pobjeda", u 2 nastavka, od 28. juna i 5. jula 2008.
Mladen Zagarčanin: MIJELA KOMANI KULTURA I CRVENI HRVATI
Najznačajnia i najkontrovernznija skupina grobova u našoj zemlji, o kojima nauka ni približno nije dala konačan i odgovor
Arheologija je u Crnoj Gori, nepravedno je i bez razloga zaboravila na jedno rijetko značajno nalazište. Riječ je o ranosrednjovjekovnoj nekropoli Mijela kod Virpazara. Radi se sasvim sigurno o najznačajnijoj i najkontrovernznijoj skupini grobova (sedmi-deveti vijek) u našoj zemlji, o kojima nauka ni približno nije dala konačan i odgovor. Ovu nekropolu je tokom zaštitnih istraživanja otkopala Olivera Velimirović Žižić, pod organizacijom Zavičajnog muzeja u Baru daleke 1966. godine.
Da bi izbjegli National Geografic uvode koji bi mogli da počnu “misterija jedne odjednom nestale etničke skupine” počećemo ispočetka, u pokušaju da pokažemo zbog čega je ova kultura značajna za Crnu Goru, i šta se u stvari otkriva kroz različitost njenih predmeta.
Zašto je tako brzo nestala materijalna kultura
Grobni nalazi u Mijelama pripadaju tzv. Koman-Kroja kulturi, koja je na arheološku pozornicu stigla skoro sasvim slučajno, iskopavanjima “dokonih” francuskih i austrijskih diplomata u Skadru, Degrana i Ipena. Oni su u odvojenim istraživanjima početkom 20. vijeka na lokalitetu Kaljaja Dalmaces, u selu Komani (oblast Puke), pronašli prve ovakve grobove. Broj naučnika se vremenom umnožavao, tako da je osim u Komanima (Sjveverna Albanija), pronađeno još nekoliko desetina nekropola koje su potvrdile prilično specifičnu materijalnu kulturu. Reinah, Treger, Nopča, Ugolini, Bule samo su neki od stranih istraživača koji su nastavljali iskopavanje i odgonetanje etničkog porijekla i vremenskog opredjeljenja nalaza. Kultura se rasprostire od Ohrida do Skadarskog jezera i Mijele su krajnja i najzapadnija granica prostiranja ove populacije. Zbog čega, pokušašemo odgovoriti u nekoliko nastavaka ove priče?
Kao i u Mijelama, na skoro svim lokalitetima radi se uglavnom o djelovima nošnje u kojima su pokojnici bili sahranjivani, a ta nošnja predstavlja osoben kulturni identitet koji ne možemo konstatovati na lokalitetima toga doba u širem regionu. Kako su otkopani nalazi izrađevine od bronze gvožđa stakla i kosti, onda su se oni tokom vijekova očuvali, dok se osjeća sa pojasnim garniturama od kože raspala vremenom.
Danas Komani Kroja kultura nije politički problem kakav je bio i sredinom sedamdesetih i tokom osamdesetih kada su se javila velika trvenja između albanskih i jugoslovenskih arheologa, ponajviše članova Srpske akademije nauka i umjetnosti. Međutim danas, zahvaljujući nekim nalazima ruskih i mađarskih arheologa, mi možemo s pravom da tvrdimo da se ovdje radi o nečemu što izlazi iz gabarita tadašnjih konstatacija.
Od najraširenijih hipoteza među evropskim medijevalistima po pitanju porijekla i datovanja Komani kulture, izdvojićemo tri, najznačajnije i naučno najopravdanije. Prva je hipoteza o vizantijsko-hrišćanskom karakteru i porijeklu grobnih ostataka; zatim teza o porijeklu iz autohone balkanske etničke populacije, i na kraju, teza o porijeklu kulture koja se doselila iz prostora Evro-Azije.
Prvu hipotezu na našim prostorima obrađivali su najviše Vladislav Popović i Zdenko Vinski, ali nikad cjelovito, već parcijalno i više istorijski. Vladislav Popović je dokazivao da je Komani Kroja kultura vizantijska i da je povezana sa teritorijom dračke arhontije, Dračke mitorplije u 8-9. vijeku, iz čega proizilazi poluhrišćanski karakter ovog etnosa. Njegovo osnovno stanovište baziralo se na tezi o naseljavanju etnički šarolikog stanovništva Sirmijuma od strane bugarskog hana Kuvera. Ovaj migracioni talas tzv. Sermezijanaca raširo je novoridošli živalj krajem sedmog i početkom osmog vijeka od današnjeg Prilepa pa sve do Skadarkog jezera.
Albanski arheolozi su od 60-tih godina širili tezu o ilirskom porijeklu ove kulture, po njima svakako autohtonom, nastojeći sa povežu praistorijski i srednjovjekovni stratum, odnosno sa autohtonom plemenskom zajednicom koja se očuvala u toponimu Arber. Kako je ovo za albanske naučnike i etničko i političko pitanje, oni su materijal povezivali sa gvozdenim dobom, prije svega sa latenskom kulturom sjedinjujući materijalnu kulturu praistorije i kansne antike.
Međutim, arheološka istraživanja u predjelu Kavkaza i Panonije otkrila su dokaze koji nedvosmileno govore da je kultura sjevernog porijekla, da je jednim dijelom evoluirala iz vizantijskih komada nakita dok je sa druge strane zadržala neke osobenosti koje je povezuju sa primarnim ishodištem. Ovdje u prvom redu mislim na neke pojasne okove ili amulete, kružnog oblika kakav je pronađen u Mijelama.
Čuveni kružni privjesak iz Mijela koji je pronađen i u Kroji, Komanima, Lješu... nije praistorijska tvorevina, ponajmanje iz epohe La'Tena (mlađe gvozdeno doba). Ovakva teza je “forsirana” dugi niz godina i u crnogorskoj nauci, posebno u radovim uglednog Pavla Mijovića. Međutim, to je ustvari predmet koji je nastao u ranom srednjem vijeku (sedmi – deveti vijek) i koji ima izrazite paralele sa nalazima u Predkavkazju, odnosno Sjevernom Kavkazu; u oblasti oko rijeke Don i Azovskog mora. Na ovom prostoru dosada je pronađeno preko 250 privjesaka ili amuleta, istog tipa kao što je mijelski. Oni su u prvom redu osnova alanske kulture (Alani-narod koji je živio na prostoru današnje Južne Rusije) u okviru koje počinju da se javljaju u 6-7. vijeku, da bi tokom 8-9. vijeka bili u masovnoj upotrebi. Naročito se “Komani Kroja” povezuju sa primjercima tzv. kulture Saltovo-Majacka na prostoru Dona, Dnjepra, Azovskog to jeste u onim predjelima koji odgovaraju Današnjoj Ingušetiji i Čečeniji. U Panonji se pod ovim istočnim uticajima počinju javljati u 8-9 vijeku
Predmeti ovakve izrade prema velikoj ruskoj naučnici Kovalevkoj, imaju nekakvu ulogu u klansko-plemenskom i staleškom raspoznavanju. Prema obliku, ikonografiji i simbolici koju nose vjerovatno se koriste u rangiranju statusa pojedinih članova. Tu se svrstavaju jednostavni okovi u viru obruča kao i okovi sa stilizovanim pticama na obruču i ljudskim predstavama.
Međutim postoje neka groblja koja su u nauci poznata kao avaro-slovenske nekropole. To je na neki način mješavina jakih međusobnih uticaja u nošnji i u običajima, tako da je teško utvrditi razliku. Takvih grobalja ima puno u Podunavlju gdje je pored pokojnika po običaju je uvijek pronalažen nož, simbol slobodnog čovjeka kod nomadskih naroda, kao i posuda od keramike, koja je stavljana pored glave umrloga i u kojoj se navjerovatnije nalazila hrana “potrebna” da se prevali put iz ovog na drugi svijet. Takođe, veoma su česti nalazi vrhova strijela i sjekire, kresiva, iglenice, a od nakita česte su narukvice, ogrlice, minđuše i predmeti sa životinjskim prikazima, a vrlo često se pronalaze valjkaste perle ogrlica.
Tako dolazimo do ključnih analogija koja kulturu Komani vezuju za prostor Panonije, odakle se ova kulturna grupa naselila na pomenutom prostoru. Ali o kakvoj populaciji je riječ, i da li možemo sa sigurnošu kazati da se radi o Slovenima? Zašto je tako brzo nestala materijalna kultura, gdje se pretopila?
Fibule, naušnice, narukvice
Na ovom lokalitetu pronađeno nekoliko desetina predmeta koji govore o lokalnoj produkciji izrade nakita po uzoru na luksuzan vizantijski nakit, ali postoje i specifičnosti koje je ova populacija donijela iz svoje postojbine. Otkopane su su fibule, naušnice, narukvice i privjesci sa karičicama poznati kod nekih nomada, o čemu ćemo nešto kasnije. Takođe grobovi su osobeni i po ratničkoj opremi, naročito po trobridnim strijelama (koje su bez izuzetka tipične samo za nomadske narode ili populacije koje su bile pod njihovim uticajem) sjekirama i noževima kao i ponekim sitnim predmetima kultne namjene: kresiva, iglenice, oštrači za noževe.
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2008-06-28&id=143968
Arheolog Mladen Zagarčanin
.............................nastavak
Kultura ima jakih nomadskih osobina
Najvažniji nalaz koji povezuje starohrvatsku kulturu i kulturu Komani Kroja je jedan lučni privjesak sa tri karičice koji je pronađen u Mijelama, Komanima, Bukelu i Svetom Erazmu kod Ohrida a isto tako i u Stonu, Kašiću, Drveniku u današnjoj Hrvatskoj. Zbog čega je ova kultura značajna za Crnu Goru, i šta se u stvari otkriva kroz različitost njenih predmeta?
Procentualno velika koncentracija sjekira, kresiva, noževa, nalazi brusa i koštane iglenice, ukazuju na moguće slovensko porijeklo nekropole u Mijelama i jake uticaje koji su jednim dijelom u srednjem Podunavlju, preko Velikomoravske države i Avara Komani kulturne grupe, a drugim dijelom su po porijeklu iz stepskih krajeva Istočne Evrope.
Pogrebni ritual avaro-slovenskih nekropola je, generalno gledajući, veoma sličan sa Komani Kroja. Takvi grobovi veoma su srodni sa starohrvatskim nekropolama pronađenim na području Cetinske Krajne i šire prema Istri. Čak je i način sahranjivanja gotovo identičan. Kod ovog običaja sahranjivanja radi se o pravougaonim grobnicama rađenim od poređanih kamenih blokova, ili pobodenih lisnatih ploča. Grob je prekrivan nepravilnim kamenim pločama i veoma rijetko se mogu sresti ukopane rake bez ovakve konstrukcije. U grobu je u Komani kulturi i do devet pokojnika, što svjedoči o jakoj rodovskoj tradiciji i poštovanju porodičnog mjesta ukopa. Pored nogu pokojnika u grobovima Komani kulture pronađene su keramičke posude (u Kroji, Bukelu, Komanima..), a takav je slučaj i sa grobovima Starohrvata u obalsti Cetine gdje ih pominje Konstantin Porfirogenit. I u jednim i u drugim grobovima česte su iglenice, kresiva, kremen, sjekire, noževi, što je karakteristika komani kulture. Jedina razlika je u tome što kod Starohrvatskih grobova nema luksuznih vizantijskih predmeta što se objašnjava jakim Franačkim uticajem kod Hrvata u Ninu, Ždrijelcu, Kašiću, Maklinovom Brdu... (hrvatske nekropole), a kod Komani Kroja je snažno razvijena lokalna proizvodnja koja se oslanja na vizantijske gradove u Primorju i na Južnu Italiju. Najvažniji nalaz koji povezuje starohrvatsku kulturu i kulturu Komani Kroja je jedan lučni privjesak sa tri karičice koji je pronađen u Mijelama, Komanima, Bukelu i Svetom Erazmu kod Ohrida a isto tako i u Stonu, Kašiću, Drveniku u današnjoj Hrvatskoj.
Sudeći po planinskom položaju grobalja, reklo bi se da se radi o narodu koji se uglavnom bavio stočarstvom a njihovo najvažnije zanimanje je bilo povezano sa ratničkim načinom života. Po svemu sudeći, i na osnovu nalaza koji se datuju od kraja sedmog vijeka nosioci ove kulture su naseljeni u ovom periodu, najvjerovatnije kao vizantijski plaćenici a nestali su kao kultura u devetom vijeku. Njihovo postojanje na prostoru današnjeg Virpazara objašnjava se ogromnom strateškom važnošću ovoga komunikacionog čvora koji je bio prvi i najvažniji punkt nakon karavanskog savlađivanja planiskih masiva Sutormana i paštrovskih gora koji su odvajali Skadarsku nizinu od primorja. Takođe odavde je put vodio i prema Krajini, i dalje prema Sjvernoj Albaniji a komuniciralo se i plovilima.
Jedna od pretpostavki savremene arheologije, a sa kojom se slaže autor ovih redova, jeste da je na prostoru od Ohrida do Skadarskog jezera, od kraja sedmog vijeka pa sve do sredine devetog vijeka živjela od strane Vizantije naseljena slovenska populacija sa jakim avarskim uticajima pa čak i vidljivo antropološkim osobinama (mongoloidnim karakteristikama koje opisuje vizantiski car pisac Konstantin VII Porfirogenit), koju je Pop Dukljanin u 12. vijeku nazvao Croatia Rubea, ili Crvena Hrvatska. Pripadnici ove kulture su se raspali nakon Bugarskog zauzimanja ovih krajeva u drugoj polovini devetog vijeka jer je potreba za odbranom obližnjih episkopskih gradova bila velika, pa su od strane Vizantijske vojske bile angažovane sve raspoložive snage, naročito ovi veoma dobri i uvježbani ratnici. Kako su i sami bili hristijanizirani (krst iz Mijela to pokazuje) onda su oni bili vrlo podesni za takav zadatak. Nakon toga, ovaj narod se pretopio u Dukljaninove Dioklićane (Dukljane) odnosno u naš narod, koje istorijska nauka i arheologija 19. i 20. vijeka uglavnom karakteriše ili kao Srbe (K. Jiriček, F. Šišić, N. Klaić, Stanojević, Niderle, Đ. Bošković, J. Kovačević...) ili kao pretke današnjih Crnogoraca (Živković, Rotković, Kulišić, Andrijašević, Rastoder....).
U svakom slučaju radi se o velikoj novini u etničkoj atribuciji jedne davno pronađene kulture koja je bez svake sumnje podložna kritikama i drugačijim stavovima. Naročito veoma cijenjenih albanskih kolega, kao što je dr Etleva Nalbani koja je mišljenja (kao i prethodni albanski arheolozi) da je Komani kultura spona između romanizvanih Ilira i Albanaca koji se u pisanim izvorima javljaju tek u 11. vijeku. Znači bez Komani Kroja kulture albanski narod neka spnu sa zamirućom kasnom antikom, a sa druge strane jedini vjerodostojni izvori koji govore o postojanju predaka današnjih Albanaca javljaju se skoro 200 godina nakon propasti ove kulture.
Ono što je nedvosmsleno, jeste da kultura ima jakih nomadskih osobina koje su preko Alana i Hunobugara prešle na neka Slovenska plemena nastanjena u Panonskoj niziji, u ovom slučaju na Hrvate. Oni su prihvatili neka klanska obilježja, kao što je privjesak ili okov; način sahranjivanja je u nošnji kao kod Avara; običaj stavljanja kresiva, iglenice, i luka i trobridih strijela. To svakako pokazuje sjeverno porijeklo i svakako ne vizantijski kulturni status kako se mislilo do sada, nego samo uticaje.
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2008-07-05&id=144472
"Vijesti", 22. avgust 2008.
Na redu zapadni dio Municipijuma “S”
PLJEVALJSKA OPŠTINA NAJAVILA NASTAVAK ULAGANJA U ISTRAŽIVANJE ARHEOLOŠKOG NALAZIŠTA U KOMINIMA
Pljevlja - Predsjednik Opštine dr Filip Vuković izjavio je juče da će nastavak istraživanja arheološkog lokaliteta Municipijuma „S" u Kominima kod Pljevalja biti predmet svih programa, radova i budžeta opštine u sljedećim godinama.
Prema njegovim riječima, od finansijskih sredstava zavisi kada će se otkriti rimski grad, i ono što je sačuvano u zemlji prikaže domaćoj i stranoj javnosti.
- Lokalna uprava svjesna značaja nalazišta, potrudiće se da taj period bude što kraći i mislim da je optimalno vrijeme da u narednih pet godina grad, kome za sada znamo samo početno slovo imena, bude otkopan, adekvatno zaštićen i na uvidu javnosti - kazao je Vuković.
Ovogodišnja arheološka istraživanja rimskog grada Municipiuma „S" okončana su sredinom avgusta, a iako tek u početnoj fazi, otkriveni nalazi ukazuju na dugo trajanje grada i njegovu ekonomsku snagu. Istraživanja Municipiuma „S" počela su lani, a Opština Pljevlja je i ove godine finansirala jednomjesečni nastavak istraživačkih radova.
- Namjeravali smo da počnemo sa istraživanjima bedema da bismo shvatili gabarite grada i planirali smo da ove godine istraživanja nastavimo na istočnom bedemu, ali nas je dočekalo jedno lijepo iznenađenje. Otkrili smo dvije građevine, jednu luksuznu, sa podnim, hipokaustnim grijanjem, koja se sastoji od najmanje šest prostorija sa veoma dobro očuvanim malternim podovima i sedme prostorije koju čini jedan apsidalni prostor, a do nje i tri žrtvenika od kojih je jedan posvećen Bogu Silvanu koji je poznat u provinciji Dalamaciji - kazala je rukovodilac terenskih istraživanja dr Mira Ružić, naučni saradnik u Arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Prema njenim riječima, ova građevina je u potpunosti istražena, osim najzapadnijeg dijela čije će se istraživanje okončati u narednom periodu.
- Otkrili smo djelove fresaka, bronzani novčić cara Konstantina I, sa likom cara na aversu i aversnom legendom, a na reversu je predstavljeno rimsko božanstvo Sol. Ovaj novčić je iskovan u Lungdunumu negdje oko 310. godine naše ere - kazala je Ružić.
Kako je dodala, nađeni su i ulomci staklenih posuda i mortarijuma, dijelovi različitih keramičkih posuda od kojih su neke već u fazi rekonstrukcije ili su rekonstruisane, a interesenatni su i nalazi velikog broja opeka koje na sebi imaju ciglarski pečat. Prema njenim riječima, procjenjuje se da se Municipium „S" prostirao na nekoliko desetina hektara.
Ružić je najavila skoro potpisivanje akta zvanične saradnje između Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zavičajnog muzeja Pljevlja i Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji su i nosioci realizacije ovog projekta.
Nadzor radova obavlja Dejan Gazivoda, arheolog - konzervator, stručni saradnik u Centru za dokumentaciju i istraživanja u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja.
G.M.
http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=279064
Dnevni list "Republika", 26. 08. 2008.
Arheološka istraživanja rimskog grada Municipiuma ''S'' - izuzetno vrijedna otkrića
Prvo slovo za novu priču
Ovogodišnja arheološka istraživanja rimskog grada Municipiuma „S“ okončana su sredinom avgusta, a iako tek u početnoj fazi, otkriveni nalazi ukazuju na dugo trajanje grada i njegovu ekonomsku snagu.
Istraživanja Municipiuma „S“ počela su lani, a Opština Pljevlja je i ove godine finansirala jednomjesečni nastavak istraživačkih radova.
- Nastavak istraživanja Municipiuma „S“ će biti predmet svih naših programa, radova i Budžeta i u sljedećim godinama. Za koje vrijeme ćemo uspjeti da otkrijemo grad i ono što je sačuvano u zemlji i to prikažemo domaćoj i stranoj javnosti prvenstveno zavisi od finansijskih sredstava. Lokalna uprava, svjesna značaja nalazišta, potrudiće se da taj period bude što kraći i mislim da je optimalno vrijeme da u narednih pet godina grad, kome za sada znamo samo početno slovo imena, bude otkopan, adekvatno zaštićen i na uvidu javnosti - kazao je predsjednik Opštine dr Filip Vuković.
Ovogodišnja istraživanja Municipiuma „S“ počela su 16. jula, a okončana su proteklog vikenda. Obimna iskopavanja obuhvatala su tri sektora: sektor I - južni bedem Municipiuma „S“ sa dvije kule, sektor II – istočni dio grada i sektor III – prostor istočnog podgrađa. Nakon iskopavanja u tri sektora, odlučeno je da se zbog ograničenog vremena i u cilju što boljih rezultata većina istraživanja usredsredi na sektor II gdje su otkriveni najzanimljiviji nalazi.
- Namjeravali smo da počnemo sa istraživanjima bedema da bi shvatili gabarite grada i planirali smo da ove godine istraživanja nastavimo na istočnom bedemu, ali nas je dočekalo jedno lijepo iznenađenje. Otkrili smo dvije građevine, jednu luksuznu, sa podnim, hipokaustnim, grijanjem, koja se sastoji od najmanje šest prostorija sa veoma dobro očuvanim malternim podovima i sedme prostorije koju čini jedan apsidalni prostor, a do nje i tri žrtvenika, od kojih je jedan posvećen Bogu Silvanu koji je poznat u provinciji Dalamaciji - kazala je rukovodilac terenskih istraživanja dr Mira Ružić, naučni saradnik u Arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Prema njenim riječima, ova građevina je u potpunosti istražena, „osim najzapadnijeg dijela čije će se istraživanje okončati u narednom periodu kada se za to stvore uslovi“.
- Južno od ove luksuzne građevine nalazi se skromnija, sastavljena od niza kvadratnih prostorija. U obrušenom šutu otkrili smo dijelove fresaka, bronzani novčić cara Konstantina I, sa likom cara na avresu i aversnom legendom, a na reversu je predstavljeno rimsko božanstvo Sol. Ovaj novčić je iskovan u Lungdunumu negdje oko 310. godine naše ere- kazala je dr Ružić.
Ona je dodala kako su dijelovi otkrivenih fresaka prekriveni „jer one treba da budu tretirane na odgovarajući način uz prisustvo stručnjaka za konzervaciju zidnih slika“ te da su uz zidove manje luksuzne građevine pronađeni dijelovi keramičkih posuda ukrašenih slikanim ornamentom, slične onima otkrivenim na nekropoli II, Municipijuma „S“.
- Nađeni su i ulomci staklenih posuda i mortarijuma, dijelovi različitih keramičkih posuda od kojih su neke već u fazi rekonstrukcije ili su rekonstruisane, a interesenatni su i nalazi velikog broja opeka koje na sebi imaju ciglarski pečat. Iskopavanja su dala lijepe rezultate - kazala je dr Ružić, najavljujući skoro potpisivanje akta zvanične saradnje između Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zavičajnog muzeja Pljevlja i Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji su i nosioci realizacije ovog projekta.
Dr Ružić očekuje da će u nastavku istraživanja biti otkrivene još luksuznije građevine.
- Da vidimo šta je to dovelo do toga da se jednom gradu tokom II vijeka dodijeli status pravog grada, rimskog grada Municipiuma. Za sada smatramo da bi to mogle biti tri stvari: uzgoj konja, jer postoje natpisi koji o tome svjedoče, uzgoj vinove loze o čemu svjedoče brojni ukrasi na nadgrobnim spomenicima otkrivenim u nekropolama ili rudno bogatstvo i šume koje su i danas jedan od važnih faktora privrede Pljevalja - kazala je dr Ružić.
Prema njenim riječima, a na osnovu dosadašnjih istraživanja, procjenjuje se da se Municipium „S“ prostirao na par desetina hektara, a iskopavanja su posjetili i turisti.
Dr Miroslav Vujović, docent na Odjeljenju za arheologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ističe kako „ovogodišnja iskopavanja potvrđuju da se radi o jednom nedovoljno istraženom, ali u svakom slučaju važnom lokalitetu“.
- Municipijum „S“ se nalazio na raskršću važnih puteva, bio je ekonomski centar, a objekti koje smo ove godine istražili ukazuju na to da je on i dugo trajao. Postoji nekoliko faza dogradnje, kao i pregrađivanja objekata što ukazuje na kontinuitet u životu ovog grada. U narednim godinama biće pravi izazov da se proširimo na jezgro grada u kojem možemo očekivati hramove, bazilike i forum, glavni trg na kojem se odvijao cio javni i politički život rimskog grada.
Veoma smo zadovoljni dosadašnjim otkrićima, ali uvijek se nadamo da ćemo još nešto novo otkriti – kazao je dr Vujović.
Direktor Zavičajnog muzeja u Pljevljima i rukovodilac projekta Radoman Risto Manojlović je reka kako su ovogodišnja iskopavanja dala izuzetne rezultate.
- Sve potvrđuje da je ovaj projekat Zavičajnog muzeja započet prošle godine u potpunosti opravdan i da će on najvjerovatnije dugo trajati. paniramo da zbog otvaranja brojnih novih sektora istraživanja u idućoj godini kampanju vremenski bar udvostručimo i da uvećamo broj stručnog kadra koji će učestvovati u neposrednim arheološkim iskopavanjima. Veoma sam zahvalan cijeloj ekipi koja je učestvovala u iskopavanju.
Istraživanja Municipiuma „S“ finasira Opština Pljevlja, a realizatori projekta su: Zavičajni muzej u Pljevljima, Filozofski fakultet u Beogradu i Republički zavod za zaštitu spomenikakulture na Cetinju.
Nadzor radova obavlja Dejan Gazivoda, arheolog - konzervator, stručni saradnik u Centru za dokumentaciju i istraživanja u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja.
Dejan Kandić
Pobjeda, Kultura i društvo - Subota, 04. oktobar 2008. godine
Jovan Martinović: BLAGO ZEMLjANIH TUMULA MALA I VELIKA GRUDA
Zlatno doba Crne Gore
Dragocjeni eksponati iz naša dva tumula našli su svoje mjesto u vitrinama privremene postavke bogate zbirke kamenih spomenika kotorskog Lapidarijuma u revitalizovanoj crkvi Sv. Mihaila iz XI, odnosno XIV stoljeća, sve dok ne budu obezbijeđena sredstva i izvršena revitalizacija romaničke crkve Sv. Pavla
Površinu Bokokotorske regije Crnogorskog primorja potrebno je posmatrati iz vazduha da bi se gotovo na svim vrhovima brežuljaka primorskog pojasa, od Sutorine do Platamuna, kao i na donjim padinama Orjena i Lovćena, vidjele sive okrugle kupe kamenih tumula ili gomila, grobnica koje su prastanovnici ovoga kraja tokom I milenija prije naše ere podizali svojim mrtvim plemenskim poglavicama, a kasnije narodna mašta vezala uz njih priče o kamenovanju preljubnica ili oceubica.
Između dugog lanca bregova Luštice, Krtola i Donjeg Grblja i vodom bogatih padina Lovćena leži Grbaljsko polje, u čijoj se sredini, između Aerodroma Tivat i sela Radanovići, poput dvije bradavice na ravnici polja, uzdižu dva zemljana tumula sa kamenim plaštom, zvani u narodu Mala i Velika ili Velja Gruda, prečnika 20 i 26 metara, visine 4, i 6,30 metara.
Interesantno je navesti da je ovaj kraj vezan za mitologiju drevne Grčke, te da antički pisci IV i III vijeka stare ere navode da se u blizini Rizonske rijeke, odnosno, Bokokotorskog zaliva, nalaze grobovi mitskog heroja grada Tebe, prognanog kralja Kadmosa i njegove žene Harmonije; to je najbolje izrazio pjesnik Apolonije sa Rodosa u stihovima: »Na ilirskoj modrodobokoj rijeci su grobovi Armonije i Kadma, gostiju ljudi Enheleja«.
Već prilikom prvih obilazaka ovih tumula od strane ekipe Pomorskog muzeja Crne Gore iz Kotora i Arheološkog instituta SANU iz Beograda, na čelu sa dr Majom Parović-Pešikan, još davne 1963. godine, ustanovljeno je da su ove »grude« djelo ljudskih ruku, poput dalekih kurgana u ukrajinskim stepama. Tek se 1970. i 1971.godine uspjelo obezbijediti sredstva na sistematsko istraživanje manjeg tumula Mala Gruda, koje je dalo izvanredne nalaze iz centralnog groba od grubih kamenih ploča sa poklopnicom. To su: zlatni bodež, srebrna sjekira sa zlatnom aplikacijom, zlatne karičice kao ukras za kosu, do tada nepoznatog oblika u nauci i zato nazvane »tip Mala Gruda«, te keramičke posude sa urezanim i bijelo inkrustiranim ornamentima, što je sve povezivalo ove nalaze sa mediteranskim kulturnim krugom i kritsko-mikenskom kulturom sa prelaza iz III u II milenij stare ere, te s druge strane sa kulturama panonskog bazena, posebno nalazišta Vučedol pored Vukovara, iz istog perioda.
Trebalo je da prođe skoro 20 godina pa da se pojavi Odjeljenje za pra- i protoistoriju Univerziteta u Cirihu (Švajcarska) na čelu sa prof. dr. Margaritom Primas i njenim asistentom (sada profesorom) Filipom Dela Kaza, sa sredstvima i kompletnom opremom za istraživanje po najmodernijim metodama, i da u zajednici sa Opštinskim (sada Regionalnim) zavodom za zaštitu spomenika kulture iz Kotora u sezonama 1988, 1989 i 1990. godine izvrši sistematsko istraživanje tumula Velika Gruda, te da objavi rezultate u dva toma izvanredno opremljene knjige. I u ovom slučaju se pokazalo da je glineni tumul sa kamenim plaštom podignut iznad dvospratnog centralnog groba od grubih kamenih ploča, od kojih je u donjem otkriven skelet muškarca sa obrednom čašom od keramike sa istim urezanim i bijelo inkrustiranim motivima Vučedolske kulture, sa dva bronzana sječiva i bronzanom sjekirom, te osam zlatnih karičica ukrasa za kosu, od kojih tri karike pripadaju »tipu Mala Gruda«, a pet karika se vezuju za nalaze istovremene kulture na ostrvu Leukas u Jonskom moru.
Međutim, nad zemljanim tumulom Velike Grude bio je u kasnijem, bronzanodobnom periodu podignut još jedan tumul od oblutaka i pijeska iz korita obližnjeg potoka Koložunj, u kome je na samom početku radova otkrivena čitava nekropola od tridesetak grobova, prostih plitkih jama okruženih uspravnim oblucima, često više puta korisštenih za naknadna ukopavanja odraslih individua ali i djece, sa prilozima od velikih keramičkih posuda i sitnih metalnih nalaza: bronzanih dugmadi raznih tipova, tzv naočarastih fibula ili prstenja od bronzane žice, što sve ukazuje na pripadnost ove nekropole vremenu srednje i kasne bronze i početaka željeznog doba, od cca 1600. do 1200. godine prije naše ere.
Do sada su izlagani samo metalni nalazi iz Male i Velike Grude i to u toku 2002-2003. godine na velikoj, jednogodišnjoj evropskoj izložbi »Troia, Traum und Njirklichheit« u tri njemačka grada: Štutgartu, Braunšvajgu i Bonu, zajedno sa nalazima iz Turske, Grčke, Italije i Španije, a metalni i keramički nalazi iz Male Grude i metalni nalazi iz Velike Grude na izložbi »Zlatno doba Crne Gore« u organizaciji Muzeja grada Podgorice, zajedno sa nalazima iz tumula u Tološima, koji pripadaju istom kulturnom krugu. Dragocjeni eksponati iz naša dva tumula našli su svoje mjesto u vitrinama privremene postavke bogate zbirke kamenih spomenika kotorskog Lapidarijuma u revitalizovanoj crkvi Sv. Mihaila iz XI, odnosno XIV stoljeća, sve dok ne budu obezbijeđena sredstva i izvršena revitalizacija romaničke crkve Sv. Pavla iz XIII, odnosno XVI stoljeća, koja je već odranije opredijeljena kao izložbeni i radni prostor Arheološke zbirke budućeg Istorijskog muzeja grada Kotora.
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?id=150342
"Monitor", broj 944., 21. novembar 2008.
ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U BARU
Ugovor za Evropu
Petu godinu zaredom, u Starom Baru se vrše arheološka istraživanja objekata od strane venecijanskog univerziteta Ca Foscari’ i ekipe barskog Zavičajnog muzeja. Tim prekomorskih stručnjaka, predvođen uglednim evropskim medievalistom dr Saurom Đelikijem, iznio je otkrića koja su umnogome promijenila dotadašnja istorijska saznanja o ovom drevnom gradu, a primjena najsavremenijih metoda u arehologiji, i angažovanje stručnjaka iz Evrope omogućilo je multidisciplinarno istraživanje segmenata koji u ovdašnjoj nauci do sada nisu tretirani. Naučni uspjesi i ozbiljnost kojom su Veneti pristupili projektu omogućili su da se ove godine stvar podigne na znatno veću razinu - ono što je, s naše strane, bio projekat entuzijasta predvođen kustosom Zavičajnog muzeja Mladenom Zagarčaninom dobilo je svoju institucionalizovanu formu. Potpisan je ugovor kojim se garantuje dugogodišnji rad u Starom Baru, sa najsavremenijim tehnikama, i uz učešće vrhunskih stručnjaka.
BOLJE IM NEGO U ITALIJI:
,,Ovo je prvo internacionalno potpisivanje ugovora o istraživanju u Crnoj Gori, ako ne i u regionu. Sada imamo mogućnost neograničenog broja informacija, dovođenja stručnog kadra... Univerzitet Ca Foscari’ ima timove za proučavanje svih perioda u arheologiji, posjeduje stručne ekipe za restauraciju, konzervaciju i prezentaciju, a uz to su povezani sa još 400 univerziteta u svijetu, što je ogromna razmjena podataka. Ušli smo u ogroman naučno-istraživački program koji će i kadrovski i finansijski i stručno da pomogne Starom Baru”, ističe za Monitor Mladen Zagarčanin. On, potencira, da ovdje nema nikakvih filantropskih momenata, već da Venecijanci uložu novac u Stari Bar jer imaju sopstvenih interesa. ,,Naravno, u pitanju su naučni interesi”, veli on, i dodaje: ,,U Starom Baru postoji u zemlji ogroman depozit venecijanskog materijala koji oni ne mogu nigdje naći - tačnije, riječ je o materijalu iz čitave Italije, još od perioda kad su majstorske radionice iz Grčke prebačene na Apeninsko polustrvo. Paradoksalno, ali oni mogu bolje da izučavaju sopstvenu arheologiju u Starom Baru, nego u Italiji”. Osim toga, kaže on, Univerzitet i njegovi naučni radovi dobijaju veliki broj ,,bodova” u svijetu, jer u inostranstvu kreiraju kompletni program rada: ,,To obuhvata sve, od strategije kontakta na nivou države do ljudi iz grada koji treba da na terenu učestvuju”.
SVI ČITAJU O NAMA, OSIM MI SAMI:
Program obuhvaćen sporazumom Opštine i Univerziteta na duže staze će omogućiti da Venecijanci istražuju Stari Bar i da invloviraju druge univerzitete, kao što je ovih godina bilo sa Kembridžom, Madridom, Koprom, Inzbrukom... Uz to, svako istraživanje propraćeno je knjigom i nizom stručnih članaka u periodici. Na sajtu Univerziteta Ca Foscari’ postoji odjeljak posvećen Starom Baru gdje stručnjaci prilažu svake godine nove radove. ,,Venecijanci pišu za svjetske časopise o Starom Baru, a crnogorska naučna javnost ne zna za njih, jer je inertna i čeka da joj se sve servira. Časopisi izlaze u Britaniji, Italiji, Francuskoj... Oni promovišu naš stari grad svuda po svijetu, više no što iko od nas to radi. Zahvaljujući njihovim kontaktima, nedavno su boravili arheolozi iz Pensilvanije i ponudili da istražuju bronzanodopske tumule na prostoru opštine”, kaže Zagarčanin. Zanimljivo je da je u protekle četiri godine troškove istraživanja i publikovanja knjiga u potpunosti snosio Univerzitet Ca Foscari’ (negdje oko 80.000 eura po godini), a da su ove godine boravak i hrana bili ,,o domaćem trošku”. U ugovoru koji je uslijedio stoji, pored ostalog, da će opština podržati istraživanja u Starom Baru i garantovati za bezbjednost arheologa i studenata. Ove godine su istraživanja na terenu obuhvatala početak iskopavanja temelja najreprezentativnije palate u gradu - Kneževog dvora, kako je poznat u nauci.
KNEŽEV DVOR I UZ NJEGA:
,,Sve se promijenilo kada smo otkrili da je na mjestu današnjeg Kneževog dvora postojala jedna od dvije velike kule iz vremena velike obnove grada pod Nemanjićima. Profesor Sauro Đeliki je bio impresioniran činjenicom da je objekat koji smo kopali doživio veliku transformaciju, koja je najvjerovatnije započela sredinom 13. vijeka. Da bi došli do sasvim sigurnih podataka da je ovdje bila kula, otvorili smo još jednu sondu, odmah do same palate. Pronašli smo ulaznu kapiju i zaključili da je na mjestu današnje arhiepiskopske kuće postojala druga kula koja je branila ulaz. Ulaz u kapiju je imao moćne pragove, a ono što je interesantno jeste kanalizacija, velika, zasvedena, provučena ispod grada i ispod ovih bedema tokom 13-14. vijeka”, kaže Zagarčanin. Pravu ,,poslasticu” za arheologe predstavljao je pronalazak velike cisterne koja je jednim dijelom udubljena u živu stijenu, a drugim svodno ozidana sa malim otvorom za krunu bunara. Unutra se ušlo po prvi put.
OTVORENA KNJIGA:
,,Vrijeme je zamrzlo tragove, ostavljajući da ih čitamo kao otvorenu knjigu. U cisterni je bilo na desetine đuladi, neeksplodiranih granata iz doba Veljeg rata, keramika, staklo, ali i kosturi krava, pasa... Radnici koji su praznili morali su raditi na smjenu, jer je vazduha u unutrašnjosti bilo malo, što je bilo veoma opasno, a mala nepažnja je mogla da dovede do neprijatnih ishoda. Na kraju, otvorila se velika cisterna, oko 17 kvadratnih metara”, slikovit je vođa crnogorskog dijela ekspedicije. Peta kampanja međunarodnih istraživanja u Starom gradu trajala je skoro tri nedjelje. Timu stručnjaka Univerziteta Ca Foscari’ iz Venecije i Muzeja u Baru, uz grupu studenata arheologije, pridružio se i poznati hrvatski medievalista docent dr Dušan Mlacović sa Ljubljanskog univerziteta, koji je započeo proučavanje u arhivu Venecije. U toku istraživanja promovisane su još dvije knjige o Starom Baru. Prva nosi naziv: A Town Throw The Ages, The 2006-2007, Archeological Project In Stari Bar, a uredio ju je profesor Sauro Đeliki. Radi se o rezultatima istraživanja 2006. i 2007, koji su na svim poljima multidisciplinarnog istraživanja dali velike rezultate. Druga knjiga je u izdanju Univerziteta Primorska u Kopru, Odjeljenja za mediteranske studije pod rukovodstvom Mitje Guština. Zove se Bar - Ottoman times -Osmanska vremena, i proučava po prvi put na jednom mjestu arheologiju otomanske imperije tokom 300-ogodišnjeg vladanja Barom. Knjigu su potpisali prof. Mitja Guštin, dr Vesna Bikić i mr Zrinka Mileusnić, a autori tekstova su i Mladen Zagarčanin, te Mirjana Marinković - orijentolog i veliki poznavalac turskog i arapskog jezika.
Željko MILOVIĆ
"Pobjeda", Društvo - Nedjelja, 26. april 2009. godine
USKORO POČINjE OTKRIVANjE TAJNE SREDNjOVJEKOVNOG BRSKOVA
Potraga za Uroševim gradom
Mojkovčani su, konačno, riješili da krenu na jedno veliko putovanje – pokušaće da se vrate šest - sedam vjekova u prošlost, tragom legende o srednjovjekovnom gradu Brskovu, koji je, po svemu sudeći, po kriterijumima toga doba i ovih balkanskih krajeva, plivao u bogatstvu.
Budućnost možemo planirati, sami odlučivati kako će izgledati, ako se izuzmu područja u kojima je priroda gazda, koji ne trpi diskusiju. Prošlost, srećom, možemo samo otkrivati, a ona, što je dalja - to je punija misterija i pitanja koja traže odgovore. Uostalom (neka ne zamjere oni koji misle da sve počinje od njih), i tajne života i stvaranja svijeta skrivene su negdje u dalekoj prošlosti. Zato je ona i beskrajno privlačna, bez izuzetka dira maštu – Indijana Džons, definitivno, nikada neće umrijeti!
Brskovo, doduše, nije u rangu legendarnih, izgubljenih gradova, poput, recimo, Troje. Za njega se sigurno zna kada je i gdje (ne baš u metar) postojao. Problem je što se, danas, na terenu gotovo ništa od ostataka toga grada ne može vidjeti. Kao da je u zemlju propao, a bio je, u punom sjaju, tu (gledano iz ugla istraživača prošlosti, koji se, nekim čudom, za njega ranije nijesu interesovali) - koliko juče. Mojkovčani su riješili da ga pronađu i pokažu (i sebi i svijetu). Ostaci tog srednjovjekovnog rudarsko - trgovačkog grada, u kome je iskovan prvi novac nekada jakog srpskog carstva, mogli bi postati najveća turistička atrakcija toga kraja, pod uslovom da ih Mojkovčani otkriju, a uradiće to ako, konačno, prestanu da hiljadu puta mjere a jednom kroje, što su često činili kada bi planirali neki krupan posao. Ovoga puta, izgleda da će baš tako i biti, odnosno, i oni će, kao i drugi, samo tri puta mjeriti, prije rezanja.
Tragači dolaze
Lokalna turistička organizacija je, zvanično, pokrenula priču o otkrivanju starog Brskova, i to upisala u ovogodišnji plan rada. No, to nije sve, niti najvažnije, kada je riječ o potrazi za izgubljenim Uroševim gradom.
U saradnji sa FORS Montenegrom, u okviru uvođenja u mojkovački život projekta “Zelena agenda”, od donatora – “Milienkontakt Internacional”, odobreno je oko 4.000 eura (za početak bolje i to nego ništa), za prve arheološke radove na prostoru gdje se, kako se više nego s razlogom pretpostavlja, nalazio srednjovjekovni grad Brskovo, potvrdio nam je potpredsjednik opštine Mojkovac, Stevan Grdinić, član tima za pripremu tog projekta. On je rekao da će i Opština podržati projekat sa, mora se priznati, skromnih blizu dvije hiljade eura. Očekuje se i značajna pomoć Ministarstva kulture, jer, dobro se zna, arheološka istraživanja, pored stručnosti (bez nje ne treba ni razmišati o poslu), ne samo da su naporna već i koštaju. Cijena ne bi trebalo da bude prepreka – Brskovo ne zaslužuje (da se pomene, za svaki slučaj) da “padne” zbog toga.
-Prva arheološka ispitivanja i radove vršiće stručnjaci Polimskog muzeja iz Berana, i oni će početi, kako je planirano, sredinom narednog mjeseca, rekao je Grdinić. -U međuvremenu, dodao je on, biće pripremljena sva potrebna papirologija i neophodne dozvole, jer, mora se znati, ulazimo u izuzetno vrijedno, dragocjeno područje, koje jednog dana može biti prvorazredna turistička atrakcija Crne Gore.
Ta mogućnost je i bila razlog da se i lokalna Turistička organizacija zainteresuje za arheološki “napad” na Brskovo.
-Taj lokalitet, naravno, ima višestruki značaj, ali nas prvenstveno zanima mogućnost njegove turističke valorizacije, do koje će doći nakon arheoloških radova. Vjerujem da će se u toku otkopavanja pronaći i veliki broj vrijednih eksponata. Sve u svemu, ulazimo u, za Mojkovac, izuzetno veliki i značajan posao, rekao je Dejan Medojević, direktor Turističke organizacije.
Zakopano blago...
Šta će naći arheolozi na području (i okolo) na kome se nalazilo Brskovo, ili Urošev grad, kako ga mnogi nazivaju, teško je i pretpostaviti. Na obroncima Bjelasice, šest kilometara istočno od Mojkovca, gdje se, prema dokumentima iz kotorskih i dubrovačkih arhiva, nalazio grad Nemanjića, malo toga se danas može vidjeti. Na uzvišenju Gradina naziru se, u bukovoj šumi, obrisi pravougaone građevine 100h20 metara. Riječ je o zidu, vidljivom i na površini. Šta je tu nekada bilo, reći će, naravno, arheolozi. Šta će pronaći dok budu otkopavali te (i druge, skrivene od pogleda) zidove, na kojima se još može naći malter iz tih davnih vremena (to smo nedavno vidjeli), Mojkovčane posebno interesuje. Mnogi su ubijeđeni da će istraživači, kad - tad, naići na neko skriveno srebro ili zlato. To vjerovanje nije bez osnova, jer je u Brskovu tih plemenitih metala bilo, i to ne malo.
Do 1981. godine, mnogo toga od starog Brskova moglo se vidjeti, ali su, tada, otvaranjem površinskog kopa Rudnika Brskovo, nestali gradski bedemi, i ko zna koliko još dragocjenih stvari, zapisala je u svom radu Draginja Kujović, istoričar umjetnosti. Tonama zemlje zatrpani su tada i ostaci jedne crkve. Niko, izgleda, u to vrijeme nije ni razmišljao šta se sve, gore, na površinskom kopu uništava.
U samom Mojkovcu, o starom Brskovu ne postoji ni jedan dokument (Mojkovac nema ni muzej, ali zato ima muzejskog radnika), postoje samo nagađanja. Praktično, gotovo ništa iz tog perioda nije sačuvano, ako se izuzmu pojedinačni predmeti u privatnom vlasništvu za koje se, uglavnom, ne zna ni kod koga su, niti o čemu se zapravo radi. Znanje o Brskovu potiče uglavnom iz pomenutih arhiva (Mojkovčani bi mogli nešto malo i da iskopiraju).
Pjesničke “rane”
Pokušađemo, ukratko, da opišemo Urošev grad, iz njegovih najsjajnijih dana. Oblast Brskovo prvi put se pominje u “Povelji Dubrovčanima”, Stefana Prvovjenčanog, napisanoj između 1219. i 1228. godine. Četrdesetih godina 13. vijeka, otvoren je rudnik, bogat olovom, srebrom i zlatom. U vrijeme Uroša prvog, Brskovo postaje značajan trgovački centar. Rudari iz njemačkog Brajsganga (otuda naziv Brskovo) vade rudu, kotorskim, dubrovačkim i mletačkim trgovcima posao cvjeta, rade krojači, zlatari i druge zanatlije.
Velika proizvodnja srebra omogućila je bogaćenje brojnih pojedinaca. Tu su se najbolje snašli primorski trgovci, ne računajući kralja, koji je, naravno, kraljevski prolazio.
U Brskovu je iskovan i prvi srpski novac, nalik na mletačke srebrnjake, ali za osminu lakši. To je Mletačkoj republici zasmetalo (to se danas zove – ekonomski rat), pa je Denaris de Brescea proglasila za lažni novac. U slučaj se u miješao i Dante, ljut kao ris, i svojom “Božanstvenom komedijom”, kralja “Di Rascia” smjestio pravo u pakao. Nimalo božanstveno. Očigledno, i u ta davna vremena, svere pjesničkih rana nijesu bile daleko od novca...
Brskovo je bilo relativno mali grad, na uzvišenju, okružen zidinama debljine metar do dva, sa dvije kule, na krajnjem istoku i zapadu. U okolini grada nalazila su se brojna manja naselja. Postojale su dvije crkve, župska i druga, koju je 1285. godine izgradio njemac Hajnc de Biberanis (bogat neki čovjek), i mudro je predao dubrovačkim dominikancima, koji su, inače, vodili glavnu riječ u trgovini. Realno je pretpostaviti da je postojala i pravoslavna crkva, jer su, po predanju, srpski kraljevi povremeno boravili u Brskovu.
Kao trgovačko mjesto, Brskovo se posljednji put pominje 1399. godine, kada je palo pod tursku vlast. Napušteno je, prema nekim izvorima, tridesetak godina kasnije, prema drugim – rudnik je jedno vrijeme radio i u 16. vijeku...
To o Brskovu kažu stari papiri i oni koji su, koristeći ih, pisali o njemu. Šta će naći arheolozi – vidjećemo. Možda natrče i na neku zlatnu žicu, nikad se ne zna. Mada, i ostaci Brskova su, sami po sebi, suvo zlato – treba ga samo otkopati!
Ranko Ćetković
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...4-26&id=163056
Crna Gora - Petak, 05. jun 2009. godine
NAREDNE SEDMICE U MOJKOVAC DOLAZE ARHEOLOZI
Počinju otkopavanja na starom Brskovu
Mojkovac, 4.juna - Naredne sedmice počeće prvi arheološki radovi na lokalitetu srednjevjekovnog grada Brskova, potvrdio nam je potpredsjednik opštine Mojkovac Stevan Grdinić. On je dodao da će početna istraživanja na tom lokalitetu, na mjestu Gradina, obavljati stručnjaci Polimskog muzeja iz Berana.
Sredstva za ta istraživanja, koja će obuhvatiti i evidentiranja ostalih kulturno-istorijskih spomenika na području opštine, obezbijedio je holandski donator Mulie Konekt, uz posredovanje FORS-a Montenegro, rekao je Grdinić. On je kazao da će opština obezbijediti smještaj i ishranu za istraživačku ekipu u Planinarskom domu "Džambas".
R. Ć.
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-05&id=165266
Quote:
A. Slović - 05. mart 2010. - 00:43
Arhelog iz Srbije postavlja nove temelje istorije Evrope
Miljanina ekipa je dokazala da se metalurška revolucija nije dogodila na Bliskom istoku, već na Balkanu...
Miljana Radivojević (30), mladi arheolog iz Srbije, i tim stranih stručnjaka svojim poslednjim otkrićem menjaju istoriju Evrope. Naime, oni su na arheološkom nalazištu Vinča pronašli dokaze da je metal prvi put u istoriji obrađivan pre 7.000 godina na području Balkana, u doba vinčanske kulture, a ne na Bliskom istoku, kako se do sada verovalo.
http://www.24sata.rs/_customfiles/Im...T/05/vinca.jpg
VINČA - Metalurška revolucija je poslednja revolucija koja se dogodila u ljudskoj civilizaciji pre internet revolucije. Mi smo ovim otkrićem pronašli najstariji dokaz topljenja metala i pobili stanovište da se metalurška revolucija dogodila na Bliskom istoku, jer ako uporedimo nađene artefakte, odnos je više od 4.000 na Balkanu naspram 300 na Bliskom istoku - kaže za „24 sata“ Miljana Radivojević, koja je kao najbolji student arheologije Filozofskog fakulteta u Beogradu otišla na postdiplomske studije u London, gde trenutno na prestižnom Univerzitetu UCL priprema doktorsku disertaciju.
Magazin „BBC histori“ posvetio je naslovnu stranu martovskog broja upravo ovom otkriću. U tekstu „Prva industrijska revolucija“ magazin piše o lokalitetu Belovode, koji se nalazi oko 112 kilometara jugoistočno od Beograda.
- Bi-Bi-Si Histori je lokalitetu Belovode posvetio pažnju, ali mi smo dokazali da se bakar topio na celom lokalitetu vinčanske kulture, a da je taj lokalitet hemijski povezan s ostatkom Balkana. Tu je topljen metal koji su potom kupovali Bugari... Znači, radi se o jednoj organizovanoj proizvodnji - kaže Miljana.
Ona navodi da su u Vinči pronađeni fragmenti odlivaka i ruda od koje je topljen metal.
- Pronašli smo topionicu bakra, koja je naravno veoma primitivna. To je rupa u zemlji, ruda i garež okolo... Ranije su pronađene alatke, ali nismo znali kako i gde su pravljene. Sada smo pronašli tu kariku koja je nedostajala, odnosno dokazali da su te alatke pravljene baš na Balkanu. Ovo otkriće potpuno menja pogled na evropsku praistoriju, a to što je do ovog otkrića došao međunarodni tim stručnjaka, samo mu daje poseban kredibilitet - kaže Miljana.
Neophodna zaštita nalazišta Vinča
Nalazište trenutno nije moguće posetiti. Miljana kaže da je arheološko nalazište Vinča potrebno zaštiti, jer propada zbog erozije i da je plan da se u budućnosti u Vinči naprave muzeji i podseća da je arheloško nalazište Pločnik, kod Prokuplja, već pretvoreno u etno selo. „Cela ova priča počela je još 2007. kada sam svoj master rad posvetila tom pitanju. Sada sam proširila temu i spremam doktorsku disertaciju o metalurškoj revoluciji, za koju se nadam da će biti publikovana. Disertaciju sam proširila lokalitetima kod Prokuplja i Tuzle“, kaže Miljana, koja je poreklom upravo iz Prokuplja.
http://www.24sata.rs/vesti.php?id=69306
Kultura - Subota, 20. jun 2009. god. Konzul, kad bi znali, rado bi ti rekli!
Senzacionalno otkriće u Bokokotorskom zalivu
Rimski brodovi na dnu zaliva
Vilma Kovačević: Snimak dovoljno pokazuje i sasvim je jasno da se radi o kapitalnom otkriću. Lokacije su snimljene. Biće mapirane i o njima će podatke imati Regionalni zavod za zaštitu kulturno istorijskih spomenika u Kotoru i Centar za podvodno razminiranje u Bijeloj. Vesko Mijajlović: Neophodno osnivanje odjeljenja za brorbu protiv kriminala umjetninama jer to odjeljenje imaju sve zemlje iz okruženja
Podvodna arheološka istraživanja sprovedena sa broda „Herkules“, od 25. maja do 15. juna, koja predstavljaju nastavak dobre saradnje Ministarstva kulture, sporta i medija i Ambasade SAD u Crnoj Gori u oblasti zaštite, očuvanja i valorizacije kulturne baštine Crne Gore kulminirala su otkrićem olupina najmanje dva broda iz rimskog perioda.
Olupina je locirala i roniocima pokazala mjesto gdje se ona nalazi arheolog Vilma Kovačević. To je kapitalno otkriće koje jasno govori o arheološkom blagu izuzetne vrijednosti koje se nalazi u Bokokotorskom zalivu.Veliko iskustvo arheologa Vilme Kovačević pokazalo se presudnim. Tamo gdje je ukazala da bi se moglo očekivati da ima starih brodova iz antičkog perioda otkriveno je, najmanje dva potonula broda iz rimskog perioda.
- To je nešto što ima kapitalni značaj, kaže Vilma Kovačević Na toj lokaciji smo otkrili potopljen brod, odnosno snimili teret broda. Radi se o keramičkom materijalu, odnosno pločama za objekte. Pretpostavljamo da su ploče za krovni pokrivač. To su takozvani tegula imbreksi kojima su rimske kuće pokrivane. Nešto poput današnjih tigli. Moguće da tu ima i podnih ploča. Rimski period karakteriše takva građa kojom su pokrivani objekti. Brod je donosio teret za rimske kuće u Boki. Na snimku se jasno vidi kako je taj brod izgleda naglo potonuo. Vide se kako su ploče složene, poređane u redu. Teret se nije rasuo.Snimak dovoljno pokazuje i sasvim je jasno da se radi o kapitalnom otkriću. Lokacije su snimljene. Biće mapirane i o njima će podatke imati Regionalni zavod za zaštitu kulturno istorijskih spomenika u Kotoru i Centar za podvodno razminiranje u Bijeloj, kazala je Vilma Kovačević, zaslužna za ovo otkriće ali i vidno uzbuđena što je, poslije godina iskustva baš njoj pošlo za rukom da ukaže na ovako kapitalno otkriće.
Već duže je prisutan problem nedostatka ronilaca - arheologa u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture. Stručnjaci Zavoda imaju žarku želju da se otkriju arheološka nalazišta podmorja ali oni ne mogu da rone, kaže Vesko Mijajlović, direktor Centra za podvodno razminiranje u Bijeloj. Regionalni centar raspolaže sa najsavremenijom opremom i kamerama. Arheolog Vilma Kovačević mogla je da posmatra ronioce koji rone na dubini od 50-60 metara i telefonskom vezom govoriti im kako da postupaju sa određenim predmetima. Saradnja,kaže Mijajlović, sa Fondacije RPM Nautical će se nastaviti u budućnosti jer se radi o ljudima koji su izuzetno zainteresovani za ovo područje. Regionalni centar je obezbijedio da oni borave ovdje. Podrška Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture i Ministarstva kulture kao pokrovitelja bila je izuzetno značajna samim prisustvom gospođe Vilme Kovačević na brodu i njenim kazivanjima gdje je moguće da se nešto nalazi. Možemo slobodno reći da je arheolog Vima Kovačević najzaslužnija u ovom lancu koja je navela istraživački tim da dođe do ovako značajnog otkrića. Crnoj Gori je neophodno osnivanje odjeljenja za brorbu protiv kriminala umjetninama jer to odjeljenje imaju sve zemlje iz okruženja. Mora se zaštititi naše podmorje. U Regionalnom centru planiraju i pokretanje Centar koji bi se bavio hidro arheoloških lokaliteta. Razgovori treba da uslijede narednih dana. Dnevni troškovi Fondacije RPM Nautical iznose 25.000 dolara i mi tu pomoć moramo iskoristiti na najbolji način.
U Regionalnom centru privremeno će se nalaziti, kako saznajemo predmeti pronađeni u Kotorsko-risanskom zalivu.Sasvim je sigurno da se ovom načinu zaštite mora pristupiti na sasvim drugačiji način i da Ministarstvo kulture, sporta i medija mora da igra glavnu ulogu u obezbjeđivanju uslova i neophodnih sredstava za projekte koji su od nacionalnog značaja.
Ružica Ivanović, direktorica Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor kazala je da su istraživanja sprovedena u Kotorsko-Risanskom zalivu i dijelu podmorja na ulazu u Bokokotorski zavod, metodama snimanja i mapiranja. Naša iskustva u ovim istraživanjima i njihovi rezultati su više od očekivanog, kazala je Ivanovićeva.
U podvodnoj arheološkoj kampanji, koja se upravo završava, bili su objedinjeni stručni potencijali Fondacije RPM Nautical iz Floride i dvije regionalne institucije Crne Gore, Zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor, koji je i nosilac dozvole za istraživanja i Centra za obuku ronilaca, podvodno razminiranje, spašavanje i kontrolu na moru, uz korišćenje savremene opreme za ovu vrstu istraživanja, smještene na brodu „Herkules“.
Nedostaju arheolozi i oprema
Na pitanje da li Crna Gora ima i ako nema da li će uložiti napor da dobije potrebnu infrastrukturu i stručni kadar koji će se baviti temeljnim istraživanjem našeg podmorja gdje se nalazi, sasvim sigurno neprocjenjivo blago kulturne i istorijske vrijednosti, Ružica Ivanović, direktorica kotorskog Zavoda je kazala da je izuzetno nepovoljno stanje kada se radi o podvodnom istraživanju i sa kadrovskog ali i sa svakog drugog aspekta. Mi nemamo ronioca arheologa, nemamo odgovarajuću opremu i nemamo instituciju koja bi vodila ta podvodna istraživanja. Ova istraživanja u saradnji sa Američkom fondacijom je razlog više da Crna Gora ovom pitanju posveti dužnu pažnju. Prilika je da se ovaj segment nađe u novom Zakonu o kulturnim dobrima, koji se upravo dorađuje, jer ne možemo zaštiti ono što nijesmo otkrili a ne možemo otkriti jer nemamo nikakve uslove, kazala je Ivanovićeva.
Formirati Centar za arheološka istraživanja
Regionalni centar u Bijeloj je otvoren za studente arheologije i biologije, posebno zavšne godine da dobiju besplatnu obuku- kaže Vesko Mijajlović. Na žalost, još uvijek nema tog interesovanja, koje moraju da probude službe, i nadležni organi Ministarstva kulture i Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Moramo zajednički pokrenuti inicijativu da se formira Centar za arheološka istraživanja čije bi sjedište bilo u Kotoru. Centar ima brod, imamo čamce, kamere, najsposobnije ronicioce ne samo u regionu nego i širem području. U komšiluku smo. Treba da udružimo snage, svoj kadrovski potencijal; mi u ronjenju oni u arheologiji i rezultati neće izostati.
Slavko Mandić
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-20&id=166181
.................................nastavak teksta
Svojevrsna riznica iz najastarijih vremena antike je Risanski zaliv gdje su hidroarheološka nalazišta bukvalno na svakom pedlju dna mora. Amfore, ostaci drevnih zidina i zgrada starog Risna u kojem je bila prijestonica ilirske kraljice Teute toliko su vrijedni da je ronjenje u tom dijelu Boke zabranjeno bez posebne dozvole države. Amforišta se nalaze i u blizini ostrva Gospe od Škrpjela pred Perastom, kao i kod ostrva Gospe od Milosti u Tivatskom zalivu, a akvatorijum oko otoka Sveti Marko u arheološkim krugovima važi za najizgledniju lokaciju propalog rimskog grada Agruviuma, odnosno srednjevjekovnog Bobovca koji je po legendi, progutalo more nakon jednog razornog zemljotresa.
Boka i iz novije istorije ima što da ponudi – na dubini od 32 metra u blizini rta Kobila nalaze se ostaci drvene turske galije iz 16.vijeka. Najveći dio trupa broda pokrio je pijesak, ali su na dnu mora još vidljiva dva velika sidra i nekoliko topova kojima je galija bila naoružana. U akvatorijumu blizu plaže Dobreč i ostrva Mamula pred ulazom u Boku, na dubini od 40 metara, leži austro-ugarski trgovački brod „Tifani”. Teretnjak dugačak 45 metara potonuo je 1917. kada je usljed loše navigacije udario je u stijene kod rta Arza.
Na samim vratima Boke nalazi se olupina patrolnog broda “Golešnica” Jugoslovenske ratne mornarice, nekadašnje parne torpiljarke “76T” austrougarske mornarice. Brod dug 58 metara od 267 tona, iza sebe ima bogatu istoriju i službu u dva svjetska rata, a “život” je okončao 1959. godine kada ga je JRM rashodovala i potopila kao metu za vježbovana artiljerijska gađanja. Brod leži na desnom boku na pjeskovitom dnu na dubini od 35 metara.
U uvali Žanjice na dubini od 24 metra “počiva” još jedan stari ratni brod koji je takođe iskorišten kao meta, ali za raketno gađanje – rupa velika toliko da kroz nju može proći automobil, u trupu broda dugog 40 metara, svjedoči o pogotku rakete koja je 1983. godine uništila stari patrolni brod PBR-512 JRM. Teško oštećeno plovilo potonulo je prilikom pokušaja tegljenja nazad do Arsenala u Tivtu i danas u uvali Žanjice predstavlja jednu od najpopularnijih lokacija za wreck-diving u Boki.
Na dubini od 30 do 35 metara u blizini Kumborskog tjesnaca leži olupina drvenog torpednog čamca tipa “Higgins” koji je nakon što je rashodovan, ovdje potonuo početkom sedamdesetih godina 20. vijeka. Nešto dalje ka istoku, takođe kod Kumbora, leži i olupina austrougarskog torpednog čamca, a kasnije minolovca Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije D-2, a u središnjem dijelu Tivatskog zaliva u mulju na dubini od preko 40 metara i danas se može naći još poneki ostatak malog putničkog parobroda “Cetinje” koji je ovdje, uz velike ljudske žrtve, potonuo decembra 1944. godine, naišavši na njemačku protivbrodsku minu.
Britanski „spitfajer” kod rta Kabala
Ronioci koji vole istraživati ostatke potopljenih vazduhoplova, u Boki takođe imaju nešto za sebe – olupinu jednog od najpoznatijih lovaca Drugog svjetskog rata – aviona tipa “supermarine spitfire” britanskog RAF-a. Na dubini od 32 metra na pješčanom dnu kod rta Kabala, nalaze se raštrkani ostaci “spitfirea” koga je u septembru 1944. srušila njemačka protivavionska odbrana.
”Franc Jozef” čeka ronioce
Najatraktivija i najveća olupina u zalivu je svakako stara austrougarska torpedna krstarica “Kaiser Franz Jospeh I” koja je potonula u velikoj oluji oktobra 1919. godine u blizini uvale Cipavica na ulazu u Boku. Budući da se ta pozicija nalazi u teritorijalnim vodama Republike Hrvatske, za superatraktivni zaron do 98 metara dugačkog starog ratnog broda od preko četiri hiljade tona, naoružanog sa više 20 topova različitog kalibra, danas je najveća prepreka administracija i dobijanje raznih dozvola i saglasnosti da se posjeti potonuli brod koji leži na dubini od 28 do 42 metra.