...Jer će uvek poslije jedne kiše biti nama jedno lijepo sunce....:)
Kad sunce sija
Mi plačemo kao ludi
Jer će uvijek poslije jednog sunca
Biti nama jedna strašna kiša.
Kad kiša pada
Mi pjevamo kao ludi,
Jer će uvek poslije jedne kiše
Biti nama jedno lijepo sunce.
Poslije dobrog uvijek dođe loše,
Jer nikad nam ništa bolje
Nije bilo iza najboljeg.
Posijle lošeg mora doći dobro,
Jer nikad nam ništa gore
Nije bilo iza najgoreg
...i jos jedna meni draga...
PESMA ZA NAS DVOJE...
Znam, mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Po obrazima vetar me mlati.
Čupa drveću žutu kosu.
U koji deo grada da svratim?
Dan je niz mutne ulice prosut.
Vucaram okolo dva prazna oka,
gledam u lica prolaznika.
Koga da pitam,
smešan i mokar,
zašto je nisam sreo nikad?
Il' je već bilo?
Trebalo korak?
Možda je sasvim do mene došla,
al' ja: za ugao skrenuo,
gorak,
a ona: ne znajući prošla.
Možda smo celu jesen obišli
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli?
Da. Mora biti da je tako.
Jeli to vise ljubavi, ili je ista, jedna jedina?
Ako vam mnogo puta kazem da vas volim,
jeli to vise ljubavi, ili je ista, jedna jedina?
ako svakoga jutra ponovo oktrijete da ste zivi,
je li to vise zivota, ili je ovaj, jedan jedini?
moze li da se rodi pet miliona necega,
a da pre toga ne umre isto toliko istovetnog?
tu umetnost pretakanja iz jedne vrste necega
u drugu vrstu necega zovemo nase sad i ovde.
zar vam je vaznije da prezivite ma i nekako,
nego da dokucite sta je zivot?
dozivljaj ovog sveta kod vas je, na zalost, samo
dozivljaj vase vrste sveta ....