Alternativna Kultura i vrhunska gastronomija
Evo me u Parizu (moje mladosti) na putu za Bretanju (Bretagne) sa namjerom da se udružim sa starim prijateljem Žanom (Jean), kako bi zajedno posjetili Crnu Goru koja je za njega postala domovina "po sopstvenom izboru". U Parizu ću se zadržati tek par dana da obnovim uspomene, ali ovoga puta na drugi način a ne kao nekad....
U tom smislu sam u subotu veče izašao u šetnju i svratio u jedan restoran pun naroda a pošto je bilo veoma lijepo vrijeme, sjedoh za jedan sto postavljen izvana i stadoh opušteno posmatrati "gužvu subotnje večeri". Tada mi u oko zapade i naziv ovog restorana koji je glasio, ni manje ni više no:
- La mémére au piano"
što bi se najbolje moglo prevesti opštenarodno sa:
- "Babetina za klavirom"
Kako god bilo, večera bi izvrsna a vino pravi melem i preporuka za dobar san. Dok sam opušteno sjedio i čekao na jelo, nametnu mi se onaj ojađeli CAK (Crnogorska Alternativna Kultura) sa svim njenim namjerama da Crnoj Gori ponudi vrhunsku svjetsku kulturu, umjesto zaostale i primitivne patrijahalne.
Pritom mi se nametnu jedna prigodna - gastronomska - asosijacija, da bi to bilo naliik preporuci da čoek batali "košet sa bijelim zeljem" i naruči:
" Les quises de grenuille avec la sauce supreme"
odnosno "Žablji bataci u vrhunskom sosu".
Stvarno veoma otmena propozicija, no ne baš prihvatljiva onima bez priznate svjecke kulture. No neka svak odluči kako voli...
- M -
"Duhovni Turizam" na Cetinju
Bio mi je potreban dosta dug vakat kako bih se odmorio od međudržavnog lomatanja po Crnoj Gori i njenim istočnim Susjedima ali i da sredim utiske i sjećanja. Osim toga trebalo je da sredim i obiman album fotografija i brojne bilješke koje sam slao s mog računara i to većinom iz pune i zadimljene „Gradske Kafane“, zadimljene tako žestoko da mi je padalo na um kako ne bi zgorega bilo da u njoj objese i pokoju pršutu.
Ova moja kasna avantura, navela me je da o Cetinju razmislim na jedan novi, internetski način, jer se polako stvarnost seli na ovu komunikativnu mrežu, koja za mene, od početka pretstavlja onaj veliki i moćni elektronski mozak koji su nam pedesetih godina obećavali jajoglavi naučnici i raznorazni pisci science fiction (naučne fantastike). Od njihovog elektronskog mozga veličine Empire State Building-a, nije bilo ništa jer ga je razvoj računske tehnologije zaobišao i stvorio globalnu internet mrežu koje je na sebe preuzela njegovu ulogu i to na tako fantastično kreativan način, da čoek samim ulaskom postaje dio njega.
Prilikom mojih redovnih posjeta „Gradskoj Kafani“ zadivljen onim lijepim narodom koji je ispunjavao kafanu ponekad do zadnjeg mjesta, često sam pomišljao; ako je Bog da ovakvu omladinu u Cetinju, gradu kojim, od pokajanja do pokajanja, motaju matufi poput mene i to tako redovno kao hoće da vide koliki će i njima sprovod biti.
A onda, jedno veče, dok sam sjedio i bilježio u moj lap-top, iz jednoga „upretnjaka“ čuh gromoglasni (skoro histeričan) smijeh, ma kakvi smijeh – bezobzirno njištanje, jedne baš zgodne (vjerovatno nedojebane) bedevije, te me uhvati zakašnjela „žal za mlados...“ Ovim prekidom me ona nagna da malo bolje promislim o tom mladom narodu, jedinom koji sebi može dozvoliti redovne izlaske te me odjednom tresnu saznanje da oni sa ovim drevnim gradom nemaju mnogo zajedničkog, čak ni u duhovnom smislu, jer su tu došli radi sebe te se tako i ponašaju.
U stvari, radi se o jednom novom (umjetničkom i intelektualnom) redu, koji s punim pravom možemo nazvati (duhovnim) turistima, koji će tu ostati onoliko koliko njima treba a za sobom će, poput pravih turista ostaviti (duhovni) smet, otpatke i *****. Nakon ovog otkrića me obuzela sjeta o sudbini Cetinja, jedinog pravog gradskog naselja u Crnoj Gori, koje je izašlo ojačano iz dva svjecka rata, da bi od njega svemoguća Udba stvorila „Duhovni Gulag“ i na kraju predala potomstvu koje izgleda prilično nalik duhovnim turistima koje pomenuh.
Zato ovaj moj portal više neću zapostavljat makoliko me dežurni brašnjomudi zadijevali i oslovljavali sa – palamud.
- M -
Cetinje od duhovne metropole do duhovne nekropole...
Kad malo bolje promislim ipak je ratno djetinjstvo više prokletstvo nego li blagoslov, makar nakon rata tekli med i mlijeko. Sa odstojanja koje mi nude moje godine, ponekad užasnuto shvatim da sam u jednom prosječnom životu „apsolvirao“ skoro dvije hiljade godina od rođenja Hrista naovamo. Tada, prije samog rata kad sam rođen, po crnogorskim selima se živjelo barabar ka u biblijsko doba, u stvari preživljavalo u olovnoj neizvjesnosti koju su jedino ratovi prekidali i dovodili u pitanje.
U to ratno vrijeme, neizvjesnost su potvrđivale raznorazne vojske koje su se, pljačkajući i pucajuću, motale ogoljelim kamenjarom, dok sam ja pokušavao shvatiti o čemu se govori, jer mi ionako niko ništa nije objašnjavao čak ni to da živimo u doba rata. Sjećam se da su pominjali gradove i to najčešće Berlin iz kojega je ta vojska i došla, te sam na kraju pokušao da taj „grad“ zamislim kao jedan ogroman bunker sagrađen od kamena sa zastrašujućom kupolom prekrivenom nebrojenim puškarnicama iz kojih su virele mitraljeske cijevi. I sad, viđi čuda, život me nagna, ne samo da dođem do Berlina nego i da postanem njegov građanin a pošto sam obišao raznorazne ustanove ovoga grada, naljegoh na izložene planove Hitlera i njegovog arhitekte Spera gdje onaj svoj đetinji bunker prepoznadoh u projektu ogromne kupole pod nazivom – Germanija – koja je, za sljedećih hiljadu godina, trebala da označi središte – Trećeg Rajha.
Ovaj uvod nikoga ne treba da buni, jer nije drugo do uvodnik u temu o Cetinju kao metropole jedne zajednice koja se jednako borila da ono ostane središte njenog opstanka...
(nastavlja se...)
Iskre duha od kojih se živi...
Ovaj nastavak će biti vanserijski jer mi se i u poznim godinama svakim putovanjem horizonti prošire i to ne sam u sadašnjost već i u prošlost. Prilikom ovog zadnjeg putovanja prvo se obretoh u Parizu đe se od želje prošetah ovim gradom „čitajući“ ga u prolazu sa izloga, natpisa i konačno sa sveprisutnih grafitti-ja.
Ovo me neumitno uputi na Cetinje koje, kao prvo, mogu pohvaliti da se baš mnogo ne „izražava“ navedenim grafittima, barem ne po privatnim građevinama ali zato žestoko „pljuje“ sa onih historijskih i „državnih“ koje nijedan namjernik ne može prominuti, jer ga oni srijeću baš na samom ulasku u istorijsko jezgro.
A onda, kad krenem Njegoševom, obavezno naletim na restorane; „Obelix“ i „Hogar Strašni“ i pomislim kojim tokovima duhovnog kolonijalizma su oni dospjeli u ovaj grad koji se hvali, ne samo svojim junaštvom već i slobodnim duhom o kome jedino može svjedočiti sjeverni (novi) dio grada sa svojim „Katunima“ i „Urancima“.
No prošlo je evo više od trideset godina, otkada sam, u Parizu 70-tih, na plakatima za film „Ljepota Poroka“ Živka Nikolića pročitao jednu posve privatnu parolu na prelijepljenoj traci žute boje, ispisanu crnim naredbodavnim slovima: „BITI FRANCUZ JESTE STANJE DUHA“ ( ETRE FRANSAIS C´EST ETAT D´ESPRIT). Od tada sam o svakom narodu među kojima sam živio počeo misliti u drugim kategodrijama, jer sam otkrio jednu novu „pismenost“ bez koje je svaki namjernik, kako narod veli: „slijep kod očiju...“
Za nešto takvo, prvi uslov je poznavanje jezika i to u mjeri da se mogu shvatiti i one iskre duha, koje i samim pripadnicima dotičnog narod izmiču pri slučajnim susretima ali zato nekome sa strane itekako pomažu da shvati – stanje duha – dotičnog naroda. A što bolje može, između ostalog, svjedočiti o slobodi francuskog duha, nego li nazivi mjesta, ulica, restorana kao npr. Ulica „mačke koja lovi ribu...“ nedaleko od ulice koja „traži podne...“ a i da ne pominjem restoran "Chien qui fume" (kučak koji puši...) E baš u sličnim sporednim ulicama namjernik može nalećeti na blistave iskre duha od koji čak može da se živi poput one male boutique u čijem izlogu otkrih majice na kojima bješe mnogo toga veselog, što napisanog a što nacrtanog. Mene se posebno dojmila majica na kojoj velikim slovima stojaše napisano – GITAN CUL – (u direktnom čitanju: Ciganin cul (Cool) što me ne bi navelo da ovo pročitam još jednom da ne bjehu nacrtane kučke koje se ćeraju... Ovo me nagna da napisano, „u sebi“, ponovim onako kako se izgovara i tada tek shvatih prikriveno značenje napisanog jer se ono izgovara jednako kao:
- „Je - y - t´encule...“ - što se direktno može prevesti sa:
- „Naguzim te...“
Isto tako, šetajući neobavezno Berlinom, ne propuštam da pročitam nazive i grafitti-e, te mi njije promakao naziv jednog lokala nad kojim velikim (i malim) slovima bješe napisano njegovo ima:
em – BAR – go
...čemu se začudih jer njih embargo nije pogodio u mjeri u kojoj su bili pogođeni mnozina od domaćih patriotskih brašnjomuda i dežurnih mudrosera.
O blagoslovu anonimnosti...
Skoro svaki put kad bih pročitao uobičajeni – in memoriam – neke poznate ličnosti, posebno iz kulture, obuzela bi me izvjesna nelagoda prilikom čitanja uvodne riječi koja je uglavnom počinjala nabrajanjem nagrada koje je dotični dobio za svoje stvaralaštvo. Ovaj, do vrhunskog klišea dovedeni uvodnik, svaki put me je neodoljivo potsjećao na one ulične muzikante koji svojim sviranjem pokušavaju da „oderu koru hljeba suva“, čežnjivo očekujući da im neko uzgred bači kakvu „crkavicu“ u ponizno izloženi šešir.
No konačno bi sve ostalo na tome da mi se nijesu počela nametati upoređenja kojekakvih udruženja sa onim muzičkim grupama koje sviraju na svadbama imućnih gazda pa sve do Akademija Nauke i Umjetnosti koje se neodljivo nameću ka svojevrsne duhovne filharmonije ili nešto poput toga. U svakom slučaju opravdava onu narodnu: koliko para toliko muzike iako i nije riječ o muzici... No da ne sitničarimo.
Dobro je rekla jedna od rijetkih klasika ženskoga roda ovdašnje kulture, da je anonimnost, bilo svojevoljna ili iznuđena, jedini preduslov pravog stvaralaštva a sve ono praćeno bilo kakvim očekivanjima i priznavanjem nije drugo do duhovna trgovina.
Vjerovatno iz toga proističe moja davnašnja odluka da postupim onako kako je to formulisao Gručo – čelnik naprednog Marksizna nazvanog po njemu, a glasi:
-„Ni u snu mi ne pada na pamet da pristupim nekom udruženju koje bi bilo spremno da primi nekoga kao što sam ja...!“
Zato i smatram velikim uspjehom što sam uspio napisati i objaviti na hiljade stranica a da me institucije javne riječi nijesu udostojile jednog jedinog pomena ili preuzele barem jednu prosto proširenu rečenicu mog razvaljenog opusa...
No o tome dalje u sljedećem nastavku...
In memoriam: Đorđije (Đoko) Živković – Žigalj
Kada sam, sasvim slučajno, baksuznog 13. Januara otvorio stranu „POBJEDE“ sa čituljama, odmah sam primijetio njegov lik bijele kose zbog koje je imao običaj da se našali kako izgleda nalik na sopstveni „negativ“. No i prije nego se odlučih pisati ovaj osvrt, sjetih se da je on dugo vrijeme radio kao urednik neke rubrike u „Cetinjskom Listu“ te prvo u tom obnovljenom listu potražih riječ o njemu, no to bi jalova rabota jer, izgleda, da se ova novina uređuje na isuviše činovnički način, da bi u njo moglo biti mjesta bilo čemu mimo uobičajenih programskih proklamacija.
Kako u nijednom od ostalih javnih glasila ne nađoh riječ o Đoku, odoh na Google na kome mi se otvori jedna jedina strana i to ona sa čituljom iz POBJEDE potpisanom od strane potomstva rasijanog svijetom. Simpatično, kako to njemu i sljeduje, umjesto godine rođenja 1931. stajala je 1941. godina time ga čineći čitavih 10 godina mlađim, što sada više i nije važno jer se Đoko preselio u – vječni mir i spokoj, kojega je i za života bio toliko željan.
Posebno pravo i obavezu da napišem ovaj – in memoriam – daje mi sjećanje na vrelo ljeto 1961. koje smo zajedno proveli u Baru, sa stanom u razvaljenom hotelu „Rumija“ gdje smo obojica stanovali, ja kao trudbenik građevinskog Preduzeća „Bar“ a on kao slobodni umjetnik, koji je svojom ljepotom i šarmom ovo malo mjesto bio osvojio, takoreći, na juriš a kod nas ostalih izazivao zavist pri pogledu kad mu gimnazijalke u hotel donose „politikin Zabavnik“ kao popodnevnu lektiru.
Ne samo Đokov odlazak u vječnost, nego i sudbina ove jedinstvene cetinjske porodice Živkovića, pokazuje u kojoj mjeri nestaje sve ono što je Cetinje činilo – metropolom. Đoko je Cetinju do kraja ostao vjeran, što nije nimalo lako kad čoek pomisli koliko cetinjska „pljaca“ umije biti stroga sa svakim ko ne misli po njenom. No, svejedno, ako se mediji i ne pretrgnu oko njegovog spomena, narod Cetinja i okoline će ga umetnuti u svoju usmenu povijest kao i mnoge Cuce dosad, koji su umjeli potegnuti pravu riječ u pravo vrijeme.
Slava mu i vječni spokoj.