Quote:
[size=6]Analiza: Albanci, Crnogorci i Srbi[/size]
--------------------------------------------------------------------------------
Albanci, Crnogorci i Srbi
Ne postoje na Balkanu narodi koji više sliče jedni drugima, nego ovi koje pominje naslov. I nema naroda od južne Evrope do Bliskog Istoka koji bi se više jedili zbog date komparacije. Nijedan od njih neće da sliči, gajeći animoznost jedno prema drugome i drugo prema trećemu i treće prema prvome... Srbocrnogorski ideolozi ne vole Crnogorce ni Albance, kao što srpski nacionalisti ne vole Crnogorce a još manje Srbocrnogorce – Albance pogotovo, crnogorski šoveni ne vole Srbe a i na Albance se dure, a albanske militantne vođe ne vole nikog do svoju umišljenu velikoplemensku skupinu ilirsku. A toliko su SVI slični da su, pored drugoga, i radi toga postali toliki neprijatelji jedni drugima. Takođe, ako postoje narodi u Evropi koje svijet manje i površnije poznaje, onda, su to, opet, ova tri naroda.
Ovaj kraći tekst će prići samo dijelu tog kompleksnog bića srodnosti, tražeći u forsiranim razlikama sličnost, a u demagoškim nasljeđima razliku.
1. a: Srbi i Crnogorci o Albancima
čitav protekli vijek priča o Albancima je priča o pečalbarima. Sve naše urbane sredine imale su njih kao slastičare, šegače drva i jeftinu najamnu snagu. Koja ćuti, jede hljeb i marmeladu i ima namrgođena lica. Njihov govor je iskvaren, smiješan, snishodljivi su i podmukli. Druže se samo među svojima i tada šapatom upotrebljavaju svoj maternji jezik. U gradove diljem bivše Jugoslavije dolaze samo sredovječni muškarci i starci a negdje daleko žive njihove žene i djeca, za koje oni isposnički štede. Okolina ih prihvata kao ljude treće vrste, otuda i dio samilosti i površne simpatije prema suvim, ćutljivim argatima. Zaboravlja se da su i Srbi i Crnogorci, pečalbarske nacije, takođe sklone samookupljanjima u novim sredinama, naročito na rubnim dijelovima bivših carevina Balkana.
b. Albanci o Srbima i Crnogorcima
Ako prema Crnogorcima i postoji određen stepen povjerenja, (Crnogoraca je manje, i istorijski komparativne sudbine išle su naruku podnošljivosti jednih drugima) sa Srbima su Albanci, a i Srbi sa Albancima, uvijek imali problema. Bilo je vremena, ponajviše u doba rigidnog komunizma, kad su razlike i nepovjerenja potrli strahovi od sistema kome je albanski, crnogorski i srpski nacion platio skupu cijenu, pa se od, straha većega, i suživot među njima dao organizovati. Svako iole liberalnije vrijeme, pak, otvaralo je netrpeljivost i animoznost. Istorija je puna genocidnih činova (mahom Srba nad Albancima), u kome su intermeza bila ispunjena albanskom osvetom i otporom, i sve većim represijama ovog drugog. Srbi su takve zločine pravdali albanskim primitivizmom i nezahvalnošću (kao da su im oni davali pravo na život, školovanje i nacionalno izjašnjavanje), a Albanci vremenom došli do nacionalne homogenizacije koja isključuje bilo kakvu saradnju, a da prethodno ne bude riješeno državno pitanje. Krunska sličnost ogleda se u novoj tendenciji do juče obespravljenih - posljednjih dvadeset godine biće ispunjene narastanjem velikoalbanstva, glasaće se parole: Albanci svi i svuda, Albanci u jednoj državi, jedna ideja gdje god ima Albanaca...
2. a: Srbi o Crnogorcima i Srbocrnogorcima
Nikad Srbi Crnogorce nisu smatrali narodom: ovi su oduvijek bili Srbi sa posebnim obilježjima. Svaki pokušaj Crnogoraca, naročito nakon posljednjeg gubitka države, (Podgorička skupština 1918.) da istaknu razlike a ponude sličnosti, završavala se gluvom tvrdoglavošću srpskog nacionalnog programa. Za nesreću, Srbocrnogorci (a ko su oni najbolje će potvrditi svaki ma i površan uvid u genezu srpskocrnogorskih sukoba) stajali su kao dežurna vojska da dadnu za pravo srpskom potiranju crnogorskog i crnogorskom slugarenju srpskom. A razlika između Crnogoraca i Srba - pa to je njihova najveća sličnost: umišljaju da su veći nego jesu i za sve što im se dešava – krivi su drugi. Gledajući se u ogledalu, oni ne vide sebe kakvi su, već kakvim sebe zamišljaju da jesu. Crnogorci su redom junaci, iako tako nije, a Srbi su odabrana formacija balkanskih Slovena od kojih počinje sve i završava sve. Priče o nebeskom narodu, posebnostima duhovnim i osobenim znacima rase... Na žalost: počelo je satiranjem drugih, završiće proždiranjem međuse. Tako završavaju sve igre nedovršenih. Doista, doista vam kažem: na žalost! Vremena ima napretek za sve što ne valja. Za ono što valja, ostalo je malo vremena.
Zatim:
Sva tri naroda veći dio nacionalnih energija vežu za epski diskurs, istorija robuje mitu. Njemu se vjeruje, od njega se polazi u većini masovnih pokreta od kulture do polaska u rat, na epskoj matrici vrše se vaspitavanja u porodici, školi, folklornim klubovima.
Epika određuje slučajno rađanje i voljno umiranje. Od kvazinarodne pjesme do stadiona, od osnovnoškolske edukacije do religijskih panađura, epika gospodari nacionalnom voljom. Iz nje se, kao vrhunska tačka uporišta narodne energije, kao iz aladinove lampe, izvija mitološki obrazac. Tumaranje kvaziistorijskim prostorom iz koga se nacionalni program i romantičarske ideje o ujedinjenju uzdižu kao obelisci.
Sva tri naroda u toj su se kolektivnoj utopiji i atropiji utapali bez otpora. Zato oni jesu narodi čiju sociologiju i kulturu karakteriše kasni feudalizam i krajnji totalitarizam. Politika im se redovito oblikovala u mitomaniju a kultura u tradicionalizam.
To su narodi populizma, elitizam ne trpe, sem kao ideju narodnih vođa da ih predvode. Zato oni svaku pacifikaciju probranih pretvaraju u militarizaciju izabranih. Kapitalistički razvoj okusili su tek na rubnim dijelovima razvitka, bivajući narodi granice,
na metar od ideološkog a miljama od liberalističkog.
Kolektivni duh nikad se nije pretočio u individualni stav, pojedinac postoji tek kao tumač mase, ne tumač sebe sama, te su fiziognomije sva tri naroda ostale tek krokiji i karikature aljkavih društvenih uređenja, kojima rukovode vođe, epski predvodnici.
* Kao narodi granice nijedan nije uspio da svoj subjektivitet omeđi nacionalnom državom. Kazna radi koje su sve vrijeme sve ostale u okruženju zamarali nastojanjem da takvu državu stvore, kasneći više od vijeka u onome što su drugi narodi završili tokom ili malo nakon francuske buržoaske revolucije. Doista Srbi i Crnogorci su imali kneževine i kraljevine, ali je sve stalo onda kad se osjetila potreba formiranja buržoazije i temeljitog građanskog društva. Kad su u Evropi prestale potrebe za nacionalnim državama, jer je većina bila tako konstituisana, i države postale široka dvorišta građanskog svijeta bez ograđa, na raskršćima komunikacija i prožimanja, naša su tri naroda svu energiju uprli da ostvare anahrono i sprovedu dekadentno. Time su posve pogrešno (ne samo sa stanovišta ljudskih prava unutar sociosistema i perspektiva civilnog društva) pojam matična država definisali potrebom stvaranja nacionalne države, principom: svi u jednoj državi, kad im taj princip nije više mogao odobriti niko od naprednog čovječanstva... Albancima u Srbiji je, tako, matična država gotovo sve vrijeme bila Albanija, ne Srbija.
Srbima iz Krajine, Like i Hercegovine ne Hrvatska ili Bosna i Hercegovina već Srbija, a Crnogorci su zaboravljali svoju domaju pred bratskom trpezom Srbije i Vojvodine. Toj zabludi nisu odoljeli albanski nacionalisti u Crnoj Gori i Makedoniji, srpski nacionalisti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, Hrvati u Bosni i Hercegovini. Muslimani-Bošnjaci poseban su problem jer ih ima u svim republikama bivše SFRJ, a znatan su rubni nacion u Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu. Tokom i nakon rata u Bosni, izgubljena je volja za suživotom i Sarajevo je postalo njihova balkanska Meka... Balkanski rašomon u budućnosti!
Takvo neznanje, uz pomoć nacionalnih ideologa od kojih je lik Slobodana Miloševića ucrtan bez premca na reljefu balkanske nesreće, proizvelo je mnoštvo ratova i nekoliko genocida. Srpska pravoslavna crkva i inteligencija-špekulanti iz Matice srpske, krivac je silnim seobama Srba iz Krajine i Bosne. Nedugo zatim, osjetili su fatalnu grešku nepoznavanja pojma matična država, koga su poistovjećivali, ne sa građanskim osjećanjem države, već teritorijalnim, religijskim i nacionalnim.
* Sva tri naroda bili su jednakomjerno i žrtve i dželati komunističke ideologije, prihvatajući sa dosta voljnosti da im priča o opštoj pravdi zatomi potrebu za emancipovanjem. Svoj razvoj utopili su u ideologiju o opštoj sreći, a imperativ svjetskog proletarijata zamijenio je njihovu religijsku posebnost, nacionalnu nedefinisanost i društvenopolitičku kvazikonstitutivnost. Preskočili su sebe. Oligarhija se vješto poslužila tezom o bratstvu svjetskog proletarijata. I danas, ne baš slabe, pomaljaju se i kod Albanaca, i kod Crnogoraca i Srba, neokomunističke tendencije, ponajviše militantnih apetita, nalazeći podršku u narodu koji je ostao nedorečen i nedovršen, sklon manipulacijama o jednakosti u dobru i pravednosti nad zlim. Najveći dio pripadnika tih naroda najosjetljiviji su na pojam pravde, pale se na priču o kriminalu i prihvataju matricu o borbi za opšte dobro, gotovo spremni da se vrate u bezdan, kamo je već sahranjen komunizam.
Albanci, Crnogorci i Srbi, ne razvivši dovoljno civilne oblike života, od države traže opštu pravdu i oslobađanje od drugih, i u državi nalaze sve odgovore za svoju raspusnost, neambicioznost i kolektivni zanos. Malo je rastojanja od pojma narod i pojma pleme. Jer, zakon civilizovanih društava, po njima, nije stvoren da se poštuje već da se zloupotrebljava i da ih štiti, institucije sistema su tu da ih brane i hrane a ne da ih obuzdavaju i usmjeravaju. Ne shvatajući da je građanin nosilac suvereniteta a ne nacionalno biće i kolektiv.
* Nijedan nije dovoljno razvio srednju klasu, a demokratiju su prihvatali kao anarhiju. Ne računajući ono malo srpskih građanskih enklava u devetnaestom vijeku, (mahom u Vojvodini), sav prostor gdje su živjeli Albanci, Crnogorci i Srbi, ruralna je teritorija, prostor malih varoši sa malograđanstvom, seljacima, subkulturom i folklorom. U dvadesetom vijeku pristizale su, kao pohare, razne ideologije, sa krunskim komunizmom posljednjih pola vijeka, čiju je eroziju dočekao rat za ratom, svih sa svima – narodne vrijednosti su srozane, moral deformisan, obrazovanje banalizovano, rad i vrijednosti rada prezrene, ali su zato nacionalizmi sva tri naroda, dosegli satansku snagu. Izvan nacije nema ničega, do druge nacije, do treće nacije, a iz njih, kao nedonoščad, nezreli zahtjevi za formiranjem državica bez zakona i zakona bez vjere u njega. Institucionalno se konstituše da bi ga se srozalo, a populističko priziva da bi mu se ulagivalo. A baš bi srednja klasa bila regulator između željenog i stečenog. Ona se, pak, nije mogla razviti kad ni kapital (ne uzimajući u obzir njegovu motornu snagu eksploatacije), nije imao prirodni slijed od svetosti privatne svojine do nužnosti državne svojine. Zato ne postoji dovoljno razvijen osjećaj za opšte dobro, dok je veoma razvijen osjećaj za otimačinu, a javno mnijenje je tek stidljivo djevojče strogih roditelja.. Najzad, ni patriotizam nije jasan, jer je narodna sklonost hajdučiji i nehaju dopunjena naopakom ljubavlju za svoj narod, rijetko obavezom prema svojoj domovini, što patriotizam jedino i jeste.
* Najzad, ni pojam lokalne uprave nije zaživio. Živeći (dobar dio ovih naroda) na rubu civilizacije, sa grubim masovnim preseljenjima sa sela u grad i polulumpenproletarijatom koji se u gradu gura a na selu baškari, ni tamo ni ovamo posve, nije mogao osposobiti svoje kolektivno biće za duh grada kao nekleusa slobodnog samosvjesnog života pojedinca, unutar regula koji afirmišu disciplinu a sankcionišu raspojasanost.
*
I sada smo na kraju puteva koji završavaju velikom raskrsnicom. Na njoj je silno komešanje. Treba strpljenja, ne samo od međunarodnog faktora, već i od novih političkih struktura u sva tri naroda, da se raspusna energije kanališe. A ona će se usmjeriti onim pravcima koje sav civilizovan svijet već deceniju ponavlja, tjerajući razuzdanu djecu da sjednu u klupe i sriču zadatu lekciju. Demokratija, civilno društvo, ljudska prava. Zaštita većine nad manjinom i disciplina manjine pred većinom. Sloboda čovjeka u društvu uspostavljene zakonodavne vlasti, uz voljnost zajednice da je slijedi. Pravo pojedinca u harmoniji sa pravom kolektiva. Prirodno pravo i društveno pravo u simbiozi. Pravednost vlasti kao posljedica konsenzusa prema njoj zajednice kojom vlada. Respekt prema drugome, drugačijem, uslovljen izgrađenom respektu prema sebi. Svoja sloboda je zdrava ako se afirmiše slobodom drugih.
Albanci, Crnogorci i Srbi su slični narodi. Poznaju jedni druge. Treba sve učiniti da zavole jedni druge. Ako već ne mogu da žive jedni s drugima, neka bar civilizovano žive jedni pored drugih. Toj nadi novi Balkan otvara vrata.
Jovan Nikolaidis
