CdM književni kružok

Pošto je ponovo postalo moderno da se malo takmičimo na forumu i pošto postoji nekoliko stalnih posjetilaca pdf-a, evo je tema gdje bi mogli ostavljati svoje mudrolije, u formi poezije ili proze, svejedno.

Glasanje ide putem opcije Thanks na dnu posta. Koji takmičar dobije najviše Thanks-ova, pobjednik. Može se glasati više puta, onoliko koliko vam se radova svidi.Tema je slobodna, bez ukoliko se ne dogovorimo drukčije.

Rok predaje radova do Nove godine, a 1.1.2021. proglašavamo pobjednika. Pobjednik ima samo satisfakciju da je pobjednik, kriza je, nemamo para za nagrade.

Srećno!

Spamovanje za srećni početak. Valja se.
https://i.postimg.cc/W1SqQwPq/IMG-20201019-222613.jpg

Nije me ni naslov ovoga topica motivisao da učestvujem, koliko ovaj sastav koji je priložila „Tigrovo – činjeu0ko“ i njime podsjetila na jednu moju – temporalnu (vremensku) - pjesmu, koju sam neđe davno, objavio na blogovanju.com u svom blogu „Trljač murice“.

„ a viđi,
viđi, viđi, viđi,
a viđi što čini…

A viđe li što učinje…,
a viđe li što pogan učinje,
da mu oca očinskoga *****!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa….“

- M -

Lijepo smo krenuli.......
Ajte dalje...

Ne igra ulogu da li je odabrani rad već objavljen negdje ili ne.

Slabo ovo ide.... Cezare, tigrovo, Nista..... Ostali?

Poceo nekoliko puta ali ne ide, trijezan i prazan. Pijanom mi naliv pero ne trebuje. Prastaj.

Pošteno.

Oće li još ko?

Hocu!
Barem ja koliko gpdj mognem i to po naski iako znam; ruski; slovenacki (studirao na njemu), francuski (na njemu patio i uzivao) engleski, (na njemu odrzavao jedno divno prijateljstvo) a na njemackom (zivim dok mi vazi dozvola).

- M -

KATEDRA

Zvao se Sead a mi, koji smo ga bolje poznavali, oslovljavali sa – Sejo – ali su ga nadrkani beogradski jebivetri zbog njegove neugledne odjeċe nazvali – Klošar. O sebi nije mnogo govorio osim da je iz okoline Mostara a da je na studije u Ljubljanu je došao, jednako kao i svi iz bratskih republika, jer nije trebalo polagati prijemni.

Studentska menza, prekoputa imanentnog hotela „Union“ bila je prostrana i sa dovoljno mjesta za sve namjernike. Odmah nakon ulaza sa desne strane bilo je postavljeno pet tzv. „gladnih“ stolova iza kojih su sjeđeli dežurni grebatori ili oni koji su ostali bez novca kako bi sačekali nekog ko ima da podijele.
Za jednim od pomenutih stolova sjedio je i pomenuti – Klošar – sa špilom karata na stolu, time nemušto pozivajuċi kukavce slične njemu, da sjednu i odigraju jednu sitnu partiju pokera, kako bi, barem jedan od onih koje „krene karta“ , od ostalih pokupio preostalu sitninu i mogao otiċi da ruča za nekim od tzv „sitih“ stolova.

Kad bi nastupila jesen, u Ljubljani nalik na zimu, svi koji nijesmo imali đe da se ogrijemo , obično bi navraċali u kafanu hotela „Union“ i kad ne bi imali novca jer bi se vazda našao neko poznat da nas časti kafom ili čajem. Kafana se prostirala od glavnog ulaza u hotel pa zamicaala iza ċoška do u poprečnu ulicu sa koje je postojao sporedni ulaz u kafanu i njenu prostoriju koju smo zvali „slijepo crijevo“ a prostirala u dubinu i bila uglavnom korišċena za vrijeme sajmova i kojekakvih kongresa.

Ne malo sam se začudio kad ga zatekoh za jednim stolom duboko u ovom tamnom prostoru a on me, tom prilikom, pozvao da sjednem i da mu činim društvo što sam ja jedva dočekao kako bih, iz prve ruke, mogao saznati otkud njemujedinsvena privilegija da ima svoj kafanskog sto. Nakon dugog nagovaranja, konačno mi ispriča da je na jednom od putovanja brodom, upoznao jednu zanosnu Čehinju i sa njom proveo baš jednu nezaboravnu noċ. Međutim, kad je došla jesen, kao i svi ostali, svrnuo da se malo ogrije a kad je naručio čaj, uslužio ga je plavokosi ljepotan Ive, došao odnekud iz Dalmatinske Zagore, da ovdje zaradi za život.

Kad je došlo da naplate, umjesto da naplati „lipi Ive“ je sjeo za sto, kako bi začuđenom Seju ispričao da je nenamjerno bio svjedok njegove idile sa zanosnom Čehinjom napominjuċi da je naprosto bio opčinjen vidijeċi sa koliko nježnog poštovanje se ophodio prema njoj. Znajuċi za studentske nevolje „u zimskom periodu“ ponudio mi je ovaj sto a račune da platim kad se mogne. Od tog momenta su postali braċa po izboru ali izgleda i više od toga.
Osim njega, uz sama ulazna vrata su se redovno sastajale „dežurne kurve“ i dočekivale posade sa brodova iz Kopra, koje su u Ljubljanu dolazile baš zbog njih. Nakon njegovog „ustoličenja“ nastao je problem jer se njihova klijentela nije više usuđivala da im slobodno prilazi valjda za njega misleċi da je kakav špijun i tu po službenoj dužnosti. Ovu nepriliku je izgladila jedna od pametnijih kurvi ponudom da im bude posrednik, što mu i nije baš bilo po volji te je isprva odbio, sve dok mu neke od njih nijesu, onako iz „zasjede“, stale ċuškati novčanice od, ponekad iznenađujuċe vrijednosti, ali ipak uz topao „bratski“ poljubac na njegov obraz.

Nevjerovatna činjenica o Klošarevom stolu u kultnoj kafani hotela „Union“ ubrzo se razglasila među studentima koji su dolazili uljudno pitajuċi da li mu se mogu pridružiti, što je bilo po volji, ne samo njemu veċ i njegovim „saradnicama“ zato što više nije bio nalik na kakvog portira, te su počesto plaċale i ceh. Sveopštu radoznalost su pratile kojekakve tajanstvene priče te je posjeta bila stalna i brojna, ali on nikome nije dopuštao da dovuče stolicu i sjedne za sto, tako da je bilo i onih koji su stajali i slušali o čemu se priča.
Isprva je Klošar, kao uvijek ċutao, pažljivo slušajuċi svakog od svijih sagovornika koje je njegovo ċutanje navodilo na pomisao da to dolazi zarad njegovih saznanja ili duboke mudrosti, te su se uglavnom ponašali kao na kakvom ispitu, dajuċi sve od sebe. Nakon izvjesnog vremena i on se stao uključivati u diskusiju i time nenamjerno potvrđujuċi o svojem sveznanju stvorenu famu, tako da je postao i pravi izazov za sve one koji su imali i znali što da kažu.

Jednoga dana ga nađoh samog za svojim stolom te iskorihtih priliku da sa njim porazgovaram o onome o čemu se priča. Priču otpočeh pitanjem da mi reče koji se matrak cijelo vrijeme prenemagao da malo što zna i umije, da bi se sada toliko uzdigao da je dobio novi nadimak – doktor. Na ovo pitanje samo odmahnu rukom i napomenu da je za ovaj neshvatljivi nesporazum „kriv“ zgodni konobar Ive koji mu je ovaj sto ustupio da bi se mogao grejati u zimskom periodu. Uzgred mi napomenu i iz kojeg, jednako neshvatljivog razloga.
A kad su stali da se oko njega kupe brojni radoznalci i sam je bio zapanjen svojim neznanjem te mu nije preostalo bez da pomno sluša ljudi koji su imali iumjeli što da kažu te je ovaj njegov sto dobio status nekakve katedre sa negativnim predznakom, zakojom je onaj koji predsjedava bio onaj koji je učio a kad je i sam za ovom neobičnom „katedrom“ stekao sasvim solidno obrazovanje, nije se ustručavao da ga i prikaže…

Eto to ti je…

Taman ćete Vi, kao jedini učesnik, biti pobjednik :)

KENTAUR

Jednoga dana ponovo zatekoh „Klošara“ kako usamljen sjedi za jednim od „gladnih“ stolova u studentskoj menzi, te mu se brdsko-brzinski pridružih sa neodoljivom željom da saznam što je bilo u međuvremenu. Još ne bjeh ni sio, kad mi se omače primjedba:

• „E Klošo, evo poduže vrijeme kako te stalno viđam za nekakvim stolom te mi polako postaješ nalik na kakvog surealnog kentaura su četiri noge od stola… No prvo da te pitam čekaš li nekoga za sitnu partiju karata ili onako?“
• „Hm, kako se uzme…. Otprilike i jedno i drugo. U stvari čekam Ubicu ako ga znaš?“
• „Eh kako ga ne bi znao.... Nezgoda je jedino što poznanstvo sa njim umije da košta.“

Tada, na stolu ispred njega primijetih špil karata za igru, što ne bi bilo čudno da iza njega nije bljeskao nekakav metalni predmet, no prije i nego li mu postavih pitanje povodom toga, on me iznenadi svojim; otkuda Ubici njegov neobičan nadimak. Dobro pitanje, napomenuh i odlučih da mu o tome ispričam sve što znam unaprijed nasluċujuċi da jei on Ubicu upoznao na uobičajen način – sitnom prevarom.

Ubica – koga je kasnije upoznala cijela Slovenija nije bio, kako su svi isprva mislili sitni prevarant, a u Ljubljanu je došao kao tobože na studije no kako nije imao nikakvih sredstava ni da preživi, bio je naprosto prinuđen da se izdržava uzgrednim poslovima i sitnim prevarama, preko kojih je i došao i do nadimka koji je, u stvari nađenuo sam sebi. Bilo je to nakon jedne malo krupnije prevare, kad je nekom od sindikalnih poslenika ponudio da za mali novac sakupi godišnju članarinu iz njegovog kvarta a ovaj tu ponudu objeručke prihvatio. No kad se viđelo da Ubica i nema namjeru da preda sakupljeni novac, digla se uzbuna te su ga, nakon izjave da je pokraden, zbrzali u zatvor đe je ostao (odnosno izračunao) do opštenarodne amnestije prilikom proslave Dana Republike 29. Novembra.“ Iz ztavora je izišao ošišan na nulu, a napitanje zbog kojeg prestupa je bio u zatvoru, onako preko ramena bi prosiktao – ubica!“

• „E i meni je uvalio ova gomna.“ - žustro dodade „Klošar“ i predamnom baci divan zipp upaljač kome smo se divili u filmu „Casablanca“ vidijeċi kako Bogart njime pali cigaretu. – „Nije mi on ovo ****** koje ama baš ništa ne valja, ma koliko raskošno izgledalo, prodao, veċ samo dao u zalog za 500 DIN (~6 kutija duvana) uz napomenu da ga ionako ne bih mogao platiti i sad ga ċekam da naleti kako bi mi vratio zalog…“

Nije prošlo ni po ure kad se Ubica pojavi u vratima menze i u veliku prostoriju stupi tako što, po svom znanom običaju kad nekog neželi da vidi, svoj pogled zakloni otvorenom šakom. Htjede da prođe ali ga ja odlučno pozvah na što on zastade i poizdalje upita:

- „E, Zemo što je… Što me prepadaš na gladan drob?“

Umjesto odgovora, naredbodavno ga pozvah da sjedne za sto a „Klošaru“ objasnih da Ubica ima tri načina oslovljavanja, tako da onoga sa kim pregovara oslovljava sa – gospodine - a čim mu vidi leđa naokolo objavi s kakvom - seljačinom - je imao posla. Oslovljavanje sa - Zemo –(Zemljak) bilo je rezervisano za meine i ostale iz CG i od njega nije odstupao.

(nastavlja se...)

KENTAUR 2

Bez ikakavog ustručavanaja, Ubica zauze mjesto za našim stolom, obraċajuċi mi se na njemu svojstven način, tojest bez okolišenja a pogotovo – uzmicanja:

• „Daj Zemo, reci u čemu je problem?“
• „Pa, ovaj momak – pokaza na Klošara – tvrdi da si mu za dobre pare uvalio nešto bezvrijedno…“
• „ Hm, bezvrijedno, što mu ja mogu kad on ne može da shvati koje moguċnosti mu nudi to „nešto“. Sjeti se da je Rik u kazablanci u njenom ogledalu mogao da vidi svu dramatiku jednog svjetskog rata. A on zapeo samo o tome da ne može pripaliti cigar. No dobro, to se da brzo srediti“

Odjednom se Ubica saže i skoro kao da nestade ispod stola, dok smo nas dvojica začuđeno pratili što se događa. Nakon što se i konačno uspravi, na naše veliko iznenađenje, Ubica na sto baci snop novčanica, iz njega izsvoji nekoliko koje baci pred Klošara uz riječi:

-„Evo ti zalog a sad mi vrati to u čemu nijesi prepoznao ništa više od iskre i ognja. A ako si spreman bilo bi dobro da odigramo partiju ajnca ili pokera kad si evo došao do novca. Ali mi prvo vrati taj upaljač pa da krenemo…“

Nakon što mu Klošar povrati pomenuti upaljač, Ubica na sredinu stola baci jednu od svojih novčanica, time objavljujuċi da preuzima banku, pa ko hoċe, nakon što ubaci svoj ulog, može da učestvuje u igri. Istogmomenta, stolu neočekivano pristupi i Joca Bradonja, dežmekasti tip koji od Klošara bješe preuzio ergelu kurvi kao i njegovu „katedru“ u hotelu Union, zbog čega se osjeċao obavezan da Klošaru barem ponekad plati piċe. Joca Bradonja bez oklijevanja pristupi ovoj igri koja je obeċavala, spremno bacajuċi svoju novčanicu na sred stola. Ubica odnekud iz dubina žepova nalik na bisage izvadi neotvoreni špil karata ipoloži ga uz upaljač koji je i dalje izazivački blistao, nakon čega opomenu Klošara da preuzme banku i počne dijeliti karte za partiju ajnca…

Lepršanje šarenih novčanica, isprva okupi gomilu kibicera koji se ubrzo raziđoše nakon što se igra umrtvi, jer niko od nas nije htio a niti mogao ulaziti u veċi rizik. No sve se promijeni kad Ubica preuze banku i nametnu svoj tempo, pri čemu je bio više nalik kakvom mađioničaru nego li kakvom sitnom prevarantu. Ubrzo se oko stola okupi novi krug kibicera, spremnih da podijele igru tako što bi stali iza nekog od „dežurnih“ igrača, u kasu (pot) ulagali svoj novac, dobijali ili gubili na kartama igrača po svom izboru.

Ubrzo Ubica svečano objavi kraj partije i stade kupiti i sređivati snop novčanica ispred sebe a kad se kibiceri raziđoše okrenu se meni i pokazujuċi na klošara značajno kašljucnu i progovori napuklim glasom:

• „E viđe li ti, Zemo, kako prođe ovaj gospodin te me optuži za prevaru i podmetačinu, ubijeđen da je upaljač sprava da bi se uždio oganj i ništa drugo. A sad ċu da vi pokažem što sve ova sprava može ako se pravilno upotrijebi…“

Tada Ubica raspakova svoj špil karata i stade dijeliti karte na slijepo pominjuċi njihove vrijednosti kao naprimjer; aš, dama, kralj i ostale i bacajuċi ih otvorene na sto potvrdio svoje pretpostavke.

• „Evo sad ste, na svoje oči mogli viđet`. kako se ova sprava još da isplativo upotrijebiti.“ – dodade ubica kupeċi karte i blistavi upaljač

No prije nego li bi gotov, Klošar se naglo ispravi, preko stola pružajuċi onih pet novčanica koje mu je u ime zaloga vratio Ubica, kako bi mu vratio upaljač. Međutim, svako ko nije znao Ubicu, očekivao bi da razmjenu bez problema jer Ubica ispostavi svoj uobičajeni pledoaje (pledoyer), koji je glasio:

• „Moj gospodine, na samom početku naše transakcije, napomenuo sam da nemate novca kojim bi ovaj „nakit“mogli platiti a ja ga zbog toga dao u zalog. Zato taj zalog ne može više biti cijena jer u nju sad ulazi „Uputstvo za upotrebu.“

Na ovu ponudu Klošar zavuče ruku u džep i novac koji nađe spremno baci pred Ubicu koji Ubica hiro i ne brojeċi pokupi svojim dugačkim prstima nalik na kandže kakve ptice grabljivice i potom zavuče u nepregledne bisage svojih džepova odakle, istovremeno, izvadi blistavi upaljač koji prezrivo baci na sto a onda bez riječ okrenu i mirno napusti zabezeknuto društvo…

Quote:

---

Originally Posted by Raquel

Taman ćete Vi, kao jedini učesnik, biti pobjednik :)

---

Ne radi se ni toliko o tome, koliko o činjenici da je jedini živući pisac na forumu.
Uvijek se zabezeknem količinom detalja koju je u stanju da reprodukuje, faktorom iznenađenja koji izazove, pa još i crtanje pride... Pri svemu tome i ogromno iskustvo.
Onda se sjetim i čika Milovana... U trenutku, osjetim stid i pri pomisli da mislim da mogu da jašem na tom talasu.

Agreed :)

Quote:

---

Originally Posted by tigrovo_oko

Ne radi se ni toliko o tome, koliko o činjenici da je jedini živući pisac na forumu.
Uvijek se zabezeknem količinom detalja koju je u stanju da reprodukuje, faktorom iznenađenja koji izazove, pa još i crtanje pride... Pri svemu tome i ogromno iskustvo.
Onda se sjetim i čika Milovana... U trenutku, osjetim stid i pri pomisli da mislim da mogu da jašem na tom talasu.

---

Vrijeme stida

E dobra moja dobro e pomenu stid, jer bi i ja tebi o tome mogao mnogo toga da ispričam. No gore od samoga stida je i njegovo vrijeme, jer ti pred sobom imaš život a ja ne. A da znaš samo koliko se u ovo zadnje vrijeme stidim svega onog što sam činio u tzv. „najboljim godinama“ na što me neopozivo osuđuje ona poslovična „ naknadna pamet“. Samim tim što si pred nama i samom sobom priznala svoj stid, što on jedva da jeste, od njega ċeš biti slobodna.
Ne mogu se sjetit koji je od velikih mudraca dao vrhunski savjet.

• „Prvo živi
• Pa onda piši…!“

Koji sam uveliko ispoštovao što se najbolje može zaključiti iz mog nicka – metuzalem – koji sam sebi nađenuo jer kad su me po svijetu zapitkivali koliko godina imam, bez oklijevanja i s pravom sam mogao da izjavim – 2000 (i slovima: dvije hiljade) godina. Kako to s pravom; pa u vrijeme moga rođenja u Zetskoj Banovini su uslovi bili kao u vrijeme Hristovog rođenja a danas živim na relaciji Pariz-Berlin i to na super moderan način, tako da je i, stvarno, prilično velik poduhvat, sve ono što se dogodilo u prošlih dvije hiljade godina, nekako sabiti u jedan život.

https://i.imgur.com/HYGVsHh.jpg

Ovome postu prilažem jedan crtež kao metaforu o buduċnosti koja ističe iz prošlosti a biċe je dokle prošlost traje, kako to lijepo pomenu jedan veliki pjesnik (da je čoek taki…) Sad mi i ova pandemija „pojede“ ovu a možda i još koju godinu a bio sam se spremio da dođem na Cetinje i ponovo otvorim svoju „Duhovnu Apoteku“ kojom su se u godin referenduma sprdali po Cetinju, zamnom namigujuċi i sažaljivo kreveljuċi, uz ne baš tihe primjedb e:

• „Evo ga Skitač, čoče, krenuo uveliko da piše knjige, umjesto da učini nešto od potrebe“.

- M - (kao Matuf)

Tek sada procitah sve i reci cu:

„ a viđi,
viđi, viđi, viđi,
a viđi što čini…

A viđe li što učinje…,
a viđe li što .... učinje,
Sada moram procitati i mrtvorodjeni roman
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa…

KENTAUR SA NOGOM U GIPSU

Taman što Ubica ode, za susjednim stolom se „razmjesti“ Durmitorac veličine odraslog vola,gromoradan u mjeri da to nijesu mogli „ublažiti“ni njegovani klark-geblovski brci, elegantno izvijeni na mrgodnom liku, među nazovi studentima, poznatom po nadimku „Gregori“ koji je sam sebi nametnuo.

• „ Za koliko ve olakšao..? – obrati nam se umjesto pozdrava pa onda nastavi – „evo prilike da se kod mene izvadite… Ka vazda“.

„Gregori" nam je bio poznat jer je za streljački savez okupljao sve one koji su imali vremena da za male pare strijelcima pokazuju pogotke (ili promašaje) dežurajuċi u dubokom rovu nad kojim su te mete bile na sigurnom odstojanju. Nijesmo se mnogo dvoumili te namah pristadosmo jer smo i do tada, kad god je trebalo spremno učestvovali u tim akcijama, kako bi se tim novcem malo opomogli. Nakon što nas „Gregori“ zavede u nekakav njegov raskupusani spisak, važno nam saopšti da se ovoga puta radi o statiranju u jednom italijansko filmu sa naslovom „Propast Pompeje“ i da smo obavezni biti na raspolaganje cijeloga dana ali i za to solidno plaċeni dnevnicom od 1000 dinara.Rasptasmo se i o mjestu snimanja te saznasmo da je to na nekakvom starom sajmištu do koga vodi jedna od linija trolejbusa.

Sjutradan smo poranili i javili se na mjesto snimanja đe bi sve bilo nalik na kakvi miting da nije bilo impozantnih antičkih kulisa imnoštva šatora u kojima smo dobili kostime i toge iz rimskih vremena a neki ambiciozniji morali i našminkati. Čim smo se preobukli radoznalo krenusmo između šatora i nimalo se ne iznenadismo kad nađosmo Ubicu kako sa nekim „seljacima“ igra tabliċa…. Naravno u pare i po svom običaju na – kontru. Osim toga, znali smo da igra ovu (seljačku) igru samo da bi navukao namjernike na partiju ajnca, koje je po dinamici nadmašivala ovu, u osnovi, dosadnu igru.

U međuvremenu megafoni nas pozvaše da pristupimo prvoj sceni, gdje ja ostadoh u zadnjem redu dok se ambiciozni Klošar probi do prvog u nadi da bi mogao biti zapažen. Slijedilo je još nekoliko scena, prije nego dobismo pauzu i prošetasmo među šatorima đe zatekosmo Ubicu, u krugu kibicera, đe na ajncu đelje nekakve kukavce. Odlučismo da se kao kibiceri pridružimo igri, pri čemu ne propustismo da Ubicu priupitamo što ne preuzima svoju ulogu i učestvuje u snimanju masovnih scena. Odgovor je bio u potpunosti nalik na njega samog, jer nam se prezrivo obrecnu primjedbom da samo ċutuci treče pred kameru pa se poslije čude što više neċe da ih prime za statiste. Meni je ova njegova primjedba bila sasvim na mjestu, dok se Klošar nije mnogo na nju obazirao a što se, kasnije, ispostavilo ispravnim jer su ga iz režije primijetili i zbog solidne tjelesne građe,ponudili mu da bude nekakvi ojađeli kaskader. Pošto ni ja nijesam bio nekakva „makanja“ prihvatiše i mene u tu grupu, te smo nakon toga danima stupali pod šlemovima, obučeni u kratke suknjice od kože i naoružani kopljima i kratkim legionarskim mačevima.

Nakon masovnih stale su se snimati specijalne scene o propasti Pompeja u kojima je izbezumljeni narod trčao uskim ulicama dok su sa krovova padale upaljene grede i komadi zidova, a kako je sve bilo od styropora, te bi statisti na koje bi pala kakva greda ili zid, nastavi sa trčanjem, što režiji nikako nije bilo po volji. Ovoga puta nas je Ubica posavjetovao da od režije zahtijevamo dopunsku zaradu ako bi „pogođenima“ u pravom momentu podmetnuli nogu a oni se onda prostrli po zemlji kako treba i sljeduje. U ovome smo ga poslušali i dosta se dobro „omastili“ kad bi akcija uspjela.

A onda je došao dan kad se zadnja scena završavala raspeċem na krstu na kojem, ne baš mnogo iznenađeni spazismo Ubicu đe, takoreċi, samo kost i koža, odjeven u nekakvu tranju stegnutu oko kukova, visi mučenički obješene glave, dok se iza njega vidi nepregledna masa naroda. Nakon ove završne scene, pretekosmo Ubicu pitanjem koliko je para pogodio za ovu jedinstvenu ulogu nakon čega promrmlja nešto o 5000 hiljada alisamo do – kontre. Ovo njegovo sa kontrom nas, koji smo ga dobro poznavali, nimalo nije čudilo, jedino smo bili radoznali kako ċe je - odigrati.

Sjutradan smo na snimanje došli nešto kasnije, začuđeni tišinom koja je vladala sve dok se na nas ne obruši osoblje režije sa strogim pitanjem đe bi Ubica mogao biti i što ga nema, na što nijesmo mogli odgovoriti iako je meni Ubica prethodnog dana u prolazu došapnuo da sjutra neċe biti na snimanju jer putuje, ništa manje no u –Split. Jedan od asistenata i prevodioca u režiji koga smo znali pod imenom „Šega“ dođe do mene i objasni da današnja scena mora početi sa scenom raspeċa i Ubicom u uglavnoj ulozi, te ċe biti velika šteta ako propadne dan zbog toga. Na ovo upitah „Šegu“ je li tačno da su sa Ubicom pogodili cijenu od od 5.000 što mi on i potvrdi. Tek sada shvatih primjedbu Ubice o putu u Split, znajuċi da u međuvremenu sa profesionalcima igra poker u prvom privatnom YU-restorano zvanom „Split“. Ovo pomenuh „Šegi“ i uputih ga da Ubicu tamo potraži i da spremi najmanje 100.000 (i slovima; sto hiljada) jer Ubica ispod toga sigurno neċe ostaviti započetu igru. Potpuno zbunjen,"Šega" predloži da pođem sa njim, no sam ja oklijevao, sve dok mi Klošar ne ponudi da pođe s nama. Ne potraja i mi se uskoro nađosmo ispred restorana, đe prvo puštismo „Šegu" da sa asistentom uđe i pregovara sa Ubicom. Ne prođe mnogo kad iz restorana sa svojim asistentom, crvenog lica izađe Šega“ i na mene obrecnu riječima da Ubica ne što nije htio da pregovara nego odmah pozvao gazdu i preko ramena naredio:

• „Makni mi ove šupkove jer me ometaju u igri…!“

Odgovorih da se, vjerovatno nije obratio, kako treba i sljeduje što kod Ubice ima posebnu cijenu, no neka pušti da ja to sredim. Nije mu ostajale bez da se saglasi te se ja, skupa sa Klošarem zaputih u pregovore sa Ubicom. Pregovore započeh klasičnim pitanjem – koliko ? Veċ onom svojom porukom da putuje u Split, mene je označio kao nekakvog svog saradnika, tako da nije mnogo oklijevao sa cijenom od 180.000 na što ja ostavih Klošara uz njega a sam odoh da se dogovaram sa „Šegom“, koji se umalo ne onesvijesti kad mu pomenuh cijenu na koju isprva nemoċno odmahnu rukom i tek kad mu rekoh da se ne prenemaže s teškom mukom pristade na cijenu od 150.000. Vratih se u restoran i Ubici rekoh cijenu na koju je "Šega" pristao, našto Ubica nabi – rekontru – cijenom od 200.000 jer i ja treba da zaradim kakvu crkavicu. Kad se vratih i konačnu cijenu saopštih „Šegi“ nije mi se učinio mnogo potresen jer izgleda da je i konačno shvatio s kim ima posla. Ubici prepustismo sjedište uz vozača “Šegu“ a mi ostali sabismo u dnu auta te slavodobitno stigosmo kako bi dopunili scenografiju ovoga svjetski poznatog filma. Ko god ovaj film bude gledao, neka zna da je onaj raspeti mučenik na krstu naš – Ubica – koji je do prave slave stigao tek kasnije, kad je počeo da na pokeru, bez riječi striže direktore uspješnih socijalističkih reduzeċa i zbog toga u slovenačkoj štampi zaradio nadimak – Mutavi…

Ovo „filmsko“ blagostanje nam je omoguċilo da u ugodnoj sigurnosti dočekamo početak nove godine studija, te je i studenska menza ponovo oževjela ali tako da je blilo lijep zasjesti za gladnim stolovima i gledati ko sve ulazi i izlazi iz nje. Ovoga puta sam bio prvi koji je zauzeo mjesto za stolom a onda mi se pridružili Joca Bradonja i Ubica koji nije hitao da izvadi karte i izazovno rasprostre pred sobom. Odjednom i neočekivano u menzu se, sa nogom u gipsu, do našega stola dolomata Klošara i tek kad sjede primijetismo modrice po njegovom licu te se požurismo raspitat što mu se u međuvremenu moglo dogoditi. Nakon aspitivanja mi sokrenu i zamišljeno prozbori:

• „Sjeċaš li se kad smo u restoranu „Split“ sa Ubicom pregovarali o cijeni njegove uloge, dok je sa onim profesionalcima igrao poker? Poslije toga ni na što nijesam mislio nako da isprobam način i „aparat“ koji sam otkzupio od Ubice. Za tu priliku sam čak i propušio kako bih „aparat“ mogao montirati zu kutiju cigara. Velika prednost je bila u tome što se igrao američki poker đe je pokrivena samo prva karta a sve ostel padaju otvorene na sto nakon čega se žestoko licitira. E onda moš misliti kako me je umjela poċi karta, sve do onoga dana kad neki od kibicera nešto na uho šapnu glavnom od igrača, nakon čega ne samo svi oni nego i onaj tavulin koga sam smatrao komadom odjeċe a ti meine zbog njega nazvao – kentaur – na meine navališe takvom silinom da su onome tavulinu slomili nogu i ovu moju nagnječili da je morala u gips a mane „istamburali“ kako treba i sljeduje što se i „priloženog“ može viđet…“

Na ovo ga Ubica kratko pogleda i jedva čujno prošapta:

• „Hm – amater neznaveni…“

Quote:

---

Originally Posted by Nista

Tek sada procitah sve i reci cu:

„ a viđi,
viđi, viđi, viđi,
a viđi što čini…

A viđe li što učinje…,
a viđe li što .... učinje,
Sada moram procitati i mrtvorodjeni roman
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa…

---

E kuċo moja, ovijem citiranjem me navede da pogledam koji od tvojih postova pa te zatekoh u dostojansvenoj pozi na kraju šanka elegantno oslonjenog na rame majmuna (Monky Shoulder), no ostadoh u dilemi kad pomislim da se na slona moguċe osloniti, te bi bolje bilo reċi da si se, u stvari - namajmunio - na rame pomenutog - majmuna (monky)
- M - (kao Matuf)

Eh , kuco moja.. u dostojanstvenoj pozi..majmun se na majmuna naslonio tj namajmunio . Ne umijem te pohvaliti kao ove dvije dame gore jer nisam rijecit( rijecit ili rjecit?) previse, pa neka ti pohvala bude bez pohvale, citanje onoga sto pises. Samo nastavi i hvala.

Niko od onih koji su, o svome trošku, malo bolje poznavali Ubicu, nije se nimalo začudio kad je jednoga dana nestao bez traga i glasa. Nakon što je nakon njegova nestanka prošlo otprilike godina i par mjeseci, u Studentskoj menzi se pojavio elegantno obučen mladi gospodin u kome su rijetki, ako je iko, namah prepoznali Ubicu ali ne samo zbog njegve garderobe veċ zato što je otuda, odakle se vratio došao sa barem 30 (i slovima: trideset kilograma) viška, te mu je lice bilo nalik na masku koja je uspješno prekrivala njegov nekadašnji lik osvjedočenog – mučenika. Odmah je prišao stolu za kojim smo sjedjeli Klošar i ja a veċ se izdaleka nasluċivalo da je spreman da nam odgovori na sva pitanja, bilo da li ċemo ich postaviti ili ne…

- Priču je počeo time, da mu ni na kraj pameti nije bilo da se odazove na redovne pozive da odsluži JNA, sve dok ga jednoga dana ispred kuċe, gdje je stanovao (ilegalno i u podrumu) nijesu sačekala dva mutna tipa i upitali đe stanuje Lj. K. na što im je on spremno odgovori; na drugom spratu, uveo ih i uputio na stepenište a čim su nestali u visinu iz mjesta nagao u bjekstvo kroz zadnja vrata, no tamo ga prihvatiše slični tipovi koji su znali za jadac te ga uzeli među sobom te je u pratnji stigao na odsluženje Je-Ne-A. Klošar mu priču prekide pitanjem je li svojim pratiocima dosadu razbijao kartama, na što mu je Ubica spremno odgovorio:

- „Ada no što… I to sa – kontrom!“

Umjesto da ga prvo pitamo kako je prošao na odsluženju, Klošar ga upita je li se namjerno prerušio kao da dolazi iz Amerike ili je za to plaċen kao u svakoj drugoj prilici. Ubica spremnoodgovori da kod njega nema bilo kakve sumnje da, „seljaci – svi i svuda“ jedva čekaju da mu predaju svoje novce ako ih lijepo i uz karte – zamoli – a tek u Je-Ne –A je shvatio da i ne treba da moli nikoga i posebno je podoficirski kadar bio vazda spreman da odigra partiju šaha (karte su bile zabranjene!) a njega nije trebalo nagoniti no to samo pod uslovom da igraju za novac i sa – kontrom.


Nakon što ih puštiš da pobijede, nakon par kontri ih zavrneš i uzmeš dobitak koji ti stoji. No nije to – nastavi Ubica – ništa pri onome koliko „seljaci“ vole da svoje vojničke fotografije sivo-maslinaste boje vole da svojim curama šalju u boji a za to sam ja bio „zadužen“ time i to uz pomoċ jedne kašetice sa raznobojnim tuševima, kojima sam uz pomoċ malo pamuka bojadisao - SMB - uniformu u zelenkastu a obraščiċe u rumenu, tako da su potpuno bile nalik na holywoodske u technicolor-u & cinemascope-u. Vrhunac je bio kad sam u kantini zamijenio za nju zaduženog vodnika koji se zbog šaha i ostalih igara kod mene bio žestoko zadužiote sam mu dugove otpisivao koristeċi u naturi ono čime se u njoj trgovalo….

Da bih ovu nenamjernu priču mogao nastaviti, vratiću se u vrijeme snimanja italijanskog filma “Propast Pompeja odnosno Godina 79.” kada je Ubica na rekontru, više nego uspješno odglumio raspeće u prisustvu mnoštva na glavnom gradskom trgu.

Moji uspješni pregovori u pogledu Ubičinog nastupa, učinjeli su da steknem poznanstvo sa legendarnim Serđom Leoneom (Sergio Leone) koji je u snimanju učestvovao kao asistent režije a uz njega stalno visio prevodioc sa nadimkom “Šega” koji me je nakon pomenutog slučaja uzeo kao nekakvog pomoćnika, te sam dobio dosta dobar uvid u to ko sve sačinjava ekipu režije.

Nije prošlo dugo dok me nije stao izvoditi po poznatim ljubljanskim restoranima, što mi isprva i nije baš bilo po volji, dok se nije pojavio u društvu asistenta režije, već pomenutog Serđa Leonea, koji se naknadno ispostavio kao veoma zanimljiv sagovornik. Ovi naši susreti, u međuvremenu postadoše tako česti da sam osjećao izvjesnu nelagodu pri pomisli da bi jedan od njih mogao posjedovati i homoseksualne sklonosti. Međutim, ove sumnje mi je razbio baš sam Serđo, svojim nesputanim raspitivanjem, isprva o Ubici a potom i o Klošaru da bi sve to okončao pitanjima upućenim meni samom, od kojih je bilo i ono; da li bih se posvetio filmu, na koje sam odlučno odgovorio sa - ne!

Od tada su prošle godine a ja obreo u Parizu u kome mi je osim kafana najveċe zadovoljstvo bilo da odem u jedan od brojnih bioskopa i odgledam neke od najnovijih kriminalnih ili vestern filmova. Uskoro su nadvladali ovi zadnji, takozvani špageti vesterni, snimani uglavnom u Italiji ili u našoj lijepoj Dalmaciji, pod veoma provokantnim naslovima kao što je “Za šaku dolara”, “Za koji dolar više” i sl., sve dok se jednoga dana nije pojavio i film pod naslovom:

“Dobar, loš i Zao”

koga sam smjesta otišao odgledati, nakon toga ostavši u nekoj neodređenojoj neodumici kao da mi nije prvi put… Posebno iz razloga jer sam na odjavnoj špici pročitao velikim slovima napisano ime režisera Serđa Leonea. Ove neodređene nedoumice me nagnaše da se sjetim negdanjeg druženja u Ljubljani i naždenu na neodređenu pomisao:

“Nije valjda da bi moglo biti…!?”