Ono na klupama, to smo bili mi...
Ono na klupama, to smo bili mi...
Kao Aleph, znaš taj Aleph, slovo hebrejsko, odnosno ime, njeno ime na prsima njenim, u kristalima swarovski i bijelom zlatu, stiglo airmail poštom iz Izraela, ručna izrada... Rekla je, pa ti ne bi vidio ljubav, ni da ti je ispred nosa. I otišla niz ulicu ka semaforima i butiku, a ja ostah kod onog bradatog prosjaka nešto sa njim da pričam. A jesam je vidio jer mi je bila i blize od nosa, bila je u zenicama oka, a onda sve u kortex mozak, amigdalu i hippokampus, lijevu i desnu stranu, mali mozak, pa dolje do svih srčanih arterija i širom tog spektra koji bi se neprimjetno upalio kao vatra... svaki put kad bih vidio njeno lice i paz kosu, čiju svaku tačku znam i sad napamet, ili onu manju neravninu na nosu, i onu bradavicu na lijevom ramenu, kao i sve ostalo oko nje, uostalom. Tako nekako. Njena i moja mala ekspedicija. Vozili se bijelim FIAT taksijem tom umjetnošću od grada, tom Firenzom, a imali ručak na Piazzi Duomo, tamo... i navijači Fiorentine idu, korteo sav pršti protiv Milana se igra, sve je ljubičasto u gradu Medičija i Fiorentine, ali i gradu Da Vinčija i svih ostalih kojima Medičijevi dadoše umjetnički glas za beskonačnost, a Michelangelo napravi Davida, a David stoji ponosit ispred Duoma, kao da mu je sve to zanimljivo posmatra, a ta gipsana replika, jednako lijepa kao i original... A ona je ljubičica na stolici pored mene, pije espresso latte. Iako joj to nikad ne bih rekao, ni verbalno, ni znakovno, ni online, ni golubom pismonošom. Jer ona zna, dijelimo jedno drugom zanimljive knjige i poklone iza te škole, tad smo se prvi put i poljubili, u usta, a posle stalno na tom istom mjestu iza te škole hvatali u taj zagrljaj od sat, dva vremena. Valjda je to nešto što popularno zovu ljubav bilo. Moram vjerovat da jeste, ali nije bilo vječno kao u svim tim romantičnim produkcijama. Dobro, to je pitanje onog Vremena o kom imam čudne snove, ne samo čudne, nego i noćne more koje su postale toliko uobičajene, da mi je neki fin san, iznenađenje. Te čuvene škole koja me prilično solidno odgojila. I nema te škole više na vidiku u gradu. Nestala je u prašini pod građevinskim mašinama, gledao sam kako kran kugla udara baš na naše mjesto. Tako da nema ni tog našeg mjesta više gdje bih mogao ponekad zapalit cigaru... da se prisjetim. Mada ni ona nije tu više. Odavno.
U nekom drugom svijetu je, sa nekim drugim ljudima je. Treba valjda prebroditi to. I prebrodi se brzo. Ostane taj crv, ne ljubomore ili posesivnosti ili očaja. Ostane crv, da će i neko novi, isto tako nać neke nove ljude, neko novo mjesto. Nije to razlog da prestaneš da imaš nadu u to što se popularno zove ljubav. Znam, ali Vrijeme je baš mač sa dvije oštrice. Vrijeme, kad te gurne u par godina samoće, ono je u suštini 100 godina samoće, a ja ne mogu čitat Gabrijel Markesa toliko, iako volim, pa čak ga i kopiram u svojim kratkim pričama od ranije. Samoća ti postane to nešto što se popularno zove ljubav. Ali bez ikakvog zanosa, ili emocija, ili strasti, pa čak i intelektualno samo nestaneš. Samo tišina se čuje u zraku, nema ni tog nekog Frojdovog ega, osim ponekad vještački, hemijski izazvan, kao vještačko disanje. Ali ni nesebičnosti. Ja to zovem svoj Limbo. Onako, od šale, sam sa sobom. Danteov Limbo. Tamo je i Vergilije, valjda. Ne bi mi smetalo da sa njim popričam, jer smo na istom prilično. Eneida je strašno djelo za to doba. Jer je rođen prije Hrista, ne puno godina prije, ali završi u Limbo. Limbo moje sobe je ultimativna dosada, ne sad nešto limboistično. Ima tu par knjiga, ne znam im ni naslove. Ja sam ih nekad čitao, kad, onda kad smo bili zajedno u tom zutom tramvaju i obilazili sve što valjda treba da se obiđe kad se dođe. Ta biblioteka i ona, to mi je sve bilo u tom gradu. Naravno fakultet, ali ja sam više bio u biblioteci. I čitao, jer sam znao da će me ona čekat ili ja nju, kasnije, oko biblioteke, pa se spustimo u taj park. I gledamo sa klupa ljude koji hodaju kučiće, pekinezere... Bilo je to valjda nešto što se popularno zove ljubav. Na tim crnim klupama smo stalno bili jedno vrijeme, ne u lokalima, i kad je onaj gavran, kao iz Edgara Poa pera, ogromnih šiljatih krila i veličanstveno snazno oblikovanog nosa sletio do klupe, a ona se sakrila iza mene, da je viteški, kao kakav kralj Artur svoju Guinevere, odbranim od tog zvijerskog gavrana koji je zeli oteti i odvesti u neki zamak. Šutnuo sam ga nogom, i otišao je u vazduh, grakćući. Gavran, baš taj Gavran, od svih ptica. A onda naveče, ja pijem taj najodvratniji kanadski viski, tu oko parka, blizu jedne stare, napuštene Ashkenasi Sinagoge koja više nije to, a pored je jedna crkva, mala, isto tako napuštena, i ona dolazi, nevoljna, bez elana da me i gleda u pod...Počinjem da pričam pijane priče, to jest, moje famozne pijane, filozofske fix ideje, sklopljene iz stranica papirusa iz te bilioteke. Kao da je njoj ikad stalo do toga da sluša filozofske fix ideje, ali dobro, i to je dio nečeg što popularno zovu ljubav, valjda. Da ne moraš da si diktator, ili da neko mora da ti da sve svoje, i preda ti se. To ima samo u serijama, španskim sapunicama. To nešto što popularno zovu ljubav nije toliko dramatično kao na TV. Više je kao neki melem. Da, kao melem. Ili kao neki slatki liker bolje. Ima tu određenu dozu gorčine u slatkom likeru, ali dosta slatkog, i baš to nešto što popularno zovu ljubav nije uopšte lako, da se organizuje. Jeste brakovima, malo lakše, valjda. Ali nevenčanim, bez ikakve obaveze, veća je egzotika, erotika i impuls, ali na krhkim temeljima, jer 1 poruka na WhatsApp nekad bude kraj onoga što popularno zovu ljubav. Tako je i završilo, ali već do tog momenta kad jeste, nisam ni očekivao da će se transformisat u nešto što popularno zovu brak. Naša buduća djeca, ja znam kako bi izgledala... Ma kakvi. Ali jesam to zamišljao, nije da nisam. Ali to što popularno zovu ljubav treba puno, ali puno učestvovanja, participacije, obje strane. A tako je uvijek blizu rizik ili out linija da se povrijedimo ona ili ja. No to je normalno. Ali bez jakog mehanizma zajednički izgrađenog u kom sve riješavamo... Osuđeno, kao neka prelijepa i savršena Utopija od 2 bića koja je zaista postojala, ali kao i svaka ta istorijska Utopija, neminovno propala i nestala u okeanu, nalik Atlantide. Razlozi nisu ni bitni, ni najmanje. Prošlo je sve to još davno. A ovo sad nije toliko direktno posljedica toga sa njom, koliko toga što bi se moglo ponovit identično kao sa njom, istorija se ponavlja kao papagaj. Sad eto, gledam u ekran laptopa, čitam vijesti iz Ukrajine sa ratišta, poginulo skoro 15 u Lisičansku u napadu HIMARS raketa. Ne čitam knjige ja dugo vremena, iako volim da pričam o njima, s nostalgijom i blagom ekstazom, jer eto, da se sjetim da je nekad bilo nečeg u meni. Ona mi je bila pokretač u tome, iako nije voljela filozofiju, njena ta liker aura koja je pratila sa parfemom me gurala u filozofiju u kojoj sam nalazio nove načine da razvijam dodatne nivoe duha, uma i osjećanja. Pa sam počeo čak i dekonstrukciju, jer da vidimo šta to ima u slojevima kad se povade, francuza Zaka Derride da čitam, a to sebi neću oprostiti. Tu se već odluta od svijeta prepelica i papagaja, tako da i knjige mogu bit loše kao neka jaka droga, ali bez euforije, više zbunjuje kao neki disocijativ ili ketamin.
Nadomjestio sam par knjiga, Erihom Frommom, koji tim što popularno zovemo ljubav daje konačni zaključak, da je to jedino prihvatljivo riješenje za problem ljudske egzistencije. Ne znam koliko je Frommovo to ljubavno društvo racionalno moguće, ali ono što popularno zovu ljubav je svakako rijetka i specijalna emocija između dvije ljudske jedinke, dok traje, kao i sve na svijetu... I sad vlada pregledna tišina, čak se i čuje, kao zvuk bass, ponekad. Jel uopšte bitno, ne znam. Vrijeme i samoća, a onda i momenti Teorije Haosa od ličnosti svoje u kojoj svakoj novoj specijalnoj epizodi gubim po dio sebe regularno, da ne znam još koliko je to fragmenata od mene ostalo, gdje to provjerit, mislim da je baterija pri kraju, a nemam punjač, nema ni da se kupi. A skoro da sam prešao u profesionalnu kategoriju samodeegzistencijalizacije, no bez ikakvog pesimizma, više je to samo ekstremno radikalna praznina i glasna tišina između nekih novih šarenih epizoda Teorije Haosa, posle svake, bude čini mi se još više tišine i praznine, valjda nestajem kao u magičnom, Borhesovom nekom svijetu, ali izvitoperenom i mračnom, a trebalo bi da mislim, dakle, postojim. Palim cigaretu, i razmišljam o tome kako ja zaista i zapravo više ni ne mislim, dakle, postojim li uopšte? Pa Rene Dekart počinje to sa Dubito... Sumnjam... E, i, ja sumnjam, da postojim, jer ni ne mislim, uopšte. Valjda to ima veze sa nečim što doktori zovu hormički dinamizmi, i da kad se oni ugase, da je to baš blizu neka metastaza, da budem čist... neko grand finale Teorije Haosa od ličnosti koja ide krug finisha i gašenja motora, raskidanja ugovora. Palim novu cigaretu i čitam još Ukrajine, 10 ubijenih u Bakhmutu Termobaričnim TOS 1 rafalom poravnat ukrajinski rov. Isuviše moćno je kako isisava onaj kiseonik, mislim se, dok ispuhujem ugljen monoksid i katran iz usta i skrolam mišem dalje o ratu i poginulima, ko je zauzeo novo selo TIGR vozilima i T90 tenkovima, a ko se gdje sprema da zauzme isto novo selo T72 grupom, Humvijima i jakom artiljerijskom paljbom...
