Montenegrina, izvini zaboravih da ti odgovorim...ne sjecam se kad, ali kad mi je trebao bilo ga je....e sad, ja sam samo prvi put kad su mi to rekli...
Tako je bre. Starinski ih vaspitati nego kako. Dakle svacija scer, prvo domacinu da opere noge i sagne glavu kad on ulazi u dom, pa onda da ga sluzi...
I ja isto. Baš bi voljela da znam o čemu se radi. A ja sanjam taj grad, a on u stvari ne postoji, da ja znam... Ali ja ga u snu uvijek tako sanjam i...
Znas prijatelju, ja sam nju volio. Ono mislim bas volio. Istinski, ludo i bez razmisljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveca. Sa mnogima sam bio , al' uvijek sam nju nosio u srcu. Najvise mi je trebala, a eto. Bas njoj sam najvise boli donosio. Nisam mogao da prihvatim cinjenicu da volim, pa sam je tjerao od sebe. Stalno joj se vracao, a ustvari bjezao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sljedecem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu. A sada..
- A sta sada? Prebolio si je?
- Ma kakvi. Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
- Zasto joj sada ne odes i kazes sve?
- Eh vidis. Uspio sam sta sam htio. Otisla je od mene. Sad kad se vratim, vise je nema. Kazu da voli drugog, znam da to nije istina.
- Idi do nje onda.
- Ne mogu.
- Zasto?
- Ukljucila je razum. Shvatila je da sam ipak preveliko djubre i da je ne mogu voljet nikad. Voljet onako, klasicno. Ne mogu biti tu za nju, a uvijek cu ocekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu kad joj bude najteze doci i zagrlit, mada znam da ona meni bi.
- Tebe je nemoguce shvatiti!
- Eh prijatelju, znam.. To cujem cesto. Samo jedna osoba mi je rekla da me razumije.
- Ko !?
- Pa ona, druze.