PDA

View Full Version : STJEPAN ANIBAL ZANOVIC, AVANTURISTA 18. STOLjECA



G R A D
24-01-05, 18:36
Pavel A. Rovinski:

STJEPAN ANIBAL ZANOVIĆ, AVANTURISTA 18. STOLJEĆA


Falsifikatori novca


O Zanovićima uopšte, posebno o dvojici koji su djelovali u Rusiji. Stjepan i njegove avanture širom Evrope. Poslovi u Holandiji. Zatvor, sudsko saslušanje i samoubistvo. Književna djelatnost

Avanturisti u toku svog života nerijetko uzbuđuju svijet svojim prevarama, koje uvijek narušavaju društveni mir i tuđe interese, za neke često pogubno. Oni varaju ljude koji zauzimaju visoke položaje u državnim i društvenim oblastima, ljude nauke i literature, koriste se njihovim imenima za svoje prevare i podvale, skandalizuju ih i time ih vežu za sebe, čineći ih u izvjesnoj mjeri svojim saučesnicima.
Posebno im se na udicu hvataju žene, više nego muškarci, osjetljive i snishodljive, više povjerljive i sklone ka heroizmu i doživljajima romantičnog karaktera. Pošto poslije smrti uđu u istoriju, oni dovode u teškoće istraživače i pred istorijom brižljivo maskiraju svoj život, djelovanje, pa i porijeklo.
Osamnaesti vijek je posebno bogat avanturistima: baron Trenk mućka u Njemačkoj, Teodor de Nejgof postaje kralj Korzike, Kaliostro, Kazanova, grof de Sanžermen i dr. Manje su poznati, ali ne manje talentovani i snalažljivi braća Zanovići. Sva njihova umješnost bila je usmjerena uglavnom na sticanje novca, koji im je omogućavao da žive i da igraju ulogu koju su željeli. Istovremeno, njihove mahinacije su se odražavale na političke i društvene odnose.
O njime u memoarima govori tražilac doživljaja J. Kazanova (Memoires de Jacljues de Casanova, Brudzelles, 1863). O Zanovićima, koji su djelovali u Rusiji, govori se u „Zapisima Lava Nikolajeviča Engelgarda” (Moskva, 1860). O njima postoji i članak A. P. Barsukova „Šklovski avanturisti (1778-1788)” (u radu „Priče iz ruske istorije 18. vijeka po arhivskim dokumentima”, S. - Peterburg, 1885). Prošle godine (1898) o jednom od njih, koje je djelovao u Zapadnoj Evropi, izašao je rad M. E. Van-Bjemea. Taj rad je, kako kaže autor, napisan na osnovu dokumenata, koje je prvi put upravo on uzeo iz arhiva Amsterdama, i čini dosta potpunu i vrlo interesantno napisanu monografiju.
Uzet posebno, taj rad, međutim, ne daje potpuno jasne pojmove o Stjepanu Zanoviću i njegovoj djelatnosti, jer sasvim ispušta iz vida njegovu braću koja su djelovala u Rusiji, ali koji su bili s njim u vezi. Jedan od njih je čak radio s njim u Zapadnoj Evropi. Ta nejasnoća je i izazvala djelimično opravdanu napomenu u „Istorijskom vjesniku” (decembar 1989, odjeljak novosti i sitnica), čiji autor prekoreva Van-Bjemea zato što je kod njega „vrlo malo podataka o odnosima Zanovićima prema Rusiji” i što ga je pomiješao sa Šćepanom Malim, koji je igrao ulogu ruskog car Petra Trećeg Crnoj Gori. Prva primjedba je neopravdana, jer je taj Zanović bio treći brat, koji nije djelovao u Rusiji, dok se s drugom primjedbom i mi slažemo.
Baveći se istorijom Crne Gore i došavši do Šćepana Maloga, a zatim i do Zanovića, koji se pojavljivao u Crnoj Gori, upali smo u grešku kao i autor primjedbi. Smatrajući da je na Zapadu djelovao jedan od Zanovića, onaj koji je bio i u Rusiji, nijesmo povjerovali dokazima Kazanove da je on umro u amsterdamskom zatvoru, i mjesto toga pretpostavili smo da je pobjegao iz zatvora i pojavio se u Rusiji.
I tek sada vidimo istinu, kada smo uporedili dokumentaciju dvaju radova: A. Barsukova i Van-Bjemea. Od prvoga tačno saznajemo da su dva brata Zanovića pojavila u Rusiju 1781. godine. Godine 1783. oni su smješteni u Nejšlotsku tvrđavu, iz koje su pušteni 1788. godine. A od Van-Bjemea saznajemo da je Stjepan Zanović umro već 1786. godine. Jasno je da umjesto dvojice imamo trojicu Zanovića, pa stvar postaje sasvim shvatljiva.

Zbrka oko imena

Međutim, zbrku i sada izazivaju njihova imena. Anibal djeluje u Rusiji, a istovremeno i drugi brat ima isto ime, sa dodatkom „Stjepan”. Stefan i Primislav, ili Predislav, navode se kod Kazanove i kod Van-Bjemea. Pominje se takođe odvojeno i ime Anibala, ali ime Marko ne sreće se ni kod jednog ni kod dugoga, već samo u ruskim dokumentima.
To uostalom, predstavlja jedan od običnih postupaka obmanjivača: miješaju imena da bi ih prihvatili jednog za drugoga, ili pak uzimaju tuđa imena. Vrlo je vjerovatno da je jedan od njih u Rusiji imao ime Marko, a na Zapadu se pojavljivao pod imenom Primislav, ili Predislav, kako ćemo vidjeti dalje.
Među svima njima, bez sumnje, postojala je veza. Povremeno su se miješali i pomagali su jedan drugome, ali su istovremeno maskirali međusobne odnose. Stjepan-Anibal, pošto se predstavio kao albanski knez, odrekao se svog ranijeg imena i od svake rodbinske veze sa ovim Zanovićima. Da bi se iole mogli shvatiti podaci o njima, potrebni su i oni koji se odnose na njihovo djelovanje u Rusiji i Zapadnoj Evropi, jer se drugačije stvar ne može predstaviti istinito. Tako. A. Barsukov (str. 25) pogrešno pripisuje Marku Zanoviću ono što Van-Bjeme govori o Stjepanu-Anibalu.
Pobrinućemo se da sve to razjasnimo kada budemo govorili o životu i radu posljednjega od njih (Stjepana-Anibala-prev.). O djelatnosti Zanovića u Rusiji dovoljno je jasno vidljivo izlaganje u članku g. A. Barsukova. Zadržaćemo se samo na glavnim činjenicama iz te djelatnosti - na fabrikaciji novčanica i na sudbini Zanovića poslije toga.

Pet godina zatvora

Živeći u Šklovu, na imanju nekadašnjeg ljubimca Katarine ŔŔ, generala Zorića, oni su primijećeni kao posjednici falsifikovanih novčanica, što je i izazvalo istragu i pretres. „Prvi put”, kaže g. A. Barsukov, „u stanu Zanovića nije nađeno ništa sumnjivo. Nađeno je jedino oko 2.000 rubalja u zlatu, nekoliko stotina falsifikovanih novčanica i šest pisama iz Brisela”. Ali iza toga, „kod grofa Zanovića (Anibala) nađeno je više od 700.000 falsifikovanih novčanica, sve po sto rubalja, falsifikovane karte i njegovo lično pismo imperatorici”.
U tom pismu on govori da je te novčanice dobio od jednog Jevreja kao prave i da ide u Petrograd da bi se uvjerno u njihovu originalnost, pa „ako se pokažu kao falsifikati, na mjestu će ih uništiti”. Odmah iza tog „u stanu Zanovića pronađeni su ispod patosa instrumenti za falsifikovanje novčanica”. Treba reći da su dio tih novčanica oni uspjeli da realizuju.
Na kraju, odlukom senata, potvrđenom carskim „tako treba”, građanin Anibal Zanović osuđen je samo zbog unosa iz inostranstva falsifikovanih novčanica, a grof Marko Zanović - zbog skrivanja bratovog prestupa. Osim toga, oba brata su ipak osumnjičena za izradu falsifikovanih novčanica, pa je naređeno: „Zanoviće zatvoriti u Nejšlotsku tvrđavu na vrijeme od pet godina, a da nam se podnese izvještaj po protoku ovoga vremena”.
To je bilo 1783. godine. a 1788. godine istekao je njihov zatvorski rok, i oni su, tada, učinili uslugu svojim savjetima kako se bolje može braniti tvrđava od neprijatelja, o čemu je obaviještena i imperatorica, od koje je došao sljedeći ukaz: „Navedeni Zanovići, po isteku zatvorske kazne koja im je određena, naređujemo da se sprovedu u grad Arhangelsk, davši na znanje tamošnjem gubernatoru, general-potpukovniku Tutolminu, da ih pošalje brodom van naše imperije, naredivši im da se ubuduće ne vraćaju u naše granice, ali budući da se sada trgovački brodovi ne upućuju na more, zadržati ih (Zanoviće) pod prismotrom i narediti oberkomandantu i gradonačelniku da nadgledaju njihovo ponašanje”. Svi ostali osuđenici su bili opravdani i oslobođeni su, uz obavezu da ”ne čine ni najmanje razglašavanje o poznatoj stvari”.


Odgovor na laskanje



U tome se ne može ne primijetiti isuviše laka kazna za takav prestup, za kakav su u znatno manjim razmjerama slali u Sibir, podvrgavajući osuđenika prethodno bičevanju. Razlog za takav snishodljiv postupak svakako je bio Zorić, čije je učešće u svemu tome nesumnjivo bilo poznato samoj Katarini, na šta ukazuju njene sljedeće riječi o Zoriću koje je rekla svom državnom sekretaru Hrapovickome 1793. godine: „Može se reći da je imao dvije duše: volio je dobro ali je radio loše. Bio je hrabar u borbi s neprijateljem, ali lično je bio plašljivac. I kriv je u vezi sa falsifikatima novčanica koje su činili grofovi Zanovići”.
Za vrijeme ovih događaja Zorić je imao priliku da kod imperatorice izdejstvuje pomilovanje, a pošto mu je uvažila molbu, nije joj bilo moguće u izvjesnoj mjeri i ne biti popustljiva prema Zanovićima.
Ali postojala je i još jedna okolnost koja je u izvjesnoj mjeri morala uticati na imperatoricu. U vrijeme kada su Zanovići uhvaćeni u prevarama i dobili zaslužene kazne, njihov brat u Zapadnoj Evropi bio je na vrhuncu slave.
Bio je to čovjek, prema mišljenju nekih, sjajnog obrazovanja, izvanredan pisac i političar, ali istovremeno čovjek s velikim nastranostima, koje su ga dovodile u situaciju koje ne odgovaraju njegovom položaju. Sva njegova djelatnost obavijena je oreolom tajnovitosti, ispod koje se, međutim, na neki način, vidi da se pod maskom prostog smrtnika krije albanski princ, potomak slavnog Skenderbega, koji priprema nešto za oslobođenje ispod turskog jarma svoje otadzbine. Kod jednih on pobuđuje saučešće a kod drugih zahvalnost.
Sve mu to u Zapadnoj Evropi omogućava pristup ličnostima koje imaju vrlo visoke položaje. On istovremeno ne propušta slučajeve da se upozna sa rezidentima i predstavnicima ruskog dvora, čija je obaveza bila da svojoj vladi saopšte sve što je na Zapadu bilo zanimljivo, a takav je bio i Zanović. Uz to caricu Katarinu su tada posjećivali knez de Linj i grofica Kingston, koji su bili prijatelji Zanovića i koji su joj takođe mogli govoriti o njemu.
Na kraju, vrteći se oko raznih dvorova, kao i oko poljskih političkih krugova, on je saznavao kojekakve tajne i saopštavao ih predstavnicima Rusije, premda je,nema nikakve sumnje, najčešće lagao, jer značajnu državnu tajnu bilo koja od državnih ličnosti nije mogla da provjeri.

Vješta braća

Bez sumnje, carica je znala, iako polovično, da je on obmanjivač, ali on je tako interesantan, tako lijepo piše i tako je hvali u svojim radovima! Evo, npr. kako on govori o njoj u priči kako je on, odrekavši se uloge Šćepana Malog, odlučio „da se uputi na dvor imperatorice Katarine Druge, koja srećno vlada, koja je prelijepa, koja je nejprosvećenija, najmudrija (la plus philosophe) i najmoćnija, kakve nikada nije bilo na cijelom sjeveru od stvaranja svijeta” (Le femeudz Pierre III ou Stiepan Mali, 1784).
Sve je to moglo uticati na Katarinu da blaže postupi prema braći onoga koji o njoj širi slavu, a u suprotnom - mogao bi se okrenuti da o njoj i drugačije govori.
I još je potrebno reći: oba brata su bili isuviše vješti da ne bi znali da se iščupaju iz nespretnih ruku ruskih isljednika. Jedan od njih, „čim bi se sreo s bratom, zatvarao se u sebe o svemu i vješto se sklanjao od direktnog i određenog odgovora na pitanja, ali je zato beskonačno dugo pripovijedao o svojim ’pohodima’ po Evropi.
A kao zaključak, kao da je uvrijeđen do dna duše, on bi vatreno kriknuo: ’Ovdje ja više ništa neću reći. Sve ću reći samoj imperatorici!... Rževski, i mnoga druga gospoda, znaju da sam ja dobar čovjek’.
To je bio mlađi - Anibal Zanović, a o starijem - Marku, mogiljevski general-gubernator Pasek pisao je Potemkinu, između ostalog, i sljedeće: ’Što se tiče starijeg brata Zanovića, koji se nalazi ovdje, očito je da mu, mangupu, nije prvi put da bude na saslušanju, što, molim vas, vidite iz njegovog objašnjenja’...”
Nažalost, to je, kao i neki drugi dokumenti, ostalo nepoznato g. A. Barsukovu. I uopšte, njegov članak je pisan na osnovu izvoda a ne na osnovu samih dokumenata, te zato mnogo štošta ostaje nezavršeno i nejasno, a što je najvažnije - ostajemo u potpunoj neizvjesnosti o tome gdje su se sve dijevali Zanovići i gdje su upućeni iz Arhangelska.
Pošto su se ponovo našli u Zapadnoj Evropi, oni nijesu mogli a da ne ponove svoju djelatnost. A ako toga nije bilo, moguće je samo nagađati o njihovoj daljoj sudbini. Prema izvještaju nejšlotskog komandanta, oni su bili slabog zdravlja, pa je moguće da su se u Arhangelsku, ili negdje na putu razboljeli, a zatim i umrli, ili pak ostali u Arhangelsku, gdje bi o njima i trebalo potražiti podatke. Obratimo se sada trećem bratu.

Jako pleme

Mi ćemo se uglavnom držati članka Van-Bjemea. Nažalost, taj autor nema običaj da citira dokumenta i uopšte ne govori o tome odakle uzima podatke. Očigledno da je mnogo toga preuzeo iz radova samog Zanovića, koji su prepuni svakakvih laži i pisani su sa ciljem da zamagle suštinu. Osim toga, autoru nije poznata ni sredina iz koje je potekao Zanović (Jadransko primorje), niti istorija iz koje on uzima podatke. Zato katkad pada u grube greške, kao što je, recimo, izjednačavanje Zanovića sa Šćepanom Malim, čija je istorija dosta poznata prema dokumentima i savremenim svjedočenjima, što ne dozvoljava nikakvu mogućnost za takvo miješanje.
Kada govori o Paštrovićima, odakle potiče Zanović, autor daje ovakvo objašnjenje: „Pastrovicio je sada austrijsko selo u Dalmaciji, na Jadranskom moru, kotorski okrug”. i dalje ništa, ne uzimajući u obzir da je Zanović taj naziv preimenovao u Pastrovecchio, tumačeći ga kao „les vieudz bergers d’Albenie”, i pošto je stao na to stanovište, počinje da pravi svojevrsnu istoriju. Tumačenje je oštroumno, ali treba znati da je italijanski naziv tog mjesta kasnijeg postanja - Raguza vecchia se ranije nazivala Cavtat, Durazzo je poteklo od Dyrrachium, Dolcigno, od Olkinion, Ulcinj, i otuda na italijanskom Porto d’Ulcino. Tamo je i italijanski naziv Val-di-Noce, gdje nema ni jednog orahovog drveta, kako bi trebalo prema nazivu, već je tu odavnina maslinova šuma. Tako je i naziv Paštrovići postojao ranije nego što su se tamo utvrdili Venecijanci.
Ne možemo reći odakle potiče ovaj naziv, ali svakako ne od vicchio ili vecchio, a- već je slovenski završetak patronimskih imena i označava pleme koje tu boravi, gdje je otprilike oko 3.000 stanovnika u 20 sela, sa glavnim mjestom Sveti Stefan, na stijeni uz samo more i sa tri manastira. Kasnije su Italijani pleme pretvorili u opštinu i počeli su da je nazivaju communitâ, a njene posebne djelove knežine (prema knez - starješina opštine), što su sasvim proizvoljno i nepravilno preveli riječju contea, od conte - grof ili knez, odakle je i poteklo mnoštvo kneževa i grofova u krajevima gdje su vladali Venecijanci i gdje su trgovali tim titulama.
Paštrovići su uvijek bili jako pleme, koje je pripadalo Zetskoj državi, često je djelovalo nezavisno od svojih gospodara, oslanjajuić se pri tome na saradnju sa Venecijom, kojoj su se kasnije i konačno potčinili. Bez obzira na vladavinu Venecije a zatim Austrije, zahvaljujući takvom njihovom karakteru, oni su do izvjesnog stepena sačuvali svoju unutrašnju autonomiju i pravne običaje, svoju nacionalnost i pravoslavnu vjeru. A među pojedinim ličnostima nalazimo neke koje oštro iskazuju svoju hirovitost i kičeljivost u odnosima sa ljudima iz drugih plemena. Kod njih je jako razvijena želja da kao svoje pretke uzimaju ljude poznatog porijekla, a takvi i postoje, kao što su Medini, Zanovići i dr.


Čas iz samohvalisanja


Osim zemljoradnje i stočarstva oni su se bavili i pomorstvom, koje je, međutim, oslabilo još ranije, zbog jačanja venecijanske flote, zbog čega su često tražili posao na strani. Danas odlaze u Carigrad, Grčku, Egipat i uopšte na Istok, a mnogi se sasvim preseljavaju u Ameriku. U početku su posao tražili u Veneciji, što im je olakšalo poznavanje italijanskog jezika, čak su ga djelimično koristili i u kući, u svojoj porodici, naročito u gradovima s venecijanskom upravom, a posebno za vrijeme plovidbe morima. Tu su bili i roditelji Zanovića, otac Antonije i majka Franka, rođena Marković. Otac je držao mazge i bavio se prevozom robe, prodavao je seoskoj djeci razne slatkiše, a po kazivanju Kazanove - on je bio obućar. U takvom položaju on, naravno, nije mogao biti knez, čak ni u smislu seoskog starješine.
Nalazeći se u tako nezavidnom položaju, on 1760. godine odlazi u Veneciju, da potraži sreću, i sa sobom vodi dvojicu sinova - Primislava i Stjepana. Tamo je otvorio nekakav dućančić, ali ga je malo držao; više je provodio vrijeme u krčmama, gdje se bavio kartanjem, od čega je i stekao dobre novce. Primjetivši njegov nečastan lik i „zanat”, policija mu je naredila da napusti teritoriju Republike Venecije. Pošto se vratio kući, Anton je kupio zemlju i uspio je da se obogati. Tada je poslao Primislava i Stjepana da uče u akademiji u Padovi. Prvoga je otac planirao za vojnu službu, a drugoga - za duhovnika. Postoje neki podaci o Stjepanu da je bio kod jezuita, čiji je red uskoro uništen (1773. g.).

Očevim stopama

Stariji, Primislav, pošto je završio školovanje, vratio se u Veneciju i pošao je stopama svog oca, tj. počeo je da se karta, i takođe je bio protjeran, a zatim se upustio u različite pohode i prevare u mjestima gdje još nije bio poznat.
Stjepan je sa 17 godina postao sveštenik. To je bilo 1768. godine, jer se rodio, kako je govorio, 1751. Sa svešteničkim pozivom se nije uživio i odao se sasvim drugim poslovima, drugoj karijeri. A da bi imao sredstava, uz pomoć brata je ukrao od jednog trgovca 15.000 florina, a uz to je i od jednog svog zemljaka izmamio 2.000 florina. S tim novcem je i pošao da vara ljude. Od tog momenta u pričanjima Van-Bjemea se javljaju nevjerovatne stvari.
Zanović bježi u Dalmaciju, gdje sakuplja bandu hajduka (brigands) i sa njima pravi razbojništva, a zatim se pojavljuje i u Crnoj Gori. Pošto je sebe proglasio za ruskog cara Petra trećeg, podiže dio turske Albanije - nekoliko sela i gradova koji su pod vlašću Venecije, i cijelu kneževinu (duchee) Crnu Goru. Bori se sa ruskim maršalom Romancovim i razbija venecijansku vojsku, pod komandom grofa Vircburga, koji od stida umire. I sve u tom smislu - govori se o njegovim ružnim postupcima.
Godine 1769. on bježi u Beč, gdje širi glasine o svojoj smrti, a istovremeno kod tamošnjih pravoslavnih sveštenika traži da ga priznaju za Kastriota, kao jedanaestog potomka Skenderbega, kao i za zakonitog patrijarha crkve i za glavnog vođu Crnogoraca.
Crnogorci su ga već bili zaboravili kada se on ponovo javio kod njih 1774. godine, ali sada pod imenom Stjepana Anibala. Mitropolit Sava i crnogorski narod ga primaju vrlo fino. Daju mu novac, pasoš i čak titulu poslanika pri ruskom dvoru. „Ne nalazeći Crnogorce raspoložene da ustanu u njegovu korist, on je prihvatio zvanje poslanika. Ali to je bilo vrlo smjelo, jer su u Rusiji mogli da ga uhapse kao čovjeka koji se izdaje za Petra Trećeg. Tada bježi pješke, i ne znajući kuda će - stiže prvo u Strasburg, zatim u Frankfurt, a otuda u Poljsku, gdje je uzeo ime Njarta. Tu je stekao povjerenje grofa Mihaila Kazimira Oginskog, kojega počinje i da eksploatiše novčano. G. Van-Bjeme ne govori odakle uzima te podatke, ali neke od njih nalazimo u radovima Stjepana Zanovića o Šćepanu Malom (Stjepan Mali, 1784), na kojemu ćemo se ukratko i zadržati.
U tom radu on sebe nije izjednačio sa Šćepanom Malim (str. 30), ali govori o jednom generalu koji je bio komandant crnogorske vojske u vrijeme bitke s Turcima, i pri tome u fusnoti daje sljedeću napomenu: „Sada je (1784. g.) taj general veoma poznat u Evropi, kako po tome (toj bici s Turcima), tako i po mnoštvu (ocean) političkih projekata, po pjesničkim, istorijskim i posebno filološkim radovima, etc., etc., etc.” (na str. 30). Tu se jasno vidi da o govori u stvari o sebi.

Zapis o sebi

Pošto je ispričao o smrti Šćepana Malog, autor kaže da mu Crnogorci nijesu vjerovali i očekivali su njega (Stjepana Zanovića - prev.). A od 1774. g. pojavio se neko drugi, zapravo Stjepan Anibal, i on priča o porijeklu njegove porodice od starog plemena, među 12 plemena, po prezimenu Mitronjik, koja je poznata među „starim pastirima u Albaniji” još od vremena Dioklecijana (isto, 50). Kada se on 5. maja 1774. godine pojavio u Crnoj Gori, patrijarh Sava i narod su ga zamolili da uspostavi red koji je narušio Šćepan Mali. On je i ostao ali uskoro „njegov nemirni duh i žeđ za obrazovanjem, samoljubiva želja da razvije svoju energiju na širem poprištu, povukli su ga na drugu stranu: uputio se na dvor carice Katarine” (str. 54).
Nemajući tada još ni 23 godine, on je, uprkos Cezarovim riječima da je bolje biti prvi u selu nego posljednji u gradu, dao prednost prosvećenijoj naciji nego što su Crnogorci. Na brodu „starih pastira” (tj. na paštrovićkoj lađi) uputio se u pratnju arhimandrita Petra Petrovića, Nikolaja Davidovića, Proto-Papa (protopopa?) i nekoliko drugih Crnogoraca. Stižu oni u Rijeku, odakle odlaze u Beč. Tu on ostavlja društvo i odlazi u Berlin, a otuda u Poljsku i Litvaniju ka barskim konfederatima (str. 56-57).
Posljednji dio te priče je savršeno vjerodostojan. U Crnoj Gori je poznato da se poslije smrti Šćepana Malog pojavio Zanović, ali su mu rekli: „Odlazi dok si živ”, i on je otišao i preko Berlina se uputio ka poljskim konfederatima, kojima je takav čovjek bio i potreban. Ali njegova priroda je bila takva da nije mogao podnijeti surovosti hajdučkog života. I šta bi mogao on, koji je ukrao desetine hiljada, da uradi razbojništvom? Iz istog razloga nije mogao ostati ni u Crnoj Gori. Pošto je otuda utekao zdrav čitav, on se, po sopstvenim riječima, osjećao znatno srećnijim nego da je ostao u njoj (Crnoj Gori).
Mogao je da postane knez, kralj ili car velike kneževine Crne Gore. Patrijarh, sveštenici i cio narod su ga molili da prihvati taj važan visoki položaj, ali on ne bi mogao živjeti među narodom čiji se sav moral sastoji u tome da pljačka i krade, sva religija im je u postu i ubijanju Turaka, Venecijanaca, Dubrovčana, bez ikakvih razloga, a često i u ubijanju jedan drugoga. Njegova slava i njegova reputacija koje je stekao svojim djelima i radovima hiljadu puta je čistija i značajnija njegovom srcu nego ma koji položaj u Crnoj Gori. Njegovi preci su bili vođe i suvereni u svojoj zemlji, kakvi su bili Ulis na Itaki, Admet u Tesaliji, zatim Ahil, Agamemnom, Herkul, Tezej i drugi heroji, polubogovi, o kojima govori Homer, ili kao Avram i svi patrijarsi iz Svetog pisma, koji su bili jednaki carevima (str. 63). Iako se rodio u Paštrovićima, on nije imao pojma ni o svom rodnom kraju Primorju, niti o susjednoj Crnoj Gori.



Zatvor i biblioteka


Godine 1780. srećemo ga u Groningenu (u Holandiji), gdje se u arhivi nalazi sljedeća informacija o njemu: „Pojavili su se dvojica. Jedan se nazvao le chevalier de Clairmorrant a drugi Sara Talblados i smjestili su se u Grenmanovom hotelu. Prvi je pošao u Hag pod izgovorom da tamo posjeti svog rođaka, francuskog poslanika, obećavši da će se uskoro vratiti i platiti dug, a drugi je ostao, ali ni on nije platio. Tada su ga, na zahtjev vlasnika hotela uhapsili i smjestili u nekakvu kulu. Uskoro, međutim, na molbu tog istog vlasnika hotela, on je bio oslobođen, jer je za njega dao dužni iznos savjetnik magistrata Fonkens, koji se sažalio nad njim kao nad progonjenim princom. Odavde je otišao u Amsterdam, zatim u Belgiju, u Antverpen, svuda obmanjujući i izmamljujući novac. U Belgiji se sprijateljio s princom de Lijem, koji mu je napisao vrlo laskavu pjesmu. Tu je napravio projekat da Crnu Goru stavi pod protektorat cara Josifa Drugog, obećavajući brda zlata i predlažući da će odmah dovesti odred Crnogoraca od 10.000 ljudi. Ali taj projekat nije bio prihvaćen. Na kraju on propada u gradić Ath u Henegau, gdje je ostao šest mjeseci, ležeći u postelji zdrav, odajući se čitanju i razmišljanju. Isto tako se, poslije kraćeg perioda normalnog života, osamio u zamku de bel - Oeil, koji je pripadao princu de Linju, i šest mjeseci stalno ostao u biblioteci.
Od 19. marta do 12. juna 1784. godine nalazio se u Frankfurtu na Majni, gdje je iz jedne banke uzeo 5.764 holandska florina, na mjenicu na ime svoje nježne prijateljice grofice Kingston. Osamljujući se u kakve skrovite uglove, Stefan Zanović je imao dva cilja: sakrivao se od progona zbog dugova i prevara, a istovremeno je smišljao planove za buduće smicalice. Ali i tu je obavljao svoj posao: pod strogim inkognitom, izdavao se za progonjenog princa, nastojeći da na sebe skrene sveopštu pažnju svojom ekscentričnošću i štedrošću, uspostavljajući poznanstva s bogatim trgovcima, izabravši ih kao žrtve svojih budućih prevara.

Princ koji se skriva

Postoji u Bavarskoj blizu Traubinga na Dunavu prelijepo mjestašce Abah kod kojega je postojalo monaško sjedište Fraunbrun, koje je bilo pod upravom oca Emeramusa. Jedanaestog avgusta 1784. u skromnim kočijama stigao je k njima mlad čovjek i predstavio se domaćinu kao princ koji mora da sakriva svoje pravo ime od neprijatelja koji ga progone, pa zato traži kod njega gostoprimstvo, izražavajući da on samovanju daje prednost nad svjetskom galamom, i ništa ne traži osim mira, kako bi se odao čitanju i razmišljanju.
Pustinjak, vrlo tronut tim što mu je pripala čast da prihvati tako znamenitog čovjeka, nastojao je da mu ugodi što je više moguće. Taj čovjek, koji je došao, bio je Stjepan Zanović. Izgledao je vrlo pobožan i štedar, dijelio je bogatu milostinju prosjacima i pri tome pravio različite trikove. Nekada je po cio dan ležao i ne samo da je čitao, nego je i pisao u krevetu, dobijao je i slao mnogo pisama. Kazivali su da je za cijelo vrijeme njegovog boravka tamo razdao u vidu milostinje prosjacima 200.000 dukata. Toj laži je, naravno, i on sam pomagao.
Povremeno je posjećivao Augzburg, Regenzburg i Minhen, pri čemu je uspostavljao poznanstva sa bogatim trgovačkim kućama i nastojao je da im na najljepši način predstavi pogodnosti koje im može donositi trgovina u Holandiji, gdje je on bio, glavni faktor.
U to vrijeme došlo je do sukoba između Holandske republike i Austrijske monarhije zbog plovidbe po rijeci Šeldi, koji je prijetio da se pretvori u rat. Stjepan Zanović je u tom momentu napravio plan za to i on izlazi iz svoje samoće.
Do sada smo govorili samo o sitnim poslovima velikog varalice. Ali on ima dvije krupne afere o kojima ćemo posebno govoriti.
U decembru 1772. godine stigao je iz Francuske u Amsterdam Primislav Zanović i javio se tamošnjoj bogatoj trgovačkoj kući Chomel et Iordan sa bogatim preporukama lionske kuće Greiner, Arl et C°. „Ta preporuka i izvanredni maniri i krasnorječivost onoga koji ju je dao tako su zaslijepili amsterdamske negocijante (krupne trgovce - prev.) da su našli za shodno da mu otvore neograničeni kredit. Na prvi zahtjev daju mu 27.000 florina, dio u novcu i dio u dragom kamenju (dijamantima), koje su poslali u Đenovu svom poslovnom prijatelju da ih uruči kompanjonu Zanoviću koji se tamo nalazio.

Velika prevara

On firmi daje za tu sumu mjenicu na 3.500 cekina, koju je u stvari dao lord Linkoln na ime jednog bankara iz Londona. Ta mjenica je bila, međutim, falsifikat. Uz to, dao je mjenicu na 9.000 pijastra na Đenovu, javivši da očekuje brod iz Tedzel-a koji je natovaren vinom, čija prodaja treba da pokrije sve avanse koje je dobio. Jasno je da su se mjenica na Đenovu i brod pokazali kao izmišljotina. Ne zadržavajući se na tome, on im obećava velike dobitke od trgovine venecijanskim proizvodima, što im on može omogućiti. U međuvremenu sprema se da putuje u Đenovu da sredi neke poslove. Šomel i Jordan su na taj način bili oduševljeni njegovim predlozima da ne samo što ga nijesu zadržavali, nego su mu još dali preporuku svojim poslovnim prijateljima. On se, međutim, uputio ne u Đenovu, već u Napulj, za koji je odlučio da bude centar njegovih operacija. A da bi uvjerio svoje amsterdamske povjerioce da boravi u Đenovi, otuda su njegovi saučesnici pisali u njegovo ime pisma u Amsterdam.
U Napulju je naumio da stekne naklonost venecijanskog rezidenta Simona Kavalija i predstavio mu je svog mlađeg brata Stjepana pod imenom Nikole Pejovića, koji je navodno u vezi sa jednom bogatom kućom u Dalmaciji, a koji je predlagao značajne komercijalne poslove u Holandiji što mogu biti od koristi i Venecijanskoj republici. Da bi to postigao, on dobija ministarsku protekciju, kako bi stupio u poslovni odnos sa bilo kojom solidnom firmom u Amsterdamu, pa navodi firmu Šomela i Jordana.
Kavali se saglašava s tim (lično stupa sa Stjepanom u poslovne veze) i 1774. godine obavještava navedenu firmu da on, u svojstvu venecijanskog ministra, smatra korisnim da joj preporuči, uz neograničeno povjerenje, Nikolu Pejovića, venecijanskog podanika, koji potiče iz poznate dalmatinske porodice, koji je na čelu velike trgovine proizvodima toga kraja (Dalmacije - prev.). Iza toga, od Kavalija slijedi i drugo pismo, u kojemu on ponavlja svoje ranije uvjerenje, dodavši da lično poznaje Pejovića i njegovu porodicu. Sa svoje strane Zanović obavještava Šomela i Jordana o tome da je stupio u kooperaciju sa Nikolom Pejovićem, koji se rado saglašava da uplati ono što je dužan njegov novi kompanjon Zanović, koji hvali veliko bogatstvo i poslovni položaj Pejovića.


Misteriozni brod


Šomel i Jordan po tom osnovu stupaju u vezu sa tom napolitanskom trgovačkom kućom i hitno nalažu svom bankaru iz Đenove da uruči Zanoviću ranije upućene dijamante, kao i mjenicu lorda Linkolna. Takođe mu nalažu da Zanoviću otvore novi kredit u iznosu od 6.000 florina za kupovinu novih dijamanata. Svi ti iznosi je trebalod a budu pokriveni teretom broda „Minerva”, pod komandom kapetana Aledzandro Patrico, a brod je bio natovaren maslinovim uljem i drugom robom, koja je već upućena u Holandiju. Da bi bio vjerodostojniji, Pejović šalje Šomelu i Jordanu konosman (konosman - pomorski tovarni list, na kome kapetan lađe potvrđuje pošiljaocu prijem izvjesne robe i obavezuje se da će je, pošto mu se plati podvoz, predati na određeno mjesto - prev., po Vujakliji) broda, s molbom da uplate premiju osiguranja za taj tovar, što im je moguće učiniti djelimično na berzi u Amsterdamu a dijelom u Londonu.
Da bi komedija bila potpuna, S. Kavali, budući da se tada premjestio u legaciju u Milanu, saopštava pojedinosti o stanju tovara na navedenom brodu i o otpravci broda, dogovarajući se da oni prije toga pošalju Pejoviću, u krajnjoj liniji, polovinu naručenih dijamanata, i na sve to dodaje sljedeće: „Ja sam upoznat s tokom te stvari u svim njenim detaljima i ako bih uvidio potrebu za bilo kakvim predostrožnostima, koje su u ovom momentu savršeno izlišne, hitno bih vam javio”.
Potpuno uvjereni, na taj način, Šomel i Jordan, bez ikakvih problema prihvataju i uvažavaju Pejovićevu mjenicu, kada odjedanput od njega dobijaju - obavještenje o brodskoj nesreći, sa zahtjevom da se plati osiguravajuća premija. A kao dokaz o havariji broda on pokazuje potvrdu budvanskih vlasti, tj. od budvanskog podesta (odgovornog lica u budvanskoj opštini, prema ital. Podesta - više administrativno lice u mnogim gradovima u Italiji u srednjem vijeku, a u Kraljevini Italiji - gradonačelnik - prev.) Jovana Kontarene i pismo Kavalija. Obavještenje je, kako se kasnije ispostavilo, dao Kavali, a posvjedočio ga je budvanski načelnik i venecijanski nobilo Jovan Kontareni, a tekst obavještenja je uradio njegov sekretar Buzineli, bez Kontarenijevog znanja, pri čemu je bio falsifikovan njegov potpis.
Poslije izvjesnih istraživanja Šomel i Jordan su shvatili da imaju posla sa prevarantima. Iz Venecije su dobili tačan izvještaj da su i brod „Minerva” i trgovačka kuća Pejovića ništa drugo nego obična izmišljotina, čiji su glavni inicijatori bili braća Zanovići. Ali, šta da se sa njima čini i gdje ih naći?

Kazna bez pokrića

Nije poznato gdje se sve nalazio Primislav Zanović, dok se Stjepan u julu 1776. godine pojavio u Berlinu, gdje se predstavljao kao albanski princ Kastriota, koji se krije pod imenom grofa Bonenskog (Bonenski). Kada su u njemu prepoznali brata Primislava, saznalo se da oba brata nose prezime Zanović, koji ipak nijesu braća, jer na albanskom Zanno znači Ivan, što znači da su obojica Ivanovići, ali on (Stjepan-prev.) nosi ime Babindon Czernonjich. To ime je jedan od trgovačkih agenata u Amsterdamu našao na pismu Zanoviću od pruskog kralja, koje je, razumije se, takođe bilo falsifikovano.
Tužilac se obratio venecijanskom sudu, jer je glavni pomoćnik Zanovića, bez kojega oni ne bi mogli imati takvog uspjeha, bio venecijanski činovnik Kavali. Poslije mnogo buke, a uz posredovanje imperatora Josifa Drugog, stvar je predata ekstraordinarnom sudu u Veneciji. Ali sud, kao otpravnika državne misije, nije našao krivim Kavalija, ne negirajući Šomelu i Jordanu pravo na građansku tužbu, dok je Primislava i Stjepana Zanovića osudio na protjerivanje van granica venecijanske teritorije na 10 godina, a Buzinelija - na trajno. Postojanje broda „Minerva” i tovara na njemu, kao i trgovačke kuće Pejovića sud je priznao kao izmišljene, a kao nadoknadu gubitaka nanesenih od te afere holandskim trgovcima odlučeno je da se konfiskuje imovina Zanovića.
Ta odluka je u stvari bila gorka ironija, jer sudu nije moglo biti nepoznato da te lutalice i prevaranti nemaju nikakve imovine: ni trgovine, ni zemlje, ni kuće... Holandska vlada traži od svog predstavnika da od venecijanskog senata zahtijeva da preispita cijelu stvar za nanesene joj gubitke ili će u protivnom prekinuti sve veze sa Venecijom i tražiti svoja prava oružanim putem.
Senat je tada snizio svoj visoki ton i, plašeći se da Holanđani ne ostvare svoju prijetnju, obratio se molbom njemačkom caru da presudi, i on se saglasio pod uslovom da se obje strane bezapelaciono potčine njegovoj odluci. Holandsku vladu to nije smirilo i njen poslanik je caru predstavio memoare s dokumentima, među kojima se nalazio jedan tajni, koji je sadržao činjenice da je u Veneciji Kavali cijelo vrijeme rukovodio senatom u toj stvari, ušavši u nešto u čemu je pokazao malo čestitosti.
Car se odrekao od posredništva. Tada su se obratili francuskom kralju, ali ni on nije prihvatio da pomogne u sporu.

Kad proces potraje

Na kraju, Holandija, zamorena odugovlačenjem, januara 1784. godine stavila je embargo na sve venecijanske brodove koji su se nalazili u holandskim lukama. Istovremeno se obratila princu Oranskom, da bi on, u funkciji general-admirala, naredio eskadri u Sredozemnom moru da očuva holandske brodove od eventualnih represalija od strane Venecijanaca. Tada je venecijanski senat, preko svog poslanika na bečkom dvoru, protestovao protiv tih mjera i izrazio želju da se pregovori obnove. Međutim, sukob s njemačkim carem na Šeldi odvukao je pažnju holandske vlade na drugu stranu, i stvar Šomela i Jordana je bila zaboravljena.
Stvar se ponovo zakomplikovala i sve ju je teže bilo rješavati, jer su učesnici u aferi nestali sa lica zemlje. „Protegao” se spor do 1797. kada su talasi Francuski revolucije zapljusnuli Balkansko i „Jadransko” poluostrvo (tj. Italiju-prev.) i stavili tačku na političko postojanje Republike svetoga Marka.
Stjepan Zanović je cijelo vrijeme pratio kako se stvar odvija, podnoseći na početku protivtužbu u kojoj je tražio osiguravajuću premiju za nestali brod, a kada se pokazala mističnost toga broda i bilo kakve trgovine u vezi s njim, on je slao razna pisma čas u Amsterdam čas u Berlin, gdje se nalazio Jordan, čas je prijetio, izjavljujući želju da učini značajne stvari u saradnji sa Šomelom. Svoj „zanat” nije ostavljao, i nastavio je da radi. Sukob na Šeldi dao je povoda za novu smicalicu Stjepana Zanovića.


Udica za bankare


Pošto je pretrpio neuspjeh sa svojim projektom da Crnu Goru potčini pod vlast Josifa drugog obratio se Holandskoj republici, s predlogom da joj obezbijedi protiv cara 10 - 20.000 Crnogoraca. Da bi zaplašio Republiku i što više je ubijedio da prihvati njegov projekat, on je stvar predstavio ovako:
Car je već pod svoju zastavu pozvao 6 do 10 hiljada Crnogoraca, a ako zatreba, može ih imati i 30.000 i uz to 4 do 6 hiljada Arnauta hrišćana. To je užasna vojska: ona će sve istrijebiti - nedavno je 5.000 Crnogoraca razbilo 36.000 Turaka. Na čelu austrijske vojske, osim cara, nalazi se princ de Linj, veliki Zanovićev prijatelj, koji ga poziva da se prihvati komande nad 20.000 Crnogoraca. Ali on se s tim ne saglašava i namjerno ostaje u Regensburgu, da bi tu što prije dobio podatke iz Crne Gore. On zna sada da pravoslavni episkop Petar Petrović sa svojim Crnogorcima vodi pregovore sa carem, ali kaže: „Kod mene postoje pisma iz moje zemlje koja me uvjeravaju da Crnogorci i stanovnici Albanskog primorja neće sarađivati ni sa kim drugo osim sa onim kojega ja hoću”. Njegova riječ može sve Crnogorce odvratiti od cara i okrenuti ih na službu Republici.
Sve to on u detalje, koje mi ispuštamo, izlaže savjetniku u vladi Republike Fokensu, onome istome koji ga je izvukao iz zatvora u Groningenu i koji mu je otada stalno bio pokrovitelj. U tom pismu on moli fokensa da saopšti svojoj vladi njegov sadržaj, tražeći kategoričan odgovor.
Tim povodom organizovano je posebno savjetovanje, na kojemu je g. Van-Haeften, zajedno sa drugim deputatima koji su bili povezani s vojničkim poslovima, donio poznatu odluku i kazali mu da je saopšte albanskom princu.

Holandski odgovor

U tom odgovoru se kaže da država Holandija za sada ne može odlučiti da prihvati Crnogorce u službu, posebno tako veliki broj - od 15 do 20.000 ljudi, ali da će kasnije stupiti u pregovore da prihvati manji broj ljudi. A do tada oni bi željeli da saznaju pod kojim i kakvim uslovima bi im mogao biti ustupljen određeni broj vojnika. U očekivanju toga oni se blagonaklono odnose prema želji albanskog princa prema Holandiji, a očekuju od njega da prethodno, ako može, svojim uticajem na Crnogorce postigne da se ne obavezuju na službu caru za vrijeme nesporazuma s Republikom (Holandijom), a holanske vlasti neće zaboraviti da taj korak prihvate kao prijatnu uslugu. Kada ta usluga bude učinjena i holandske vlasti se ubijede u njen efekat, one će se prema princu ponašati sa osobitim priznanjem i nagradiće ga (reconnaitront et recompeseront) saobrazno značaju učinjene usluge.
Ovaj dokumenat je potpisao D. I. Van Heckeren. Stvar se, međutim, završila bez rata i bez poziva Crnogorcima da dođu. Ali, albanski princ nije napuštao stvar. Koristeći pismo Fokensa sa navedenim rješenjem holandskog savjeta, on je pritiskao njemačke trgovce i pokazujući im navodno obećanje o nagradi i ističući svoje veze u političkom svijetu, kao što je bio sajvetnik Ganc u pruskoj legaciji Regenzburga i ruski rezident baron Asenburg, počeo je da im čisti dzepove. A da bi stvar postavio na siguran temelj, izmislio je Britmana, angloameričkog trgovca u Kapenu, sa kojim je navodno obezbijedio tri broda: „Albanski princ”. „Grof Oginski” i „Pruski princ”.
Grof Orinski, kako smo već pomenuli, uključio se u taj poduhvat, iza čega su se na udicu Zanovića počeli hvatati trgovci i bankari. Od bankara Zanović je uzimao avanse za poslove u Holandiji, kupovao je dragocjenosti ne plaćajući ih, koje je dijelio kao darove, kako bi pridobio prijatelje, a većinu tih dragocjenosti zalagao u zalagaonice ili u banke. Obratio se s nekakvom porukom i skadarskom episkopu Georgio Angeli Padovani, kako se to vidi iz episkopovog pisma, u kojemu on princu izražava svoje poštovanje i moli ga da ništa ne započinje, jer je za njegov poduhvat u Albaniji malo šansi, a u zaključku ga moli da ga ostavi na miru od korespodencije, jer od toga mogu stradati i on i cijelo sveštenstvo od turskog paše. Takođe ga savjetuje da ne preduzima ništa ni protiv Austrije, ni protiv Venecije.
To, međutim, Zanoviću nije smetalo da kaže da je njegov uticaj takav da može podići Albaniju ako bi joj poslao 4.000 dukata, bez čega se Albanci ne bi podigli na oružje. Ali, on je ipak episkopima, preko Ankone, poslao darove, koji su se sastojali od lažnih rubina. Sebe je okružio cijelom hrpom pomoćnika, a za veliku korespodenciju uzeo je sekretara, kojega je, uskoro, smijenio drugi. Ali i taj ga je napustio, jer ih je Zanović maltretirao i držao u oskudicama. Na kraju je našao varalicu kao što je i on - Karlovica, koji je bio toliko neosjetljiv da je kroz prste posmatrao vezu princa sa svojom ženom. Princ, međutim, ne zaboravlja da uspostavlja veze sa višim krugovima: marta 1785. šalje pruskom princu odu a uz nju i poklon theriague i maraskin iz Zadra, ali princ mu je te darove vratio, uz izraze zahvalnosti.
Naručuje on mnoštvo svojih portreta u najfantastičnijim oblicima i šalje ih svuda, čak i izmišljenom Bridmanu, ali slikare slabo plaća.

Poštovanje bez nagrade

Uzimajući velike sume od kapitalista i trošeći ih po svom ukusu i po svojim računicama, on početkom decembra 1785. godine iz Groningena šalje pismo vladi Holandije u kojemu, na osnovu odluke od 28. decembra 1785. godine, traži nagradu i uplatu troškova da bi odvratio Crnogorce od službe austrijskom caru protiv Holandije.
Na to je 11. januara 1786. godine dobio sljedeći odgovor: „Princ ne može računati na uplatu avansa za poslove za koje nije bio opunomoćen. Promjenom okolnosti njegove usluge su postale suvišne. Ali oni (članovi parlamenta države) ne mogu a da princu ne izraze priznanje za saosjećanje s kojim se on odnosio prema toj državi, te da će o njemu sačuvati zauvijek sjećanje, kao i prijatnu i punu zahvalnost”.
Pri toj odluci država Holandija je ostala do kraja, bez obzira na članke koje je protiv nje pisao Zanović i na prijetnje koje joj je upućivao, kao da bajagi za sobom ima nekog jakog zastupnika. U jednom pismu on traži pravdu i zahtijeva da mu se plati milion, prijeteći da će Holandiju natjerati silom oružja, jer će ovaj zahtjev prepustiti na rješavanje jednoj jakoj ličnosti.
Išao je u audijenciju kod Stodgudera i princa Oranskog, koje je upoznao sa svojim zahtjevima. Obraćao se i pruskom princu, i caru, i što je najvažnije - nastojao je da djeluje preko štampe. Ali sve to mu nije pomoglo. Tada je ubijedio svoje kreditore da ga utuže za njegove račune, koje je podnosio holandskoj vladi. Evo kakav je račun predstavio lično: dao je 495 luidira koje je poslao grofu Radu Markoviću. Angeli de-Radovanni i Branku di Maridita, vojvodi des Hantes Montagnes de Comeno-Litari (sva imena su, naravno, izmišljena) i još 1.000 dukata koje je uputio preko Ankone. A da bi privukao Crnogorce za stvar Republike (Holandije), napravio je sljedeći veliki dug: dao je italijanskom trgovcu Matteo Caprano 4.7000 f., bankaru u Augsburgu Untersteiner’u - 38.000 f., kapetanu garde de Souha - 18.000 fr. i augsburškom veletrgovcu de Zabuesing-u - 20.000 f, na Brizmanovu mjenicu. Kreditori su namjeravali da napadnu Fokensa, prinčevog pokrovitelja, sudski ga goneći, ali dvojica njih - Suha i Zabjusing - nijesu smjeli zbog toga što se time otkrivalo njihovo djelovanje protiv cara (austrijskog - prev.)
Međutim, bližio se kraj prevarama Zanovića.



Zapisnik iz zatvora


Početkom 1786. godine Zanović se pojavljuje u Amsterdamu, gdje stanuje kod nekog krojača i, izgleda, u krajnjoj bijedi. Bio je zauzet štampanjem jedne brošure protiv holandske vlade, s obraćanjem nasljednom princu Pruske Fridrihu Vilhelmu.
Ta brošura je nosila datum 1. aprila 1786. godine, a nekoliko dana kasnije, po zahtjevu jednog od njegovih kreditora, trgovca sukna (čoje) - 4. aprila uveče, na izlazu iz francuskog pozorišta, Zanović je uhapšen i, prema tadašnjem običaju, bio smješten u hotel Au Lion dĺOrö, gdje su ga čuvali pod stražom jednu noć. Pri pretresu kod njega su našli nož, zlatnu tabakeru i nekoliko dragocjenih stvari. Od toga se oslobodio jer je uplatio sumu koja se od njega tražila. Ali odmah je uslijedilo drugo hapšenje, na zahtjev trojice novih kreditora. Pri tome se žalio na svog sekretara, barona Karlovica, koji je utekao kao lopov, ugrabivši njegov novac i dragocjenosti, a to ga je dovelo do toga da ne može da isplati svoje povjerioce-kreditore.
Plašeći se da Stjepan ne pokuša samoubistvo uzimajući kakav otrov, oduzeli su mu sve stvari, čak i bandaž (specijalni pojas - prev.) i košulje, i odjenuli ga u novu odjeću. Izostavljamo sve što Van-Bjeme govori o pismima, navodno njemu pisanim, koja je u stvari, očigledno je, pisao on sam, da bi se opravdao, a i da druge dovede u zabludu, kao i o pismima koja je on iz zatvora pisao raznim ličnostima, jer sve to ne pojašnjava stvar i ne daje ništa novo da bi se bolje shvatila njegova ličnost i njegov karakter. Zadržaćemo se samo na činjenici da je 16. maja, po odluci magistrata, prebačen u zatvor za kriminalce i da su ga drugog dana saslušavali, a to saslušanje ovdje donosimo u cjelosti:

Pitanja i odgovori

Sudu pristupa lice koje sebe naziva Stjepan Anibal, princ od Albanije.
Gore navedeno ime se odnosi na ličnost rođenu u Babindonu, u zemlji crnogorskoj 18. februara 1751. godine i kršten je pod navedenim imenom.
Pitanje: Jeste li se kada, gdje i u kakvoj vjeri ispovijedali?
Odgovor: U katoličkoj vjeri do navršenih 13 godina u Babindonu. Između 1772. i 1773. godine prešao sam u pravoslavnu (grecljue) vjeru i bio sam izabran za patrijarha Crne Gore.
Pitanje: Gdje ste stekli obrazovanje i vaspitanje?
Odgovor: U različitim mjestima Gornje Albanije. Moj otac se zove knez Anton dĺ Albanie, a moja majka Franka Marković.
Pitanje: Jesu li vam živi roditelji?
Odgovor: Ne znam. Od njih nijesam ništa čuo od 1774. godine, što objašnjavam gnjevom mog oca za moje učešće u poslovima Crnogoraca, koji su me izabrali za general-kapetana (general-pukovnika - prev.) i patrijarha.
Pitanje: Imate li braće, sestara i kako ih zovu?
Odgovor: Ne.
Pitanje: Gdje su vaši roditelji živjeli kada ste se rodili?
Odgovor: U Pastro-Vecchio, između Albanije i Crne Gore.
Pitanje: Živeći spočetka u Pastrovekiju gdje su se potom iselili?
Odgovor: Živjeli su tamo dok sam se ja povezao sa Crnogorcima, a za kasnije ne znam.
Pitanje: Odakle je vaš otac dobijao i dobija li sada sredstva za izdržavanje?
Odgovor: Dobija prihode od svojih imanja.
Pitanje: Jeste li se školovali i gdje?
Odgovor: Ne.
Pitanje: Od čega se izdržavate?
Odgovor: Prijatelji mi povremeno daju novac.
Pitanje: Odakle ste došli?
Odgovor: Iz Groningena, gdje sam tri mjeseca živio kod savjetnika Fokensa, a na putu sam se vidio sa Stodguderom, da bih mu kazao o mojim namjerama.
Pitanje: Kome ste bili preporučeni u tom gradu?
Odgovor: Nikome. Namjeravao sam da pođem u Hag kod M. Lohmana, greningenskog deputata u generalnoj državi.
Pitanje: Jeste li ovdje boravili više puta i po koliko vremena?
Odgovor: Četiri puta: 1780, 1781, 1783. i sada - 1786.
Pitanje: Zar nijeste 1780. godine boravili i u drugom mjestu?
Odgovor: Sjećam se da sam ovdje bio još jedanput sa grofom Primislavom Zanovićem. Stanovali smo u hotelu "du Bible de Liesvelt" na Njarmos Staat. Primislav je govorio da sam mu ja brat i ja sam se nazvao Stjepan Zanović.
Pitanje: Šta ste radili ovdje i kakva je bila priroda vaših zahtjeva?
Odgovor: Nijesam imao nikakvog posla, jer sam došao jednostavno kod ortaka i prijatelja Primislava radi putovanja i razonode. Napisao sam nekoliko radova koje sam dao tamošnjem štamparu Changuion.
Pitanje: Kome ste bili preporučeni?
Odgovor: Nikome. Ali je Primislav imao preporuku kod mnogih, među kojima su bili i Šomel i Jordan.

Drugo saslušanje

Drugo saslušanje - 23. maja 1786. godine:
Pitanje: Na koji način ste postali patrijarh?
Odgovor: Prema običaju, preko episkopa.
Pitanje: Ko vas je imenovao za general-kapetana Crne Gore?
Odgovor: Vojvode, ili palatini, i serdari, ili kapetani okruga. Za patrijarha sam naimenovan između 1774. i 1775. godine a za general-kapetana nekoliko mjeseci ranije.
Pitanje: Kakva sredstva (apanages) su u vezi sa tim zvanjima i kako ste ih koristili?
Odgovor: Nikakva. Naprotiv, bio sam u obavezi da dajem pare.
Pitanje: Od koga zavisi Pastrovikio?
Odgovor: Na njih pretenduju Venecija i Turci. Ali u stvarnosti to je nezavisan okrug.
Pitanje: Na koji način ste se rodili u Babindolu kada su vaši roditelji živjeli u Pastrovikiju?
Odgovor: Babindol je seoce u Pastrovikiju.
Pitanje: Prema kome je Crna Gora zavisna?
Odgovor: To je slobodna zemlja.
Pitanje: Po kom pravu nosite tilulu princa Albanije?
Odgovor: Po pravu rođenja ja pretendujem na kneževinu Albaniju, koja je oteta mojoj porodici, i već 344 godine se nalazi pod vladavinom Turaka. U svojstvu general-kapetana nosio sam se mišlju i planom da moju zemlju oslobodim putem ustanka.
Pitanje: Zar nekoliko puta nijeste nosili titulu grofa?
Odgovor: U Berlinu sam se nazivao grofom Zanovićem-Crnojevićem i u različitim mjestima sam uzimao različita imena, bez posljedica.
Pitanje: Zbog čega to činite?
Odgovor: Zato što su me Venecijanci optuživali kao da sam učestvovao u aferi koja je vezana za Petra Trećeg, noseći njegovo ime, te kako bih se izbavio od progona od strane Rusije, ali ću uskoro dokazati svoju nevinost.
Pitanje: Imate li dokaze za vaše titule princa, patrijarha i general-kapetana?
Odgovor: Što se tiče albanske kneževine, to bih mogao dokazati na osnovu presude (moritorium) mojih sunarodnika, koji su me priznali kao takvog. Taj dokumenat se nalazi kod vojvotkinje Kingston. Naimenovanje za patrijarha i general-kapetana zavisi od slobodnog izbora Crnogoraca.



Dobra zahvalnost


Pitanje: Opišite vašu Albaniju i objasnite njen položaj.
Odgovor: Ona se nalazi na morskoj obali između Egejskog i Jadranskog mora, a od strane kopna-između Rumelije i Bosne.
Pitanje: U kojoj zemlji i pod čijom upravom se nalaze imanja od kojih vaš otac dobija prihode?
Odgovor: Na teritoriji Pastro-Vekio.
Pitanje: Jesu li vam prijatelji davali novac kao poklon ili u zajam?
Odgovor: I tako i tako.
Pitanje: Od koga ste i pod kakvim uslovima dobijali novac ?
Odgovor: Od mnogih ličnosti: od grofa Oginskoga, vojvotknjige Kington i princa de Linja, pod uslovom da im novac vratim kada budem u mogućnosti.
Pitanje: Pod kakvim izgovorom ste dobijali te sume?
Odgovor: Obraćao sam se svojim poznanicima kada mi je novac bio potreban.
Pitanje: Odakle ste početkom 1785. godine došli u Groningen?
Odgovor: Iz Regenzburga.
Pitanje: Imate li negdje stalno mjesto boravka?
Odgovor: Ne.
Pitanje: Otkada odsustvujete iz Crne Gore i ko u vrijeme vašeg odsustva vrši dužnost patrijarha i general-kapetana?
Odgovor: Od 1775. ili 1774. dužnost patrijarha vrši Petar Petrović, a general-kapetana - Jacora Danits.
Pitanje: Koje godine prije 1780. godine ste se ovdje sretali sa princom Primislavom, i kakva je vaša veza?
Odgovor: To je bio stvarni princ Primislav Zanović, rođen u Dalmaciji, gdje sam se s njim i upoznao.
Pitanje: Zbog čega ste uzeli ime Stjepan Zanović , kada ste se ranije zvali Stjepan Anibal?
Odgovor: Da bih izbjegao potjeru od strane Rusa.
Pitanje: Zbog čega je Primislav govorio da ste braća?
Odgovor: Iz istih razloga iz kojih me grof Oginski naziva bratom od tetke.
Pitanje: Jeste li se zajedno sa Primislavom obraćali raznim veletrgovcima?
Odgovor: Ne.
Pitanje: Na kakvo zvanje ste pretendovali?
Odgovor: Ni na kakvo. Smatrali su nas grofovima Zanovićima.
Pitanje: Kuda ste odlazili kada ste napuštali Amsterdam?
Odgovor: U Trst, odakle je Primislav odlazio u Napulja ja u Crnu Goru.
Pitanje: Gdje ste se nalazili tokom 1773. godine?
Odgovor: U Crnoj Gori.
Pitanje: U kakvoj je funkciji bio vaš otac kada ste ga posljednji put ostavili?
Odgovor: U zvanju kneza Antona.
Pitanje: Zbog čega se tako malo brinete o roditeljima tako da ne znate da li su živi ili su umrli?
Odgovor: Ja se još brinem o njima, ali oni, ne znam iz kojih razloga, više ne brinu o meni.
Pitanje: Imate li braće ili sestara?
Odgovor: Ne. Ali ako me smatrate bratom grofa Zanovića, onda bih imao tri brata i jednu sestru: prvi Primislav, drugi Anibal, a ime trećega ne znam.
Pitanje: Jeste li pisali druga pisma osim pomenutih?
Odgovor: Ne.

Smrt - početak kazne

Postoje dva pisma koja je Zanović pisao iz zatvora u kojima, žaleći se na nepravde prema njemu, izjavljuje da je odlučan da se ubije, i na kraju je ispunio svoju namjeru prerezivanjem vena staklom. Izvještaj o tome nalazi se u „Amsterdamskim novinama” od 24. maja u broju 63. Smrću prestupnika se, međutim, nije završila njegova kazna: po običaju toga vremena, njegovo tijelo je bilo preneseno u Hotel de Ville, gdje je nad njim pročitana sljedeća sentencija:
„Imajući u vidu da je Stjepan Anibal itd., koji je uhapšen zbog sumnje da je bio samozvanac, edž conselientia scelaris (pošto je saznao o prestupu) i da je izbjegao pravednu kaznu sijekući sebi venu basilika, magistrat je odlučio da se tijelo navedenog Anibala prenese u podnožje vješala i da tamo bude bačeno u jamu. Troškovi suda treba da se nadoknade prodajom stvari osuđenika”.
Ta sentencija je izvršena ujutru 1. juna u prisustvu velikog broja radoznalaca.
Što se tiče istraživanja Van Bjemea, treba treći da se iz njih ne vidi zbog čega je Zanović bio uhapšen i predat sudu. U navedenoj sentenciji, koja je pročitana nad mrtvim tijelom, vidi se da je Zanović bio samo osumnjičen za to što je bio imposteur.
Ta riječ označava samozvanca i prosto prevaranta. Mi smo uzeli prvo kao više odgovarajuće za tešku osudu. Ali mi čak ne znamo na šta je on bio osuđen. Sudeći po tome što je njegovo mrtvo tijelo doneseno do vješala, može se pomišljati da mu je prijetilo vješanje i skloni smo tom uvjerenju, tim prije što Zanović, koji je tako volio život i koji je bio tako oštrouman, nije mogao da se plaši samo hapšenja, od kojega se uvijek mogao osloboditi, te je jedino perspektiva neminovne smrtne kazne mogla da ga pobudi na samoubistvo. Ne ulazeći u analizu pitanja koliko je prestupnik zasluživao takvu kaznu, a smatrajući samo da je on bio osuđen na zatvorsku kaznu, ne možemo a da ne primijetimo da je sud bio isuviše brz: 4. aprila su ga uhapsili, a 16. maja, što znači manje od mjeseci i po kasnije, već su ga osudili. A 11. januara te iste godine vlada, odbacujući njegov zahtjev za nagradu, uvjerava ga u njeno priznavanje za njegovu djelatnost na poslovima koji su od interesa za tu državu i zbog toga će „zauvijek očuvati na njega sjećanje prijatne i pune zahvalnosti”. Dobra zahvalnost!

Molba pa presuda

A manje od godine prije toga (28. decembra 1784. godine) obraćali su mu se kao albanskom princu sa direktnom molbom („bilo bi im prijatno”) da on svojim uticajem zadrži Crnogorce od stupanja u službu imperatora Josifa drugog te da će oni na takav njegov postupak (demarche) gledati kao na prijatnu uslugu, koju će, kada je on izvrši i oni je osjete u stvarnosti, oni nagraditi u skladu sa značajem izvršenog posla.
Ma koliko se ovdje vidjela vrlo oskudna dijalektika, pri svemu je vidljiva osnovna misao da ga oni mole, pa zato u posljednjem odgovoru nijesu bili u pravu kada su rekli da ga nijesu opunomoćili da uzima avanse, kao da za taj posao nijesu bila potrebna sredstva, već je trebalo da se obavlja bez novca.
Ali oni nijesu bili toliko mudri da shvate kako je ružno, njima - predstavnicima slavne republike da se obraćaju molbom nekakvoj mračnoj ličnosti koja svim svojim ponašanjem ne uliva povjerenje: njega su protjerali iz Beča i iz Berlina, Josif drugi i pruski princ nasljednik davno su ga bili lišili svog pokroviteljstva. Čudno je kako im nije bio poznat njegov posao sa Šomelom i Jordanom. Iz toga proizilazi sljedeće: odnoseći se prema Zanoviću kao prema princu i stupajući sa njim u poslove državnog karaktera, oni su dovodili u zabludu svoje trgovce, koji na osnovu njihovog pisma s punim razlogom tom istom čovjeku daju novac i smatraju se posebno srećnima što imaju posla sa tako velikim čovjekom, čime čine uslugu svojoj otadžbini.



Genije obmanjivanja


Na kraju krajeva, ostavivši nekažnjenu njegovu djelatnost sa Šomelom i Jordanom, koja je koštala više stotina hiljada, to im je donijelo dosta nevolja i samo što nije dovelo do rata s Venecijanskom republikom, pa Zanovića hapse i kažnjavaju ga za nekakvih 5.000 f., prebacujući na njega svoje sopstvene promašaje, sopstvenu krivicu pred svojim narodom.
Ne možemo a da se ne čudimo tome s kakvom lakoćom ljudi vjeruju svemu ma šta da je rekao ili učinio Zanović. On je i albanski princ i trgovac, a takođe su bile raširene glasine da je igrao ulogu Petra Trećeg ili Šćepana Malog u Crnoj Gori, zbog čega ga traže Rusija i Venecija. Pretpostavljamo da su amsterdamske sudije prvi put od njega čule za Albaniju i Crnu Goru, a na saslušanjima su nastojali da što više saznaju o tim zemljama.
Ali, vlada Austrije i Venecijanske republike odlično su poznavale ne samo te zemlje, nego i sve ono što se u njima dešavalo. Isto se može reći i za Prusku. I holandska vlada je imala mogućnosti da se ubijedi u to kakav je to bio albanski princ, posebno kada je imala gužvu u vezi sa Šomelom i Jordanom. A kakva li je bila tek naivnost trgovaca da mu vjeruju kada su vidjeli da on umjesto dijamanata daje karamele, umjesto rubina - stakla, a bez novca kupuje različite dragocjenosti i zamajava tamošnje zalagaoničare i bankare - i uza sve to mu vjeruju?

Dostojan predstavnik svog vijeka

Na isti način Stjepan Zanović se ponaša i prema Šćepanu Malom, a možda i direktno prema sebi i na to pitanje odgovara ovako: Što je stvar više u neskladu i što je nevjerovatnija, prema njoj se ponašaju s utoliko većim uvažavanjem, i tim više ona djeluje na misao. Kažu da jedna polovina svijeta obmanjuje drugu. Reći ću i više: u svakom vijeku se rode po tri ili četiri genijalna čovjeka koji obmanjuju ostalo čovječanstvo, tim prije što je čovjek po prirodi sklon zabludama i traži, takoreći, da ga bilo ko zavede, dajući mu zabavu i nade itd. Čovjek je rođen za zablude, i to je shvatio Šćepan Mali” („Šćepan Mali”, str. 24.).
Tim riječima se savršeno iskreno slika sam Šćepan Zanović. On je to shvatio i na osnovu toga je djelovao, a uspjesi su pokazali ispravnost njegove filozofije. No, tu postoji i druga strana: sredina i duh vremena.
Na duh vremena ukazuje i Van Bjeme u svojoj zaključnoj karakteristici Zanovića: obdaren nesumnjivim talentom, on ga je upotrebljavao samo na zlo i, znajući da prikriva svoje loše instinkte lijepim izgledom i maskom filozofa - on se pokazao kao dostojan predstavnik svog vijeka na njegovom kraju.
Njega je rodio vijek u kojem se pod spoljašnjim sjajem krilo lažno zlato, a pod maskom dobrotvora krili su se najniži ljudski porivi. To je bilo doba kada su filozofija, poezija i umjetnost služile za zabave dvorova i laskavo se predavale na ugađanje ukusima aristokratije i kada su trgovina i industrija služile kao sredstvo raskoši i razvrata. Zanovići i njima slični bili su proizvod toga vijeka i razmažena djeca društva u kojemu su živjeli i djelovali.
Zato se obratimo poznanstvima, vezama i odnosima koje je on (Zanović) sticao u tom društvu i kojima je tako vješto znao da se koristi radi postizanja svojih ciljeva.

Među Poljacima

Pošto je prvi put došao u Pariz, Zanović se odmah našao među Poljacima, gdje se otvaralo široko polje za svemoguće avanture, posebno zahvaljujući smutnom položaju Poljske, koja je bila otvorena za intrige triju država, a kao dodatak je imala na čelu kraljevine takođe avanturistu - Stanislava Ponjatovskog. To je bila sredina kao stvorena za Zanoviće. Tu Stjepan Zanović nalazi grofa Oginskoga, vatrenog poljskog patriotu, koji je sve svoje postupke, biće i glavu (cijelo njegovo veliko imanje konfiskovala je bila ruska vlada) stavio u službu i predao ih sudbini svoje otadžbine, a istovremeno je bio veliki ljubitelj umjetnosti, poezije i veselog društva.
Stjepan Zanović se savršeno uklopio u takvu sredinu i u takve okolnosti; dopao se grofu Oginskom, očarao ga je svojom bogatom fantazijom i umjetnošću za pravljenje različitih planova. Od njega je Zanović, od 1776. do 1783. godine, uspio da iskamči 75.345 dukata, a uz to još i 16.000 dukata za račun nekakvog sumnjivog trgovačkog poduhvata. Godine 1786. on je još jedanput uzeo nekakvu sumu kod jednog bankara na ime grofa Oginskog. Ali grof nije htio da plati, rekavši da „ako bi on plaćao svima koje k njemu uputi princ (Zanović), sam bi osiromašio”. To je zaista bila provalija koju nikada nije mogao napuniti.
Na isti način se njegovom zgodnom ličnošću zanijela i grofica Bžostovska i svojom preporukom Zanovića doktoru Bailiusu otvorila mu je put za prevare u Berlinu, odakle se on uputio i u druga mjesta Njemačke.
Ali Bailius mu to nije oprostio, pa je kasnije bio jedan od glavnih vinovnika njegovog konačnog hapšenja. Ali nije poznato jedino da li se osvetio grofici koja je bila Zanovićeva saučesnica, no vjerovatno - ne, iako je bila kriva upravo ona. Ekscentrična ili poluluda grofica Kingston, koja je, poslije raznih peripetija, naslijedila veliko bogatstvo, i sama sklona avanturama, skoro šezdesetogodišnja starica povezuje se sa mladim, lijepim pridošlicom i samo što se za njega ne udaje. Zatim ga izbavlja svaki put kad mu zaprijeti opasnost od progona za dugove i prevare. Ona ga nije ostavljala i pomagala mu je do kraja. Jedino kada je on bio uhapšen a njeni poslovi bi bili u kakvoj zbrci, ništa mu nije mogla pomoći, ali je nastavila da mu piše pisma, iz kojih se vidjelo njeno iskreno saučešće u onome što ga je zadesilo. To čini čast njenoj postojanosti i dobrom srcu. Ali ona je dovodila i druge u zabludu te su mu davali novac na njen kredit, a takvih iznosa je ostalo mnogo neuplaćenih.
Istorija vojvotkinje Kingston i njen odnos prema Stjepanu Zanoviću zauzima kod Van Bjemea oko 5 stranica ali nema potrebe da ocjenjujemo njen karakter i odnos prema Zanoviću. Jedanput mu je pomogao i car Josif Drugi, kada

G R A D
24-01-05, 18:39
Velikan i kepec



Svoj rad o Šćepanu Malom Zanović završava time da mu niko ništa ne može uraditi:
Nec judicia ira, nec ignis,
Nec poterit terrum, nec edadz abolere vetustas.
„Njega blagonaklono prihvata moćni princ (njegov rad je bio posvećen Josifu Drugom), čovjek koji cijeni zasluge i koji je pravedan onoliko koliko je to moguće čovjeku poslije božanstva i koji sudi o ljudima i njihovim djelima po sopstvenom shvatanju, a ne na osnovu spoljašnjosti i po glasinama o njima”. Njemu (Josifu Drugom) htio je da potčini i Crnu Goru. Čudno je da je to isto zastupao i tzv. gubernator (guvernadur - prev.) Crne Gore Vuko Radonjić. On je putovao u Beč i u tom smislu je zaključio ugovor 1778. godine, koji, međutim, nijesu priznali ni crnogorski mitropolit ni narod, te je ostao bez ikakvih posljedica. Možda je za to znao i Zanović, pa je htio da se sa time poveže na bilo koji način? U radu o Šćepanu Malom postoji poseban člančić pod nazivom „Apologue” u kojemu u vezi sa crnogorskim projektom da se traži zaštita od strane jednog moćnog princa u Evorpi itd. Zanović govori o istoriji velikana (Austrije, odnosno Zanovića - prev.) i kepeca (Crne Gore, odnosno Šćepana Maloga - prev.).
Oni su se zajedno uputili, i za vrijeme putovanja nekoliko puta su napadani, pri čemu se kepec hrabro bacao na napadače, ali je uvijek trpio poraz. Velikan ga je spasavao, a kepec je stradao, svaki put gubeći čas ruku čas nogu, čas oči. Na kraju, ne dobivši ni jedne rane, velikan kaže kepecu prijateljskim tonom i kao pokrovitelj: „Vidiš, moj mali heroju, kako smo dobro radili! Još jedna takva pobjeda i mi ćemo steći besmrtnu slavu i veliko bogatstvo!” Ali kepec je odustao, jer su velikanu pripadali sva slava i svi dobici, a kepecu samo udarci.
Iz toga se vidi da je Zanović na potčinjavanje Crne Gore austrijskom caru gledao dvostruko: predlagao ga je (potčinjavanje) i istovremeno saznavao da ono odgovara jedino jačoj strani, tj. Austriji. On je mogao da skrene na sebe pažnju cara Josifa Drugog i time što se nalazio u kontaktima s poljskim konfederatima, preko kojih je, zajedno sa drugima, Austrija intrigirala protiv Rusije. Karakterom intimnosti odlikuju se i odnosi Zanovića prema Fridrihu Vilhelmu, pruskom princu nasljedniku. Kao dokaz da su ti odnosi zaista postojali Van Bjeme navodi sljedeće pismo princa Zanoviću, ne naznačavajući, nažalost, ni odakle je ono uzeto ni kada je napisano. S obzirom na značaj toga pisma, ovdje ga dajemo u cjelini u prevodu:

„Niko vas ne može povrijediti u mom poimanju, a imajući osnove da uvijek budem zadovoljan vama i smatrajući sebe obaveznim prema vama, ja, gospodine prinče, ne mogu a da stalno ne mislim o vašoj dobrobiti. Pozdravio bih vas, što ste princ, ako bih znao da titule mogu doprinijeti bilo u čemu na sreću filozofa, kakvi ste vi, gospodine prinče. Budite uvjereni: u svemu što od mog prijateljstva i posebnog uvažavanja koje imam prema vama zavisi - prema vama i vašem talentu, u svako doba i svuda, gospodine prinče, imam uvažvanje i imaću ga kao prema voljenom i iskrenom prijatelju".
Vaš prijatelj F. V. „princ pruski”.

Čak 1796. godine, uoči hapšenja, Zanović posvećuje princu svoju brošuru, napisanu protiv holandske vlade.

Princ i varalica

Očigledno je da princ nije imao snage i odlučnosti da se odvoji od nametljivog avanturiste, jer su ga vezale uspomene na onu istinsku privrženost njemu, kada je u Zanoviću vidio samo sjajni talenat i uzvišene ciljeve, a djelimično i zbog poslova koje su zajednički preduzimali tajno od oca kralja. Riječju, Zanović je uspio da u svoje avnature uvuče princa i da ga sputa, jer princ nije mogao da shvati svoje greške, ili nije imao snagu volje da odmah prekine sve veze s njim, premda je zahlađenje, bez ikakve sumnje, nastalo već poodavno. To je osjećao i sam Zanović, što nalazimo i u njegovom djelu „Šćepan Mali” 1784. godine.
„Svi mi”, kaže on, „čestitaju” na prijateljstvo sa princom Fridrihom Vilhelmom, a ja sam možda jedini čovjek koji u njega sumnja”, a zatim nastavlja: „Milosrđe i prijateljstvo kraljeva i prinčeva suverena liče na drvo u šumi koje često daje hlad a rijetko plodove”, „princ je sličan svjetlosti mjeseca koja je živa, jaka i svuda jednaka. Ali ko Mjesec gleda na teleskop, taj vidi da to nije ništa drugo osim krug - neravan, pokriven snopovima svjetlosti i mračnim i tamnim mrljama, koje ga unakarađuju”. Zato on, iako cijeni prinčevo prijateljstvo, sve nade u dobrobit polaže na dobrotvore i - smrt. Pod uticajem tako mračnog raspoloženja, po njegovim riječima, on traži usamljenost i sposoban je da po 8-9 mjeseci leži u postelji, ne vidjevši ljude, koji, kao djeca, zbog nedostatka obrazovanja, često postaju zli i opasni.
Još više je to morao osjetiti 1786. godine, kada je njegov prijatelj princ Vilhelm postao kralj, dok on nesrećnik ne samo da nije postao kralj Poljske i velikog vojvodstva Litvanije, nego je još i uhapšen, gdje je i završio svoj besputni život.
Pored ličnosti koje su bile na visokim položajima prijateljili su se s njim i drugi, s nekakvim strašnim sljepilom - ne videći u njemu obmanjivača i lopova. Takav je bio savjetnik Fokens. A pri samom Zanovićevom kraju pojavio se kao njegov osobit poštovalac sekretar regenzburške dume M. de Jaegern, koji mu se potpuno predavao i podržavao njegove projekte. Može se, svakako, ne vjerovati da je Zanović bio poznanik sa Glinkom, Metastazijem, Volterom i da je sa njima bio u vezi. O tome saznajemo jedino od njega samoga. Ali se ne mora sumnjati u to da je imao mnoge poštovaoce njegovog književnog talenta i književnih djela, o čemu ćemo govoriti kada ga budemo ocjenjivali kao literatu.

Odnos prema ženama

A sada ćemo reći nešto i o njegovim odnosima prema ženama, koje su takođe igrale značajnu ulogu u njegovim pohodima. Van Bjeme tome posvećuje posebnu glavu.
Žene koje su igrale određenu ulogu u njegovom životu mi već poznajemo. Zato ćemo ovdje pokazati kako se on prema njima odnosio uopšte i kako je na njih gledao. Na jednom mjestu u istoriji Šćepana Maloga, koju smo već citirali, on sam sebe opisuje kao „impozantnu figuru, koja uživa povjerenje, koju vole i žele je vidjeti srećnom. Temperamenta je vatrenog, živog, ali je vrlo uzdržan, posebno u odnosu prema ženama, na koje gleda kao na neodoljivu prepreku onima koji traže slavu na političkom i literarnom planu”.
Tako je u stvrnosti on i gledao na njih, nikada im ne dozvoljavajući da ga zanesu. A sam ih je privlačio i koristio se njihovim zanosom za dostizanje svojih praktičnih ciljeva. Prijatne spoljašnjosti, sjajan brbljivac - davao je prednost bogatim ženama, koje su bile u punom rascvatu, a češće od svega davao je prednost les bontons de rose, što mu, međutim, nije smetalo da ulovi i koju prostu djevojku - kćerke seljaka, čobanice, pripadnice građanskog staleža, koje nijesu iziskivale veliku brigu i troškove. Uz to, privlačili su ga i dječaci. Više nam i nije potrebno da znamo o toj strani njegovog života.



Filozof po izgledu


Pošto je nešto rekao o njegovim odnosima sa drugim avanturistima, kakav je bio Kaliostro, Van Bjem se zadržava na pitanju - da li je on, kao skoro svi avanturisti toga vremena, pripadao tajnim društvima, kojih je tada u Francuskoj i Njemačkoj bilo tako mnogo, ali ne nalazi nikakve nagovještaje o tome. Mi bismo na to pitanje a priori odgovorili odrečno.
Sva ta društva su u većini imala politički, socijalni, vjerski ili nacionalni karakter, do čega Zanoviću nikako nije bilo stalo. Zar je on mogao ući u neko društvo kao špijun da bi dobio nagradu? S tim ciljem, i ne uzaludno, kako smo vidjeli, on se muvao među Poljacima. Imao je i veze sa kartarošima, ali druga društva nije tražio.
Vrlo je malo podataka o njegovom unutrašnjem, domaćem životu. Van Bjeme kaže da je, kao i svi avanturisti, bio vrlo ohol i uobražen i volio je da se pokazuje u bogatoj, raskošno sašivenoj odjeći i sa dragocjenostima. Sve je to tražio od svojih ličnih majstora ili je kupovao u boljim prodavnicama, ne vodeći računa o plaćanju. Veoma je volio da mu se izrađuju portreti da bi ih slao svojim prijateljima, poštovaocima i značajnim ličnostima i svojeručno ih potpisivao sa posvetama i stihovima koji su se odnosili na njegovu ličnost.
Na portretima je predstavljao figuru mladog čovjeka, zgodnog i s prijatnim izrazom, u najjednostavnijim pozama. Ali su se oko portreta slikali orlovi sa krunama, krstovi, mačevi i drugi alegorijski amblemi. Da je imao običaj da plati, kaže Van Bjeme, mnogi slikari su se mogli obogatiti. Veoma mnogo portreta je naručivao, ali, nažalost, nije imao običaj da ih plaća. Dajemo prevod jednog od sličnih natpisa i lijepih stihova na francuskom jeziku:
"Obdaren velikim talentima, dubokim znanjima, uzaludno vi, kneže, nastojite u gluvoći pustinje da sakrijete od očiju slabog čovječanstva vaš sveobuhvatni genij; njegov sjaj obuhvata cijelu vaseljenu".
Ili: "I nebo, da bi odredilo njegovu sudbinu koja će mu biti teška, dodijelilo mu je nesreću (fatal) besplatno, jer mu je dalo isuviše osjetljivo srce".

Sve ili ništa

Usamljujući se od svijeta, živio je najskromnijim i najumjerenijim životom u svemu, čime je i skretao na sebe opštu pažnju, a istovremeno je štedro dijelio milostinju siromašnima. Ali, pošto bi dobio veliku sumu, koju je pod raznim izgovorima mamio od bankara i bogatih trgovaca, on bi, uza sve to, često ostajao bez groša, prosto da se čovjek začudi kuda se sve to dijevalo. Žene ga nijesu stajele skupo, jer je on njih eksploatisao, a one koje je on izdržavao, često su se nalazile u tako tužnom stanju da su morale da daju u zalog ili da prodaju svoje ukrase, čak i haljine. Nigdje ne nalazimo podatke da je pio. Svoje sekretare i cijeli personal nije mazio.
Ostaje pretpostavka da je velike sume trošio na kartama, na kojima je zarađivao, ali na kojima bi povremeno sve prokockao, tako da je nerijetko ostajao u bijedi. Za relativno mali dug stizao je u zatvor, gdje je izvršio i samoubistvo. Surovi propisi toga vremena su njegovo tijelo izložili poruzi, a ljudi koje je varao i kojima je ostao dužan, kojima nije platio zajmove ili za usluge koje su mu činili - prokletstvom i psovkama su ostavljali sjećanje na njega.
Kako se sve to desilo? Talenat, obrazovanje, odsustvo svake nemaštine na prvim koracima njegovog života - i takav kraj! Zar nije mogao živjeti i život završiti drugačije? Jer, svi su prema njemu bili snishodljivi, a neki su prema njemu osjećali posebno prijateljstvo i tome su ostajali vjerni do kraja. Kada je padao, uvijek mu je bila pripremljena pomoć.
Koliko je bilo moguće, uvijek su se javljali zaštitnici, koji su ga više puta spasavali. Ali sve je to bilo uzalud. On je mogao da završi u zatvoru ili da bude kažnjen nekom pravednom kaznom, a popustljivost prema njemu još više ga je gurala naprijed na put avantura koji je on sam odabrao. Pitanje je bilo samo vremena kada će se konačno razvezati čvor njegovim avanturama.
Pošto smo analizirali sve njegove veze i odnose, moramo priznati da se u velikoj mjeri kao njegov saučesnik pojavljuje društvo: s jedne strane, u ljudima s kojima se družio nije bilo moguće razviti moralna osjećanja kojima čovjek bez direktnih i jasnih dokaza razlikuje laž od istine, loše od dobroga, a uz to - kod njih nije postojalo osjećanje odvratnosti prema lošemu. Drugi ljudi su prema njemu bili snishodljivi zbog svojih ličnih egoističkih i ne sasvim čistih namjera.

Književna djelatnost

Literatura za Stjepana Zanovića je predstavljala ne nešto slučajno i uzgredno, već takvu sferu djelatnosti kao što je društvo u kojemu se on kretao i služila mu je kao oruđe za prihvatanje od strane toga društva njegovog samozvanstva i raznih izmišljotina o nepostojećim trgovačkim poslovima i firmama itd. Literatura mu je služila kao sredstvo pod čijom bi zaštitom i privlačnošću koju je izazivala kod čitalaca lakše sprovodio svoje planove i vršio svemoguće prevare. Posredstvom nje on je sticao visoka poznanstva i veze. Zato je nije napuštao do kraja života, kao najvjernijeg i postojanog druga.
Poznata su nam samo dva njegova djela, pa ćemo se na njima i zadržati. Ali Van Bjeme je pomenuo znatan broj njegovih radova i o svakom od njih daje pokoji podatak, istovremeno pokazujući kako je ovaj ili onaj rad bio prihvaćen u društvu.
Prvi njegov rad je na italijanskom jeziku: Opere diversa, Milano e Parigi, 1773.g., u tri toma, i Opere postume, Dresda, 1775. Ovim drugim radom on je želio da publiku ubijedi da je umro, i to mu je uspjelo u potpunosti. U Giornale enciclopedico u Beču 1774. godine se pojavio članak pun raskošnih pohvala autoru, koji je umro u Kelnu, "kojeg oplakuju i žale za njim naučnici, shvatajući njegov rijetki talenat".
Vjerovatno je da je to napisao sam autor, ali ta pohvala je zatim ušla u istorijski rječnik Bassano. U tom tomiću se nalaze soneti, sitni članci (capitali), madrigali, pismo Katarini Drugoj, Ž. Ž., Rusou i drugima. Najobimniji članak je pismo Abrahama Levija, rabina konstantinopoljske sinagoge, koji sadrži 12 pravila života, među kojima je i jedno ovakvo:
"Ako ste učinili glupost da igrate (karte), ne pravite drugu - ne plaćajte, jer ćete u tom slučaju u adu biti predmet ismijavanja tvrdicama i raspikućama".

A evo kako on u tom navodno posmrtnom radu slika samoga sebe: "Imam 24 godine. Više sam ružan nego lijep. Mnogo sam putovao, ali, pravo reći - od toga sam dobio veoma malo. Ja sam filozof samo po izgledu, jer se u mom srcu ukorijenila pohlepa. Ostalo mi je da vas u to razuvjerim, jer ja sam Stjepan, kao bajagi knez crnogorski". U tim riječima je sušta istina i iskrenost.
Les lettres Turljues, Leipzig, 1777, u 2 dijela, - sadrži u sebi ljubavne šansone istočnog čovjeka, rođenog 18. februara 1751. godine i posvećeno je Fridrihu Vilhelmu Pruskom i Gertrudi iz Poljske, sa priloženim posmatranim radovima Paše iz Karamanije i jednog anonimca.



I znanje i reklama


Dans la pyramide de Prolomee d’Egypte, 1779. - ukrašeno portretom autora, u medaljonu, sa natpisom u krugu: „le Prince Castiotto d’Albanie ŔŔ, petit-fils du grand Scanderbeg”. U tom radu se nalazi njegov razgovor sa Glinkom o muzici, kao i pismo Metastaziju, u kojemu ovaj zahvaljuje autoru što mu je poslao turska pisma i dr. radove.
L’horoscop politiljue de la Pologne, de la prusse, de l’Angletarre etc. Porto-Vecchie (la Haye), 1779.
Le grand Cstriotto d’Albanie, histoire, Francfurt, 1779. 112 strana, s posvetom imperatoru Josifu drugom koja se ne nalazi u svim primjercima.
La počsie et la philosophie d’ un Ture a huit lju ’enes, a trois plumes de hč ron a deuh aigrettas at a un collier d’emerands, Albanopolis, 1779. Štamapano o trošku autora a sav prihod od prodaje namjenjuje se siromašnima.
Prema mišljenju Barbijea, u tom zborniku su filozofski odlomci koji su veoma smjeli, koji pokazuju istaknutog „mislioca koji je ovladao sjajnom imaginacijom”. Rad je posvećen grofu Oginskom, i u njemu je karakteristika autora koju je napisao Volter, što je, svakako izmišljotina.
Fragment d’un nouveau chapirre du Diable boiteudz, envove do l’autre monde par le Sage, 1782. Tu je razgovor između grofa Rupena, grofa Sjevernog (Pavel Ŕ), grofa iz Slonima (grofa Oginskog) i Varge (autora).
L’alcove des princes, destinčs au trone. Peterbourg, 1782.
La fameudz Piere ŔŔŔ, empereur de Russie ou Stiepan Mali, ljui parut danas le duche de Montenegro etc. 1784.
Pensč de Stiepan Annibale, vieudz berger d’Albanie etc. s epilogom Fridrihu Vilhelmu, mudrome, prekrasnome itd. princu pruskome.
Oeuvres choisies - sa portretom autora.

Panegirici autoru

Pripisuju mu i rad: „Le patrage des Padzs-bs, d’apres la uouvelle alliance de ljuattre puissances”. Munster, 1785. 72 strane. On se, međutim, tog rada odriče, vjerovatno da ne bi protiv sebe okrenuo holandsku vladu, s kojom je tada imao posla. Ali to mu nije smetalo da te godine napiše odu caru Josifu Drugom u kojoj ga moli da objavi rat neprijatelju, holandskoj državi.
U zaključku, Van Bjeme kaže da je on pravilno pisao njemački, francuski i italijanski, stekao je veliku erudiciju, a duboko poznavanje antičkog svijeta dokazuje se velikim brojem citata iz klasičara da bi zatim naveo nekoliko laskavih ocjena o njemu, primjećujući ipak: „Nije falilo panegirika, posebno ako je on plaćao (te ocjene”), a to je on obično i radio. Ali često je on sam sebi pisao ocjene, zbog čega je teško zaključiti kako se javnost odnosila prema njegovim radovima.
Ipak je moguće pretpostaviti da je imao čitalaca, čemu su doprinosili lak stil, živahnost, sa dozom oštroumlja, značaj obrađivanih pitanja, jednostavno i lako rješenje, duboka filozofija, pomiješana sa lakomišljenošću, imena znamenitih ljudi iz svijeta politike i književnosti, sa kojima autor kontaktira kao sa svojim ljudima, katkada kritika na savremeni poredak - i sve je to bilo propraćeno gromkom reklamom, pa je moralo da izazove interesovanje prema ličnosti autora i prema njegovim radovima, premda su ozbiljni ljudi u isto vrijeme shvatili svu njihovu lažljivost i šarlatanstvo.
I zaista u samim naslovima njegovih radova uočavaju se laž i poniženje, a po sadržaju oni nijesu ništa drugo do panegirici autoru. Nema ni jedne teme u kojoj on ne bi vidio sebe, okruženog, naravno, oreolom lažne slave.
U literaturi je bio isto ono što je bio u životu, tj. šarlatan i samoznavac, posredstvom čega je postizao sve ciljeve, kako je to činio sa izmišljanjem nepostojećih trgovina i njegove politčke uloge. Iz svih njegovih radova koje navodi Van Bjeme mi znamo samo dva - o Šćepanu Malom i o Skenderbegu. prema njima ćemo nastojati i da se upoznamo sa njegovim literarnim postupcima i ciljeviam koje je u njima ganjao.

Volio je samo sebe

Već smo napomenuli da Stjepan Zanović nije bio sposoban da voli nikoga osim sebe i nije bio u stanju da se ikome i ničemu u cjelini oda. Za njega se cio svijet završavao u njegovom uskom ja. Kada se to zna, naravno, ne može biti drugačijeg odnosa ni u literaturi.
Teško je reći da li se on ikada, i kada je bio u školi, bavio naukom i literaturom s interesovanjem oslobođenim od svih zadnjih ciljeva. Naprotiv, može se pretpostaviti da je na školu i razne predmete u njoj gledao kao na put i sredstvo da napravi sopstvenu karijeru. Pa ni od strane oca nije mogao da bude drugačije usmjeren i vaspitan.
Tako se do kraja života odnosio i prema književnosti.
Među navedenim radovima nema ni jednog koji nije napisan sa zadnjim namjerama. Čak i više: zadnja misao mu čini najvažnije, a sve ostalo služi da bi tu misao realizovao. On i teme bira tako da u njih može uplesti svoje ime, ali to čini često i nespretno. Tako u radu o Šćepanu Malom on od pedesete strane (ukupno ih je 72) počinje da govori o sebi, i time rad završava.
Tu su i njegov rodoslov i njegova pojava u Crnoj Gori, i brzo udaljavanje otuda, a što je glavno - tu su karakteristike koje govore o njemu kao o dobrom čovjeku. To su sljedeće crte: on je ponosan, osobito s ljudima koji su na visokim položajima; on je odličan pjesnik i talentovan je kao svi veliki pjesnici; u njemu se spoj poroka i neobičnog čovjeka; traži nesreću da bi pokazao kako je potcjenjuje (pour les braver), itd.
Na kraju je dodao 16 strana, kao zaključnih, gdje je „Opis Crne Gore”, u kojemu se on, kako ste već primijetili, prosto izruguje nad opštim neznanjem, a tu su i jedna ni u čemu poučna basna i dva epitafa samome sebi, od kojih jedan sadrži rezime svih prethodnih pohvala, dok drugi nije lišen oštroumlja i vjerodostojnosti:
Avec les ciseaudz outrageant
La mort, en coupant cette vie,
Coupe la bourse a bien des gens.



U koži Skenderbega


Po odsustvu određenosti sadržaja i bilo kakvog reda, smješa svega što dođe u glavu, po neceremonijalnosti - o kojima se autor obraća publici - djelo o Šćepanu Malom liči na salonske brbljarije, i to veoma niskog tona, a uz to - ni u kakvoj mjeri literarno djelo. Takvog je karaktera i istorija Skenderbega.
Počnimo od „izvanrednog” po riječima Van Bjemea, predgovora, koji se ne nalazi u svim primjercima. Imamo potpun primjerak koji smo dobili od K. A. Gubastova, našeg ministra-rezidenta u Crnoj Gori, a kako kod Van Bjemea naslov tog djela nije potpun, smatramo da neće biti suvišno da ga ovdje navedemo u cjelini:
Le grand Castrioto d’Albanie Histoire. A Francfort chez J. J. Kesler. 1779. ŔÁ+112, s portretom Skenderbega i sa epigrafom koji se odnosi na autora:
Fils de tant de rois, rest d’un sang fameudz,
Illustre, mais helas! Encore plus malhereudz! i ima sljedeći naslov: Epitre de l’historien de Scenderbeg a la Majeste Imperiale Loseph ŔŔ, empereur d’ Allemagne et roi de Rome antiljue etd. Etc. Etc.
To je istorija tirskog bogataša Meandra i siromaha Klearha iz Mitilene, koji donose darove Apolonu u Delfima: prvi je doveo 100 volova čiji su rogovi bili ukrašeni dragim kamenovima, a drugi je donio korpu voća iz sopstvene bašte. I žrtva siromaha, po riječima Pitija, dobila je prednost. Iza toga autor nastavlja: „O dostojni nasljedniče Cezarovih titula i njegovih dobročinitelja! Sjeti se samo da si ti Apolon, protektor našega vijeka, da sam ja Klearh, koji ti nudi plodove svojih talenata bez ikakvih namjera, želim samo da ćesaru dam ćesarevo, podnoseći ti kao žrtvu odvažnost Skenderbega, i ja sam zadovoljan našavši se u brizi i tugama!”

Original i dopune

Kao osnova za sva kazivanja o Skenderbegu poslužila je knjiga Marina Barlecija na latinskom jeziku „De rita, moribus ac rebus praeecipue adversus Turcas gestis Georgii Castrioti clarissimi, Epirotarum principis, ljui propter celeberrime facinora Scanderbegus, hoc est Aledzander Magnus, cognominatus fuit, libri tredecim” itd. Argentorati, anno MDDZDZDZVII. Taj rad je napisao katolički svešetnik Skadranin (Scodrense) kako on sam sebe naziva, približno 50 godina poslije smrti Skenderbega, na osnovu u to vrijeme još živog predanja, a djelimično možda i po pričanjima savremenika.
Ma koliko bilo blisko i istinito to predanje o njegovom heroju, ono nosi karakter legende, uz autorove dopune samog pripovjedača, zbog čega ono ne predsavlja samo golu istoriju, već nešto poput romana ili riterske poviejsti.
To djelo su istog momenta počeli da prevode na žive evropske jezike, a čitamo ga s interesovanjem kao što se čitala povijest o Aleksandru Velikom. U tim prevodima, a možda i u latinskom originalu, Zanović je mogao da se upozna sa ovim djelom i da na osnovu njega sastavi svoj rad, pa da ga, svakako, preradi na svoj način.
Kao i u svim literarnim radovima Zanovića, i ovdje mu tema služi samo kao sredstvo ili povod da sprovede svoje lične tendencije, pri čemu on uopšte nije prevodilac ili čvojek koji prepričava rad nekoga drugoga, već se pojavljuje kao originalni autor, a kao dokaz samostalnosti i vjerodostojnosti autorstva on unosi nove detalje kao bajagi iz savremenika i neposrednih učesnika događaja.
Tako je u nesrećnoj bici pod Beogradom (Beratom) u kojoj su Albanci izgubili 5.000 ljudi, Skenderbeg pokazao hrabrost kakvoj nema primjera u istoriji i tada je „njegov razvijeni ogrtač bio razderan, perje je sa šlema popadalo, ruke su mu bile krvave, sablja slomljena, snaga iscrpljena, glas mu umukao, i samo zahvaljujući mraku - spasao se sa ostatkom svoje vojske” (str. 41.)
Kod Berlecija na tom mjestu postoji drugi detalj: Turci su sa mrtvih tijela skidali sve i, po svom običaju, odsijecali su im glave, koje su slali sultanu kao dokaz za svoju pobjedu, a pošto su za to saznali - hrišćani su počeli da plaču i na sebe stavili znake žalosti.

Niz falsifikata

Barlecije govori da kada je Skenderbeg na osnovu poziva u pismu mađarskog kralja Vladislava pošao k njemu, sreo ga je i kroz Srbiju ga nije pustio tadašnji srpski despot Đurađ Branković. Zanović, međutim, umjesto Đurađa despotom naziva Stjepana An. Zanovića - Viskovića (str. 16). želeći time da pokaže da je njegova porodica vladala Srbijom. Kratko Barlecijevo navođenje o putovanju Skenderbega u Rim, da bi od pape izmolio pomoć protiv Turaka, Zanović proširuje nepostojećim detaljima:
„On skida sa sebe kraljevsku krunu, stavlja ispod košulje lanac sa Ordenom svetog Konstantina, ostavlja sve druge oznake vrhovnog vladara i preodijeva se u pastira. U podnožju statue svog oca on je objesio svoju sablju i od mnoštva znakova svog veličanstva pri sebi je zadržao samo nož” (str. 62).
Za vrijeme putovanja on se odaje razmišljanju o ništavnosti čovjeka. Pri tome autor u napomeni primjećuje: „U arhivi njegovih nasljednika i do danas se čuva časopis o njegovim borbama sa Turcima i o putovanju u Italiju” (str. 64).
Govoreći na drugom mjestu o papskoj buli Skenderbegu, on takođe kaže da se ona čuva „u domu Kastriota” (str. 56), takođe ukazujući na sebe. Postoji i pismo Skenderbega sultanu Muhamedu Drugom na arnautskom jeziku, koje se nalazi „u arhivi doma Crnojevića-Kastriota u Crnoj Gori, smješteno u katedralnoj crkvi Sv. Bogorodice” (str. 52).
Episkop u Draču za vrijeme Skenderbega bio je Jean Mitrovick Juanis, sin Petra, serdara u pastro-Vecchio (str. 54), što opet znači - iz roda Zanovića.
Ili, on dodaje i sljedeće: „U Napulju postoji jedan dominikanac, po imenu Tanuzij, jedan od Kastriotovih potomaka, koji je u znak poštovanja prema svom velikom poretku, njegov portret smjestio između Djeve Marije i Isusa. Milorad Keit iz Podzdama to je uradio bolje, smjestivši ga između Cezara rimskog i Firdriha pruskog” (str. 63).
Sav rad je prošaran izmišljenim opisom slične vrste, falsifikatima i ničim što je potkrijepljeno istorijom, dodacima potrebnim jedino ličnim ciljevima autora. Ali vrhunac svega čini Skenderbegova pouka nad odrom devetogodišnjeg sina Joiana. Kod Barlecija to postoji, ali ono sadrži savjete u opštehrišćanskom duhu, kako bi svemu na s viejtu dao prednost „boni-tatum et virtutem solam” da jednako sudi siromašnima i bogatima, da u svemu bude skroman i umjeren, da se drži prijetelja koji su mu značajna riznica i vojska itd. (str. 377-379).
Kod Zanovića je to opširnije (str. 71-89) i sadrži ne opštehrišćanske misli i osjećanja, već misli državnog čovjeka, što je u stvarnosti - politička ispovijest samog autora.
Jedva da u kom drugom radu on tako jasno i potpuno iskazuje svoje misli i osjećanja koja je stekao krajem 18. vijeka, unoseći ih u dušu i usta heroja rata prije 600 godina.

Kraj

__________________________________________________ _________

Ćipur
26-02-07, 12:28
Pavle Rovinski


1831. 26. februara,

rođen je Pavel Rovinski, ruski naučnik, publicista i revolucionar. Radi naučnih istraživanja putovao je u Češku, Sloveniju, Srbiju, Sibir, Mongoliju i BiH. Od 1879. do 1906. godine, sa kraćim prekidima, živio je u Crnoj Gori. Za 27 godina života u ovim krajevima propješačio je čitavu Crnu Goru i stizao do najvećih zabiti. Najznačajnija njegova djela o Crnoj Gori su:
''Odnosi između Rusije i Crne Gore za vrijeme vladika'', ''Petar Drugi Petrović Njegoš'' i ''Crna Gora u njenoj prošlosti i sadašnjosti'' - tri toma (kapitalno djelo) za koje je gotovo tri decenije sakupljao građu i u kom je dao detaljnu i svestranu sliku Crne Gore.

Ćipur
26-02-07, 12:29
TRADICIONALNO OKUPLJANJE U HOTELU "MAESTRAL" U PRŽNU


Veče Paštrovića


Budva - Gala večerom i prigodnim kulturno-zabavnim programom, preksinoć je u elitnom hotelu "Maestral", u Pržnu, održano Paštrovsko veče.
Tradicionalno veče, koje Paštrovići više od tri decenije obilježavaju, organizuje se sa ciljem održavanja kulturnih vrijednosti i običaja tog kraja.
Više od 200 zvanica, uglednih ličnosti i saplemenika Paštrovića, uživalo je u specijalitetima specifičnim za paštrovski kraj - od makarula, pršuta, sira, raštana do ruštula. U zabavnom programu učestvovao je poznati animator Pele, a organizovana je i modna revija.
Poželjevši dobrodošlicu, direktor kompanije "Hit Montenegro" koja gazduje "Maestralom", Vasja Mihelj, podsjetio je da već treću godinu zaredom nova uprava organizuje Paštrovsko veče u tom hotelu. Naglasio je da će uvijek biti dobri domaćini i susjedi.
- Kao prvi čovjek Opštine Budva i kao vaš saplemenik, upotrijebiću svoj trud i znanje da sa svojim saradnicima napravim da Paštrovići, i Budva u cjelini, budu prava turistička metropola i grad u kojem treba da živimo i mi i naši potomci - poručio je gradonačelnik mr Rajko Kuljača.
Predsjednik udruženja Paštrovića i prijatelja tog mjesta Drobni pijesak iz Beograda, Stevo Jovanović, kazao je da paštrovsko okupljanje u glavnom gradu Srbije traje skoro pola vijeka.



V.L.

Ćipur
06-02-08, 00:11
Biljana Boljanović: PAŠTROVIĆ NA DVORU KRALjA NIKOLE



Sjećanja: Dr Božidar Perazić - Povratak u rodni kraj

Prije jednog vijeka Crna Gora je bila država. Država je imala kralja. Kralj ličnog ljekara, dr Božidara Perazića. U biografiji ovog poznatog Paštrovića, navedena su brojna svjetska priznanja i odlikovanja. Bogata prepiska članova crnogorske kraljevske porodice i dr Perazića pokazuje da su Petrovići u njemu gledali ne samo ljekara već i intimnog prijatelja

Perazići su ostavili značajnog traga u crnogorskoj istoriji. Zahvaljujući svom potomku Gordani Perazić, priznati Paštrović dr Božidar Perazić vratio se ovih dana u svoj rodni kraj. Kolekcija Spomen doma, nekadašnja škola koju je osnovao arhimandrit Dimitrije Perazić, u Reževićima bogatija je za još jedno vrijedno djelo, portret dr Božidara Perazića, ljekara na dvoru kralja Nikole, kojeg je po fotografiji iz 1908. godine uradio slikar Rade Stanojević. Portret je poklonila Gordana Perazić u prisustvu ruskog generalnog konzula u Crnoj Gori Vladimira Vanijeva i gradonačelnika Budve Rajka Kuljače.
Prije godinu dana Gordana Perazić je u Reževiće vratila i portret svog čuvenog pretka Dimitrija Perazića (1784-1865), koji je pune 42 godine proveo u Rusiji kao vojni sveštenik u službi ruskog cara Aleksandra Prvog. Po povratku iz Rusije u Crnu Goru, Dimitrije Perazić bio je arhimandrit manastira Reževići i njegov ktitor. Sagradio je školu u rodnom kraju u kojoj je učio njegov potomak dr Božidar Perazić. Kao najbolji đak škole 1863. godine Božidar Perazić odlazi na školovanje u Beč, gdje završava medicinu 1890. godine. O njegovoj marljivosti i predanosti poslu svjedoči i podatak iz istorije cetinjske bolnice Danilo Prvi, prema kojem je tamo obavio 16 hiljada pregleda i izveo više od 6.000 operacija.
- Velika je odgovornost biti potomak poznatih ljudi i pokušavati slijediti njihov put, -kaže Gordana Perazić, koja je 1992. godine dobila u Rusiji titulu kneginje od ruskog carskog savjeta za istaknuti rad turističkog poslenika, koji je tokom radnog vijeka povezivao Rusiju i Crnu Goru.
- Srećna sam što sam portrete mojih predaka uspjela donijeti u Reževiće. Za portret dr Božidara Perazića dugujem zahvalnost njegovoj snahi po unuku Kseniji Vučinić. Portret je osveštao arhimandrit Mardarije, nasljednik drugog ktitora manastira Reževići Dimitrija Perazića. Arhimandrit Mardarije blagoslovio je ulazak dr Perazića u njegov dom. Na ponos i diku pokoljenjima- kaže Gordana.
U bogatoj dokumentaciji, koja svjedoči o djelima njenih predaka, pronalazimo i brojna pisma crnogorske kraljevske porodice dr Peraziću. Iz njih se jasno vidi da su Petrovići u njemu gledali ne samo ljekara već i intimnog prijatelja.
Prinčevi i princeze Petrovići obraćaju se dr Peraziću toplo i s mnogo poštovanja. Njihova korespondencija trajala je od 1903. do 1940. godine, a zatim, s unucima kralja Nikole, sve do smrti dr Perazića 1954. godine. Ima u tim pismima i ispovjesti koje nijesu za objelodanjivanje. Najintimnijih trenutaka i razmišljanja članova dinastije Petrović. Očigledno, imali su potrebu da dijele životne situacije sa ''dragim i poštovanim prijateljem''.
- Često je đedu Božu pisao princ Danilo. Pisao mu je i Mirko, koji je na žalost umro na njegovim rukama u Beču. Tu su i pisma princeze Ksenije, zatim Milice, koja je emigrirala s Romanovima 1918. godine iz Rusije i redovno mu pisala iz emigracije -kaže Gordana.
Svoja pisma princeza Milica potpisivala je Milica de Montenegro. Redovno mu je pisala i Jelena nakon udaje za italijanskog kralja. Kraljevska djeca ne zaboravljaju bitne trenutke u ljekarovom životu. Šalju mu čestitke, saučešća...
Dr Perazić je bio načelnik saniteta Crne Gore, inovator bolnice na Cetinju, osnivač hirurškog odjeljenja... Knjaz Nikola ga je 1908. godine zvanično preveo u službu dvorskog ljekara.
O ozbiljnosti države Crne Gore svjedoči i ugovor između maršala dvora njegovog visočanstva knjaza gospodara i dr Perazića, u kojem se pored ostalog navodi:
''Gospodin doktor Božidar Perazić ima se primiti kao lični dvorski ljekar. Njegova plata iznosiće 10 hiljada kruna. Imaće penziju od svetog dvora na osnovu Zakona o činovnicima građanskog reda u Crnoj Gori. U slobodnim časovima moći će vršiti privatnu ljekarsku praksu izuzevši slučajeve zaraze. Sin će mu se školovati bilo o trošku države, bilo o trošku svetog dvora na srednjim i velikim školama u Austro-ugarskoj''.
Poštovan i uvažavan u rodnoj Crnoj Gori, dr Perazić je bio cijenjen i u drugim zemljama kako među kolegama tako i ondašnjim državnicima. U pismima upućenim dr Peraziću nailazimo i na pisma legende medicine u Srbiji dr Vladana Đorđevića.

Ćipur
18-02-08, 21:03
18. februara 1751., rođen je Stjepan Zanović.

Ćipur
05-05-08, 02:13
5. maja 1786.

- U zatvoru u Amsterdamu samoubistvo je izvršio Budvanin Stjepan Zanović, pisac i pustolov, sin Antuna, uglednog Budvanina rođen je 18. februara 1751. Srednju školu završio je u Veneciji, a studirao u Padovi. Pisao je pjesme, pripovijetke, političke i filozofske rasprave na italijanskom i francuskom jeziku. Prevođen je na ruski, njemački i švedski jezik.

Ćipur
26-09-08, 23:42
Đetići Paštrovići pod germanskim krovom


VLADO KULJAČA U SVOM LOVĆENAČKOM DVORU OTVARA PRIVATNI MUZEJ ŠVAPSKO-CRNOGORSKOG 20. VEKA


Trebalo je samo nekoliko šapurika da se možda najhladnijeg dana ove mlake zime vatra razgori u dobrom, starom „smederevcu”, pa da u do tada lednoj kući u lovćenačkoj ulici Borisa Kidriča zavarniči život.
- Otvorili smo vrata bačke kuće - muzeja 20 veka. Ovo je kuća mog oca Petra Kuljače, koji je u Vojvodinu stigao kao i njegovi saplemenici nakon Drugog svetskog rata. Dolazili su od Cetinja, preko Zelenike, Mostara, Vinkovaca i Novog Sada, u nadi da će ovde graditi mir. Otud i moje ime Vladimir i mlađeg mi brata Velimir. Sestra je dobila ime Vjera, da to odista bude tako.

Sad u kući više niko ne živi, ali je puno stvari koje svedoče o minulom veku, našem i životu pređašnjih vlasnika, porodici Hang, koja je ovu kulu podigla uoči Drugog strašnog ubijanja. Kako su i oni kadgod na ove prostore stigli brodovima, tzv. „ulmskim kutijama” niz Dunav, a potom krvavim usudom vraćeni u postojbinu, odlučili smo da ovaj krov bude muzej dva raseljena naroda koja su u Bačku stigla prevalivši gotovo istovetnu kilometražu zarad boljeg života - veli Vladimir Kuljača, domaćin jedine „kule” u ovoj bačkoj pitomini.

A kakav je bio taj 20. vek pod krovom Hangovih i đetića iz Paštrovića, od proleća će moći da vide svi koji zastanu u Lovćencu, nekad Sekiću, na 45. kilometru puta Novi Sad - Subotica.
Sa tavanice prve sobe koja dremka s „labrnjeg” prozora na dvorište sneva impozantni luster iz 1902, zaostavština Mihaela Hanga, sekićkog zemljoposednika i žene mu Terezije, koji su kući udarili temelj tridesetih godina. Salon je nalik na one iz američkih filmova. Građanski doterana, u uglu poput dame u čarlston haljini, sa „bubikopf” frizurom i dugim perlama, koketira bledozelena sofa, a nad njom, gotovo kao porodični portret, uramljena fotografija Broza u maršalskoj uniformi iz poratnih dana, kad bi se ona dama sa „bubikopf” frizurom od njegovog pogleda odmah štrecnula. Pa šta reći, s muštiklom ili tompusom, flertovao je na svoj način 20. vek. Posred sobe veliki trpezarijski sto, a iza njega ormani u kojima je biblioteka Petra Kuljače, sinova, ali i braće i stričeva, iseljenika u Ameriku i Golootočana. Tu je Petrova kamera, nalivpera, gramofon i ploče iz čednih šezdesetih, kad je mir bio u svakoj jabuci na stolu.

Ispred salona su tri spavaće i gostinske sobe, iz 1914, 1920. i 1948. Pa tek ona divna velika ogledala sa nahtkasnama, luster iz 1920, te kolevka male Hermine u kojoj je sanjala svoje prve bačke snove.
- Evo i sobe naše mladosti i komandnog mosta Kuljača - setno će Vlado. - Na njoj je etiketa iz 1955. i u njoj su naši roditelji donosili sve najznačajnije porodične odluke. Iznad nje je bila naša paluba.
Stepeništem stižemo u nekada tinejdžersku sobu Kuljača. Vojnički krevet i posteri. Dominanira onaj Če Gevare s beretkom, na šta su otkidale šiparice šezdesetih i ranih sedamdesetih.

Vlado je poznih godina minulog veka nakon silnih „hjurikana”, koje mu je kao „marineru” od Praga do Kazablanke život zgotovio, odabrao Dubrovnik za svoju luku, gde je rasla i njegova kćer Đina. Gosparski grad, nikad pokoren, devedesetih u plamenu. I o tome je pisao u svojoj knjizi „Al Dubrovnik vazda osta” koja se smestila u salonsku biblioteku. O tome da loza rađa, brine „umetnički direktor” kuće Jovan Đovani Ćetković. Pripoveda da je vino kad rodi „ka ono iz Crmnice”, a kao potporu nudi medovinu „ka sa njeguških strana”, koju mogu da okvase samo probrani gosti.

- Nedavno smo saznali i tragičnu sudbinu Hangovih - kaže Vlado. - Stari Mihael i Terezia su preminuli pred rat, sin Filip, snaha Katarina i devojčice Hermina, Hilda i Greta nakon rata su oterani u logor u Gakovu. Pogrom nije preživeli najmlađa Greta. Otišli su u Aldorf, u postojbinu. Biciklom niz Dunav dolazio nam je Herminin sin Helmut, džez muzičar. NJemu, a potom i majci i tetki, bila su lane otvorena vrata naše bačke kuće.

Iako svakog dana nema vatre, u ovoj kući život ipak teče. U zadnjem dvorištu kokice vredno rade svoj posao i gomilaju jaja. O njima brine Pero Mašanović, „generalni direktor budućeg muzeja”, koji nam je darovao čitav nasad. Vlado veli da su osveštana i u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Možda i CPC, pa u Lovćencu smo! Napuštajući varošicu nakratko se zadržasmo u restoranu „Cetinju”. Uz „vranac”, crnogorski, razume se, kolačići, vanilice, oblatne i gurabije. Na zidu portret kraljice Milene Petrović, ali nigde njenih priganica! Valja na to podsetiti Crnogorke, naturalizovane Bačvanke.


Gordana Ćurčić-Carin


Novosadski list "Dnevnik", 23. februar 2007. (http://www.dnevnik.co.yu/modules.php?name=News&file=article&sid=20539)

Ćipur
11-11-08, 13:43
JUČE NA CETINjU


Otkrivena memorijalna ploča dr Božidara Perazića


Cetinje, 10. novembra- U krugu bolnice “Danilo Prvi” na Cetinju danas je u prisustvu ministra zdravlja dr Miodraga Radunovića, potomaka dr Božidara Perazića, čelnika lokalne vlasti i velikog broja zvanica iz kulturnog i javnog života prijestonice, svečano otkrivena memorijalna ploča dr Božidara Perazića, dvorskog ljekara kralja Nikole i upravnika bolnice "Danilo Prvi".

Na djelo Božidara Perazića podsjetio je direktor bolnice dr Ivan Gazivoda. Prema njegovim riječima, današnja Crna Gora ima priliku da svim ljudima koji su utkali živote u istoriju Crne Gore uzvrati pažnjom i poštovanjem. Jedan od takvih ljudi koji za svoje pregalaštvo zaslužuju spomen i zahvalnost svakako je i dr Božidar Perazić. On pripada generaciji crnogorskih ljekara koja je udarila temelje moderne zdravstvene službe u Crnoj Gori. Uspostavio je strogi hijerarhijski poredak, nakon što je postao treći po redu Crnogorskog saniteta, a sedmi po redu upravnik Bolnice "Danilo Prvi". Njegovom zaslugom, u Crnoj Gori je od 1902. godine početo obavljanje obdukcija i osposobljavanje ljekarskog kadra za poslove sudsko- medicinske ekspertize. Za ime dr Perazića vezuje se i organizovan rad zdravstvene službe na suzbijanju epidemija. Zahvaljujući njemu, Bolnica “Danilo Prvi” dobila je dječje i hiruško odjeljenje, a 1912. i električno osvjetljenje. Predan i savjestan rad preporučio je dr Perazića za dužnost ličnog dvorskog ljekara Knjaza Nikole (od 1905. do 1916.). Dr Božidar Perazić umro je 1954.godine u Beogradu. Zahvaljujući gospođi Gordani Perazić, njegovom potomku, a po njegovoj želji, već godinu dana posmrtni ostaci dr Perazića počivaju u njegovim rodnim Reževićima. Spomen ploča koja je danas otkrivena dar je opštine Budva -rekao je dr Ivan Gazivoda.

Prisutne je pozdravio i predsjednik prijestonice dr Milovan Janković, a spomen ploču otkrili su ministar Miodrag Radunović i Gordana Perazić.

Čast i odgovornost

-Velika je čast, kao potomak dr Perazića, danas biti u njegovoj profesionalnoj kući, a velika odgovornost nositi genetski kod slavnih predaka, rekla je gospođa Gordana Uroševa Perazić, potomak dr Božidara Perazića. Ona je podsjetila da je dr Perazić svoje prve korake kroz školovanje napravio u školi koja je otvorena zahvaljujući njihovom pretku, arhimandritu Dimitriju Peraziću, koji je 42 godine proveo u službi ruskog cara Aleksandra Prvog, radeći kao sveštenik. Vrativši se u rodni kraj, poklonio je Reževićima i Paštrovićima prvu građansku besplatnu školu u Dolu Perazića. Najslavniji đak te škole upravo je bio dr Božidar Perazić.


J.Đ.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2008-11-11&id=152695




Biljana Boljanović: PAŠTROVIĆ NA DVORU KRALjA NIKOLE


Sjećanja: Dr Božidar Perazić - Povratak u rodni kraj

Prije jednog vijeka Crna Gora je bila država. Država je imala kralja. Kralj ličnog ljekara, dr Božidara Perazića. U biografiji ovog poznatog Paštrovića, navedena su brojna svjetska priznanja i odlikovanja. Bogata prepiska članova crnogorske kraljevske porodice i dr Perazića pokazuje da su Petrovići u njemu gledali ne samo ljekara već i intimnog prijatelja

Perazići su ostavili značajnog traga u crnogorskoj istoriji. Zahvaljujući svom potomku Gordani Perazić, priznati Paštrović dr Božidar Perazić vratio se ovih dana u svoj rodni kraj. Kolekcija Spomen doma, nekadašnja škola koju je osnovao arhimandrit Dimitrije Perazić, u Reževićima bogatija je za još jedno vrijedno djelo, portret dr Božidara Perazića, ljekara na dvoru kralja Nikole, kojeg je po fotografiji iz 1908. godine uradio slikar Rade Stanojević. Portret je poklonila Gordana Perazić u prisustvu ruskog generalnog konzula u Crnoj Gori Vladimira Vanijeva i gradonačelnika Budve Rajka Kuljače.
Prije godinu dana Gordana Perazić je u Reževiće vratila i portret svog čuvenog pretka Dimitrija Perazića (1784-1865), koji je pune 42 godine proveo u Rusiji kao vojni sveštenik u službi ruskog cara Aleksandra Prvog. Po povratku iz Rusije u Crnu Goru, Dimitrije Perazić bio je arhimandrit manastira Reževići i njegov ktitor. Sagradio je školu u rodnom kraju u kojoj je učio njegov potomak dr Božidar Perazić. Kao najbolji đak škole 1863. godine Božidar Perazić odlazi na školovanje u Beč, gdje završava medicinu 1890. godine. O njegovoj marljivosti i predanosti poslu svjedoči i podatak iz istorije cetinjske bolnice Danilo Prvi, prema kojem je tamo obavio 16 hiljada pregleda i izveo više od 6.000 operacija.
- Velika je odgovornost biti potomak poznatih ljudi i pokušavati slijediti njihov put, -kaže Gordana Perazić, koja je 1992. godine dobila u Rusiji titulu kneginje od ruskog carskog savjeta za istaknuti rad turističkog poslenika, koji je tokom radnog vijeka povezivao Rusiju i Crnu Goru.
- Srećna sam što sam portrete mojih predaka uspjela donijeti u Reževiće. Za portret dr Božidara Perazića dugujem zahvalnost njegovoj snahi po unuku Kseniji Vučinić. Portret je osveštao arhimandrit Mardarije, nasljednik drugog ktitora manastira Reževići Dimitrija Perazića. Arhimandrit Mardarije blagoslovio je ulazak dr Perazića u njegov dom. Na ponos i diku pokoljenjima- kaže Gordana.
U bogatoj dokumentaciji, koja svjedoči o djelima njenih predaka, pronalazimo i brojna pisma crnogorske kraljevske porodice dr Peraziću. Iz njih se jasno vidi da su Petrovići u njemu gledali ne samo ljekara već i intimnog prijatelja.
Prinčevi i princeze Petrovići obraćaju se dr Peraziću toplo i s mnogo poštovanja. Njihova korespondencija trajala je od 1903. do 1940. godine, a zatim, s unucima kralja Nikole, sve do smrti dr Perazića 1954. godine. Ima u tim pismima i ispovjesti koje nijesu za objelodanjivanje. Najintimnijih trenutaka i razmišljanja članova dinastije Petrović. Očigledno, imali su potrebu da dijele životne situacije sa ''dragim i poštovanim prijateljem''.
- Često je đedu Božu pisao princ Danilo. Pisao mu je i Mirko, koji je na žalost umro na njegovim rukama u Beču. Tu su i pisma princeze Ksenije, zatim Milice, koja je emigrirala s Romanovima 1918. godine iz Rusije i redovno mu pisala iz emigracije -kaže Gordana.
Svoja pisma princeza Milica potpisivala je Milica de Montenegro. Redovno mu je pisala i Jelena nakon udaje za italijanskog kralja. Kraljevska djeca ne zaboravljaju bitne trenutke u ljekarovom životu. Šalju mu čestitke, saučešća...
Dr Perazić je bio načelnik saniteta Crne Gore, inovator bolnice na Cetinju, osnivač hirurškog odjeljenja... Knjaz Nikola ga je 1908. godine zvanično preveo u službu dvorskog ljekara.
O ozbiljnosti države Crne Gore svjedoči i ugovor između maršala dvora njegovog visočanstva knjaza gospodara i dr Perazića, u kojem se pored ostalog navodi:
''Gospodin doktor Božidar Perazić ima se primiti kao lični dvorski ljekar. Njegova plata iznosiće 10 hiljada kruna. Imaće penziju od svetog dvora na osnovu Zakona o činovnicima građanskog reda u Crnoj Gori. U slobodnim časovima moći će vršiti privatnu ljekarsku praksu izuzevši slučajeve zaraze. Sin će mu se školovati bilo o trošku države, bilo o trošku svetog dvora na srednjim i velikim školama u Austro-ugarskoj''.
Poštovan i uvažavan u rodnoj Crnoj Gori, dr Perazić je bio cijenjen i u drugim zemljama kako među kolegama tako i ondašnjim državnicima. U pismima upućenim dr Peraziću nailazimo i na pisma legende medicine u Srbiji dr Vladana Đorđevića.

Ćipur
08-07-09, 14:30
„Haker” svog vremena


U čudnovatom usponu i sunovratu Stjepana Zanovića (Budva, 1751. – Amsterdam 1786.), ono što ponajviše iznenađuje i fascinira njegova je potreba da piše i da štampa svoja djela - više od dvadeset knjiga za trideset i pet godina života. Obrevši se u svjetskom moru koje je već gutalo careve i plemiće, Zanović se opredijelio da pokaže pripadnost otpornijem, premda krhkom plemstvu duha i da knjigama potvrdi svoje trajanje. Uz Kazanovu, ovaj Budvanin je najveći avanturista 18. vijeka, a samo ga je sticaj okolnosti omeo da postane poljski kralj. Njegov život svojevrsni je roman, okončan u zatvoru u Amsterdamu. Plativši preostalim parom zlatne dugmadi vrč vina, Zanović je najzad ispio čašu do dna i staklom prerezao vene. Iako je bio elokventni intelektualac, humanistički vizionar, poštovalac zdravog razuma i vjerske tolerancije, ipak je, uz braću varalice i http://www.durmitorcg.com/forum/images/smilies/001.gifre, i sam izmišljao porijekla, oglašavao sopstvenu smrt bježeći pred vjerovnicima, udvarao se ženama i laskao moćnicima. Bio je opsjednut mogućnošću da se domogne nekog od evropskih prijestola, u čemu bi, stiče se utisak, uz malo sreće i uspio. U njemu su nerazdruživo stopljeni romantičar i vitez s pomodarem i avanturistom. Zanović želi ''slavan ići od usta do usta'', i osjeća da je Prometej sakrio u njegovim venama ''ostatke svoje luče''. Prvi je napisao knjigu o samozvancu Šćepanu Malom, u kojoj, i pored brojnih netačnosti u pojedinačnim podacima, dobro uočava fenomen lažnog cara i daje uspio i vjeran opis običaja Crnogoraca. Poznavao je i susrijetao se s vladikom Savom i budućim crnogorskim vladikom Petrom I. Njegova knjiga o Đerđu Kastriotu Skenderbegu, u koju je unio sopstvene savjete prosvijećenom apsolutisti Jozefu II, odmah je prevedena na nekoliko jezika. U ovim djelima Zanović je uvijek više beletrista nego istoričar. Što se tiče umjetničke književnosti, Zanović je, pored drame Didona, pisao i povremeno prilično uspjelu i nadahnutu liriku. Ostale Zanovićeve knjige sačinjene su od žanrovski i stilski različitih tekstova – ispovijesti, socioloških posmatranja, raznih političkih projekata, moralističkih razmišljanja, bajki i mistifikacija i u svima se nailazi na literarno uspjele fragmente. Takva su, na primjer, Turska pisma, napisana po uzoru na Monteskijeova Persijska pisma. Inače, Zanović je Rusoa smatrao svojim učiteljem, dopisivao se s Volterom, pisao Katarini II, a njegovo djelo je tipičan izraz duha i epohe prosvijećenosti. ''Šćepan Kastriot od Albanije, gospodar Babindola, potomak dinastije Crnojevića, bez gornjih Brda Crne Gore'', kako se sve Zanović predstavljao, u rodni grad je stizao tek povremeno, ponajviše da se skloni pred razbješnjelim povjeriocima i da prikupi snagu za nove okršaje.

(Odlomci iz teksta za monografiju u pripremi: Budva, grad Kadma kralja)

Božena Jelušić

http://www.republika.cg.yu/naslovna.phtml?akcija=vijest&id=93262

.

Ćipur
31-10-10, 23:03
OBJAVLJENA ZANOVIĆEVA KNJIGA O ŠĆEPANU MALOM

Velikani jedne živopisne epohe



Podgorička izdavačka kuća Grafo Crna Gora upravo je objavila kapitalnu knjigu, kritičko izdanje slavne Zanovićeve knjige o crnogorskom “caru samozvancu” Šćepanu Malom. Ova knjiga zapravo ujedinjuje dvije živopisne ličnosti crnogorskog, ali i evropskog XVIII vijeka, te “posljednje epohe ekscentrika”, kako je govorio Italo Kalvino – legendarnog avanturistu i pisca Stefana Zanovića i “lažnog cara” koji i do danas predstavlja jednu od najvećih misterija crnogorske istorije.
I, kako to obično bude – iako su svojevremeno obojica smatrani prije svega avanturistima i prevarantima, danas se na ove dvije figure gleda unekoliko drugačije. Zanović se ukazuje kao jedna od najznačajnijih književnih pojava prednjegoševskog doba, dok se Šćepan Mali smatra jednim od rijetkih crnogorskih vladara koji su bili relativno uspješni reformatori i umješni političari.

Zanovićeva knjiga o Šćepanu Malom izaziva zanimanje i kontroverze već više od dva stoljeća, a ovo, kritičko izdanje opremljeno valjanim komentarima, dokumentima, podacima priredili su Dragan Kujović i Marijan-Mašo Miljić. U knjizi je objavljen i faksimil francuskog teksta iz XVIII vijeka.
U Riječi priređivača čitamo: “Zagonetka Šćepana Malog, najmisterioznije ličnosti crnogorske istorije, uprkos ambicioznim i časnim pregnućima, nije još uvijek riješena. Ona je pobuđivala znatiželju mnogih ne samo u Crnoj Gori i njenom okruženju već i u Evropi. U tu tajnu nastojali su da proniknu diplomate i uhode velikih sila, a kasnije istoričari, umjetnici, književnici i filmski stvaraoci. Međutim, nikome do sada nije uspjelo da pouzdano, dokumentovano i definitivno odgovori na pitanje ko je Šćepan Mali.
Među prvima koji su željeli da otkriju tajnu Šćepanovog identiteta bio je Budvanin, konte Stefan Zanović, avanturista, pjesnik i filozof, čovjek izuzetnih sposobnosti ali kontroverznog karaktera, jedna od začudnijih ličnosti osamnaestoga vijeka, koji je neko nazvao stoljećem samozvanaca, pustolova i prevaranata. On je prvi napisao knjigu o Šćepanu Malom i, kao bljesak munje u noći, osvijetlio njegov lik i meteorsku istorijsku pojavu u besudnom dobu crnogorske prošlosti.

Želeći da obnove i osvježe istorijsko pamćenje i da, s distance novog vijeka i novog milenijuma, podsjete i na Stefana Zanovića i na Šćepana Malog, ljude fatuma u oreolu mistične slave, čiji su se identiteti u jednom času tragično poklopili, izdavač Grafo Crna Gora i priređivači ove knjige su odlučili da njome svojoj zamisli daju formu.
Zapravo, saglasili smo se da objavimo knjižicu Stefana Zanovića Šćepan Mali, zajedno sa sačuvanim tekstom originala na francuskom jeziku, čije je peto izdanje izašlo 1784. godine, najvjerovatnije u Parizu, jedanaest godina poslije smrti znamenite, zagonetne i harizmatične ličnosti crnogorske istorije, samozvanca koji se izdavao za ruskog cara Petra III, crnogorskog neprikosnovenog gospodara. On je u borbi za opstanak crnogorskog naroda, koji u to vrijeme stupa na istorijsku scenu evropskih dešavanja, u kovitlacu interesa velikih sila, i mogao postati car u kamenom moru slobode.”
Jedan od priređivača, profesor Marijan-Mašo Miljić, objašnjavajući razloge za ovakvu knjigu, kaže:
“Stefan Zanović je prvi pisac knjige o Šćepanu Malom, obimom male, ali učinkom velike. (...) Prva monografija o Šćepanu Malom nastala je jedanaest godina poslije njegove smrti. Šćepan Mali se Crnogorcima nametnuo (1767) kao ruski car Petar III, kao harizmatično svjetovni vladar, godinu dana nakon smrti vladike Vasilija (1766), pored živog vladike Save. Bila je to druga uzurpacija vlasti u toku Savinoga vladikovanja, svojevrsni državni udar. Prvi je izvršio vladika Vasilije.

Knjiga Stefana Zanovića je mogla uticati na stvaranje predstave o njegovom fizičkom i istorijskom liku, identitetu, vladavini i sudbini, a donekle i na formiranje suda o njegovoj ličnosti i djelu. S druge strane, povratno, Šćepanova zagonetna i omamljiva ličnost snažno je uticala na mladog Stefana Zanovića u njegovom formiranju i, sudbonosno, u zrelim godinama. Samozvanac je postao njegova opsesija, čak i kobna identifikacija. Kad je objavio knjigu o Šćepanu Malom, autor je imao svega 33 godine. Poslije dvije godine, u zatvoru u Amsterdamu, u Holandiji, mirno je prekratio sebi život rođeni Budvanin (1751-1786), Paštrović po ocu i majci.”
Knjiga Stefana Zanovića “Šćepan Mali” objavljena je u luksuznom izdanju, na gotovo 600 strana, a pored Zanovićevog obimom nevelikog teksta, štampani su i brojni prilozi, dokumenta, bibliografske informacije...
Urednik izdanja je Mirjana Golubović, a za izdavača je potpisan Mijodrag-Kujo Novović.


K. V.

Ćipur
02-11-10, 19:45
SLAVNA ZANOVIĆEVA KNJIGA

„Šćepan mali”


Podgorica - Kapitalno djelo, kritičko izdanje slavne Zanovićeve knjige o Šćepanu Malom, koju su priredili Dragan Kujović i Marijan Miljić, a koju je objavila izdavačka kuća Grafo Crna Gora, biće promovisana večeras u 19 sati u Zelenom salonu hotela “Crna Gora”.
Na promociji će govoriti prof. dr Živko Andrijašević i Marijan Miljić, odlomke iz djela će čitati glumac Danilo Čelebić, dok će medijator večeri biti Vesna Šoškić. U okviru promocije biće održan omaž Draganu Kujoviću, na kojem će govoriti Miodrag Vuković i Mijodrag Novović.



K. V.