PDA

View Full Version : DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom



Pages : [1] 2

metuzalem
01-06-04, 19:52
Dana 31. maja na cetinjskom Dvorskom trgu, otvorena je prva DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom, solidno duhovno-farmakološki opremljena i opskrbljena ambulantom u kojima će se (uspješno) izvoditi terapije i operacije kao što su navedene:

1. Otvaranje oči

2 Oštrenje uma

3. Širenje vidika

4. Gledanje u ćikaru i tumačenje snova

5. Mudri savjeti (iz zasjede)

6. Razno

Čist prihod od ove jedinstvene akcije biće upotrijebljen za podizanje spomenika Petru I petroviću Njegošu, koga je narod nazvao Svetim i Čudotvorcem a u čijoj stolici danas suvereno sjedi Njegova Svetost Mitropolit Amfilohije.

Otvaranje ove jedinstvene apoteke, proteklo je u stilu uzrečice velikog pjesnika Duška Radovića, koji je neđe davno rekao otprilike ovako:

Ukoliko se očekivanja svedu na nulu, uspjeh je zagarantovan!

Postupajući u skladu ove izreke, ovog značajnog popodneva, natovaren drvenom skalamerijom provizornih štafelaja, doteturao sam na Dvorski Trg (do nedavno Maršala Tita) i nekako se smjestio na polovini turističke "Staze Slonova" između Muzeja (dvorac kralja Nikole - najveća socijalna ustanova u Cetinju) i Gradske kafane koja je sada u privatnim rukama (Izdata pod najam, čini mi se).

Odmah se dogodilo ono što sam pretpostavljao; narod je očevidno zazirao, jer svaki namjernik, od onih rijetkih koji su ovu moju skalameriju uopšte primijetio, zastao bi za momenat, bacio kratak pogled i onako žestoko zatečen stidljivo bi se osvrnuo i, ubrzavajući korak, nestao iza ćoška.

Najugodnije iznenađenje je bilo ponašanje djece od oko desetak godina koji su čoporativno tumarali trgom po kome su neka dobra djeca vozila električne auotomobilčiće po cijeni od 1 EUR po vožnji. Došli bi do mog izloga i onako tiskajući se međusobno ili zagrljeni, prvo bi pažljivo pročitali tekst, da bi uz kikotanje i ne obazirući se, pobjegli u pravcu šetališta Njegoševom ulicom.

Kad sam se malo odmorio i opustio, pojavile su se dvije lijepe mlade djevojke, stidljivo se raspitujući o čemu se uopšte radi. Rekao sam im da se radi o jedinstvenoj apoteci sa ambulantom u kojoj svi oni koji žele mogu naći određene usluge, uz napomenu da su one već uspješno položile test pod brojem:

1. Otvaranje oči

samim tim što su pročitale izloženu firmu, dok je bezbroj slijepaca prošlo i ne primjećujući. Polaskane ovom primjedbom, malo su se ohrabrile i poželjele da im protumačim jedan od recentnih snova. Jedna od njih (od kuće Kapisoda) htjela je da zna što znači kad snijeva da gradom ide samo u čarapama i to u priličnoj žurbi.

Objasnio sam joj da je taj san posljedica (odnosno arhetip) osjećaja nepriznatosti u užem krugu prijatelja, drugova i poznanika, koji je muči i progoni, što je veoma čest slučaj u tom uzrastu. Mojim odgovorom je bila prilično zatečena jer je, zarumenjena i zbunjena, svoju prijateljicu uhvatila pod ruku i uz zahvaljivanje se udaljila prilično žurno. Dugo sam ih pratio pogledom dok su, spojenih glava, šapatom razmjenjivali svoje neobično iskustvo. Kasnije mi se pridružio jedno mlado i zgodno momče (Krivokapić) kome sam dosta dugo odgovarao na suvisla pitanja puna mladalačke svježine, tako da sam ovo zakašnjelo otvaranje doživio kao veoma uspješno, ovom mladom narodu se zahvaljujući na svesrdnoj i iskrenoj pomoći.

No sad neću da dužim iako je izvana počela padati kiša te ne moram žuriti ali smatram da je za danas dosta pa ću nastaviti sjutra. Znajući koliko ih na ovome forumu ima lijenih duhom, već unaprijed znam da nije zdravo prećerivati a i nije u duhu ove jedinstvene ustanove.

- M -

Savindan
01-06-04, 23:27
И ово је будућност Црне Горе али се зато закључава тема где су окачене слике покојног Душка Јовановића, је ли?

Interceptor
02-06-04, 12:41
Met,samo naprijed 8) ne obaziri se na unezvjerene KOS-ovce koji su na "tajnom" zadatku

metuzalem
02-06-04, 17:50
И ово је будућност Црне Горе али се зато закључава тема где су окачене слике покојног Душка Јовановића, је ли?

Savo!

Lijepo što si se javio, jer me potsjeti da si prvi od onijeh te povazdan kupe ***** po ovome forumu, te sad znam kako ću započeti ovaj post, koji ću. stoga, započeti vijestima o mom ponovnom statusu "***** na kiši".

Elem, naćas je udarila kiša i time me prinudila da uvedem uobičajeni ritam medicinske prakse, prema kome je srijeda dan kada se sređuju kojekakve prateće rabote i tako moradoh ovu svoju apoteku zatvoriti za klijente i pacijente. Kako se dan najavljivao da će bit dug i mokar, uzeh lumbrelu i izađoh na cestu (ka na binu) kako bih izigravao "***** na kiši" što mi je uspjelo iznad svih očekivanja.

Na ovom potezu je cesta sa tri trake, te sam u očekivanju nekog vozila imao priliku da pratim trke limuzina visoke kategorije u otežanim uslovima, jer su se osim vode, cestom vukli pramenovi magle i jedva da se vidjelo išta dalje od stotinak metara. Čekanje se oteglo dosta dugo a moj status "***** na kiši" bio uveliko potvrđen prolaskom par autobusa, taksija i jednog kombija crvene boje sa CT registracijom. Taman kad sam se premišljao da li da se vratim doma, iz magle odjednom izbaulja nešto nalik na auto. Kretalo sporo (jedva) i uz veliku buku. Ne samo da ga nijesam htio ustavljati nego se stadoh osvrtati da ufatim zaklon, kad ono, na moj užas, samo od sebe skrenu na proširenje na kome sam stajao, dok sam se ja još uvijek nadao da staje zarad neke svoje potrebe a ne da mene prihvati.

Odjednom, vrata se uz lomljavu otvoriše i jedan hrapavi glas izgraja nekoliko pozdrava i pitanja o mome dolasku, ostanku i namjerama. Svejedno, običaj je bio neumitan i ja shvatih da nijesam u prilici da odbijem ovu vožnju do grada, unaprijed znajući da će biti najskuplja iako je bila - besplatna. Tih nekoliko kilometara sam se preznojio barem tri puta, iako me vozač, moj nekadašnji školski drug i plemenik, ohrabrivao svojim pitanjima i odgovorima na date prilike. Koliko sam bio napunio gaće, umalo se ne zaputih u manastir da uždim svijeću zahvalnicu e se sve dobro svršilo.

Nakon obilaska penzionerskih kafana, svratih da u obližnjoj igraonici obćinstvo obavijestim o radu moje apoteke i ambulante tokom utorka 1. juna 2004. godine.

Dakle, utorak 1. juna, počeo je sunčano, te sam svoju skalameriju odnio na odabrano mjesto, pa pošto sam iz "Gradske kafane" donio sto i nekoliko stolica, zauzeo sam busiju na sredokraći turističke "Staze slonova" i pripremio za doček pacijenata koji su uskoro trebali da naiđu. Taman što sam rasporedio rekvizite (blok za crtanje, boje, bilježnicu i diktafon), jedan mlad i zgodan momak mi se uljudno obrati pitanjem; smije li sjesti na jednu od stolica. Malo zatečen, ponudih mu da sjedne te otpočesmo priču baš njegovim pitanjem; o čemu se zapravo radi?

Moj odgovor je bio nalik onome kosmonauta Armstronga, kad je rekao da je njegov prvi korak na Mjesecu mali za njega ali veliki za čovječanstvo, te i ja smatram da je ovaj moj (duhovni) korak mali za mene ali veliki za Crnu Goru, jer on, makoliko da je ništavan, očajnički i možda jedini, u svakom slučaju važi kao prvi lični akt za oslobođenje ovog jedinstvenog grada ispod duhovne opsade pod kojom grca evo više od decenije.

Naknadno se ispostavilo da je moj mladi i radoznali posjetioc, u stvari namještenik obližnjeg muzeja, koga su koleginice odmijenile na poslu kako bi ispitao o čemu se radi, jer svoju radoznalost više nijesu mogle obuzdati. Nakon par odlazaka u muzej, rekao mi je da ih je, ipak, ostavio u žestokoj nedoumici, jer je na njihova uspaljena pitanja odgovarao da je njegova terapija uspjela iznad svih očekivanja a što se njih tiče neka se same obavijeste. Momak je, inače, cetinjsko dijete sa specijalnim pedigreom, pošto mu je đed bo - Austrijanac - inače čovjek veoma častan i pošten, što znam iz prve ruke jer sam ga, kao dijete, dobro poznavao.

Nakon njega, došla je jedna zgodna gospođa - Sarajka - sa dvo-vjernim prezimenima - uz komentar da je njihovo razdvajanje ispravno, ma šta se pod tim podrazumijevalo. Ispostavilo se kao donekle problematičan pacijent, te sam joj preporučio tumačenje snova, na što mi je ispričala najnoviji san kako je u njemu vidjela najbolju prijateljicu - doktorku - smršalu dvaesetak kilograma kojoj je ljekarska uniforma ovoga puta zadivljujuće stajala i ona joj to ushićeno saopštila.

Odgovorio sam joj da se radi o projekciji sopstvenih osjećaja i da vjerovatno pati od onoga što vrijeme neumitno donosi, nakon čega mi ispiča da je na dijeti i više od dvdeset dana lipsaje od gladi a težina ostaje ista. Zbunio sam je grouchomarxističkim pitanjem; da li ona više vjeruje vagi ili svom razumu, na što mi je odgovorila da vagi vjeruje zato što mora...

Skrij je, baci... razvali! rekoh joj najiskrenije što sam mogao, dok me je ona zbunjeno posmatrala. Vidijeći je onako bespomoćnu, rekoh joj da svoje gladovanje pretvori u naviku i prestane sebe terorisati vaganjem a sve to uz misli da svakog momenta može prestati sa tim mučenjem ali da ipak pokuša da vidi ko će duže izdržati. Otišla je zbunjena ali uz vidno olakšanje uz kompliment meni, da stvarno treba imati hrabrosti za akciju kao što je moja.

Uskoro je na obližnju klupu otsjela jedna prilično stara, ali veoma fina dama - Parižanka - vjerovatno ne sluteći da je ušla u apoteku sa dimenzijom viška stvarnosti. Najuljudnije što sam mogao, zpočeh priču u kojoj se ispostavi da je ona udovica pariskog poštara već dvadeset godina i da čak ima i praunučad, nakon čega se otkravila i razgovor završila gomilom komplimenata o ljepotama Crne Gore i Dubrovnika da bi se, zatim, poštapajući, polako pridružila grupi koja ju je očekivala.

Nakon toga, uz žagor i dovikivanje, nagrnule su ekskurzije iz tzv. Republike srpske (Srbinje, Mrkonjićgrad i dr.) Iskustvo sa ovim ekskurzijama je jedinstveno, jer se baš radi o predpubertetskim uzrastima, koji predstavljaju pravu sirovinu budućeg podaničkog tijela jedne zemlje.

Bio sam začuđen modernom odjećom i ostalom opremom, te sam se odmah raspitao odakle dolaze. U čoporima su nadirali iz pravca manastira, bez izuzetka okićeni sa po jednim i više krstova i plastičnim kesama u kojima su se nazirale ikone, razglednice, posteri i ostali suveniri a na moju postavku su se jedva osvrnuli osim trojice desetogodišnjaka od kojih je jedan prokomentarisao napise na njemčkom i francuskom, riječima:

- Gledaj, bolan, ovo je sve prevrnuto napisano.

Bilo je, ipak i onih koji su prilazili ali da pitaju đe ima sladoled da se kupi i koliko košta jedna vožnja malim električnim automobilima po trgu, na što sam im ofrlje odgovorio 1 EUR, što se ispostvilo kao tačno. Uskoro je trgom nastala takva jurnjava i jedva podnošljiva buka da me je cijela rabota neodoljivo potsjetila na odlučujuću tenkovsku bitku kod ruskog grada Kurska iz II Svjetskog rata.

Bio sam itekako začuđen očevidnom činjenicom da je svako od te djece tu, pred mojim očima, za veoma kratko vrijeme potrošilo. u prosjeku, najmanje 10 (i slovima: deset Eura), ne računajući ulaznice u manastir i muzeje, koje su vjerovatno bile ranije uplaćene.

Uskoro se naoblačilo i ja se već pripremao da zatvorim apoteku, kad se oko mene sjatila gomila djece ali upadljivo drukčije. Za razliku od predhodnika, bili su obučeni mnogo skromnije da ne rečem sirotinjski, praznih ruku a izgleda i džepova, jer nijedno nijesam vidio sa sladoledom ili bilo čim drugim u rukama, ali su se, zato, pristojno i povučeno ponašali. Njihovu suzdržanost i prirodnu radoznalost primijetio sam odmah i veoma rado odgovarao na njihova pitanja, s mukom tražeći pojmove za nešto što je bilo neshvatljivo i za odrasle. Konačno sam ih upitao odakle dolaze, već unaprije očekujući (srpsko) ime nekog od gradova novostvorene republike, kad mi ona tiho i kao da se izvinjavaju rekoše da dolaze iz - Plužina.

Zatečen ovim neočekivanim saznanjem, ponovo sam ih osmotrio i neočekivano osjetio veliku odgovornost. Bio je to pravi izazov, kako ovoj djeci široko otvorenog uma i očiju, pokloniti (duhovni) suvenir koji bi, umjesto svih onih krstova, ikona i postera mogli da odnesu u svoj zabačeni zavičaj. Napregao sam razum i dušu da bih im objasnio kakvi su ljekovi iz moje apoteke i ozareno izdeklamovao, siguran da će shvatiti njihovu suštinu:

- Utjeha, poštenje, ljubav, dobrota....

a da bi ih malo zabavio, upitah neke od njih što misle o tome kako bi se proveli da pođu do apoteke u Njegoševoj i od apotekarke zatraže da ih npr. poljubi, pogladi, utješi, zagrli...

Uz suzdržani smijeh, dječaci su se pogledivali, dok su se zarumenjene djevojčice kikotale i skrivale jedna iza druge...

U svakom slučaju, jedan nezaboravan dan, posebno kad se sjetim koliko toga sam još izostavio...

Ovaj post sam sa posebnim zadovoljstvom napisao ovako opširno, da bih izmorio dežurne zbombije zadužene za kupljavinu govana, kao što je Savo i kompanija

- M -

Milijana
02-06-04, 18:50
Metuzaleme,

E da mi je da sam ti sad blize…
Ostrenje uma bi mi dobro doslo e i za ovo sto znam (ili mislim da znam) se pocesto ispostavi da i ne vrijedi bas.
Vidici su mi cini mi se posiroki, mozda bi ih malo trebalo suziti ali moze biti da grijesim.
Cikara je cas isarana a cas crno/bijela , to ovako rijesiti ne mozemo. Lose spavam i snova se uglavnom ne sjecam ali nedavno se poslije jednog probudih vedra i raspolozena (to pamtim) ma ga odmah nakon prve kave zaboravih. :(
Mudre savjete nekad olako zaboravljah, sad se trudim da ih ponedje i ubiljezim za svaki slucaj.

Pozdrav

cvrchak
03-06-04, 00:00
Pogrijesih topik, a mozda i nijesam, neka Met prosudi. :wink:

metuzalem
03-06-04, 11:15
Cvrčak!

Ne da nijesi pogriješila no si me potsjetila na nešto što sam zaboravio da pomenem a tiče se prvog radnog dana apoteke, a kakva situacija je sa vremenon, mogao bi biti i zadnji, barem što se Cetinja tiče, ma ću ja s ovom apotekom nastaviti na ovom forumu a da moderatori nijesu ovako prizemni mogla bi prerasti i u - forum.

Elem, već i prije otvaranja apoteke, znao sam da moji novi zemljaci - Njemci - svoju okolinu posmatraju kao kroz tenkovski prorez, te me nije iznenadilo da se malo ko od njih osvrnuo na moju firmu a osim toga znao sam da je isto kao i tenku, za proširivanje vidika potreban, ništa manje no - panzerfaust!

No, ipak, u jednoj prilici iz jedne disciplinovane grupe koju su pratili mali Cigančići sa harmonikama na gotovs, odvoji se jedan vitala šezdesetogodišnjak, priđe onome štafelaju i na brzinu pročita, nakon čega žurno nastavi za već odmaklom grupom, dobacujući mi u trku:

- Što mu znači ovo o savjetima - "iz zasjede"!'

- A, bravo - odgovorih iz mjesta - konačno da neko primijeti i u skladu sa porukom pruži jedinstvenu priliku da mu baš - iz zasjede - i dobacim jedan mudar savjet uz pitanje: Možeš li ti sebi uopšte dozvoliti da bez moga savjeta nastaviš put i život?

- Kako da ne - doviknu - tek mi je šezdeset godina pa ima nade...

- Ima nade, ima nade...- doviknuh za njim - a tvoj zemljak i veliki Mislioc Nitzsche je neđe rekao da je nada najgori ljudski osjećaj, zato je kao jedini i ostao u Pandorinoj kutiji... A sad u *****! (Ovo zadnje naški, jer u jeziku ove kulturna evropska nacije, na veliku žalost, ne postoji jedinstven pojam za ovu našu izuzrtno značajnu riječ - *****!)[/b]

metuzalem
03-06-04, 11:41
И ово је будућност Црне Горе али се зато закључава тема где су окачене слике покојног Душка Јовановића, је ли?

Savane!

Prosto mi te žao, pošto vidim da se trzaš i koprcaš u svojoj jalovoj bespomoćnosti, svaki put kad se pojavim na ovom forumu, zato rekoh da ne bi bilo zgorega da te pobliže obavijestim o aspektima (i dimenzijama) stvarnosti u kojima se ja krećem:

Elem, u petak 29. juna imao sam obavezu da odem na jedno pokajanje na podgoričkom groblju - Čepurci - gdje sam stigao dosta rano i našao se pred trima kapelama ispred kojih su se protezali dugački redovi. Pošto je ono pokajanje na koje sam došao, bilo na kraju, nakon izjave saučešća, bilo mi je sasvim normalno da svratim i na saučešće Dušku Jovanoviću, jer je za mene žrtva ubijena iz zasjede uvijek iznad svih ljudskih podjela.

Začudio sam se što je red bio veoma kratak, ali mi je odmah postalo jasno da je to zbog toga što su ispred mene bili svi lideri opozicije: Bulatović, Žižić, Bojović i još par nekih koje nijesam poznavao. Moja izjava saučešća je bila i primljena kao iskrena, što sam mogao primijetiti u pogledima osjenčenim dubokom tugom. Nakon izlaska iz kapele, primijetio sam da se red naglo odužio do izvan avlije.

Nakon toga prišao sam i odru jedne mlade žene u susjednoj kapeli gdje je vladala jednako duboka tuga i napokon izašao na veoma prometnu ulicu oivičenu cvjećarama i ostalim uslužnim radnjama, kao i neizostavnim kafićima od kojih je jedan, u pogledu uslužnih djelatnosti koje zahtijeva ova opšteljudska potreba, imao veoma neobično ime koje je glasilo:

"LA BUONA VIDA" što bi se na naški moglo prevesti kao:

"DOBAR ŽIVOT"

Bio sam iskreno začuđen, pitajući se da li je to samo iz neznanja, gluposti, nevaspitanja ili, nedajbože, zluradosti i zajebancije...

Ajd i budi mi zdrav!


- M -

Grof Gnomski
03-06-04, 17:46
Postovani,
zna li se radno vrijeme ambulante, htio bih doci na pregled, ili makar na savjet, ne mora biti iz zasjede... :)

Milos1
04-06-04, 04:08
Ja bih se pokusao zahvaliti sto imamo priliku citati ovakve postove ,no je sigurno da ih metuzalem ne pise iz tog razloga
Pa ako smijem predlzio bih da svoju apoteku makar jedan dan preselis do glavnoga trga podgorickoga
sve najljepse

metuzalem
04-06-04, 12:00
Ja bih se pokusao zahvaliti sto imamo priliku citati ovakve postove ,no je sigurno da ih metuzalem ne pise iz tog razloga
Pa ako smijem predlzio bih da svoju apoteku makar jedan dan preselis do glavnoga trga podgorickoga
sve najljepse

Milos1!

Rado bih to učinio no nemam volje da svoje rekvizite sam teglim do Podgorice, pošto ovi cetinjski narod pomalo zazire od ove moje akcije ka od svega što ne može na mah da shvati. Osim toga, ova kiša me naprosto udavi, iako sam jučer skoro cijeli dan s mojom apotekom gostovao u kafani zvanoj "Četvorka" đe su je posjetili viđeniji cetinjski penzioneri (advokati, profesori i pokoji diplomata).

Ukoliko mi priteknu u pomoć, može se lako desiti da na glavnom podgoričkom trgu zauzmem busiju i prolaznike naćeram da se barem začude, što i jeste jedan od najkreativnijeh osjećaja, kako nas je na to upozorio legendarni Albert Einstein.

- M -

KRKNA
04-06-04, 17:35
/me je zainteresovana za 4-tu i 5-tu stavku.. mora li se zakazivat' :?: 8)

Guzlar
04-06-04, 20:49
ja bih Ti rado pomogao sa teglenjem apoteke diljem Crne Gore. no ako postoji interesovanje, i ako Ti nije velja dusa, ima ruka i makina koje će priteć u pomoć.

u PG ne znam trenutno da li bi bilo pametno otvarat apoteku. "opozicionari" mogu umislit da njima ne trebaju ljekovi ka "pozicionarima". i pazi se toga iz zasjede. može neko onako instiktivno odgovorit trupačke. oće to među blavorima.


metuzaleme, oprosti što Ti nijesam navičas odgovorio ali priređujem jednu ambulantu za ove moje komšije. naime i ovđe je trenutno velji višak izreke .... niđe ni za lijeka!

puno pozdrava ljuđima, ničesa pučini, pa dako i za mene bude fajde što od apoteke.

Beranac
04-06-04, 21:20
ada znao sam da ces se javit navi post.. prvi put kad ga procitah rekoh: ovo nije apoteka - ovo je umjetnost - a gdje je umjetnost no na ulicama... a gdje je Guzlar.. :)

metuzalem
05-06-04, 13:53
KRKNA, Guzlar i Beranac!

Znao sam da ćete svratiti a još ve ljepše viđet ovako zajedno. Mene ova kiša nagrdi, te danas odoh do podgorice da uzmem rent-a-car, pošto sam bez vozila ka kauboj bez konja.

Uzeo bih ga ja i ranije, ali sam sebi dao u zadatak da tri neđelje provedem u okolnostima prosječnog CG građanina i mogu reći da sam se osjećao poput slavnog Sizifa - na balkanski način.

Dok je onaj legendarni, onako gospodski ćera nekakvu valuticu uz zadatu glavicu da bi mu se svaki put otela i skotrljala u dolinu, crnogorski Sizif pokušava da nekako ispuzi iz septičke jame ovdašnje stvarnosti i kad mu se učini da mu je konačno uspio, oklizne se pa onda nanovo kreće da bi se nekako izvukao iz govana.

Ove zadnje četiri dana, odlučio sam da se odmorim i ujedno vidim u kojoj mjeri mogu ispuniti svoje zapadnjačke prohtjeve za koje sam osigurao solidan budžet. Prvi znaci su veoma ohrabrujući.

Jedva čekam da se vrijeme stabilizuje, kako bih ponovo otvorio svoju apoteku, kako bih spremno dočekao i nekog sa ovoga foruma. Mislim da ću to moći da ostvarim u Poneđeljak i utorak, dok sam danas i sjutra ostavio da učinim posjete nekim prijateljima.


- M -

Kapetan
07-06-04, 01:38
Volio bih izraziti osjecanja i otkucati par rijeci sto se tice ambulante. Eh, Met.dje si do sad bio!? Ako je stvarno tako, a ne sumnjam da nije uzimajuci u vidu ono sto cuh veceras na putu do Cetinja od jednog prijatelja koji licno zna glavnog " hirurga" :) ambulante, smatram da ce ta ambulanta biti u zadnjih nekoliko mogu slobodno reci godina, najbolje "ulaganje" na nasim prostorima. Sto se lokacije tice, licno mislim da bolja mogla bit nije s obzirom da je "DOLINA BOGOVA" punija potencijalnih pacijenata nego kosnica pcela. Volio bih kad bi Met. imao snage i vremena da to odrzi sto duze a ako Bog da zdravlja i preselimo to u Podgoricu. Koliko ja sa 19 godina mogu da primijetim (koliko-toliko) nase drustvo ide prema destinaciji "NIDJE" i mislim da treba pruziti maksimalnu podrsku ovakvim idejama i pomognuti ih.
Dosta sam pricao, neko ce mislit da mlatim bez veze i da mi je cilj broj postova, neko ce se mozda samnom i sloziti. Drago mi je sto sam imao priliku i da licno upoznam Metuzalema i vjerujem da ce biti prilike da se opet sretnemo. Puno pozdrava iz sive Podgorice.

Savindan
07-06-04, 02:15
Met,samo naprijed 8) ne obaziri se na unezvjerene KOS-ovce koji su na "tajnom" zadatku

КОС је најпре запошљавао кадровску децу (и унучад)

Модературо, носите се...

metuzalem
08-06-04, 10:23
Savane!

Fino od tebe što si se javio...

Ipak!

- M -

metuzalem
11-06-04, 09:55
- Gledaj, bolan, ovo je sve prevrnuto napisano.

Evo me nanovo na sjeveru Njemacke, dje u vlaznoj toploti ranoga ljeta mogu natenane sredjivati utiske iz cetinjske Duhovne Apoteke. Ovu gornju izjavu, citirao sam zato sto sam, naknadno, njen smisao shvatio u potpunosti, tek kad sam sam se sjetio proslogodisnjeg (pro)putovanja kroz Republiku Srpsku, sve se cudeci i pitajuci kako ce strani turisti pronaci svoju destinaciju kad su svi putokazi bili ispisani iskljucivo - cirilicom!

Ovo, na prvi pogled trivijalna cinjenica, naknadno me je potsjetila koliku tezinu bi mogla imati ova uzgredna primjedba jednog desetogodisnjaka, ciji smisao, sjecajuci se cirilicnih putokaza kroz RS, shvatam tek sada a to je; da se u ovoj novostvorenoj drzavi, isto tako, uci i primjenjuje, iskljucivo - cirilica!!!

Zbog toga sam (laboratorijski) nastavak rada moje apoteke zapoceo bas podsjecanjem na ovu djetinju primjedbu, koja otkriva ne bas djetinje uzroke i posljedice politickih i istorijskih prekompozicija na Brdovitom Balkanu.

Osim ove primjedbe, sjetio sam se da su grupe djece uglavnom navirale iz pravca manastira ne ulazeci ni u muzej ni u Biljardu a kad su mi ponosno pokazivali postere vladike Rada, primijetio sam da se radi o portretu vladike sa crnom kamilavkom.

No da ne precerujem, jer se mozda radi o tzv. dukljanskim fantazijama jednog Matufa, koji u svemu vidi prijetece fantome Veljesrpstva.

- M -

metuzalem
14-06-04, 11:48
Nakon vise od deset kisnih dana, 08. juna je konacno granulo sunce te sam nanovo otvorio svoju apoteku, vise kako bih je dokumentovao sa par fotografija nego li sto sam imao volje da taj lijepi dan potrosim zadijevajuci narod koji je, ocevidno, zazirao od ove neobicne ustanove.

Medjutim, izgleda da se po Cetinju prosula prica o ovoj neobicnoj ustanovi, pa to nije mimoislo ni paravojne organizacije u sastavu Srpske Pravoslavne Crkve, koje vise od decenije predstavljaju (duhovne) okupacione snage, stacionirane u objektima nekadasnje Kraljevine Crne Gore.

Nije trebalo dugo cekati da se pojave grupe golobradih pripadnika obliznje Bogoslovije, ciji odlucan nastup nije ostavljao mjesta bilo kakvoj sumnji...

- Sto ste po nacionalnosti? - odlucno upita glavni medju njima.

- Crnogorac! - jednako odlucan odgovor ucinje da se kao po komandi okrenuse i odose.

Posto sam znao da ovo nece biti jedina, nastavih sa (duhovnim) pripremama, kako bih spremno prihvatio sljedecu posjetu. Nijesam cekao dugo, jer se ubrzo primace nova grupa od njih nekoliko, koji pomno prostudirase moju terapijsku ponudu. Jedan od njih mi se okrenu i odlucno rece:

- Ja ovo ne vjerujem!

- Koje? - upitah zainteresovano...

- Ovo gledanje u cikaru...!

- Da li ti vjerujes da ne vjerujes? - krenuh u zbunjivanje kontrapitanjem.

- Ne vjerujem jer je to praznovjerica!

- Dobro sad to, ali vjerovanje da u nesto ne vjerujem je isto vrsta vjere...

- Da li vjerujete u Boga? - okrenu on pricu u drugom pravcu.

-Vjerujem! - odgovorih tako spremno da ih zbunih djuture i potpuno, tako da se, cutke, pogledase...

-... vjerujem u sve sto me okruzuje, jer su sve to aspekti Boga u koga ja vjerujem, ukljucujuci i vas.., umjesto popovskih prica kojima su izlozeni svi oni koji ni u sebe ne vjeruju

Ovo je, izgleda, bilo mimo ocekivanja jer jedan pokusa sa pitanjem da li vjerujem u Sveto Pismo i njegove poruke, na sto odgovorih da sam se itekako pitao kako je moguce da Isak ne prepozna zenu (Lea) koju su mu podmetnuli a za koju je dirincio deset godina, vjerovatno iz razloga sto mu je od dugog cekanja "...pao mrak na oci".

Smatrajuci da moja diskusija postaje neozbiljna, spremahu se da odu kad mi pade na pamet da oni u stvari ne predstavljaju pacijente vec, stavise, moj potencijalni kolegijum.

Zato okrenuh pricu u tom pravcu, opominjuci ih da je njihovo polje rada itekako nalik na ovu moju ustanovu jer i kod njih dolaze ljudi kako bi se ispovijedili i nasli utjehu u molitvama, tako da bi se obliznji manastir, ukoliko bi bio ustanovljen na stvarnim postulatima njihove vjere, mogao s pravom nositi naziv i funkciju - Duhovnog Sanatorijuma.

Na kraju ih opomenuh da ce, kad postanu pastiri svojih stada, svojoj pastvi odredjivati slicne ili istovjetne terapije koje se mogu naci u mojoj apoteci (utjeha, oprostaj i dr.) i ambulanti, te ne bi bilo zgorega da se udruzimo ali oni, izgleda, nijesu mislili tako...

U stvari, bilo je ocevidno da i ne moraju misliti, jer - vjeruju...

- M -

veliki majstor
14-06-04, 17:51
pitao kako je moguce da Isak ne prepozna zenu (Lea) koju su mu podmetnuli a za koju je dirincio deset godina, vjerovatno iz razloga sto mu je od dugog cekanja "...pao mrak na oci".

Smatrajuci da moja diskusija postaje neozbiljna, spremahu se da odu
- M -

Deca su htela da odu zato sto su shvatila da pricas gluposti i da blebeces o stvarima o kojima nemas pojma: Jakov je radio za Rahilu, a ne "Isak za Leu"

metuzalem
14-06-04, 21:16
Majstore!

Sto se biblijskih jebacina tice, tvoju kompetenciju priznajem u potpunosti i shodno tome iskreno se zahvaljujem na ispravkama koje sam, s tvoje strane i ocekivao.

- M -

metuzalem
16-06-04, 11:17
Izvjesno je da ovaj forum, polako ali sigurno, odlazi u cabar te stoga nemam namjeru ovaj topic nametati po svaku cijenu. Ipak, ne bih smio izostaviti jednu epizodu sa grupom Francuza koja se zadesila na ovom istorijskom mjestu dana 8. juna oko podne.

Elem, taman sto sam napravio istorijske snimke koji ce mi posluziti kao dokumentacija u buducnosti kad ce otvaranje ovoga objekta predstavljati vremensko ishodiste jednog novog koordinatnog sistema istorijskih nuznosti, iznenada sam bio okruzen grupom sredovjecnih ljudi i zena veoma sportski odjevenih i opremljenih kao da idu na nekakav (osvajacki) pohod.

Isprva se bjeh ponadao da su se tu okupili zbog zanimanja za moju apoteku cija firma je bila jasno ispisana na njihovom (francuskom) jeziku, ali se ubrzo uvjerih da to ne stoji jer nakon sto im se obratih na cistom francuskom, svi oni kao po komandi ustuknuse, gledajuci me podozrivo i s nepovjerenjem.

Da bih otpoceo bilo kakvu pricu, stadoh ih propitkivati, nakon cega se ispostavi da putuju u zatvorenoj grupi, koja pripada poznatom koncernu - THOMPSON - sto me inspirisa na zajedljivu primjedbu:

- Ah, dakle zato me Messieurs & Dames gledaju sa tolikim nepovjerjenjem... Pa da, stvar konkurencije. Znam da je i vasa firma poznata po tome sto narodu diljem svijeta uvaljuje raznorazne kozmeticke proizvode, pa nije cudo sto zazirete i od ove moje butige...

- A ne, monsieur, nas koncern se ne bavi samo kozmetikom nego upravo metalurgijom i ostalom preradjivackom tehnologijom. - pokusa da me prosvijetli gospodin u sorcu sa rancem na ledjima.

Pomirljivo pokusah da ih pridobijem za neku od ponudjenih terapija, ali se odmah vidjelo da za to nemaju nimalo volje. Istoremeno, sjetih se svog boravka u njihovoj lijepoj domovini i njihovog malogradjanstva ususkanog u svom sredjenom svijetu situirane osrednjosti, te se ne mogadoh uzdrzati a da ne primijetim, zajedljivo:

-Messiers/Dames, veoma sam impresioniran vasim drzanjem.. Velika je to stvar, ostati u nepokolebljivom uvjerenju da ama bas niceg posebnog ne moze biti u tome sto vam se neko obratio na korektnom francuskom u ovom gradicu izgubljenom Bogu iza ledja. Cestitam!

Uz proteste i tihi zagor, nesigurno odose u pravcu muzeja, dok ja ostadoh preispitujuci ovu moju (ne)namjernu bezobrastinu.

- M -

HaL[1338]
17-06-04, 03:23
Gokutabisu, tebi nije mjesto odje...

metuzalem
17-06-04, 10:23
Метузалеме, сада једно искрено питање, да ли волиш да пијеш? Да ли нешто пушиш, шмркаш или шприцаш пре него што пишеш овакве поруке? Ако овакве ствари пишеш трезан онда ти је озбиљно потребна помоћ психијатра...
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
-
-
- Cim se ociste kapije opazhanja,
coeku se prikazhe sve onako kako jeste: beskrajno. (William Blake)


Savane!

Ovo tvoje, djetinje nevino i zacudjeno (!?) pitanje smatram svojevrsnim komplimentom, na koje cu ti iz mjesta odgovoriti da sam:

- pio,pusio, shmrkao (shpricao nijesam, niti cu), jebao i kupio *****...

O svome trosku, naravno!

Sto se pomoci psihijatra tice, o tome necemo jer je to stvar (materijalnih) mogucnosti do kojih moja duhovna "otmjenost" ne doseze, te se moram zadovoljiti tolerancijom obcinstva i njenog strpljenja kao jedine terapije.


No znas sto...?

Marx je nedje rekao da je religija (vjera) opijum za narod, pa kako su me komunisti svojim naprednim vaspitanjem ucinili otpornim na njeno "shmrkanje", moradoh se okrenut drugim sredstvima kojima se "....otvaraju kapije opazhanja..." (Huxley). Da si pomnije citao one moje tekstove koji prelaze duhovne prostore (velje)srpskog metanisanja, odmah bi shvatio da sam odavno razvalio neke od kapija na beskrajnom zidu prenaviknute stvarnosti, nehotice zalutao u nepoznate prostore, spotakao preko (kvadratnog i inog) korijenja novih dimenzija, da bi se zbunjen i isprepadan vratio u dvodimenzionalnu stvarnost kojom vladaju spodobe (naprednih) umova od valjanog sukna.

Ovoga puta, ceznjivo i punim plucima, konacno sam "ushmrknuo" vazduh grada u kome sam odrastao, dok mi se drob prevrtao od muke, kad sam vidio svoje drugove iz mladosti kako pokusavaju da u sveopstoj bijedi sacuvaju ono malo dostojanstva i opstanu u gradu koji stenje pod duhovnom i materijalnom opsadom. No, sto da ti pricam dalje, kad dobro znamo obojica, da se nalazis na strani opsadnika te na kraju moze ispasti da ti odajem tajne odbrane.

Pod dejstvom ovog sudbonosnog "shmrkanja" cetinjskog vazduha, mnogo sto sam shvatio "iz prve ruke" sve se diveci (zlokobnoj) mashtovitosti svih onih bezlicnih mocnika, koji su dobili zadatak i koncesiju da ovaj grad i konacno uniste i pretvore u ropotarnicu istorije onih kojima treba a nijesu bili u mogucnosti da je sami stvore. Zato se nemoj cuditi, sto mi se kohorte bjelosvjetskih i domacih turista, pricinjavaju osvajackim i u meni bude odbrambeni instikt predaka, koji mnoge aspekte stvarnosti zna podrediti svojoj nesmiljenoj logici pukog prezivljavanja.

Uostalom, turisticki pohodi su ionako mirnodopska zamjena za ratne, a sve na polzu svjetskog kapitala koji gospodari svijetom, sto sam zapazio jos davno, drezdeci po evropskim autobahn-ima i posmatrajuci kolone motorizovanih turista koje su mi neodoljivo nalikovale osvajackim kolonama Wermachta sa sve tenkovima, kamionima, topovima... umjesto kojih su bile prikolice, brodici, zmajevi, ronilacka oprema i sve ostalo sto treba za osvajanje (tudjih) prostora.

I na kraju, da ti se zahvalim za tvoj dobrohotni savjet i upozorim na iznenadjujucu cinjenicu da si nehotice postao jedan od najprominentnijih pacijenata moje ambulante, sto ces shvatiti tek kad "...skines zavoje sa ociju..." i nanovo osvrnes oko sebe.

No, postoje izvjesni ritici o kojima necemo...

- M -

P.S. Ovu terapiju smatram nuznom i potrebno je nastaviti.

Savindan
19-06-04, 01:46
кад човеку персираш онда лепо напиши велико в, сам признаје да је метузалем

metuzalem
21-06-04, 12:14
Iako su se, iznenada, u ovom mom postmodernom „objektu“ pojavili baš oni pravi pacijenti (Savindan – kreten), uz duboku sjetu shvatio sam koliko je on (objekat) u stvari preuranjen. Na ovu pomisao podjetio me je jedan od članaka u časovpisu „Vreme“ koji se bavio jednim od najvećih junaka opštenarodnog sunovrata, koji će u istoriji ostati pod imenom – Legija.

Medjutim, tek kad sam ovaj članak dočitao da ovog istorijskog pasusa...:

Ulemek, međutim, ne zna kako se ta epizoda završila, jer u junu opet pravi "ono", ovaj put u klubu "Stupica". Biva uhapšen zbog pucanja da javnom mestu i napada na policijsku patrolu. "Malo me je sramota, ne znam šta mi je bilo. Valjda mi je takav horoskop", objašnjava on.

... shvatio sam da se njegove (istorijske) zasluge prostiru predjelima stvarnosti koji uveliko prelaze okvire svega onog što mi smatramo uobičajenom istorijskom nužnošću i uveliko zalaze u neshvatljive predjele magije i mistike, kojima se bavi (kvazi) nauka astrologija, obćisnstvu poznata iz novinskih i inih horoskopa koji odlučuju našu pojedinačnu i zajedničku sudbinu.

Zbog ovog dalekosežnog iskaza Gospodina Legija, smatram da bi mnoge aspekte dnevne politike trebalo prilagoditi stručno sastavljenim horoskopima prema koma bi se morali vladati svi, legalno i prema horoskopu izabrani subjekti opštenarodne politike, a za pomenutog Gospodina bih preporučio za prvog Ministra, novosnovanog – Ministarstva za Sudbinu Države i Naroda.
Tek u državi uspostavljenoj na ovako visokostvarnim duhovno-političkim osnovama, pojava mog preuranjenog „objekta“ (Duhovne Apoteke) bila bi logična i djelotvorna...

Ovako..!?

Stvarno izgleda da je krajnje vrijeme da se nosim u qurac!

I hocu...

- M -

metuzalem
29-06-04, 12:29
-
-
-
Ipak, nakon izvjesnog vremena, sjetih se svih onih, sposobnih da udju u onu dimenziju stvarnosti nedostupnoj ovim znojnim i grlatim "braniocima" likova i (ne)djela, a koji to cine ne iz straha vec iz postovanja cak i prema sirovoj gluposti od koje i zubi trnu, a kamo li nad nekom nenamjernom mudroscu i lijepoj rjeci, te se radi njih povrnuh kako bi ih ohrabrio da ponovo navrate.

Dakle!


U kojoj mjeri je ova moja apoteka ustanovljena u (visoj) stvarnosti, prije nego sto prijedjem na neki jaci silogizam, pokazacu to na jednom primjeru koji je svakodnevan do - nepodnosljivosti.

Naprimjer: Pismo!

Majcino:

Ono toplo pismo, koje nas prvo postidi sto smo se zaboravili javljati i u kome se kokoske pominju medju celjadima a telidba sa rodjenjem. Ono pisano tolikom uzdrzanoscu, da slova izgledaju kao da su pisana onom mekom stranom (guscjeg ili kokosinjeg) pera. Pismo koje nas obavezno vrati u seosko djetinjstvo sa sve balegama, murvama i glibom oko vrata. Prepoznaje se po adresi nalik na nedovrseno pletivo i postsjeca na one carape od singave vune koje, svojim grebanjem, znaju tako lijepo ugrijati noge u zimskom periodu.

Prijateljsko:

Pismo pisano onda kad se zeli nesto podijeliti da bi ispalo vece kroz tu diobu. Ono koje pisemo iz uba´a i sami zacudjeni zasto bas tada i ne znajucu bas zbog cega ali sigurni da bas tako mora biti, da je svaka rijec na svom mjestu a ako nije prijatelj ce je vec namjestiti. Prepoznaje se po adresi koja izgleda kao bezbrizno prebacena kosulja preko naslona od stolice.

Ljubavno:

Pismo koje se u ruke uzima uz pratnju tutnjave damara, na kojemu se i marka voli, koje adresom ocarava, mirisom omamljuje... i tako dalje i tako (sto) blize.

Sluzbeno - naredbodavno:

Ono plavo, sa razmrljanim plavim pecatom, zlobno uvrnutim ka Kiklopovo oko, izvakano i odaslato preko qurca, koje bi coek najradje poslao u tri pizde materine, od kojega coek pokusava da se skloni ka od sluzbene limuzine kad bezobzirno projuri kroz lokvu *****ve vode kojom polije sve namjernike pored kojih prezrivo projuri.

Sluzbeno - obavjestajno:
Ono roze boje, sa razlivenim pecatom ili bez njega i adresom ispisanom kroz tako otrcanu traku, da se oglodana slova jedva raspoznaju. Iz njega vazda ispadne nekakva administrativna konfekcija za datu priliku, neka vrsta preporuke za misaonu uniformu. Ko god je sluzio vojsku (JeNeA) u takvom pismu je nosio svoju karakteristiku (o politicko-moralnoj (ne) podobnosti) taman ka da nosi svoju mokracu u kojoj se nalazi neka sramotna zarazna bolestina....


Razglednice!
Malo sto podjeca na sezonsku garderobu kao ove sarene laze za jednokratnu upotrebu. Ovako, bez prigodnih komentara, neka se svako obrati svojim uspomenama na ovaj izraz ljudskih komunikacija koji, bas zato sto je otvoren skriva najvise zadnjih misli.


O ovim modernijim, necemo ovoga puta...

U svakom slucaju, nista ne moze bolje od pisma pokazati kolika je vaznost institucije - DUHOVNA APOTEKA - od neceg tako svakidasnjeg kao sto je pismo. U potpunosti potsjeca na ona starinska pakovanja sa praskovima od kojih su neki bili ljekovi a neki - otrovi a oboje zajedno jedinstvene panaceje opstenarodne duhovne apoteke u kojima su oduvijek ordinirale: Vracare i vjestice...

- M -

zasto_pjevam_kad_krecim
30-06-04, 23:54
Gosp. metuzalem kada cete opet doci na Cetinje,volio bih da vas pregledam

metuzalem
01-07-04, 10:10
Gosp. metuzalem kada cete opet doci na Cetinje,volio bih da vas pregledam

Ha! Evo konacno jedan od onih zhestokih pacijenata, kojima ova moja ambulanta, nazhalost, jedino moze dati uput za neku kliniku ili specijalizovanu bolnicu.

Djeticu, koji: pjevas_kad_krecis!

Sjeti se one narodne:

Nocu pjeva koji zhene nema, danju pjeva ko pameti nema...

A ko nema ni jedno ni drugo, ako ne umije leleknut, neka zapjeva kad kreci...

Eto, ovo bi ti, sto se tvoje nominativne zapitanosti tice, bila prva pomoc dok stignes tamo - dje treba.


E, chujes!

Ovi djetic veli: "Volio bih da vas pregledam."

Kakvo potresno priznanje da je u velikoj nevolji, kad...

...me pita; "...kada cete opet doci na Cetinje..?"


... a cijelu nedjelju dana se spoticao preko mene i moje apoteke sa sve ambulantom, slijep za sve sto se oko njega dogadja...

A volio bi da me pregleda !? Ts, ts, ts, ozbiljna rabota...



- M -

metuzalem
05-07-04, 11:14
-
-
Prednost ove moje apoteke je u tome sto moze da radi i uz pomoc interneta, posebno po onoj stavci:

TUMACENJE SNOVA

No, prije nego sto pocnem sa praksom moram, u duhu poslovnosti ovoga medijuma, potencijalnoj klijenteli omoguciti servisnu sluzbu u pogledu ove, kako ce se ispostaviti, itekako aktuelne ponude. Posebno zato sto se bazira na istom ucenju iz kojega je C. G. Jung crpio osnove svoga ucenja.

Dakle, da bi neko uopst imao mogucnost tumacenja svojih snova, osnovni uslov je da se istog moze i - sjetiti.

Kako i na koji nacin to postici, najbolje je ako se preporuce dva uputstva iz srednjovjekovne (medicinske) enciklopedije, poznate pod naslovom:

GRAND ALBERT koja glase:

1.) Da jedan - san - koji ti se ucini neobicnim nakon budjenja, ne zaboravis: Obrni se na drugu stranu i nastavi sa spavanjem.

2.) Da bi se, u toku dana, podsjetio na - zaboravljeni - san, mozes postici na taj nacin sto ces protrljati zadnjicu (guzicu, prkno...)

Osim ovih, postoje i ovakva uputstva:

3.) Ako pozelis jedan stvaran i ugodan san, to mozes postici ako legnes na ovcije krzno.

4.) Ako zazelis spavati - bez snova - iznad kreveta moras ovjesiti portulak (lat.) travu mesnato-socnih listova i sa malim zutim cvjetovima, koja bas raste u predjelima Sredozemlja.

Pitanja ocekujem ovdje, na forumu i na PM-u.

- M -

metuzalem
07-07-04, 16:04
-
-
Tek sada, kad dobih prvi zahtjev za tumacenje sna, sjetih se ona dva Cikotica koji dodjose u moju apoteku odmah nako otvaranja, kojom prilikom jedan od njih, uz krivi osmjeh i galijotsko namigivanje, upita da mu protumacim san koji je glasio, otprilike, ovako:


...kao, nalazi se u svojoj kuhinji i priprema nesto da izije pa potom ide do spajza i otvara vrata dje ostaje zabezeknut jer u njemu nalazi svoju svastiku - potpuno golu... Nakon toga, bas u momentu kad je htio da joj ga metne..., odjednom se ona pretvori u tavulin sa sest noga i to sa sve - tavajom

Iako mi gestikulacija nije promakla, bez ikakve smetnje sam mu protumacio ovaj san, jer ako ga je izmislio, ono dizanje na svastiku svakako nije, te mu rekoh da je sanjao zato sto svoju svastiku cesto uporedjuje sa njenom sestrom (svojom nevjestom) pa mu se to nasrtljivo uporedjenje umetnulo u misaoni predio iz kojih se stvaraju snovi... Strogo uzev, sigurno je, ne jedanput, svoju svastiku pratio na voz, veoma rado i spremno joj sa sve tri ruke pomazuci da se popne u vagon.

Svoje tumacenje zavrsih primjedbom da je ono ispravno ukoliko cijelu rabutu nije izmislio zarad zajebancije... Posto se dosta zbunjeno oprostise od mene, ova zadnja mogucnost nije iskljucena.

Medjutim, sto se bilo kakve rabote u pogledu bilo koje svastike tice, podsjeticu vas na strofu one (opste)narodne) pjesme, koji glasi:


"Imam zhenu i svastiku,
S njima radim gimnastiku..."

- M -

veliki majstor
07-07-04, 22:57
Овај инфериорац увек се упиша од среће када му неко каже да је глуп, неталентован, пизда, необразован, умишљен. Онда има макар сатисфакцију да га је неко приметио, упутио му неку реч, неко је потрошио време на њега: тада маше репом од среће и има изговор да одговори.
Када га пљунеш, њему опет лепо.

metuzalem
09-07-04, 09:14
Овај инфериорац увек се упиша од среће када му неко каже да је глуп, неталентован, пизда, необразован, умишљен. Онда има макар сатисфакцију да га је неко приметио, упутио му неку реч, неко је потрошио време на њега: тада маше репом од среће и има изговор да одговори.
Када га пљунеш, њему опет лепо.

Velika Gre´oto od co´eka!

Smatram da nije toliko vazno imas li pravo u svemu sto si naveo...
Pitam se, jedino, zasto ti je toliko -vazno !???

Zavist? Ljubomora ili...

- M -

Chegevara
09-07-04, 14:17
Ja se izvinjavam, vidjeh naziv apoteka pa da vas pitam da nema neko 2-3 pakla BELVITINA Fe posto ga nigdje ne nadjoh?

Milijana
12-07-04, 00:39
Radi li apoteka sada samo dopisno ili se jos moze direktno na konzultacije?

metuzalem
12-07-04, 13:50
Prije nego započnem sa tumačenjem snova upućenih direktno na topic ili preko PM, evo da dijaspori predstavim jedan san koji mi je „prepričao“ jedan zemljak, prvih godina raspada zajedničke nam domovine.

Dakle, ovako bi otprilike izgledao ovaj (ne)običan san:

„...lomatao sam se prašnjavim bespućem, stalno idući zu nekakvu ogradu napravljenu od grubo otesanih kolaca i izuvrtane bodljikave žice, jedva čekajući da stignem do kraja i pođem tamo negdje odakle je dopirala jarka svjetlost...

Konačno se nađoh na morskoj obali ispred koje se prostirao plićak sve do ostrva koje se gubilo u blještavoj izmaglici. Uz veliko olakšanje, gazeći pješčanim plićakom, zaputih se ka dalekom ostrvu koje me je neodoljivo privlačilo. Uskoro se i nađoh na njemu, ali se ono pretvori u prostrani pješčani sprud, na čijoj obali su se, zu pjenu i buku, lomili moćni talasi koji su dolazili iz pravca one zasljepljujuće svjetlosti...“

Tumačenje ovoga sna tipičnog za sve one koji pate od nostalgije.

U snoviđenju, voda predstavlja arhetip razočarenja i rezignacije što je u navedenom primjeru više nego očevidno, pošto se radi o dubokim nemiru zbog gubitka ondašnje državne zajednice koja nestaje pod naletima nove povijesne zbilje i nameće teške slutnje glede konačnog ishoda.

- M -

metuzalem
12-07-04, 13:52
Radi li apoteka sada samo dopisno ili se jos moze direktno na konzultacije?

Milijana!

Za sad, nazalost, samo dopisno a konzultacija bi molo biti u avgustu ili septembru... U svakom slucaju - uskoro.

- M -

Chegevara
12-07-04, 14:02
Ciko metuzalem, sta je sa mojim Belvitinom Fe, bio bih jako zahvalan, makar jedno paklo da nabavim.

metuzalem
14-07-04, 09:24
Када га пљунеш, њему опет лепо.

Narode!

Tek naknadno mi je postalo jasno, kakav neoprostiv propust sam učinio time što sam ovaj post Velikog Majstora uzeo kao ličnu poruku umjesto da odmah pravilno zaključim da se u stvari radi o jednom očajničkom vapaju beznadno oboljelog – pacijenta.

Osim toga, istorija njegove bolijesti mi je poznata u svim detaljima, jer sam imao jedinstvenu priliku da njen razvoj pratim takoreći iz dana u dan, sve od njegovog ulaska na ovaj forum. Ne moramm vas opominjati da sje sjetite na kakav dostojanstven način je ušetao na ovo duhovno drkalište:

U svojoj čistoj i ispeglanoj (duhovnoj) mantiji, brade umjetnički štucovane i kose pjesnički spuštene niz potiljak ponosne glave, izgledao je tako da ga je čoek slobodno mogao zamijeniti sa Njegošem.

No, kako vrijeme donosi, tako poput trome i blatne rijeke sve odnosi u prostranu močvaru zaborava... U tragičnom međuvremenu se dogodilo i promijenilo toga toliko da se mnogo što-šta više ne može prepoznati, pa ni ova naša nesreknja popurinica, jer me tako bolno potsjeća na onoga (katoličkog) – popa - iz romana „Rat je bio bolji“ M. Bulatovića, kad ono, na koljenima posrće pobjedničkom gužvom (kurvi i vojnika) u raspojasanom slavlju kroz vječni grad Rim, moleći i bogoradeći da i njega neko izjebe...:

„...jer i on ima rupu...“

...da bi, neuslišen, ničice i u beznadežnom očajanju, pao negdje među gladne kante za đubre u nekom od *****njskih kvartova vječnog grada, jedinog koji umije gubiti ratove da bi i konačno - pobijedio.

Koliko je ova beznadna bolijest napredovala od njegovog prvog nastupa, najbolje se može zaključiti po njegovom izgledu. Umeđuvremenu, njegova (duhovna) mantija jedva da se može prepoznati od krvavih i masnih mrlja pokupljenih prilikom obilaska frontova odbrane „golorukog naroda“ dok njegov jurodivi izgled, do očaja upotpunjava nečešljana i masna bradurina, dok prorijeđena kosa umorno počiva na pobjednički opuštenim ramenima.

Njegova (duhovna) mantija, u svom pravom smislu više to i nije, jer se u međuvremenu pretvorila u jedinstvenu (duhovnu) – košnicu – u kojoj se, oko njegovog ožvalog i rasjeđelog prkna, okupljaju rojevi podguznih muva (Aelita, Karma...) a njenim memljivim i smradnim prostranstvom motaju moljevi od unče (Savindan, Janko i dr.).

Eto, sad on dlazi u moju apoteku i cvili, kako je meni – lepo – kad me pljunu, ne shvatajući da je ovom rečenicom sebi postavio dijagnozu, istovremeno odredjujući - terapiju.

Ipak, dobro je da moj previd nije tako konačan, te sam pravovremeno shvatio ovaj njegov vapaj, te ću se sagnuti kako bi on mogao, ne samo pljunuti nego i – dobačiti i domoći se toliko žuđenog olakšanja. Nijesu zalud stari Latini rekli:

VENI VIDI VICI

...ili po naški

... ublažiti bol, jeste božansko djelo ...

P.S. mada će me on, onako pametan i obrazovan, posigurno ispraviti i reci da je njihova izreka, u stvari:

DOLORUM SEDARE DIVINUM OPUS IST

Na što mu sa ponosom mogu odvratiti da je ovo izreka nekadašnjeg uspješnog cetinjskog SOOUR-a „Sanitas“, od kojega - ni traga ne ostade...

- M -

metuzalem
15-07-04, 09:48
metuzalem
(sa foruma religija i filozofija:snovi)

Posted: Wed Jul 14, 2004 9:45 am Post subject:

--------------------------------------------------------------------------------

Snovi su arhetipovi (praslike) svega onog sto covjek pohranjuje u svojoj podsvijesti i od znanja se razlikuju po tome sto vise veze imaju sa intuicijom (slutnjom) nego li sa razumom.

Zbog toga se cesto smatraju i prekognotivnim (predskaznim), jer veoma cesto prethode dogadjajima od kojih neko strahuje. U svakom slucaju, snovima jednako vladaju ista cetiti elementa:

1.) zemlja

2.) voda

3.) vazduh

4.)vatra

...kao i u pra-pretpostavci o supstanciji vidljivog svijeta.

Medjutim, u snovima ova cetiri elementa simbolizuju cetiri osnovna dusevna stanja:

1.) osjecaj sigurnosti

2.) osjecaj tuge, razocarenja, rezignacije

3.) osjecaj poleta, nadahnuca, kreativnosti...

4.) osjecaj ushicenja, srece, kreativnosti...

... i na kraju, sjetite se kada ste ( i da li ste ikad) sanjali oganj, vatru - sunce?

Koga zanima prava sustina snova, neka se ne stidi doci u moju apoteku. A moze i preko PM.

- M -

metuzalem
17-07-04, 08:43
Sto se mojih topica tice, mnogo mi je vazniji broj ulazaka (citanja) od broja odgovora, no u zadnje vrijeme vidim da su svega (jedva) trojica njih usla u ovu moju butigu, pa realno smatram da je najbolje zatvoriti je.

Osim toga, stimung koji vlada forumom, izgleda da Velikom Majstoru neumitno daje za pravo, sto se dolje navedenih kvalifikacija tice:


veliki majstor wrote:

Овај инфериорац увек се упиша од среће када му неко каже да је глуп, неталентован, пизда, необразован, умишљен. Онда има макар сатисфакцију да га је неко приметио, упутио му неку реч, неко је потрошио време на њега: тада маше репом од среће и има изговор да одговори.
Када га пљунеш, њему опет лепо.

Moram priznati da je on, visestruko dokazao, da pod njegovom mantijom ima mjesta za sve koji traze utjehu, misljenje i savjet, a i po svojoj struci je ionako mnogo kvalifikovaniji po pitanju duhovne farmakologije, tako da mirne duse mogu da zatvorim, znajuci da cu svoju klijentelu ostaviti u dobrim rukama.

- M -

metuzalem
26-07-04, 12:46
:wink: - M - 8)

veliki majstor
26-07-04, 13:27
Moram priznati da je on, visestruko dokazao, da pod njegovom mantijom ima mjesta za sve koji traze utjehu, misljenje i savjet, a i po svojoj struci je ionako mnogo kvalifikovaniji po pitanju duhovne farmakologije, tako da mirne duse mogu da zatvorim, znajuci da cu svoju klijentelu ostaviti u dobrim rukama.
- M -
Nije mi bila namera da isprovociram nekakvu depresiju kod tebe. Nekako mi je tuzno kada se slazes sa mojim strogim sudovima o tvojoj pameti. Glavu gore, momak.

veliki majstor
27-07-04, 00:58
Brine me metuzalem.

Sick-Boy
27-07-04, 04:44
Ono, kazu da cika-doca sjedi na stolici i ponekad priupita pacijenta nesto, a ovaj lezi na krevetu, gleda u plafon i prica, prica, prica...
E sad, ljudi, ja kad bacim pogled na ovaj topic, bas nesto ne znam ko tek ponekad postavi neko pitanjce, a ko mlati i mlati... i vapi za pomoc... :lolblue:

veliki majstor
27-07-04, 14:51
Tako nekako.
Ali, dosada je pokazivao smusenu zelju za razgovorom (ne ulazim u intelektualni kvalitet) i nekako je delovao da je stabilan u svojoj smusenosti.
Njegov poslednji post odise rezignacijom, razocarenjem. Plasim se kada ljudi njegovih mentalnih performansi upadnu u takvo stanje.

veliki majstor
27-07-04, 14:52
Tako nekako.
Ali, dosada je pokazivao smusenu zelju za razgovorom (ne ulazim u intelektualni kvalitet) i nekako je delovao da je stabilan u svojoj smusenosti.
Njegov poslednji post odise rezignacijom, razocarenjem. Plasim se kada ljudi njegovih mentalnih performansi upadnu u takvo stanje.

Neka se ukljuci neko od metuzalemovih prijatelja ili poznanika. Neka stupi u kontakt sa njim.

veliki majstor
28-07-04, 19:40
O raznim glupostima pisete, dukljani. Da li iko od vas vodi racuna o metuzalemu?
On se nalazi ociti u psihickoj krizi - rekao bih da se radi o depresiji, a koliko je progredirala nemoguce je reci bez pregleda.
I umesto da se neko javi, porazgovara sa covekom, posalje mu makar PM (ja to ne cinim zato sto bi shvatio to kao nekakvu provokaciju) vi ovde zastpuate svoje glupe stavove na jednom mrtvom forumu (da, forum je mrtav, to bi i troglodit shvatio do sada).
Mislite malo o drugima.

Hari Krisna
28-07-04, 19:51
Metuzalem je utvrdio da je njegova duhovna apoteka nedovoljna za tvoje probleme i kako rece konsultuje se sa veterinarima kako da tebi pomogne.

monitor
29-07-04, 15:13
...posalje mu makar PM \

Evo, poslao sam Metuzalemu PM, a tebe, Veliki masni, da, usput, posaljem u Pizdu Materinu...

Karma
29-07-04, 15:35
Dugo te nije bilo... - biće da nam otuda dolaziš http://www.astro-art.net/forum/images/smiles/thumbup.gif

veliki majstor
29-07-04, 21:41
Evo, poslao sam Metuzalemu PM, a tebe, Veliki masni, da, usput, posaljem u Pizdu Materinu...[/quote]

Синтакса, момак.

Или си глуп или си (ново)шиптар. Вероватно обоје.






А сада озбиљно и забринуто напомињем да афера за метузалемовим расположењем уопште није завршена. Наиме, нема информација да је он добро, здраво и весело. Разлога за забринутост има пуно. И летимичан поглед на његове поруке одаје човека коме је потребна пажња. Очекујем од вас, његових веб пријатеља, да нешто урадите по том питању.

Grof Gnomski
30-07-04, 09:35
Vidis Majstore...odavno vec ne naidjoh na covjeka koji je vise zabrinut za drugog covjeka pa makar i na svoju stetu...Prosto me je dirnula tvoja humana briga za Metuzalema, toliko si me na jedan lijep nacin obradovao time sto si mi dokazao da jos ima dobronamjernih ljudi na ovom svijetu, da ljudski osjecaj i briga za drugoga nijesu izumrli dinosaurusi, stavise da su zivi i da jos uvijek cvjetaju, ponekad i u drugim oblicima, ali ipak...
Samo, pazi se na dvosjeklu ostricu koju ta briga nosi, pazi da u toj golemoj brizi za drugog (koja je krasni raritet) ne izgubis osjecaj za sebe i svoje potrebe, koje svaki covjek ima i koje, s vremena na vrijeme, treba da ispostuje...Ako se vise paznje posveti drugome, dolazi se u opasnost gubljenja sopstvene licnosti i nadomjestenja nje necijom drugom, onom kojoj se poklanja paznja...u svim oblicima...onom kojoj se mozda i zavidi, stremi...Mozda i onom ka kojoj nasa aktivnost odlazi (Veliki Majstor vs. Metuzalem).
Elem, Metuzalem se valjda zna pobrinuti za sebe i bez tebe i mene, a ako to ne zna, onda smo mu dzaba i ti i ja...
E sad, da se ja ne bih zabrinuo za tebe, i ne daj Boze, osjetio neko perverzno interesovanje i zelju da ti pomognem (ja nijesam tako velik humanista), odjavicu se...
Pozdrav.

metuzalem
06-08-04, 15:50
Evo samo da se grofu i ostalima kratko javim iz avgustovskog Pariza kojim se motaju izgubljene gomile turista i klosara.


:) - M - :(

Grof Gnomski
07-08-04, 12:55
ha ha, zahvaljujem....Lijep provod Met i pazi se sjecikesa....:>

metuzalem
01-09-04, 12:55
Uh!

Naprosto se zgrozih kad vidjeh da je ovaj ojadjeli forum takoreci zapao u komu, te ga mozebiti ni moja apoteka vise ne moze spasiti. Svejedno, apoteku odmah otvaram, posto vidim da je zadnje vrijeme.

Eh, kad se nesto sjetim da je do onoga posta kad sam se obratio Veljem Majstoru, bilo jedva nekoliko ulazaka, prosto mi se zavrti u glavi kad vidim da je na ove zadnje postove bila navala od vise stotina ulazaka pa se Veljem M. naknadno zahvaljujem sto je ovo izdrkano opcinstvo doveo da masovno dodju pred njena zatvorena vrata.

No, svejedno, osjecam veliku gruzu savjesti, jer sam mu, s neba pa u rebra, prije zatvaranja apoteke dao visokoprocentnu dozu svoje najace medicine - pohvale sa visokom dozom priznanja - sto se ispostavilo neodgovornim sa moje strane, jer je gospodin Velji nakon terapije pokazao jedva snosljive znake ovisnosti kojom prilikom je, pracen obcinstvom, doletio do apoteke i ocajnicki poceo tuci u zatvorena vrata i dugo je potrajalo dok kriza nije prosla.

Ovo se vise nece dogoditi jer, svjestan svoje odgovornosti i poznajuci opcinstvo ogrezlo u duhovnom drkanju, ubuduce imam namjeru da ovu moju butigu vodim ozbiljno, sa odgovornoscu i na polzu brojnih pacijenata koji svoje bolijesti vise i nijesu svjesni, osobito nakon sto su svi oni koji su ovaj forum preboljeli otisli da se bave necim pametnijim..

pozdrav - M -

metuzalem
07-09-04, 14:32
Posmatrajuci mucnu agoniju ovoga foruma, neocekivano mi se nametnu saznanja da sam pri ovoj Apoteci, svoju ambulantu potpuno zanemario, sto je neoprostivo s obzirom na mnostvo pacijenata koji tumaraju ovim drkalistem, ni sami shvatajuci koliko su bolesni.

Svjestan svoje odgovornosti, neodlozno moram priteci u pomoc najtezim slucajevima.


Naprimjer, kao prva - Aelita...

Njoj je potrebna posebno zestoka terapija, s obzirom na ocevidne simptome, te cemo je odmah tretirati visokoprocentnom pohvalom...

- Svima nama je itekako jasno da se pod nickom - Aelita - krije istorijska licnost poput legendarne komunisticke - Pasionarije - koja gromoglasno nagovjestava neumitno i beskompromisno stvaranje naseg SSSR-a (Savez Svetosavskih Srpskih Republika). Zato pozivam sve prisutne da se bez rezerve pridruze ovoj grupnoj terapiji a sve na polzu ove velike istorijske licnosti i jos veceg Cilja koji ona pretskazuje...

- M -

MK_NL
07-09-04, 16:00
Posmatrajuci mucnu agoniju ovoga foruma, neocekivano mi se nametnu saznanja da sam pri ovoj Apoteci, svoju ambulantu potpuno zanemario, sto je neoprostivo s obzirom na mnostvo pacijenata koji tumaraju ovim drkalistem, ni sami shvatajuci koliko su bolesni.

Svjestan svoje odgovornosti, neodlozno moram priteci u pomoc najtezim slucajevima.


....

- M -
Met,
Sa velikim divljenjem citam sa kojom strpljivoscu pokusavas izlijeciti neizlecive slucajeve.Od tih i takvih je i Bog digao ruke(da ih ne prlja ..vjerovatno)a ti jos uvijek pokusavas.
Za ove tvoje pacijente tipa malog majstora a ogromnog govneta jedini poznati lijek je ...povuci vodu.
PS.Samo mi nije jasno kako proglasise CG ekoloskom drzavom pored tolikih govana.
Pozdrav

Brzi
07-09-04, 16:45
Posmatrajuci mucnu agoniju ovoga foruma, neocekivano mi se nametnu saznanja da sam pri ovoj Apoteci, svoju ambulantu potpuno zanemario, sto je neoprostivo s obzirom na mnostvo pacijenata koji tumaraju ovim drkalistem, ni sami shvatajuci koliko su bolesni.

Svjestan svoje odgovornosti, neodlozno moram priteci u pomoc najtezim slucajevima.


....

- M -
Met,
Sa velikim divljenjem citam sa kojom strpljivoscu pokusavas izlijeciti neizlecive slucajeve.Od tih i takvih je i Bog digao ruke(da ih ne prlja ..vjerovatno)a ti jos uvijek pokusavas.
Za ove tvoje pacijente tipa malog majstora a ogromnog govneta jedini poznati lijek je ...povuci vodu.
PS.Samo mi nije jasno kako proglasise CG ekoloskom drzavom pored tolikih govana.
Pozdrav

C.gora je uvijek bila Ekoloska drzava! posto smo svu necist i pogan procerali za Holandiju :D pa iakose ponekad javnu ponovo ta ista ***** mi to rjesavamo putem povuci vodu. :respect:

Brzi
07-09-04, 17:03
metuzalem
Daj ne drogiraj se, ostavi malo za te tvoje pacijente. :oops:

MK_NL
07-09-04, 18:36
Brzi,
nijesam mislio na tebe sa ovim postom,sta vise o tebi sam imao dosta pozitivno misljenje,ali...ako si se sam negdje prepoznao onda si sigurno i u pravu.
Bez obzira na ovaj tvoj post i tvoje prepoznavanje u njemu ja o tebi takvo misljenje nemam.
POZDRAV

Brzi
08-09-04, 00:20
Brzi,
nijesam mislio na tebe sa ovim postom,sta vise o tebi sam imao dosta pozitivno misljenje,ali...ako si se sam negdje prepoznao onda si sigurno i u pravu.
Bez obzira na ovaj tvoj post i tvoje prepoznavanje u njemu ja o tebi takvo misljenje nemam.
POZDRAV

Prijatelju! eto bijo sam iznenadjen, no zaboravimo vaznoje sada se razumijemo.
Pozdrav i tebe. :dring:

Dobrusky
08-09-04, 15:42
okupljaju rojevi podguznih muva (Aelita, Karma...)
...
Njoj je potrebna posebno zestoka terapija,



:lolblue: :lolblue: :lolblue:

KARAKACHKIN
08-09-04, 19:19
mrrrrshshshsh splaachinooooooo. spremaj se za zimu, magarice. bice zestoko.

no da se vratim temi.


mehmete, dome, kuco, stara kajlo, bez starca nema udarca. dobih od pobratima knjigu. veli, znash li ko je ovo pisao i napisao. reko ne. veli nash metuzalem. aaa, to se onda mora chitat. chekam da pane snijeg pa da navalim, mada bi poskicama rekao da smo u nekoj istoj dijagonali, ali u razlichitim dimenzijama. mene su vazda jebali vektori, a vidim tebe je to slast. slacha shto bi rekao moj pobro iz vasojevica.
udri prije da ti zao nije, ne osvrci se na ovu pashchad.

pricha se pricha
rusi dolazeeeee!!!!!!!!

metuzalem
09-09-04, 11:39
Karonja, zdravo!

I prije nego sto sam otvorio ovu opstenarodnu zaduzbinu od apoteke, tebi i jos nekim SKOJevcima sam postavio dijagnozu koja bi otprilike glasila - zdrav (seljacki) elemenat.

I pored dimne zavjese zestokog *****ranja, nije bilo tesko vidjeti da se iza te providne zavjese (neuspjesno) pokusava skriti coek od kuce i plemena, zato me i nije mnogo brinula cinjenica da si u posjedu mojih generalija a ako je suditi po tvojim zadnjim porukama i mog vise nego skromnog stvaralastva.

Karonja, kako izgleda, ovaj post ispade jedna zestoka multivitaminska terapija, no neka je, jerbo izgleda da nailazi zestoka zima - ruska!!! pa nije zgoreg osigurat se...

S ovijem teskim bo´nicima ne smijes biti strog, no pricekaj da malo prizdrave pa im onda udari (duhovnu) rehabilitaciju.

Posto si me skenirao u potpunosti, posalji mi (ako hoces) na PM par licnih/osobnih podataka da bih ti ovjerio - zdravstvenu knjizicu...

Moze doc potreba...!

tvoj - M -

KARAKACHKIN
11-09-04, 00:46
magarice, seljak ti je otac shto te spushtio iz onija golija dolomita u cetinje, kad ste rashcerali ono shto je valjalo u cetinju dok ga vashsa ***** nisu kao oslobodila. nijesi mogao gori dur da osvirash no ovaj.
mrrrrshshshshshshsh!!!!!!!!!!!!!!!!!!
kad prochitam javicu se, a ako si iole normalan nebi se samnom druzio bez da se ne znamo, ovo ovako.
kuud naaarooodnaaa vooojskaaa prooooodjeeeeeeee
sreeettnjaaa ce seeee
sreeettnjaaa ce se zemlja zvat...

antioksidans
11-09-04, 17:19
magarice, seljak ti je otac shto te spushtio iz onija golija dolomita u cetinje, kad ste rashcerali ono shto je valjalo u cetinju dok ga vashsa ***** nisu kao oslobodila. nijesi mogao gori dur da osvirash no ovaj.
mrrrrshshshshshshsh!!!!!!!!!!!!!!!!!!
kad prochitam javicu se, a ako si iole normalan nebi se samnom druzio bez da se ne znamo, ovo ovako.
kuud naaarooodnaaa vooojskaaa prooooodjeeeeeeee
sreeettnjaaa ce seeee
sreeettnjaaa ce se zemlja zvat...

met, ja mislim da ovdje treba pojacat dozu.

Da li si razmisljao o cekicu, s obzirom da su skojevci?
Ili mozda usi od $ekire, kao njima svojstven alat?

metuzalem
16-09-04, 12:01
magarice, seljak ti je otac shto te spushtio iz onija golija dolomita u cetinje, kad ste rashcerali ono shto je valjalo u cetinju dok ga vashsa ***** nisu kao oslobodila.

E nemoj tako, nema smisla, Metuzalemovi su iz pitomine, samo je on lichno malo precjera' sa vitaminima & hormonima... :)
Pozdrav obojici, dosadan bi bio forum bez vas ;)

Uh, kakva alergija, moj KARONJA...!?

Dobro rece ovaj djetic (Atlantidianu pozdrav!), malo sam precerao sa ovom multivitaminskom terapijom, no ipak je ova alergija prolazna, mada neocekivano zestoka...

Medjutim, ona itekako ohrabruje jer svjedoci o visokom dejstvu (duhovnih) preparata koje izdaje ova apoteka, posebno kad se covjek sjeti da je Velikom Majstoru svojevremena terapija pomogla, ne samo da sredi svoj duhovni zivot, vec i da se i konacno makne sa ovoga drkalista.

Konacno i ovoj ustanovi treba odati priznanje, ne samo za goli opstanak na duhovnoj vjetrmetini ovoga drkalista, vec i za posebno visok indeks posjeta koji uskoro prelazi brojku od 2000 (i slovima dvije hiljade), pri tome ne gubeci iz vida da je njen obim tek usitnio trecu stranicu...

- M -

metuzalem
20-09-04, 15:27
U zadnje vrijeme primjećujem da učesnici foruma, kao izvjestan kontra-argument u svojim postovima, sve češće upotrebljavaju jednu neobičnu zdravstvenu (samo)dijagnozu koja se uglavnom svodi na izjavu koja glasi:

E baš me boli ku.rac!

Budući da sam na ovome drkalištu prisutan kao ustanovitelj jedne opštenarodne zdravstvene ustanove (DUHOVNA APOTEKA SA AMBULANTOM !!!), neočekivano mi se nametnuo osjećaj odgovornosti zbog pojave više slučajeva ove (opštenarodne) bolijesti te ću prisutne malo uputiti u njenu simptomatiku, kako bi se mogli preventivno zaštititi od eventulanih posljedica.

Mnogi posjetioci ovoga drkališta stalno se pozivaju na svoje stavove i svoj prilog uspostavi demokratije na našim prostorima, pri tome zaboravljajući njen osnovni postulat po kome je prava demokratija pravo svakoga da:

-jebe i bude jeban!

Već na prvi pogled, vidi se da jedan ovakav postulat (za sada) predstavlja čistu utopiju, što se može vidjeti i zu pomoć lingvistike kojom se služe najrazvijene zapadne „demokratije“

Naprimjer:

Dovoljno je pogledati u francuski ili njemački rječnik da bi svaki dobronamjeran čovjek zapanjeno shvatio da u njima ne postoj pojam veoma značajan u našoj stvarnosti, nezaobilazni – ****** Već po ovome, nemogućnost uvodjenja demokratskog političkog sistema na naše prostore, više je nego očevidna. Osobito kad se vidi, da su zapadne zemlje iz svog pojmovnika izbacile ovu riječ kako bi, barem prividno, ovaj sistem uveli u svoju politiku i društveno uredjenje.

Ko god pomisli da je ovo nešto novo, dovoljno mu je da se potsjeti narodnih izreka koje, u stvari, predstavljaju duhovne preparate narodne medicine... Ne znam da li sam ovu izreku negdje čuo ili mi se nametnula kroz moje plemensko-rodovski odgoj ali ću je svejedno navesti kako bi njom ilustrovao nužnost njene upotrebe u pogledu opštenarodnog (duhovnog) zdravlja. Ta narodna izreka glasi:

Ne treba da diže glas niko kome se ne diže – qurac

(Moderatori jebala ve ova superautomatska ceznura!!!)

Da bi se pokazalo koliko ova izreka i stvarno predstavlja veoma učinkovit duhovni preparat, pogodan i za masovnu upotrebu, najbolje pokazuje primjer sa početka devedesetih godina, kad je na ovim prostorima zavladala epidemija opšteg ludila.

Tih godina, u zapadnim medijima simptomi nadolazeće bolijesti su se mogli vidjeti na tv-ekranima u masovnim scenama podrške novim balkanskim spasiocima i razornom širenju njihovih istina ali je, medju njima, bilo i veoma upečatljivih individualnih scena, kao što je bila i ona, koje se vjerovatno mnogi još sjećaju, kad je, prilikom istorijskih dogadjanja na beogradskom Ušću...:

... vidi jedna li´sala starčina koja „ni repa nije mogla vući..“, sa crnogorskom kapom na sijedoj glavi i prijeteći „isukanim“ stapom uzdignutim visoko u nebo, kako, onako skrbav, izvikuje nekakvu ratničku parolu, kojom poziva uspaljeni skup da krene u konačni boj za.... Koliko se bio unio u svoj zloslutni urlik vidjelo se po tome da su ga morali odnijet sa tog istorijskog skupa i ko zna da li je ostao živ...

No, ko mu je kriv, kad nije poznavao duhovnu medicinu svoga naroda. Ne samo to, nego je svojim zaraznim postupkom potpomogao širenje epidemije zla, kojoj se još ne vidi kraja.

monitor
21-09-04, 17:44
Ne treba da diže glas niko kome se ne diže – qurac

Zato su danas budale i magarci glavni - njima se vazda dize, pa su i najgrlatiji.

metuzalem
24-09-04, 09:20
Zato su danas budale i magarci glavni - njima se vazda dize, pa su i najgrlatiji.

Monitore!

A što će, kukavci, kad ne samo da im se diže no ih je, štaviše, qurac svekolike diga na sebe te ne znaju drugo no da burliču ka bikovi. Sjeti se samo one uspaljene hordije iz „Radoja Dakića“ kad su valjali „foteljaše“, pa će ti odmah biti jasno. No, protiv takvih kojima se „diže“, nemam ništa, jer je to njihovo pravo i obaveza a vjerovatno su, poslije petnaest prodatijeh godina, svjesni posljedica no su mene za jad krepale starčine koje to čine u ime i na štetu svoga potomstva.


Pošto je ova moja ustanova – DUHOVNA APOTEKA SA AMBULANTOM – postala neka vrsta javne institucije, primoran sam da pomno pratim javni interes i shodno potrebama općinstva, opremam redovno i to preparatima, kako iz moderne (duhovne) farmakologije, tako i oprobanim duhovnim preparatima iz narodne (duhovne) medicine, u koje spadaju opštepoznate:

- predanja, izreke, poslovice, raznorazni savjeti i sveprisutne bajalice... a o hodžinim zapisima da i ne govorimo...

Uostalom, baš onima kojima se diže a oni tome ne pridaju dovoljno značaja, narod je dao jedan dosta ultimativnu (i mudru) preporuku profilakse, koja glasi:

- Jeba, ne jeba, qurcu vrijeme prolazi...!

Tek kad se čoeku „nagne“, on shvati koliko je smisaono težak ovaj mudri savjet, pa se tek tada stane bolno sjećati svega onoga što je propustio ili su mu izjeli politički skakavci.

Ja sam, lično, nepopravljivi marxista jer smatram da bi veliki Karl Marks, i da se rodio sto godina kasnije, dostigao jednaku revolucionarnu, ideološku i istorijsku razinu ideologa od formata, pri čemu bi njegov revolucionarni pokret bio i ostao proleterski, jedino što njim uslovljena revolucija ne bi imala ekonomski već sexualni predikat.

Dakle;

Drkadžije (bilo duhovne bilo svjetovne) nijesu ništa drugo do - sexualni proletarijat !

U duhu te novovremene (sexualne) revolucije, svako koga bi čoek s pravom mogao nazvati – drkadžijom i stvarno pripada (sexualnom) proletarijatu post moderne, tako da Marx svoje životno djelo uopšte ne bi morao da prepravlja, već bi mu bilo dovoljno da samo zamijeni pojmove.

Tako da ovo bjesomučno (duhovno) divljanje nepregledne gomile (duhovnih i inih) drkadžija po ovome forumu i okolo njega, slobodno i bez ustezanja možemo nazvati – diktaturom (sexualnog) proletarijata.

- M -

metuzalem
28-09-04, 13:13
-
-
Tražeći neki pouzdan multivitaminski (duhovni) preparat tradicionalne narodne farmakologije, sjetih se jednoga koji je duboko otišao u opštenarodni samoupravni zaborav a glasi:


Sreća samo ponekad pomaže a rabota - vazda...!

Ovo mi nije otprilike palo na´m, već me na to nagnala uspomena sa mog zadnjeg boravka u CG. Lijepo se sjećam da sam u jednom dobrom a jevtinom restoranu ručao, sto do stola, sa jednim davnjim prijateljem, pri tome razmjenjujući pokoju rijeć i prisjećajući se zajedničkih prijatelja.

Kad je ručao, on dozva poslugu da podmiri račun na što dodje jedna od žena koje tamo služe i donese mu jednu kupusaru u koju on elegantno stavi svoj potpis kao garantu da će platiti kad odnekud „stignu nekakve pare...“

Nakon toga smo zajedno izašli i pošli ulicom prema gradu, kad se on prenu i po malo snebivajući se zamoli me da svrnemo u obližnju kladionicu kako bi osigurao svoje buduće šanse na nekoj od mnoštva ponudjenih mogućnosti da dobije gomilu para. Iz nekakvih tajnih dubina već na smrt omršalog novčanika, izvadi neke olinjale 5 (i slovima pet) eura i pruži momku koji je sjedio za šanka i opsluživao PC u kome se očevidno nalazio kompletan software CG sudbine.

Kasnije, u Podgorici, uvjerio sam se da ovo ne pripada privrednoj grani „zabave i ubijanja vremena“ kao na Zapadu, već u mnogome pretstavlja najrazvijeniju, ako ne i jedinu granu crnogorske privrede koja ostvaruje neke profite i zapošljava neki ojadjeli narod.

Zbog toga mi se i nametnula pomisao na ovaj spasonosni (duhovni) preparat narodne farmakologije, koji sada imperativno preporučujem svima koji se lakomisleno predaju neuračunljivoj ćudljivosti postmodernog CG privrednog poretka.

metuzalem
29-09-04, 09:21
-
-
-
Obavjestavamo cijenjeno (hm!?) obcinstvo, da ce sljedece dvije sedmice ova DUHOVNA APOTEKA biti (duko)vodjena iz svijetle nase prijestonice.

- M -

Cakir
29-09-04, 12:17
Posmatrajuci mucnu agoniju ovoga foruma, neocekivano mi se nametnu saznanja da sam pri ovoj Apoteci, svoju ambulantu potpuno zanemario, sto je neoprostivo s obzirom na mnostvo pacijenata koji tumaraju ovim drkalistem, ni sami shvatajuci koliko su bolesni.

Svjestan svoje odgovornosti, neodlozno moram priteci u pomoc najtezim slucajevima.


....

- M -
Met,
Sa velikim divljenjem citam sa kojom strpljivoscu pokusavas izlijeciti neizlecive slucajeve.Od tih i takvih je i Bog digao ruke(da ih ne prlja ..vjerovatno)a ti jos uvijek pokusavas.
Za ove tvoje pacijente tipa malog majstora a ogromnog govneta jedini poznati lijek je ...povuci vodu.
PS.Samo mi nije jasno kako proglasise CG ekoloskom drzavom pored tolikih govana.
Pozdrav

C.gora je uvijek bila Ekoloska drzava! posto smo svu necist i pogan procerali za Holandiju :D pa iakose ponekad javnu ponovo ta ista ***** mi to rjesavamo putem povuci vodu. :respect:

Brzi a znas li zasto je Crna Gora ekoloska drzava? Zato sto su sva ***** otisla za Beograd. :wink:

metuzalem
21-10-04, 12:44
Kad vidim koliko se ovih (ne)vjernika mota ovim ojadjelim forumom, ne mogah a da, zbog uobicajene reklame, svim koji zalaze pored ove moje Apoteke ne ponudim jednu (duhovnu) bombonu u obliku neobicnog rebusa, sadrzanom u eksperimentu koji je moguce izvesti u svakom domacinstvu.

Radi se o jednoj shali sa veoma neobicnim ishodom koja od mnogog Saulusa umije ucinjeti tihog i plahog - Paulusa!

Naime, dovljno je da muskarac, ne znam da li vazi samo za ozenjene, no i neozenjeni mogu probati, da svojoj zeni dadne da mu obari jaja pri cemu on ostane iza nje, cijelo vrijeme drzeci svoja (jaja) u rukama.

Vele i tvrde, da joj tvrdo obarena jaja - nece uspjeti...

Izvolite!

- M -

Berankrsh69
21-10-04, 23:29
Djede Metuzalo,
samo da te pozdravim i da ti rechem da se jedno dva dana vec druzhim sa Minjom 8) ....
Pozdrav!

metuzalem
25-10-04, 19:33
Evo da postiram jedan san star preko dva milenijuma, koji bi svak mogao rastumačiti, za razliku od uobičajenih fatazmagorija svakidašnjice

LEPTIROV SAN

Jednom snijevaše Džuang Džou (Tse), da je leptir i to onaj običan što blaženo i veselo leprša od cvijeta do cvijeta bez ikakvog pojma da postoji Džuang Džou. Odjednom se probudi i nanovo bi stvarno i uistinu - Džuang Džou. No, sad više ne znam da li to Džuang Džou bješe taj što snijevaše da je leptir ili je to leptir sanjao da bješe Džuang Džou iako očevidno izmedju njega i leptira jeste itekakva razlika.
Tako vam je to sa preobražajem stvari..........................(Džuang Ce: 350 god prije NE)

KACHKIN
25-10-04, 19:38
mehmete, mlatikuro stara, nek si ti mene zdrav i uzbrdo brz. nizbrdo se i ***** ka vvasilj i kozak kotrljaju.
kad se ispenjesh na vr brda, nemash kud bez nizbrdo. samo polako.
alaaaaaahuuuuu suuuuneeeeeet!!!!!!!!!!!!!!!

metuzalem
03-11-04, 11:31
mehmete, mlatikuro stara, nek si ti mene zdrav i uzbrdo brz. nizbrdo se i ***** ka vvasilj i kozak kotrljaju.
kad se ispenjesh na vr brda, nemash kud bez nizbrdo. samo polako.
alaaaaaahuuuuu suuuuneeeeeet!!!!!!!!!!!!!!!

Karonji pozdrav!

A sad, onako medju nama, da te pohvalim i da ti se zahvalim sto si kao prvi kriticar ucinio jedinstvenu kritiku mojim (ne)djelima. Zar najbolju kritiku ne predstavlja bas ona, kad kriticar (makar i nenamjerni) ostane - bez rijeci!?

Osobito neki poput tebe, koji za svaku pricu zna obaliti grohot rijeci...

- M -

P.S. Posto sam vec u godinama kad covjrk brzovozno matufi, odlucio sam da ovu apoteku solidno opremim sa uveliko oprobanim duhovnim ABC-flasterima, kako bi svi namjernici, i stari i novodosli, mogli da ucine terapiju svojim izmucenim mozgovima.

A, bogomi je i vrijeme ucinjeti i - testament! Ne amanet i zaduzbinu no bas testament, jer fukara i ne zasluzuje drugo.

ZAVRZAN
05-11-04, 00:03
mehmete, mlatikuro stara, nek si ti mene zdrav i uzbrdo brz. nizbrdo se i ***** ka vvasilj i kozak kotrljaju.
kad se ispenjesh na vr brda, nemash kud bez nizbrdo. samo polako.
alaaaaaahuuuuu suuuuneeeeeet!!!!!!!!!!!!!!!

Karonji pozdrav!

A sad, onako medju nama, da te pohvalim i da ti se zahvalim sto si kao prvi kriticar ucinio jedinstvenu kritiku mojim (ne)djelima. Zar najbolju kritiku ne predstavlja bas ona, kad kriticar (makar i nenamjerni) ostane - bez rijeci!?

Osobito neki poput tebe, koji za svaku pricu zna obaliti grohot rijeci...

- M -

P.S. Posto sam vec u godinama kad covjrk brzovozno matufi, odlucio sam da ovu apoteku solidno opremim sa uveliko oprobanim duhovnim ABC-flasterima, kako bi svi namjernici, i stari i novodosli, mogli da ucine terapiju svojim izmucenim mozgovima.

A, bogomi je i vrijeme ucinjeti i - testament! Ne amanet i zaduzbinu no bas testament, jer fukara i ne zasluzuje drugo.

bez teksta uglavnom. kad vidim kako te nejebica poznata cetinjska osakatila pa i postaros samo na pichku misish lanuo bi, al da pishem ne mogu.
reci ti meni, ka jedno rijetko normalno staro cheljade te se bavi internetom, dje se djede ova nasha normalna stoka. napao neki bijes mladi, neka stoka neushkopljena koja jedva cheka da se djipi jedan na drugoga, dje ona normalna omladina nachelu sa ivanom, pljakom i skojom? a? kako bi uleshi neke od ovija komesara seratora i istorichara, samo da su mi blize, a zbog govana da udarim troshak i daleki put necu vala da se zavru u prkno. nu starkeljo, napishi bar ti neshto trezveno a i prepishi im po jednu vaspitno obrazovnu dako slete bar malo.
udri prije da ti zao nije!!!!!!

Grad Heroja
05-11-04, 01:57
To izgleda ti nesmijes doma da se *****s ,pa odje istreses gnjila muda a ?????? No neka barem ti ga doma nemoraju trpjet ka mi odje !!!!!

metuzalem
05-11-04, 09:19
Anu, Heroju moj, da te lijepo zamolim ka i ti mene...

Vjerovatno slutis da je ovo ozbiljna zdravstvena ustanova dje dolaze bolesni ljudi (pacijenti) da potraze pomoc i ublagu. Znas i sam da mnoge nesretnike od najteze kazne brane bolijesti koje su ponekad teze i od te kazne, pa ti vidji.

A sto se Karonje tice, on je jedan od rijetkih koji ima svoju terapiju, poznatu pod imenom - logoreja, kojom se brani ka neka tica u Jamerici te je zovu Skunk ili tako nekako a brani se bazdom.

No o tome necemo sad, pa ti vidji.

- M -

metuzalem
05-11-04, 09:34
Karonja pise:

bez teksta uglavnom. kad vidim kako te nejebica poznata cetinjska osakatila pa i postaros samo na pichku misish lanuo bi, al da pishem ne mogu.
reci ti meni, ka jedno rijetko normalno staro cheljade te se bavi internetom, dje se djede ova nasha normalna stoka. napao neki bijes mladi, neka stoka neushkopljena koja jedva cheka da se djipi jedan na drugoga, dje ona normalna omladina nachelu sa ivanom, pljakom i skojom? a? kako bi uleshi neke od ovija komesara seratora i istorichara, samo da su mi blize, a zbog govana da udarim troshak i daleki put necu vala da se zavru u prkno. nu starkeljo, napishi bar ti neshto trezveno a i prepishi im po jednu vaspitno obrazovnu dako slete bar malo.

Karonja!

Posto vidim da si sa dijagnozom temeljito upoznat i da si od malena naucio da se od ove sveprisutne bolijesti svojerucno branis, nece mi biti tesko da ti objasnim dje odose oni vitezovi koje pominjes, jer na ovome (duhovnome) drkalistu ostaju i opstaju sve one nepopravljive drkadzije koji su odavno od pichke pobjegli i ovdje nasli utociste.

To sto se ja i ti motamo ovijem duhovnijem drkalistem, najbolje ce biti da objasnimo - nostalgijom, kao sto se cesto glad za jebanjem proglasava - romantikom...

Pa ti vidji...

A sto se pomenutijeh vitezova tice, ja ih zvah nekoliko puta da se jave i svrnu kad imaju kad, ali ih evo nema... Pametan narod, eto to ti je!

- M -

A sto se flastera tice, eto ti jedan na forumu Sex pod naslovom: Novi pogledi kroz stare rupe.

sharlah
08-11-04, 22:07
Anu, Heroju moj, da te lijepo zamolim ka i ti mene...

Vjerovatno slutis da je ovo ozbiljna zdravstvena ustanova dje dolaze bolesni ljudi (pacijenti) da potraze pomoc i ublagu. Znas i sam da mnoge nesretnike od najteze kazne brane bolijesti koje su ponekad teze i od te kazne, pa ti vidji.

A sto se Karonje tice, on je jedan od rijetkih koji ima svoju terapiju, poznatu pod imenom - logoreja, kojom se brani ka neka tica u Jamerici te je zovu Skunk ili tako nekako a brani se bazdom.

No o tome necemo sad, pa ti vidji.

- M -


magarac, ako je bolijest na tom tom novomagarecem, onda je i bolijesnik, tako da te to govedo od grada seroja nece razumjet najbolje. e tijetku ti i***** pokvarenu i podlu, a nadasve mentalno bolijesnu!!!!!

metuzalem
08-11-04, 22:09
Majstore zdravo!

Vidju e pominjes mozak, vjerovatno zato sto si nedje cuo i procitao onu moju tvrdnju iz vremena sexualne revolucije, kojom sam mozak definisao kao jedini pravi polni organ covjekov (muskarac/zena) dok sve ono sto se sluzbeno smatra polnim organima, nije nista drugo do anatomska struktura. Prema tome, izmjena mozga ne dolazi u obzir, jer bi to bio cin bezuslovne (duhovne) kastracije.

U ambulanti koja od pocetka ide sa ovom naprednom apotekom, ponudio bih i visokostrucne duhovne ginekoloske zahvate ali se bojim da bi me ovo beznadezno zaostalo obcinstvo proglasilo - voyeurom.

- M -

metuzalem
10-11-04, 09:54
Karonja!

Jedna mala ispravka... U prethodnom postu te uporedih sa jednom ticom, no posto procitah ovu tvoju zadnju poruku, nametnu mi se onaj "mekusac" morski - sipa, odnosno liganj - koji, da bi se odbranio, ispusta nekakvo crnilo cim mu se primaknes...

Svejedno, ne mozes ti umaci starome, jer on zna da pripadas onim CG-SKOJevcima koji su, nazalost, tako rijetki na ovome duhovnom drkalistu.

Zato cu u tvoju cast ponovo izbaciti u izglog one ABC flastere za koje me jednoga ljeta izbruci sto sam ufatio da s njima mlatikuram u nevrijeme - pri onoj ilinskoj vrucini, kad nije vrijeme.

Zato cu ih, prije nego zatvorim ovu apoteku ili je prepustim nekom drugom, iznijeti svima na vidjelo pa ko uzme kajace se a i onaj koji ne uzme isto ce se kajati...

- M -

crrncogorac
10-11-04, 11:52
METUZALEME, PRIJATELJU I SUNARODNIČE DRAGI,

EVO ČITAM SVE ŠTO JE OVDJE ISPISANO I DIVIM SE. KAKO KOME NARAVNO, PO ZASLUGAMA.

MALO JE LJUDI DANAS KOJI TI KAŽU IKRENU RIJEČ I U OČI TE POGLEDAJU. TEBE SMATRAM ZA JEDNOG TAKVOG KVALITETNOG I NADASVE NAČITANOG CRNOGORCA!

PREMA TOME - NAREDBODAVNO, SA PEČATOM MOJE DUŠE - AMBULANTU NI POD RAZNO DA NE ZATVORIŠ!!!

NA KRAJU ŽELIM POZDRAVITI SVE MOJE CRNOGORCE I SRBE, A OVIMA DRUGIMA PORUČITI DA KAD OTVORE OČI I VIDE, ZNAĆE ONI ŠTO SU ...

UKRATKO,
SVE NAJBOLJE METUZALEME I DA TI I AMBULANTA FUNKCIONIŠETE JOŠ PUNO PUNO ŠTO SUNČANIJIH I ZA SVE NAS CRNOGORCE SUNČANIJIH GODINA.

PORUKA ZA SRBE:

- NEZAVISNA CRNA GORA DOLAZI![/b]

metuzalem
10-11-04, 14:02
Evo i prvog od obecanih ABC flastera, uz uputstvo da ga svaki namjernik moze "priviti" na oboljeli razum i prepustiti se njegovom blagotvornom dejstvu:


INKUBATOR

Veliki antički mudrac Pitagora, modernom čovjeku poznat uglavnom po svojoj teoremi da je kvadrat nad hipotenuzom jednak sumi kvadrata nad katetama, osim ove školske teoreme jeste ujedno i autor djelomično izgubljenog učenja o skladu ili moderno nazvanoj – harmoniji.

Manje poznate aspekte ovog velikog učenja, moguće je naknadno naći i prepoznati u mnoštvu raznoraznih teorija nastalih mnogo kasnije. Jedan od tih aspekata, može se naći i u učenju antropozofije, kao zakonomjernost odvijanje ljudskog života u ciklusima od sedam godina, od kojih najpoznatiji baš oni početni:

Prvi;
polazak u školu sa 7 (i slovima – sedam) godina...
...nakon kojeg slijedi onaj najdramatičniji:

Drugi;
Pubertet - kad čovjek i tjelesno postaje svjestan činjenice da je muško ili žensko, pri tome žestoko sluteći na koji intimni način se to mora i – dokazati!

A onda slijede...:

Treći;
Zrelost - koju čovjek duhovno i tjelesno stiče u svojoj 21. (i slovima – dvadeset i prvoj godini).

U ovom drevnom učenju postoji i neobična tvrdnja, da osim tjelesne trudnoće od devet mjeseci, koju buduće ljudsko biće provodi u sigurnosti majčine utrobe, postoji i trudnoća sazrijevanja društvenog bića u porodici, koja traje baš ova tri navedena ciklusa i završava dvadeset i prvom godinom života, kad čovjek postaje zreo i spreman da i sam osnuje porodicu.

U pogledu ove zadnje trudnoće, moderno društvo je osnovalo jednu instituciju koja se može poistovjetiti sa aparatom poznatim pod pojmom – inkubator – a služi za industrijsko razmnožavanje pilića, odnosno kokošaka i ostale živine. No, i u medicini postoji aparat pod istim imenom – inkubator – u kome se njeguju prerano rodjena djeca, sve do onog trenutka kad dovoljno ojačaju da ih roditelji mogu preuzeti i nastaviti sa kućnom njegom.

Postoji još jedna nstitucija, na koju bi se, u društvenom smislu, mogao primijeniti princip ovoga aparata, opštepoznati – internat – gdje neki roditelji smještaju svoje nezrele i nedorasle potomke, kad žele da ih dopunski osposobe za budući život.

U vrijeme nekadašnje SFRJ u ovom društvenom „aparatu“ sam se i sam našao na veoma dramatičan način, jer sam i pored svoje nezrelosti shvatao da taj „aparat“ predstavlja jedinu šansu da saznam više i postanem neko i nešto u životu koji nije baš mnogo obećavao.

Dalja saznajna „inkubacija“, odvijala se u skupini od nekoliko stotina jednako nedozrelih „pacijenata“, pristiglih iz svih krajeva zajedničke domovine i ujedno bila praćena žestokom „inkubacijom“ pubertetskog preobražaja, koji se odvijao na jezivoj vjetrometini polu-znanja i najprizemnijih moralnih predrasuda. No, sav život se, tada, ionako odvijao u nekom čoporu: bilo u školi, u internatu svakako, dok se slobodno vrijeme „ubijalo“ sportom ili na svakovečernjem „korzu“, dovedenom skoro do – obaveze.

U pogledu obaveznog „korza“, imao sam neobične obzire, valjda podsvjesno računajući da tome prostoru pripadam samo privremeno, te sam svoje posjete ograničio na povučeno osmatranje uobičajenog omladinskog meteža, prateći ga iz duboke sjenke, opušteno oslonjen na debelo stablo razgranatog drveta izraslog na rubu širokog bulevara. Osim toga, samo uzgred sam učestvovao u beskrajnim diskusijama i opričavanjima po sistemu; ko, kada, s kim.., radije se družeći sa knjigama iz bogate biblioteke ovog srednjeevropskog grada, ugodno smještenog na obali velike rijeke. Poseban dojam na mene su ostavljale uzgredne primjedbe izrečene značajno i poluglasom, kao da se radi o nečem, barem na rubu, ako baš ne s one strane dozvoljenog. Izmedju ostalih, u sjećanje mi je ostao jedan veoma neobičan kriterijum nečijeg etičkogog i estetskog vrednovanja, izražen uzgrednom primjedbom na nečiju opasku da neka cura nije nista posebno, riječima:

„Varaš se... i da znaš, dvojica su radi nje pokušali samoubistvo!“

No, pošto sam sam nastojao ostati iznad tih neuobičajenih dvojbi, pomenute vrijednosti me se ionako nijesu mnogo ticale sve dok me, jednog ranog i mirisnog proljeća, jedan od školskih drugova nije, iznenada, pozvao i upoznao sa jednom od gimnazijalki, koje smo posebno mi, iz „inkubatora“, smatrali – nedostižnim. I to ne sa kojom bilo, već jednom iz onog opštepoznatog nerazdvojnog (konkurentskog) čopora – najljepših! Od toga dana sam počeo i sâm, visoko izdignute glave i na odrvenjelim nogama „tući“ svakovečernje korzo, ipak užasnut, koliko neočekivanom, toliko i neslućeno visokom privilegijom počasnog izabranika jedne od prvih gradskih šiparica...

Ovu početnu zabunu, uveliko je dopunio i neobičan odnos van uobičajene šetnje na korzu, jer je ona izbjegavala bilo kakav dodir, tako da sam skoro sa olakšanjem otišao na raspust, gdje su me redovno sustizala pisma prepuna strasnih ljubavnih izjava koje sam sa uzvračao iskreno i sa strašću koja je iz dana u dan bivala sve veća, da bi kasnije, kad su pisma, odjednom i bez ikakve najave prestala dolaziti, došla do granice podnošljivosti.

Tada je nastao pravi košmar, praćen jedva naslućenom svakodnevicom koja je rutinski proticala, bez da imalo utiče na njegovu olovnu neizvjesnost. Nakon povratka u „inkubator“, nekoliko dana se nijesam usudjivao ni u grad da izadjem a kamo li da odem na „korzo“, uz gorku spoznaju da mi se „drugovi“ iza ledja zlurado krevelje i podgurkuju, sve dok nanovo nije došao onaj koji me je častio ovim visokim poznanstvom i poručio mi da se moja voljena neizmjerno čudi što me nema jer me svako veče čeka da dodjem.

Umjesto da joj, razdragano i na krilima ljubavi pohrlim ususret, na „korzo“, kojim je odmorna gradska omladina odradjivala svoju obavezu, podjoh ophrvan olovnim slutnjama, no istovremeno ipak ohrabren zračkom nade. Već iz daleka, čim sam vidio da nije sama već u društvu jedne od svojih drugarica, znao sam da me, od onog na čemu sam grejao svoju varljivu nadu, vjerovatno ništa ne čeka. I stvarno, susret je bio mučan i odvijao se izmedju ispitivačkih pogleda njih dvije i nekoliko drugih koje spremno, u zatvorenoj formaciji, krenuše za nama.

Nakon par koraka, neodoljivo mi se nametnu dojam da je, umjesto mene, neko sasvim drugi taj koji stisnutog i osušenog grla, na odrvenjelim nogama stupa uramljen dvijema ljepoticama koje se iznenadjeno i upitno pogleduju, začudjene njegovom ćutnjom. Nakon prvog kruga, cure predložiše novi pravac, van korza, u prostore kojim su se kretali namjernici i slučajni prolaznici. Odjednom, cure zastadoše istovremeno se osvrćući ka špaliru koji nas je znatiželjno slijedio na „pristojnom“otstojanju, a koji spremno zastade u zbunjenom očekivanju. Nakon toga, moja voljena se ispravi i onda, pogleda značajno uperenog u svoju rasnu drugaricu, postavi odsutno pitanje:

- „Da li znaš, zašto sam prestala da ti pišem?“

- „Ne!“ – jedva izustih kroz osušena usta.

- „Zato jer volim dugoga...“ – progovori ona, uz neki čudan nemir, ali ipak odlučno kao da izriče neku presudu.

-„Lijepo.., za tebe!“ – čuh kako iz mojih usta odjeknu, dok mi se u utrobi otvari ogromna rupa u koju se nastaviše urušavati krhotine i komadi onoga što je u mojoj svijesti prestavljalo neke ostatke mene kao nekoga ko sa tim ima nekakve neshvatljive veze. Nepodnošljiva mučnina me nagna da, ne osvrćuci se, nekako odlomatam do niske ograde spomenika na koju se nemoćno sručih i tek tada, jedva savladjujuci buru osjećaja, zagledah u stroj gradskih ljepotica koje su zbunjeno stajale na pločniku, medju sobom razmjenjujući prekorne i razočarane poglede.
Iznenadno i kao kroz neku maglu, učini mi se da me je nešto pregazilo i da bespomoćno ležim na pločniku dok se radoznali narod okuplja bojažljivo prateći što se dogadja.

Jednako neočekivano nametala mi se tvrdoglava pomisao, da bi sad neko morao da pritrči i pridrži me dok stignu oni koji će me odvesti negdje gdje će mi olakšati muku i ublažiti neizdržljivu bol.

Umjesto toga, narod je prolazio, dovikivao se, smijao, i ni sluteći očaj u kome sam nastavljao da se batrgam, ne skidajući pogled sa zbunjene „porote“ ljepotica na pločniku i ona me potsjeti na jato šarenih ptica, grabljivica i strvinara, koje ostaje da stpljivo prati zadnje trzaje progonjene žrtve.

Bespomoćno se osvrnuh sa namjerom da nešto učinim ili negdje krenem, da se zavučem u neki žbun i brlog gdje bih sakupio malo snage, kako bih i konačno pokazao da sam živ i da me ostave na miru. Od ograde spomenika, niz koju sam bespomoćno visio, odvajali su se glavni gradski pravci od kojih je jedan vodio ka rijeci, drugi su vijugali gradskim ulicama u nepoznato dok je jedan neumitno vodio ka „inkubatoru“ gdje me je očekivala sljedeća „porota“, još manje spremna da oprosti....

Odjednom i bez najave, nad podivljalim mislima iskrsnu jedno pitanje; da li je stvarno i moguće se radi o onom božansko plemenitom osjećaju zvanom - ljubav, za koju su me, odavno, pripremale gomile romana, pjesama i holivudskih filmova!? Zar je stvarno moguće, da moj dio tog jedinstvenog i iskrenog osjećaja, odjednom bude tako jezivo i prostački sveden na sitan ulog u jednoj neshvatljivoj i nezreloj opkladi uspaljenih šiparica...?

Odgovor se nametnu sam od sebe jer uzavrele misli i osjećaje neočekivano smijeni žestok osjećaj ogorčenja i prevare, namah bistreći um i pogled. E, ako je tako, onda znam da nije samo meni... Zato je najbolje da iz ovih stopa krenem u „inkubator“ i tamo ljudski i pošteno odbolujem svoju mrtvorodjenu – prvu ljubav.

crrncogorac
10-11-04, 14:35
Gadna storia. Bas gadna. Takvo iskustvo imam i ja. Doduse malo je cak i ljigavije. Evo ti djelic.
Mene je moja ljubav ostavila zbog brata koji ju je uveliko spopada.
I onda na koga da pljunes
- na Nju ili Njega???

SRBINI IZ MOJIEH U BOZJA:
APOKALIPSA DOLAZI, NEZAVISNA CRNA GORA JE PRAKTICNO TU!!!

crrncogorac
12-11-04, 10:59
Metuzaleme,
Cekam tvoje odgovore.
Pozdrav
Radule Djurovic

metuzalem
12-11-04, 13:21
Radule!

Evo dok pripremim sljedeci odgovor...

http://www.cafemontenegro.com/forumi/viewtopic.php?t=10231

- M -

metuzalem
12-11-04, 13:29
AUTORITET

Ima jedan posebno tragičan i sraman aspekat žene, koji me je potresao još u godinama rane mladosti dok su moja razmišljanja bila polarizovana na uobičajeni način i kad je svijet donekle bio sasvim u redu. Svi znate na koji način se, ne samo u našem društvu, tretira pojava stare djevice – usjedjelice. Sjetite se koliko podrugljivog kreveljenja i neshvatljivog prostaštva prati pomen ovako žestoko osakaćenih sirotica, kojima bi, da je poštenja, trebali priznati jedan od najtragičniji statusa invaliditeta. Ko god ima neku manu ili težak nedostatak, nailazi na sveopću brigu, pažnju i sućut, dok se ovim stvorenjima jedan tragični nedostatak, svrh svega, tako bezočno pripisuje u vidu sopstvenog grijeha. Ova duboko ranjena bića se dosta često susrijeću i u literaturi, kao osobe zatvorene u svoj svijet podozriv i uzak, rastrzana izmedju straha i jalove pohote sve to voajerski začinjeno klasičnim opisima zavirivanja pod krevet itd... No, tek svojim dolaskom na Zapad, postajem svjestan dubina erotske medjuzavisnosti duhovnog bića žene i njenog stanbenog prostora, odnosno domaćinstva.

Ova neobična iskustva sticao sam u dosta rijetkim prilikama, ukoliko bi neko od mojih kolega imao namjeru da me pozove u posjetu. Svaki put je to bila posebna operacija, jer nijedan od njih nije ni pomišljao da to učini bez pitanja jer bi, u protivnom, rizikovao prilično neugodnu bračnu raspravu. Bilo je slučajeva, da su žene - domaćice prvo nalazile priliku da me bar vide, pri čemu su me neke od njih znale jednostavno i jednom za svagda – “prekrižiti” - iz nekakovog njinog intimnog spiska. Pri tim posjetama sam tu takozvanu “erotsku emanaciju” osjećao toliko jasno, ponekad jedva čekajući da i konačno zbrišem iz tih intimnih prostora, da bih nakon sličnih iskustava, sa nekom čudnom izvjesnošću shvatio, da je kod ovih maloprije pomenutih nesretnica – usjedjelica - ova "erotska emanacija" dostigla toliku dubinu, da ulazni “trakt” u njihove stambene prostore, kvaka i ključaonica, na tragičan način dobijaju simboliku polnog organa, nekom čudovišnom magijom izloženog na toj nezaštićenoj poluzi, čijim hvatanjem, u svoj svojoj (ne)namjeri, otpočinje jedan neobično posuvraćen – polni akt! Zbog toga, u te zabranjene prostore, čak ni poštaru nije bio dozvoljen ulaz... Time ona primjedba francuskog filozofa J. P. Sartre-a, da je; “...biti ženom – jeste sudbina...” posebno, iako možda nenamjerno, dobija na težini.

Dakle, ni čovjek ni žena, uopšte ne mogu biti potpuno shvaćeni van konteksta erotike, jer jedino u tom kontekstu – čovjek – u smislu arhetipa, uopšte može i postojati. Erotiku, u svom najdubljem značenju, možemo poistovjetiti sa vodom, kao elementom i preduslovom života uopšte. Zato je veliki istraživač ove duhovne oblasti, Wilhelm Reich, vladajućem (malo)gradjanskom moralu, koji tako nesmiljeno uzurpira ulogu vrhovnog suca, posebno prema onima koji su imalo uskraćeni u pogledu erotike, dao značajan naziv – emocionalna pustinja. Nije čudo da ga je to i glave koštalo...

Uprkos tipičnom crnogorskom vaspitanju, a može biti baš i zbog njega, uobičajene dileme u pogledu žene kao bića, meni su se posebno bolno nametale. Svi se sjećate onih uzgrednih opomena koje ostavljaju žestoke ožiljke na mladim dušama, kao što su: “Sram te bio, gledaš djevojke!”, “Pi! Trčiš za djevojkama...” i druge, da bi kasnije, kad čovjek/žena odrastu i sazru, odjednom sve to morali zaboraviti ( kao da se u medjuvremenu ama baš ništa nije dogodilo), da bi se i konačno sreli na (društveno) dostojnim moralnim visinama oba pola.

Shodno ovom krtom moralnom kodeksu, odrastao sam u dubokom ubjedjenju da sve ono, što podrazumijevam pod erotikom, a što je zbog svoje nepregledne i tajanstvene moći, nazvano – nagonom - bez pogovora nagonilo ka suprotnom polu, mogu postići isključivo na silu i protiv volje te osobe, koja je, po istom kodeksu, imala obavezu da se od mojih (sramotnih) prohtjeva, odlučno i s punim pravom – brani. Nije teško naslutiti, sav očaj i tugu tih djetinjih dilema, osobito kad se njegovoj mašti sve one nametnu u vezi sa nekom od djevojčica iz susjedstva, koje su mu naklonjene ili mu se dopadaju.

Zbog ovoga sam se svih tih prelomnih godina osjecao žestoko prevarenim i čežnjivo tragao za nekim ko će me utješiti i osloboditi ovih mučnih sumnji, ali toga, jednostavno, tada nije bilo. Svuda su vladali muk i podozrivost dok su se odgovori svodili na sprdačinu i podrugljivost. Zbog toga sam počeo sumnjati u sebe, sve to smatrajući svojom krivicom, jer da nije tako, sigurno bi i za to postojali autoriteti slični prosvjetnim i naučnim, kod kojih bih mogao naći savjete za sumnje koje me razdiru. No, pored svih tih izvikanih ustanova i autoriteta, dogodilo se da mi utjehu pruže dvoje magaradi, jednog sunčanog, majskog, pazarnog dana u Ivan-Begovoj ulici, na Cetinju, onih gladnih i bijednih pedesetih godina prošloga vijeka.

Toga lijepoga dana, ova prometna ulica je bila puna školske omladine i naroda koji je vrvio za svojim obavezama. Sjedjeli smo oslonjeni na zidove i grijali na proljećnom suncu, kad se iz pravca pjace začu nekakva vika i nazrije čudan metež. Iz toga meteža, konačno istrčaše dvoje osamarenih magaradi, naprijed jedna magarica, koja je zadnjim nogama, žestoko po vratu i prsima tukla jednog krupnog magarca koji se na te udarce nije obazirao, već je nezaustavljivo nasrtao i pokušavao da je zaskoči, protiv čega je ona nastavljala da se nesmiljeno i očajnički brani. Sa mojih neodzrelih dvanaest godina, nekako sa puno tuge još jednom sam morao zaključiti da se moje teške sumnje protežu i na životinjski svijet i da to dvoje magaradi na baš očevidan način potvrdjuju tu, do neshvatljivosti mučnu, činjenicu...

Medjutim, kad je uveliko izgledalo da će magarac i konačno odustati, magarica neočekivano zastade, osvrnu se i namjesti onom izubijanom jadniku, koji se prope i zaskoči je. Ovo sve bi propraćeno uobičajenim uzvicima i kreveljenjem, dok sam ja ovaj obrt doživio na jedan veoma čudan, oslobadjajuci način. Ono što je posebno privuklo moju pažnju, nije bio samo taj nadasve prirodni čin, već ona iznenadna i prirodna spremnost i način na koji su ta dva živa bića došla do nekog susreta, koji se odvijao potpuno odvojen od prenaviknute stvarnosti.
Zahvaljujući sudbinskoj ironiji ovoga dogadjaja, prvi put sam osjetio izvjesnost neke druge stvarnosti koja se skrivala iza te neshvatljive “zavjere ćutanja” svijeta odraslih. Ništa me nije smetalo, već mi se činilo potpuno zakonomjernim, da me na to nije uputio niko od službenih autoriteta i ustanova, već jedan temperamentan i kurat – magarac.

Ovo neočekivano prosvjetljenje u pogledu mojih mučnih sumnji, imalo je jednu posebnu zaslugu. Oslobodilo me je, jednom za svagda, onog nadasve mučnog ubjedjenja da me očekuje nasilno ostvarenje mojih intimnih čežnji i prohtjeva kojima sam se teško mogao oduprijeti. Od tada sam žene i djevojčice srijetao i posmatrao neki nov i čudan, može se reći i zavjerenički način, ovaj put već u izvjesnosti naslućujući da su i njihove sumnje i dileme skoro istovjetne mojim, iako različite poput naše anatomije, sada već u nepokolebljivoj izvjesnosti znajući da su oni intimni djelovi naših anatomija baš zato različiti da bi se – dopunjavali!

Od tada sam, svoje pola puta do (genitalnog) susreta sa nekom od žena koje sam srijetao, prelazio s punim povjerenjem u svoju namjeru, onu drugu polovinu puta ostavljajući toj ženi da je svojevoljno prijedje i preuzme svoju ravnopravnu ulogu u susretu, čiji je visoki smisao bio; postići ono zajedničko biće označeno jednim prenaviknutim pojmom, čiji se pak potpuni smisao skriva iza neshvatljivih dimenzija stvarnosti. Dakle, biće koje se podrazumijeva pod pojmom – čovjek...

U Parizu mi se dogodilo čudno poznanstvo sa Španjolkom Inez, gdje se sve odvijalo mimo svega pomenutog, jer je ova cura, dijete takoreći, meni došla ususret, dječije naivno pretrčavši i njenu i moju polovinu puta, da bi sa velikom tugom, odjednom shvatila da pripadam drugoj crkvi i da nikakav susret nije moguć. Kafana, u koju sam navraćao, danima se zabavljala gledajući malu oblu Inez, kako me, sva u suzama, grli i ljubi, prisutnima objašnjavajući svoju neizmjernu tugu što se neće moći udati za mene jer ne pripadam katoličkoj crkvi. Tada nijesam o tome mnogo razmišljao a sve ovo sam tumačio više kao neko dubokointimno samoopravdanje mlade cure, odrasle po ustaljenom kodeksu životnog ponašanja, prilagodjenom ritmu života koje počinje zvonjavom sa obližnje crkve i redovnim molitvama, da bi se nastavilo od jedne do druge ispovijesti kod svještenika koji neumorno bdi nad svojom pastvom. Kasnije, uz pomoć bogatih slojeva “naknadne pameti”, saznao sam da baš u Španiji žene imaju najviše šansi da, u pogledu erotike, svoj život osmisle u potpunosti, jer je njihovo odrastanje i sazrijevanje podvrgnuto strogom i preglednom kodeksu i povjerenju u religiju koja joj pruža mogućnost oslobodjenu svih dodatnih dokazivanja za svoje ulogu u (zadanom) životu. Ovo je bilo jedno od veoma dragocjenih iskustava, koji mi je pomoglo da ženu i konačno shvatim kao jedinog pravog saputnika na putu ka upoznavanju samog sebe...

milovan
12-11-04, 19:47
Borba za vjechnost ili bezsmrtnost, kod ljudi i magaradi je zajednichka.
Svi se strahovi ignorishu kad pochne parenje, borba male ptice sa otrovnicom koja napada mladunce je slichan nagon.
Ljubav tjelesna i duhovna, dva tijela u zanosu borbe za vjechnost i radjanje, duhovna borba za vjechnost se razlikuje od tjelesne, jer je jalova, bore se za slavu i vjechnost stvaranjem , gradonachelnik gradi mostove a na tim mostovima sjedi Romkinja sa svojom bebom i moli za milost,
slijep i gluv za sve ljudske nevolje, nastavlja egoistichku borbu da se svojim gradjevinama ovjekovjechi.

Za razliku od zivotinja, dvije dushe i dva tijela ljudska spojena u zelji za mladunche i novo radjanje je vrhunac zadovoljstva dostupna i gospodi i najvecoj sirotinji.

Dvije rashirene noge sa vlaznim ulazom u vjechnost i molbom za pravljenje mladuncheta, je slika koja nikoga ne ostavlja ravnodushnim.

metuzalem
15-11-04, 13:34
NESTANAK BOJE

U životu postoje saznanja čiji se smisao ovjerava naknadnim životnim iskustvima, ponekad na veoma dramatičan način. Tako je bilo i kada sam, nenamjerno, prisustvovao škopljenju (kastraciji) jednoga veoma zgodnog i rasnog junca, koga smo se mi, seoska djeca, strašno bojali jer je skoro uvijek nasrtao na nas. Djevojčice su ga se osobito bojale, a neke su se čak i klele da su svojim očima vidjele kako mu iz nozdrva izbija plamen.

Jednoga dana, u potrazi za najzrelijim murvama, voću našeg gladnog, slinavoga i gli-bavog djetinjstva, popeh se na jednu od murava, pod kojom su se četvorica odraslih i smrknutih ljudi, pripremali za neku, očevidno, važnu i tešku rabotu. Ubrzo nakon toga, onoga junca izvedoše, svezaše mu prednje noge i ispod droba provukoše jednu dugačku drvenu gredu, kojom ga podigoše od zemlje i muda preko nje prebaciše tako, da je jedan od onih ljudi, nekakvom čudnom drvenom lopatom mogao njome tući pri vrhu nje-gova "tobolca", sve dok nije bio siguran da mu je ta mučna “operacija” i konačno uspje-la.

Pošto mi je cijela rabota bila veoma zanimljiva, ubrzo sam sišao s murve i pažljivo nastavio pratiti što se dogadja. Čim su završili i oslobodili onoga junca, odmah sam primijetio da mu je u potpunosti nestao onaj nekadašnji zastrasujuci žar iz tamnih očiju, a ubrzo svi mi postadosmo svjesni na koji način je, od nekad nasrtljivog junca, nastao jedan miran i plah - vo!
Ova prića bi, vjerovatno, ubrzo nestala u mnoštvu ostalih uobicajenih uspomena seoskog djeteta, da je, nakon ulaska u svijet odraslih, naknadno nijesam osvježio svojim iskustvom. To se dogodilo nakon prilično vratolomnih i avanturističkih seksualnih iskustava, tojest nespretnih mladalačkih jebačina, pri svemu tome se zgranuto pitajući, zašto one moraju biti u toj mjeri sramotne i u tako nesnošljivom sukobu sa savješću.

No, ipak sam se nadao da će jednoga dana biti bolje, sve dok nije došao dan kada sam, zbunjeno i sjetno, shvatio da sve ono sto me je do tada mučilo i činilo divljim i neuračunljivim, u stvari bio jedan stvaran i nepomućen mladalački žar i nebuzdana strast, slično kao i kod onoga junca, jer su, odjednom, moja tzv. seksualna iskustva u toj mjeri izgubila na jačini i nepomućenom intezitetu doživljavanja, da mi se činilo kako se cijela stvar dogadja isključivo u donjem dijelu tijela i da više nema onih nekadašnjih oluja, od kojih su mi nekad oči iskakale a uši otpadale, te da cijela rabota više ne uspijeva prijeći ni - prostatnu žlijezdu.

Uvijek i iznova su ostajali i u duši se taložili pramenovi nekog čudnog nezadovoljstva, ponekad izazivajući neshvatljivu tjeskobu i nemoćan bijes, čineći me neuračunljivo razdražljivim i uvredljivo ciničnim. U stvari, najgore od svega je bilo stalno prisustvo podmuklog osjećaja, da život više nije, niti će ikad biti, onako čudesno ozbiljan i vrijedan bilo kakvog muškog sukoba kao i prije toga. Do tada, nakon svake jebačine, izvjesno vrijeme me je nezadrživo nosio neodoljiv stvaralački elan...

Danas, u kontekstu bogatih životnih iskustava, sve mlade mogu uputiti na činjenicu da se nešto slično škopljenju (kastraciji) dogadja i nama, muškarcima, ali ne tako drastično kao u slučaju pomenutog junca, već u mnogo (hm!?) podnošljivijoj mjeri a čovjek bi to najbolje mogao objasniti uz pomoć - televizije u boji...:

"...otprilike, sve je isto, samo što više nema boje!"

Dakle, kao što do ovakve promjene dodje, kad se televiziji uvrne dugme za boju, do slične (duhovne i tjelesne) promjene dolazi i kad se nekome momku, uobičajenim načinom vaspitanja i doslovno - "uvrnu muda..."

Pa se poslije narod čudi otkud ratovi, nasilje i tragični nedostatak kreativnosti i nadahnuća.


- M -

metuzalem
19-11-04, 20:30
Vidim da je moderatorka zestoko unavidjela naseg Karonju pa brise li ga - brise. Zato odlucih da mu dostavim ovaj duhovni ABC flaster kako bi ga privio na ranjenu dusu...

SESTRA LJUBAVI

Kad god pomislim na ratne godine svog ranog djetinjstva, u sjećanje mi se vrate sve one dileme i zapitanosti o odnosima, ne samo medju ili prema ljudima, veći i odnosima prema okolini, životu..., Bogu. Vjerovatno su zato i najdosadnija tri mjeseca moga života, bili baš oni kada je rat završen a niko me, do tada, nije upozorio ili mi objasnio, da rat ima kraj i što treba da dodje nakon toga.

Tih teških godina punih straha, gladi i nemaštine, ionako mi niko ništa nije objašnjavao, te sam bio prepušten sopstvenom tumačenju stvarnosti i svaki put bio neizmjerno zahvalan kad bi me neko u tome dopunio, a tada su to bile one, u crno obučene i zabradjene, nepismene babe i tetke, nijeme i ophrvane crnim slutnjama i još gorim vijestima. Dobro se sjećam da se tih godina najmanje govorilo o onom o čemu se danas ne samo bez prestanka priča nego i pjeva do iznemoglosti – ljubavi!

Ukoliko je i bilo rijetkih priča o osjećajima medju ljudima van kruga obitelji, sjećam se da su one posebnu važnost davale nečemu što su, uz čudan i zavjerenički ozaren izraz lica, pominjale riječju – poštenje. Mnogo godina kasnije, jedan od ovih posljednjih “mohikanaca” prošlih vremena, taj pojam mi je rastumačio kao neku vrstu neshvatljive – sveopšte ljubavi!? To me je potsjetilo na odgovore onih mojih baba i tetaka, na moje dileme o Bogu, crkvi, slavama i, posebno, o molitvama, što je tada bilo itekako aktuelno. Jedna od njih mi je, na onaj duboko zavjerenički način, tiho i da niko ne čuje, šapnula nešto što je ostalo da me prati cijelog života:

"Dijete moje, ako je Gospod, kako kažu i tvrde; Sveznajući, Svevideći i Svemogući, onda nema sumnje da sve vidi, zna i može, te ne moraš da mu još i molitvama dosadjuješ..."

Ubrzo su ove dileme i razmišljanja, smijenili porivi i stremljenja ka nečem novom i neslućenom, mimo čega se više ništa nije dogadjalo a to su bili; ljubav prema sebi i prema nekom ko će je dijeliti sa tobom. Odnosno, ljubav prema nekom i potraga za njenom ljubavlju i zajedničkom srećom. Ona djetinja razmišljanja o poštenju kao univerzalnoj ljubavi izgledala su naivno i nestvarno, sve dok se jednoga dana nisam našao u jednoj od dvije grupe uspaljenih momaka, spremnih i da se poubijaju zbog nečeg nečasnog i “nepoštenog” što je neko ne samo rekao nego i tvrdio o nekakvoj curi i momku iz one protivničke grupe. Svadja je toliko dobila na žestini da su počeli da se vade noževi i neka druga oružja i vjerovatno bi se dogodila neka tragedija da medju kafanskim gostima ne ustade jedan hrabar i častan stariji čovjek, koji nas odlučnim glasom prekide u svadji i reče:

“Stanite malo, nesretnici...! Prije nego što neko izgubi glavu, sjetite se vaših bezubih i ispošćenih majki, nesretnica i mučenica, pa će vam biti lako shvatiti koliko će malo, za dvadeset godina, biti važno ko se s kim, sad i ovdje – pojeba!”

Nakon ove njegove besjede, postidjeno i u tišini se razidjosmo, dok su nam njegove riječi još dugo odzvanjale u mislima...

Nekoliko godina kasnije sam se našao u mom voljenom Splitu i gradu nezaboravnog Miljenka Smoje sa žestokom namjerom da za ovaj divni grad vežem i svoju sudbinu, no nju ta moja nakana ipak nije mnogo obavezala, te sam danas tamo gdje jesam – na "trulom" Zapadu.

Jednoga dana, tih davnjih, šezdesetih godina, našao sam se u jednom od restorana, sa tada novouvedenim samousluživanjem, koji je narod odmah nazvao "automatom", gdje bijah taman sjeo da objedujem svoj jevtini i brzi ručak. Utoliko je u restoran ušla grupa zgodnih i snažnih momaka, medju sobom podržavajući jednog čudnog “bolesnika” koga su svi oslovljavali sa – Stipe.

Odmah se vidjelo da je siroti Stipe “van sebe” a uskoro se i čulo – zašto!

“Biži, Gospe ti... Ma ko je moga virovat u ćakule..., e to ona s svojim šefom...!? Čovik ima ženu i dicu, ko bi pomislija, a ona mi o tome nije pisala dok sam bija u vojsci. Oli mislite da je lako puna kurca virovat u tako što, kad ti je ionako cila pamet u njemu...
Ma ća, nada sam se..., mislija sam da će joj bit ka meni... Da, kad jon ga stavim.., ima da pukne ka – atomska bomba! Kad vraga, sve one ćakule sam mora povirovat, kad sam je vidio pod sobom kako leži ka probužani gumeni brod od spasavanja, pa sam poludija. Skočija sam i otiša s njom kod šefa i puka ga tako da mu je nos prska ka pomidora, kad ona stade da ga brani...!?
Posli mi ga je bilo žaj, te sam i nju tija udarit zašto mi nije pisala dok sam još bio u vojsci, no me dovela da njega tučem i na sebe pljujem...."

Malo bi se smirio, kao da prikuplja snagu, pa bi onda iz svega glasa nastavio da odgovara na ono što su mu šaputali vidno zabrinuti prijatelji. Odjednom, kao da sa sebe skida i odbacuje neko teško breme, naglo ustade i obrati im se gromkim glasom:

“Ma ća pizdite.... Moga bi kome povridit osjećaje..!? Sad, kad bi golom rukom, srce iz prsi sebi izvadija.. i još bi se treba stidit mojih riči?! Biži, Isusa ti..., stidit bi se triba što ne mogu ni na ća drugog misliti, ni na sebe, ni na prijateje, ni na obitelj ili na sve one koji su mi bili i ostali bliski... Evo već dane i noći, bez prestanka, o ničem drugom ne mogu da mislim, iako to ne želim, bez samo o tome kako se njih dvoje – jebaju!!!"

Od toga dana, nikad više nijesam čuo ovako tragično poštenu – ljubavnu priču.

Komentar:

Dok sam na našim prostorima sebi i drugima, donekle i mogao objasniti pojam - poštenje, na Zapadu su to uvijek shvatali kao fairness, pojam koji označava

crrncogorac
24-11-04, 15:35
Veoma rado svracam u Duhovnu apoteku. Tu mi je prijatno i toplo.
Pozdrav za Metuzalema
Radule Djurovic

metuzalem
25-11-04, 09:15
Narode!

tek sada vidjeh da sam ovi ojadjeli komentar iskidao i iskasapio, pa uskocih da ga objavim u cjelosti jer donekle sadrzi obrazac crnogorskog shvatanja univerzalne ljubavi. Sjecam se sto rece jedan njemacki pisac toliko zaljubljen u grad Pariz da u njemu zivi i samo o njemu pise:

Magicni grad Pariz od svakog muskarca zahtijeva da u njemu voli sve zene, kako bi svojom ljubavlju dosegao i onu kojoj je njegova ljubav i stvarno namijenjena, jer ko ce u vrtlogu toliko zenske ljepote gubiti vrijeme u (jalovoj) potrazi...
Pa sad, kako ko to shvati.

Crnogorci su to u svom jadu prepustili svom najplemenitijem osjecanju - postenju - koja cini da zaboravis usku ljubav prema sebi i da bi sebe volio i postovao kroz drugoga, govoreci:

...jer smo duze zivi nego mrtvi...!

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Komentar:

Dok sam na našim prostorima sebi i drugima, donekle i mogao objasniti pojam - poštenje, na Zapadu su to uvijek shvatali kao fairness, pojam koji označava utvrdjena pravila igre, a koji se, u medjuvremenu odomaćio i na našim prostorima poput nekog lingvističkog Mc Donald´s-a. Ali to nije to, jer je za mene, ovaj arhetipski pojam, ostao sinonim za onaj osjećaj prihvatanja sveobuhvatnog smisla sopstvenih odnosa sa svime što me okružuje. Odnosno, onako kako su mi, davno, u djetinstvu poručili riječima:

"Poštenje je sestra ljubavi! Ona starija – neudata..."

crrncogorac
26-11-04, 13:01
Metuzaleme,
Ti si strasan lik. Nastavi sa Ambulantom molim te.
Veliki pozdrav
Radule Djurovic Crncogorac

metuzalem
27-11-04, 19:27
Radule!

Evo da te castim jednim duhovnim ABC-flasterom spravljenim po kucnom receptu, svojeumno i od prirucnih sastojaka, da ga privijes na oboljelo mjesto.

- M -

NA POPRAVNOM

Kad sam, nakon dvodnevne intezivne njege, konačno osvanuo na odjelu kardiologije, Univerzitetske Klinike grada H. ni slučajne pomisli nije bilo hoću li preživjeti, već kako se samostalno domoći WC-a, što me je bilo preokupiralo skoro do ubjedjenja da taj poduhvat predstavlja uslov i dokaz da sam dostojan prihvatiti taj poklonjeni život.
I stvarno, kada sam se sa uspjehom domogao ove prostorije, usput za sobom vukući gomilu medicinske opreme i uspješno položio svoj prvi ispit u novome životu, shvatio sam da baš taj uspjeh predstavlja najbolju terapiju za moje razvaljeno srce i u trenutku osjetih blagodat jedva naslućenog osjećaja zahvalnosti čiji odjeci dopriješe do moje napukle svijesti.

Tek tada se osvrtoh po velikoj prostoriji koja je, svojim uredno poredjanim posteljama, potsjećala na lijepo uredjeno groblje, kojim su se, kao i pravim grobljem, motali brojni posjetioci natovareni buketima cvijeća i lijepo upakovanim poklonima. Najviše ih je bilo uz postelju Grka Thea Nikolaidisa, koja je bila naćisto zatrpana cvijećem, te mu, nakon odlaska posjete, rekoh da mu je ona, s onom gomilom cvijeća, u potpunosti nalik na grob, a da ni on ne izgleda mnogo bolje no da je i stvarno umro, što se posigurno tada i za mene moglo reći.

Theo potvrdi ove moje riječi i odmah nastavi sa pričom kako je to sve skupa čudno, jer je i sam on, jedan jedini put u životu poklonio cvijeće i to svoj ženi, što nikad neće prežaliti... Na začudjena pitanja, zašto to, nastavi priču da je, jednom, vraćajući se s posla (razvozio lož-ulje) prolazio pored jedne cvjećare koja ga je ljepotom svoga cvijeća opčinila toliko, da nije mogao odoljeti a da svojoj mladoj i lijepoj ženi ne odnese buket cvijeća. I to kakav....!

Zadovoljan sobom i svojom odlukom, polako je išao domu svome, us-put ushićeno zamišljajući kakvo li će tek radosno iznenadjenje u njemu izazvati ovaj iznenadni poklon. Utoliko više je on sam bio iznenadjen, kad je u poluotvorenim vratima vidio zgranuto i jarosno lice svoje ljubljene žene, koja mu je već sljedećeg trenutka kućna vrata, svom žestinom tresnula ispred samog nosa. Nepojamno dugo su trajali njegovi pokušaji da je ubijedi da ga je na taj čin navela samo i jedino njegova čista i spontana i čista želja, ali je dugo trajalo dok zena nije pristala da tu priču i povjeruje, jer je bila duboko ubijedjena da on tim buketom besramno i jevtino pokušava da se iskupi za neku od svoju nepodopština, za koje je, očevidno, bio itekako sposoban.

Najteži period u svakoj bolijesti, jesu dani vikenda, kada se ništa ne dogadja i svako biva, sebi i svojoj bolijesti, prepušten na nesmiljen način, posebno ako je u izgledu važna operacija ili neki drugi medicinski zahvat. Za tu priliku, sestre sa posebnom važnošću razdijele nekakve protokole koje je bilo nužno potpisati a sa toliko navedenih rizika i opasnosti po ono malo preostalog života, da mnogi izgube živce i počnu naglas kukati i zapomagati.

Tako je bilo i te tmurne nedjelje poslije podne, kad kuknjava krenu i uskoro podje ivicom prave histerije, tako da njeni vrtlozi poniješe i mene koji te protokole bejah potpisao i ne čitajući sve što u njima piše, ionako svjestan ozbiljnosti onoga što me očekuje. U tom trenutku, neko stade bijesno razlagati činjenicu da je rodjen i mora da se muči u životu u koji je izbačen protiv svoje volje.

Odjednom, umjesto da se prepustim opštem raspoloženju, pogledah svoj potpis na onom protokolu i on mi, na mah, nametnu jednu slutnju punu čudne životne izvjesnosti, te ostalima doviknuh:

"Ma šta ste zakukali, kojega vraga, kad vam je i sa životom jednako kao i sa sjutrašnjom operacijom... Ne znam za vas ali sam ja u potpunosti siguran da sam prije svog rodjenja “potpisao” sličan protokol da sam saglasam sa svim onim što me u životu čeka, kao i sa ovim protokolom rizika za operaciju..."

Svi ućutaše i štimung se naglo promijeni, dok je oniski i široki Theo zaneseno gledao za debelom dežurnom sestrom, koja u odlasku svojim širokim kukovima ispuni okvir vrata i njegov zamagljeni pogled...

"Hm, - mrmljao je kao za sebe, – mnogo volim žene ovoga kalibra. Divno je kad neku takvu naguziš, zatvoriš oči i imaš nesumnjiv dojam da guziš dvije žene – odjednom!"

Samo muk, kao nijema potvrda ili osuda njegovih riječi... Ko će mu ga znati!?

Beranac
29-11-04, 15:31
I, Metuzaleme, sta bi poslije? Da li ti zivot izgleda ljepsi sad posto si ga dobio natrag? Je su li istinite one price da se zivot cijeni mnogo vise, poslije neke teze bolesti?

I naglavnije: Jel sex bolji? ;)

metuzalem
29-11-04, 16:23
Djes´Beranac! Zdravo mi bio...

Ljepsi!? Sto znaci ljepsi zivot? Zanimljiviji, ljuckiji, plodniji...

ne mogu ti odgovoriti su malo price, nikako, ali ti mogu reci da sam u pocetku bio dosta ijedak jer sam se sjetio one narodne:

- Hrabar coek umire jednom a kukavica hiljadu puta...!

... ijedak sto mi se nije posrecilo da to obrsim na gore navedeni nacin no sam morao usitniti onu "hiljadarku" koju srecom potrosih u prve tri godine kad sam "umira" nekoliko puta nedjeljno, no se u medjuvremenu navikoh pa me vise nije mnogo stalo. E, vidis, ovo ti je po onoj drugoj narodnoj da:

- Svako Zlo ima svoje Dobro..!

A da je u nekuu ruku ljepsi to - stoji, jer sve sto sam u ovih deset godina prozivio, stvarno je i prozivljeno a o tome najbolje svjedoce bas ovi ojadjeli forumi koji me potsjecaju na Tusku pjacu na koju svak moze da iznese svoju robu, siguran da ce naci kupca, dok se oni sto imaju pare, ime i polozaj snabdijevaju u svojim boutique-ma.

No i ovamo, u ovoj novoj domovini Njemackoj, pored sve rabote sto cinjeh i ucinjeh, ispade da je infarkt koji prezivjeh u stvari i moje najvece junastvo i dostignuce jer je jedino nesto ama bas sasvim moje, sto je naislo na nepodijeljeni interes moga okruzenje.

pri tome, nijesam propustao da sve okrenem na zajebanciju ( sto i jeste) te svim zainteresovanim razlazem svoju teoriju da infarkt nije nista drugo do samoubisto mekobraznih i pristojnih ljudi, koji ne zele da za sobom ostavljaju svinjariju i glib, no sve srede na sto manje upadljiv nacin. nema druge bolijesti koja bolje moze ukazati na cinjenicu da je taj bolesnik u stvari covjek kome, kao opravdanje, ne moze proci ni ono:

- E ne znam sto cu vi drugo do da se ubijem...!

Pa mu se omakne, onako iznutra...

- M -

milovan
30-11-04, 04:02
Ima Boga da je koliko machka,
kad ti je spasio zivot i obogatio i ovaj i sve forume gdje je prava rijetkost na buvljaku naci pravu i kvalitetnu ponudu.

Ko dva puta umire, dva puta se radja, tek kada izgubimo zivot,
pronadjemo zivot.
I ja sam izgubio zivot ne fizichki nego dushevno,
i sada poluushkopljen kao onaj tvoj BIK, umjesto jaja shetam muckove, umjesto u boji gledam crno bijelo,
umjesto ljubavi i mrznje ostaju sjecanja,
to je taj drugi zivot poslije smrti,
a pravu smrt chekam sa podsmjehom, shteta za ove shto o njima brinem, a za mene lichno, isti qurac, ovdje ili tamo.
Ko je imao hrabrosti da zivi, taj ima hrabrosti i da umre ka chovjek.

crrncogorac
30-11-04, 12:34
Bezbroj puta sam pokusao da dokazem da nasa geneza nije ista kao i Srpska, ipak je 1000 godina krsa ostavilo traga.
A kako vidim nasa geneza je u sustini fantasticna.

ilivam

Volim Vas braco moja Crnogorska svim srcem, dusom i obrazom
Zivjeli mi u nezavisnoj, vrlo brzo, Crnoj Gori, majki takvih heroja, junaka, ljudi sa covjecnosti. To moze samo Crna Gora da nas da ovakve!!
Sto bi moj pokojni djed reka:
SVE VAM PJEVALO

metuzalem
30-11-04, 14:04
Crnogorci su to u svom jadu prepustili svom najplemenitijem osjecanju - postenju - koja cini da zaboravis usku ljubav prema sebi i da bi sebe volio i postovao kroz drugoga, govoreci:

...jer smo duze zivi nego mrtvi...!



Milovane!

Dobro me ovim tvojim dubokim razmisljanjem potsjeti da pregledam ove dosadasnje postove te nadjoh ovu skoro neoprostivu gresku, koju cu u tvoju cas navicas ispraviti i postaviti da bude kako treba jer predstavlja jednu od neumitnih - izvjesnosti, a to je:

"...da smo duze mrtvi nego zivi...!"

I u tome svi jednaki, osim onih nikad ne rodjenih.

- M -

milovan
30-11-04, 16:56
Milovane!

Dobro me ovim tvojim dubokim razmisljanjem potsjeti da pregledam ove dosadasnje postove te nadjoh ovu skoro neoprostivu gresku, koju cu u tvoju cas navicas ispraviti i postaviti da bude kako treba jer predstavlja jednu od neumitnih - izvjesnosti, a to je:

"...da smo duze mrtvi nego zivi...!"

I u tome svi jednaki, osim onih nikad ne rodjenih.


Za Metuzalema,

Mozda slijepi bolje chuju, gluvi bolje vide,
a mrtvi dublje razmishljaju, svi senzori ugasheni, muda miruju,
gledash kukove kako se njishu sa sjetom,
a siva masa se aktivira, dje sam bio, shto sam radio,
shto ovi okolo nas rade i koji ih qurac cera da chine zlo.

Na nama je da dajemo to shto imamo,
da sijemo zivote i da se nadamo da ce, da se prime i radjaju dobro,
za korov i zlo, imash apoteku, ko voli nek izvoli,
drugoga mu lijeka nema.

Smrt je vjechna i vremenski neogranichena, dio kosmosa,
zivot je lucha mikrokozma, zishka u kamenu, kratka a slatka.

kuratomir
01-12-04, 22:20
mehmete, koliko godj da si ***** i bolijesnik bolijesni koji boluje od poznate bolijesti bolijesnika iz dolomita i slichnih zabiti, ovi oce da su josh gori od tebe.
bolijesnici, tijetku vam i*****!!

metuzalem
02-12-04, 09:38
Eh, Karonja, sto bih ja da mi nije tebe i ostalijeh SKOJevaca..? No sad da ti se ovim ABC-flasterom (boljereci oblogom za otekla muda) oduzim sto me spomenu u kontekstu NEJEBICE koju pomenu pokojni nas prijatelj, slava mu i cast; Vuk Pejovic - Rijecki, jedini koji je onako umjetnicko - filosofski uspio da prokljuvi stvar.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


BEDUINI PUSTINJE OSJEĆAJA

Svaki put kad ulazim na ovaj forum i vidim da je svrstan u grupu - umjetnost - nagoni me da ove topike pretresem (i to usrdno činim) kako bih vidio koja je tematika aktuelna.

Ovom petragom bio sam veoma prijatno iznenadjen ali i žestoko zatečen činjenicom, da se svi ovi mladi i pametni ljudi bore sa, uglavnom, istim nevoljama kao i ja, koga brojne generacije dijele od ovih današnjih i sve me to potsjeti na jedan poznati aforizam C. G. Lichtenberga, koji kaže:

"Obrazovati žene, znači vaspitavati djecu (još dok su) u majčinoj utrobi."

Dakle, rastužilo me je saznanje da se ova današnja mladost nosi sa problemima, ne samo istim, već još sofistiranijim nego što su bili u mojoj mladosti, kada sam odrastao u nepokolebljivom ubjedjenju da do svega onoga što vi danas nazivate sexom, mogu i moram doći jedino uz pomoć nasilja, bilo fizičkog bilo duhovnog.

Onda možete zamisliti koje je oduševljenje i optimizam izazvala izvjesnost da jedna neizmjerno životna motivacija, koju nazivate tom stranom riječju (sex) i nije baš tako beznadezno - jednostrana!

Paradoxalno, to divlje i "zapušteno" odrastanje, predstavljalo je, ujedno i jedinstvenu privilegiju, da se covjek sebi okrene u jednoj smisaonoj potpunosti, kojoj i konačno mogu zahvaliti na iskustvenom bogatstvu, koje me sada čini jednim razigranim "bezobraznikom", koji tvrdoglavo zaboravlja i odbija da ostari i zavuče u svoj rasušeni upretnjak.

Kao svoju posebno bolnu privilegiju, smatram jedinstveno iskustvo tzv. spoznajne potencije, odnosno sposobnosti da kroz genitalni zagrljaj (jebačinu; sex) dostignem visine pred kojima se život otkriva u svoj svojoj (poštenoj) zbilji, kao i tragično iskustvo njenoga gubitka u svojoj dvadesetiprvoj godini. Ipak je i to nešto u odnosu na mnoge koji nešto takvo jedva da i naslucuju.

Zaslugu (ili krivicu) što je to tako, ima tzv. lažni (prinudni) moral, koji svojim javnim i posebno tajnim institucijama izvodi masovnu (duhovnu) kastraciju - škopljenje - kako bi se stvorila drzava, koja se (mistično) hrani baš onom suptilnom energijom (quinta essentia) na kojoj i počiva sve ono što mi zovemo erotikom.

Wilhelm Reich, progonjeni psiholog, koji je sebe poistovjetio sa Djordanom Brunom modernog doba, jednu tako sudbinsku manipulaciju je nazvao: "die emotionale Wüste", što prevedeno znači - Pustinja Osjećaja - kojom svi mi, od jebačine do jebačine, beznadežno tumaramo poput Beduina u pustinji, dok istu mukotrpno prelaze, idući od jedne do druge oaze...

Nauka, tako tragično u službi države, prema tzv. sex-u se odnosi na veoma reakcionaran nacin, svrstajući ga u tjelesne funkcije poput sranja, pišanja i ostalih lučenja, na taj način očajnički pokušavajući da sakruje činjenicu da je jedini pravi polni organ - ljudski mozak!

Zato sam više puta na ovim forumima iznio svoju formulu - obrazac - koja uveliko prevazilazi onu Decartes-ovu i glasi:

COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)

... a razlikuje se, ne samo za jedno slovo, vec i jednu (duhovnu) dimenziju.

- M -

Beranac
02-12-04, 10:52
COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)

Mislim da bi se ovo moglo prepraviti u BIVAM JEBAN, DAKLE POSTOJIM!

metuzalem
02-12-04, 11:19
COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)

Mislim da bi se ovo moglo prepraviti u BIVAM JEBAN, DAKLE POSTOJIM!
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Beranac!

Nema potrebe za bilo kakvim prepravkama jer se u ovom (univerzalnom) slucaju ionako radi o jedinstvenom - povratnom glagolu!!!

- M -

kuratomir
05-12-04, 00:24
COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)

Mislim da bi se ovo moglo prepraviti u BIVAM JEBAN, DAKLE POSTOJIM!
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Beranac!

Nema potrebe za bilo kakvim prepravkama jer se u ovom (univerzalnom) slucaju ionako radi o jedinstvenom - povratnom glagolu!!!

- M -

pushti pashche ljubomorno.

metuzalem
06-12-04, 21:27
ČOPORI PUSTIH ŽELJA


Kad su jednog od mudraca antičkog doba pitali, koja bi mu najveća želja bila, odgovorio je:

- Moja jedina želja jeste - da nemam nikakvih želja!

U istom smislu je i narod formulisao nešto slično u svojoj izreci da:

- Zdrav čovjek ima hiljadu želja a bolestan – jednu!

U stvari, nije mi ni trebalo potezati ove mudrosti jer mi je dovoljno da se, sa stidom, sjetim svoje uspaljene i zapuštene mladosti, kada sam pred svojim pustim željama očajnički bježao kao pred čoporom gladnih vukova. I stvarno, sa ničim se mladalačke želje ne mogu bolje uporediti... Svoj prvi, mukotrpno zarađeni novac, bez ikakvog premišljanja sam dao za tada jedan od najprestižnijih automobila – ID 19 ("Ideja" 19) Citroen – i potom se usred zime i bez ikakvog iskustva uputio u Crnu Goru, kako bih se mogao kurčiti do besvijesti, ali sam ga razvalio na neočišćenom odronu nove ceste kroz Platije. Ipak, ne mogu se požaliti na hudu sudbinu, je mi je, jedna samoupravna „Volga“ ispred mene, signalizirala svaki od ovih odrona, ali što to vredi kad se jedan uspaljeni ćutuk poput mene, nije umio sjetiti da ovaj auto posjeduje tehniku koja mu je omogućavala da svoje skup vozilo visoko uzdigne i bez muke „prekorači“ skoro svaku prepreku.

U tadašnjem Titogradu su ovaj auto, iako havarisan, odmah primijetili i došli sa ponudama da ga, uz doplatu, zamijenim za jednog od rijetkih krševa istog ili sličnog tipa, ali moja pusta želja za ovu mogućnost nije htjela ni da čuje, već mi je naredila da iz daleke Francuske naručim djelove i popravim ga, kako bi ipak poslužio svojoj svrsi – kurčenju - iako me doveo do prosjačkog štapa.

Trajalo je to skoro šest mjeseci i kad je bilo gotovo u´fatio sam dva tri đira po Cetinju i Podgorici i izgubio se u pravcu „Trulog Zapada“, đe sam ga budzašto prodao i cijelu godinu bio u korotu za njim, ali nije bilo te sile koja me mogla nagnati da još jednom sjednem u njega. Ipak nešto...!

Ovo je bio vrijedan nauk i opomena i tek tada sam stao posmatrati ljude iz porodica u kojima je novac bio nešto što se podrazumijeva, kako bih i konačno zaokružio svoje mučno iskustvo. Ubrzo sam zapazio da skromnost toga bogatog naroda nije nikakva gluma, već da se u tom bogatim porodicama itekako vodi računa da naslijeđeno bogatstvo ne postane žrtva neuračunljivih i iracionalnih želja potomstva.

Ovo arhetipsko iskustvo me potsjetilo na Eskime i njihove pse upregnute u saonice kojima su prelazili snježna prostranstva. Pa da, mislio sam, da nije tako odavno bi puste želje raskuble i najveće bogatstvo, zato ti, s pravom bogati ljudi, želje svoje djece dresiraju kako bi, umjesto da njihove potomke bjesomučno gone, istima poslužile u stvaralačkom pravcu.

Ne samo ovaj udes već i mnoga druga iskustva su mi ukazala da želje ondašnje nomenklature (potomaka udbaša i oficira slavne JeNeA) nijesu nalik na krvožedne vukove, već umnogome na ne manje krvožedne i obaška podmukle hijene, za koje je svaki čoek bio vrsta strvi koju treba raskusti a i moglo im se.

Pošto ja u Crnu Goru rijetko dolazim, nijesam baš upućen u zoologiju želja novobogataša, ali mogu da pretpostavim da izgledaju poput gladnog čopora zvijeri, (ne samo vukova) puštenog iz nekadašnjeg samoupravnog zabrana.

Bila bi mi velika - želja! da vidm na koje zvijeri nalikuju želje naših vajnih akademika i intelektualaca, no kad vidim njin učinak, sve mi se čini da se radi o nekakvoj podzemnoj flori i fauni. Ima više tih duhovnih glavara, koji bi me mogli potsjetiti na neku od divljih zvijeri, da nijesu poput tegleće marve upregnuti u taljige režima.
U zadnje vrijeme nešto razmišljam i o ovoj mojoj butici, koju sam ovoga proljeća, na vrat – na nos, na sto crnijeh jada otvorio na „Stazi Slonova“, inih i turističkih, na pola puta od muzeja do „Gradske Kafane“ sve moljakajući začudjeni narod za neke potrebe. No, tada mi je to bilo razumljivo iako su, posebno žene, za mnom vikale e od toga neće biti ništa ali sam ja ostao pri svojoj namjeri i kasnije je prenio na ovo duhovno drkalište, gdje je evo i danas sa tendencijom opstanka. Kad o ovome pričam Njemcima, odma im se pojavi sjaj u očima, nakon čega pitaju što je ovamo ne prenesem.

No ovdje se ne radi samo o ovoj neobičnoj apoteci, već i o mnoštvu topica od kojih su neki veoma studiozni ali režimski duhovni specijalci, sa mozgom utrgnuzim u kozni mantil "vladajuce ideologije" i ne misle da iz ovoga bogatstva izvuku bilo kakvu stvaralačku sirovinu, vec se bojažljivo pribijaju zu skute režima, ne shvatajući koliko smetaju Crnoj Gori na putu duhovnog osamostaljenja.
No mene to ne brine, kad vidim da je bilo više od 3000 (i slovima: tri hiljade) ulazaka u moju Apoteku, što je za Crnu Goru isto kao 60.000 za Srbiju.

- M -

metuzalem
10-12-04, 15:06
SLAVA

Prije par dana, u širem porodičnom krugu smo slavili uspješan završetak studija na Visokoj Školi (lijepih) Umjetnosti, odnosno Hochschule der Künste = francuski L´ecole des beaux arts, na kojoj je moj najstariji Evropljanin sa crnogorskim pedigreom ostvario zvanje Dipl.-Ing.-Arch., mada arhitekte koji dolaze sa ove škole prati zvanje Graditelja (Baumeister) od kojih je danas najpoznatiji – Hundertwasser.

Slavlje je bilo skromno ali u intezivnoj porodičnoj atmosferi u čijem stvaralačkom ugođaju (Stimmungu), kako to ovakvoj porodici i priliči, čvrsti konci ubičajenih konvencija počnu pucati, pritom otvarajući pitanja od životne važnosti. U tome je na red došla i ova moja ojađela apoteka a čim sam vidio kako se porodica polako zbija u zatvoreni front, odmah sam znao da će biti (ne)ugodne priče, kako se ispostavilo.
No, sve se odvijalo spontano i u smislu porodične tradicije, jer je baš najstarija evropska muška glava sa svježe osvjedočenim statusom, ovo pitanje potegla po svim pravilima porodičnih odnosa. Glasilo je:

- Dobro, starac, što bi s´onom tvojom jedinstvenom butigom?

Time je mislio na ovu moju ojađelu „DUHOVNU APOTEKU s ambulantom“. Ponosno sam mu odgovorio da ona radi a narod je redovno posjećuje. Nakon što me jedno vrijeme nekako čudno gledao, poče da se raspituje o „Tuškoj pjaci“ kojom smo se nekoliko puta zajedno motali u vremena ona... Znao sam da ga odgovor ne zanima, već da želi samo da tim pitanjem podvuče nešto drugo. Nakon što mu rekoh da ne znam, ali sam čuo da tavori zadnje dane, on se okrenu ostalima ovim riječima:

- „E, viđite što ti je čoek...! – zazvuča otprilike kao ono biblijsko: Ecce Homo! – Ne da ima no mu se neodoljivo nameču mogućnosti da tu jedinstvenu butigu, s neprikosnovenim pravom, ustanovi; bilo u Parizu, bilo u Berlinu a može u oba ova evropska centra... Ali ne! Ovi matuf se još uvijek tegli sa svojim duhovnim tvorevinama po balkanski osvjedočenom moralnom, duhovnom i politickom smetlištu koje neodoljivo podsjeća na današnju Tušku pjacu, kojom vjetar nosi plastični otpad a kojekakve (duhovne i moralne) džukele riju i raskubaju debele slojeve otpadaka preostalih iz ne tako davnih obnova, preobražaja i ostalih AB-revolucija.

Ili tako nekako ali sa temeljitim uvidom...

Osjetih kako mi ovim ostatkom obraza liznu žestoki plamen, koji probudi iskonski patrijahalni kodex po kojem imam pravo i dužnost da svog potomka odmah „dovedem poznaniju prava“ ali se istovremeno sjetih, mimo ove groteske sa Ambulantom, ko i koliko njih je bilo u domovini Crnoj Gori, koji su sa mnom omlatili ka s kanavacom, kako bi oposlili nekakvu njinu kulturnu, ideološku ili političku rabotu.

Pa da, što đetićima preostaje no da svoga oca, koji svoje rodoljublje penje do vrhova mazohizma, opomenu da se svijet obnavlja i da ono što je krenulo niz vodu pušti da otplovi u dubine okeana Prošlosti i da se konačno okrene izazovima budućnosti ma koliko kratka bila ili baš zbog toga...

U krugu familije u ovako stvaralačkoj ekspanziji, šampanjac predstavlja pravu medidžinu te sam uskoro osjetio kako pucaju nametnuti okovi oko ovo malo mozga i ja uskoro sa neizmjernim olakšanjem shvatih koliko mi je potomstvo u pravu. Nakon potrebnog broja ispijenih boca, konačno shvatih da je krajnje vrijeme da svojoj „Majci Crnoj Gori“ i konačno doviknem:

-„Iako si majka pokrij se... (..da ti se pizdurina ne vidi)“

Pritom neumitno znajući da će ona nakon ove moje poruke sebi u pognutu bradu, poput molitve promrmljati:

- „Neka ste vi mene dobro i na sigurnoma a za mene je lako...“

Da bi mi se drob prevrnuo kad se sjetim kome je prepuštam, jer ne da ću ostati ovamo đe mi je dobro i đe sam siguran, no ću sve ono (duhovno) bogatstvo testamentom ostaviti ovome narodu naučenom da gubi kako bi dobijao, jer će doći vremena kad neće biti grada đe neću posthumno imati barem ulicu ako ne i trg. Neću ih u Crnoj Gori, jer nije ni znala ni da me ima..

Ostaću na ovome smetlištu dok ne razdijelim ove preostale polovne ABC – flastere a onda...

Neka mi pouzdani prijatelji ne zamjere, jer će za njih vrata nadam se novootvorenih boutique biti uvijek otvorena a oni dobrodošli, jer znam da će oni ovu moju odluku podržati makoliko im to teško palo

- M -

milovan
10-12-04, 17:17
Neka mi pouzdani prijatelji ne zamjere, jer će za njih vrata nadam se novootvorenih boutique biti uvijek otvorena a oni dobrodošli, jer znam da će oni ovu moju odluku podržati makoliko im to teško palo


Nadam se da nijesi rijeshio da bolesnike ostavish bez ljekova,
znam da jedna lasta ne chini prolece, ali bez tebe ce biti prazno.

Hari Krisna
10-12-04, 18:08
Postovani Metuzaleme,
I sam si vjerovatno, ne jednom, dosao do misljenja ka nasljednik, ali te to brzo prolazilo ili nijesi htio sam sebi priznati da si to i pomislio. U toj nasoj Crnoj Gori se kaze "Iako si majka pokrij se..." ali ipak to niko majci ne rekne. Nije to rodoljublje nikad mazohizam jer to je jedina ljubav koja te ne moze iznevjeriti ili prevariti, ne ode sa nekim ljepsim, boljim, bogatijim, nikad ne trazi nesto zauzvrat vec je uvijek tu sa tobom da grije srce i kad se ljutis i kad mislis da ti ojadjeli krsi mogu biti i od zlata ili da su crni da crnji ne mogu biti. Uvijek se sjetim doskocice jednog starog forumasa " svi smo mi pelcovani onim kamenjem", a ta vakcina daje imunitet na malodusnost.
Naravno da te necu podsjecati na Hipokratovu zakletvu, ali bi volio da procitam tvoje utiske sa sastanka crnogorske dijaspore. Naravno sve u cilju boljeg lijecenja jer kako kazu i pojacan adrenalin nekima zna dobro ucinjeti.

metuzalem
10-12-04, 18:38
Hari moj dobri!

Vidim da se dobro snalazis s preparatima ove apoteke (utjeha!) a ovo sto me pitas o sastanku dijaspore bas odgovara i ovome gornjem napisu, dje pominjem neke koji su zarad nekih njihovih poslova omlatili sa mnom ka s kanavacom...

Bilo je lijepo u Schneyu jer je doslo naroda i prominencije mimo ocekivanja, ali sam ja u medjuvremenu postao oprezan da to tumacim nekim boljitkom za nas poskitane, posto me je iskustvo naucilo a instikt se probudio jos one davnje 2000 kad su nas dovukli na Svjetski Kongres Iseljenika na Cetinju kako bi uz pomoc njinih vjestina odblejali na lijepi staljinisticki nacin: Milo, Milo...!!!

Tad je preliminarno otpjevena danasnja sluzbena himna, koju smo uz dizanje novog znamenja (drzavne zastave) Crne Gore otslusali i prilikom ovog zadnjeg susreta u dvorcu Schney, sto mi je i objasnilo svu onu prominenciju i ostalu brojnu posjetu. Svejedno, ove susrete i pored svih manjkavosti racunam u nesto dobro te ih zbog toga redovno posjecujem sve ocekujuci da sretnem neke od onih pravih vitezova ali oni rijetko zalaze ovamo jer ih nema onamo dje se dijele mogucnosti. A da ih ima, ima ih... Vec sama cinjenica da se ovi susreti odrzavaju u tako otmenom okruzenju, jeste zasluga nekih od njih kao sto je Ljubo Dabovic, covjek koji sve daje od sebe i sebe samoga.

No, polako postajem umoran vec i od cinjenice da oni, od kojih sve zavisi, cine to kao da niko od nas nema mozga u glavi i ne umije prozrijeti igru providnu ka "carevo novo ruho.."

metuzalem
15-12-04, 12:34
Evo,konacno da krenem sa rasprodajom ovih polovnih ABC - flastera za visekratnu upotrebu.

Slatki bolovi gluposti

Naslov ovoga teksta, nametnuo se onim predhodnim naslovljenim "Na popravnom..."
Popravnim ispitom smatram svo ovo vrijeme, u koje me je usud vratio kako bih raščistio sa gomilama laži, samoprevara i predrasuda dosadanjega života. Kao prvo, shvatio sam da će biti najbolje ako počnem razmišljati o – nezamislivom. U svakom slučaju više nijesam želio da svijet i stvari gledam kroz prizmu navike i olako se zadovoljavam nepouzdanim svjedočanstvom očevidnosti.

"Neću znanje, hoću izvjesnost!" – glasi jedna arapska mudrost.
Dakle, životni smisao treba dovesti do vrhunca izvjesnosti!?

Uvijek sam se čudio, zašto u svijetu odraslih suvereno vlada mišljenje da postoji samo jedna jedina – istina, dok se lažima ni broja ne zna. Ta tvdnja mi je, svojedobno, bila posve prihvatljiva, iako je jednako izmicala mome shvatanju kao i nepregledno mnoštvo laži, kojima je moj život bio neizmjerno bogat. U stvari, ako bih bio iskren, ničega u životu se, ionako, nisam ni bojao kao te sveobuhvatne i jedinstvene - Istine.

Zato sam, u svojoj mašti, Istinu, jedinu i sveobuhvatnu, poistovjetio sa okeanom, beskrajnim i bezgraničnim, ali ipak, neshvatljivo konačnim, dok sam male i velike laži, poistovjetio sa morskom florom i faunom; koralima i ribama, medju kojima ima onih divnih, šarenih, dok je mnogo više onih opasnih, zločestih i ružnih. Sjećam se kako sam se nekad u školi ježio od svega onog što se podrazumijevalo pod pojmovima: ljuskari, zglavkari, glavonošci...

Kasnije sam sve to, nanovo, zgranut, uveliko prepoznavao na moralnoj razini društvenog okruženja. U kasnijim godinama svoga života, shvatio sam da se ničemu nisam tako divio kao – Gluposti. Zato sam bio zadivljen onom duhovitom izrekom da su u laži – lijepe noge, mnogo više nego onom mudrosti da su te noge – kratke.

U najtežim trenucima, najmanje sam imao potrebu za bilo kakvom istinom i tada sam jedino čeznuo da me neko laže, ali što nježnije... i čudio se vladajućem cinizmu, koji je, onako s visoka, tvrdio da:

"...kad bi glupost bila bolna, pola svijeta bi vriskalo...!"

Začudo, ova otmjena izreka je, nakon bolne tjelesne i duhovne rehabilitacije, u mojoj oporavljenoj svijesti, poprimila jedan veoma jasan prizvuk, odmah nakon što sam se suočio sa nekad prenaviklom svakidašnjicom i njenim problemima. Više mi nije odzvanjala cinizmom, vec, naprotiv, bila nekako bliska i – poštena.

Pa, jeste, ima tu nečeg... Ne baš tako da vriska zagluši, ali..., zar se mnogi od mojih drugara i prijatelja, ne žale na nešto što se tako moderno naziva – stres!?

Stres, što je to? Da to, možda, nije začetak one boli, koju spominju bezimeni cinici...?! Kako shvatiti depresiju jedne mlade, lijepe i zdrave žene koja, utučena, sjedi u divno namještenom, svijetlom i prostranom stanu ili kući, bezmjerno nesretna zato što joj se zavjese ne slažu sa tepihom... ili

Naprimjer:

Nakon useljenja, mladi par se kući i kao prvo kupuje solidan - trosjed, koga je mladi domaćin, kako i treba, u sjedećem i ležećem stavu, "isprobao" već u salonu pokućstva. Nakon toga kupljen je veliki sto i potom se krenulo u žestoku potragu za – stolicama. Već danima, sretni par obija salone pokućstva u potrazi za stolicama, ali mlada domaćica nikako da se odluči i iz dana u dan, pada u sve dublju depresiju, bez prestanka uzdišući i stenjući pod teretom nesnosnog unutrašnjeg napona.

Mladog supruga, uprkos vreloj ljubavi, konačno napušta strpljenje i svoju suprugu pita, staloženo koliko je to moguće, u čemu je uopće problem i može li joj nekako pomoći. No, prvo da mu ona potpuno glasno i jasno kaže u čemu je njena teška i neizmjerna - dilema...

Ona mu sasvim kratko objasni, da njena nesnosna dilema dolazi otuda što se niti jedne, od već vidjenih stolica, baš nikako ne slažu sa već kupljenim – trosjedom!

Na to joj mladjahni (i mudri) domaćin pridje, nježno je zagrli i vrelo prišapti – na samo uho:

– Draga, znaš što, kupićemo one prve na koje naidjemo, a nadalje ću se osobno ja starati, da te novokupljene stolice ne zajebavaju naš dostojanstveni – trosjed, ili da on – nedajbože – ne počne po kući ganjati i juriti te slatke, nevine, naivne i razigrane stoličice!

milovan
15-12-04, 12:55
Metuzaleme,
Chestitam ti snahu.

metuzalem
15-12-04, 14:32
Metuzaleme,
Chestitam ti snahu.

Fala ti Milovane..! Veliko!

- M -

P. S. Bilo bi mi drago znati ko ti saopsti ovu stvarno radosnu vijest? Moze i PP

Waterman
16-12-04, 02:43
Mete,
evo da navratim u ovu tvoju zdrastvenu ustanovu samo koliko da te pozdravim i cestitam ti snaju uz zelju da nam ubrzo postanes i pravi djedo :D .

P.S. Veliki pozdrav i za Milovana.

milovan
16-12-04, 10:08
Metuzaleme,
Chestitam ti snahu.

Fala ti Milovane..! Veliko!

- M -

P. S. Bilo bi mi drago znati ko ti saopsti ovu stvarno radosnu vijest? Moze i PP


Inspiracija za tvoju prichu je mogla poteci iz stvarnog zivota,
pa sam se nashalio, sad ti od srca chestitam i zelim puno zdravih unuchadi.

milovan
16-12-04, 10:11
Mete,
evo da navratim u ovu tvoju zdrastvenu ustanovu samo koliko da te pozdravim i cestitam ti snaju uz zelju da nam ubrzo postanes i pravi djedo :D .

P.S. Veliki pozdrav i za Milovana.
'

Evo nas oko ognjishta, sa Metom da ogrijemo dushu.

Mi nemamo dushmana.

pozdrav prijatelju!

metuzalem
17-12-04, 13:40
Inspiracija za tvoju prichu je mogla poteci iz stvarnog zivota,
pa sam se nashalio, sad ti od srca chestitam i zelim puno zdravih unuchadi.

Milovane!

E, pa ne znam sto da ti recem jer si ovom tvojom shalom pogodio vise od ono pola poslovicne istine.

Stvarno, snaha i jeste bas za cestitku, ne samo zato sto je lijepa, skolovana i pametna nego sto potice iz onoga polabskog naroda (Luzica njem Lausitz) od kojega su i nasi preci, dolutali otuda prije vise od hiljadu godina.

Osim toga, ona je zdravo seljacko celjade, iz jednog sela gdje su njeni preci zivjeli odvajkada, tako da mi se nece trebat baktati s nadrkanim Bürgerima.

U stvari, moj najstariji je zatvorio genetski krug, pa sad ostaje da vidimo hoce li od njega nastati novo euro-crnogorsko pleme.

- M -

milovan
17-12-04, 21:44
U stvari, moj najstariji je zatvorio genetski krug, pa sad ostaje da vidimo hoce li od njega nastati novo euro-crnogorsko pleme.


Dragi Metuzaleme,

Dje god odio, doma dodio, sa buljukom unuchadi.
Ja sam cheka unuke, najstari sin je 31 godinu,
pa sam izgubio strpljenje te napravih jednoga prije 4 godine.
Imam petoro iz tri braka, ali su spori na obarachu.

To ime Crnogosko se mnogo puta uzdizalo iz pepela,
jedna zuta zvijezda ce da ukrasi evropsku zastavu,
a nashi potomci imaju temelje za krutu i sigurnu domovinu.

metuzalem
18-12-04, 18:34
KNJIGA NAD KNJIGAMA

Ova tema će mnozinu navesti na pomisao da će biti priče o BIBLIJI... Kako će se, tek, iznenaditi i začuditi kad saznaju da je čak i pojam – knjiga – više nego uslovan. Prije nego tu “knjigu” pomenem, prvo bih nešto o literaturi i pismenosti... M. Becković, kaže da je cilj pismenosti da dostigne izražajnost usmenosti. Ovu Matijinu formulu možemo naći i kod Kineza, koji vele: “Bolja ti je noć razgovora, no deset hiljada godina čitanja...” Toliko o vrijednosti priče i ljudskog razgovora, ali ovo što slijedi o, posve uslovno, “knjizi nad knjigama”, za čitavu dimenziju prelazi sveukupni ram literarnog stvaralaštva.

Dakle, kad bi neko, sa uvidom u sve tajne svijeta, htio da ih zapiše i da ih, u svojstvu amaneta i ostavštine, sakrije za dobrobit nekih budućih pokoljenja koja će ih i konačno moći rastumačiti, kojem i kakvom skrovištu bi te tajne i arkane preporučio? Ako bi njegova mudrost stvarno bila na visini tih i takvih tajni, onda bi jedino dostojno mjesto, da tu knjigu sakrije, bilo: DATI JE U SVAČIJE RUKE!!!

Pa, da li takva knjiga uopste i postoji???

Kako da ne, čak je i tako sveprisutna, da ju je navika učinila posve neprimjetnom... Radi se, u stvari, o - KARTAMA ZA IGRU! To je ta “knjiga nad knjigama” u kojoj su tajne pohranjene na domaku svačijeg pogleda a jedino onim izabranim pripadnicima ljudskoga roda i – na domaku uma! Isto kao što se za filosofiju moze reći, da je mudrost bez humora (humor = strana riječ!), tako se i za sport može reći da je - igra (uslovno) bez zadovoljstva.

E, sad, karte za igru, u smislu knjige, pretpostavljaju uobičajenom, jedno sasvim drukcije i u izvjesnom smislu - vanvremeno stvaralaštvo. Igrači priču, roman, tragediju, počinju miješanjem stranica ove tajanstvene knjige, da bi i sami postali akteri i vektori sudbine za one simbole-ličnosti, koji po njihovom nahodjenju stupaju na scenu. Svaka partija karata predstavlja kompleksnu priču, dok bi solo igre; tzv. pasijansi (patience), više odgovarali - monodramama.

U jednom, više ispričanom nego otpjevanom šlageru, pjevač nabraja božansku simboliku igraćih karata; četiri boje poistovjećujući sa četiri godišnja doba a njihovu moć sa položajem u društvenoj hijerarhiji, navodeći da broj znakova odgovara broju dana u godini(364) + joker! Koliko god bio zanimljiv, ovo je samo profani aspekt ove tajnovite knjige, koja je na svoj put kroz istoriju krenula iz Egipta, čija se transcedentna simbolika naslućuje i u pismenosti ove velike kulture.

Sve ono sto se podrazumijeva pod pojmom – EZOTERIKA – ne može se ni zamisliti van simbolike ovog općtepoznatog i sveprisutnog “orudja” za igru i razonodu, koje seže sve do brojnih turnira na lokalnoj i svjetskoj razini. Sve ovo, teško da će iko razumjeti, ko nije barem jednom noć proveo u igri karata s prijateljima ili namjernicima. Nekada su takve partije karata remetile redove vožnje “Tarinih” autobusa, koji su do Cetinja, vozili starom cestom preko Rijeke Crnojevića, jer osoblje nije moglo da se otme čarima dobre partije preferansa u (hm!) kafani-restoranu sela Rvaši.

U jednom mističnom traktatu o dogmi božje svemoći, jedan od teologa zahtijeva od učenika da mu ispostavi silogizam (dokaz) svoje sumnje u osnovanost te dogme, na što on, doslovno adutira ovom izjavom:
Ni Gospod Bog, ne može sedmicom od mača (pika), da posiječe asa adutskoga!

Ovo je jedna od osnovnih premisa ove čudnovate “knjige”, iz koje, jedva da se može i naslutiti koje bi sve tajne u njoj mogle biti pohranjene. Ja dobro znam važnost ove simbolike, jer se još uvijek sjećam onih davnih dana kad sam, sa ostalima, gradio Barsku luku, a ona gradila – mene! Tada je Novi Bar bio veliko gradilište puno mladih ljudi iz cijele zemlje (SFRJ), privatno uvučenih u vrtlog strahovite konkurencije glede ono malo ženskinja u gradu, te se veoma dobro sjećam svog “juriša” u nesmiljenoj “borbi” za naklonost jedne lijepe raspuštenice, itekako svjesne svojih čari, a kad sam i konačno dospio toliko blizu da me primijeti, ona mi reče nešto, što se kasnije ispostavilo jednom vrstom dalekosežnog proročanstva:

Dakle, onako nježno, kako samo žene tih osobina i toga iskustva umiju, reče mi tada, da za nju nijesam ništa drugo do – sedmica od mača (pika)!

Ono što se nakon toga dogadjalo u velikoj partiji karata, zvanoj život, samo je potvrdilo ovu njenu sudbonosnu konstataciju. No, svejedno, neko ipak mora biti i..:

“Sedmica od mača!”- adut sa predznakom poraza...

milovan
18-12-04, 20:01
“Sedmica od mača!”- adut sa predznakom poraza...


Mazda si gubitnik kod udovica,
za mene si dibitnik, a vidim ima josh ljudi koji to misle.
Dok nas darujesh ovakvim darovima,
samo da nam ti budesh zdravo i dobro i da josh dugo uzivamo na forumima.

Plannco Rufius
25-12-04, 09:31
Sto ljudi - sto cudi, sto zena - hiljadu cudi, - PWS.

metuzalem
05-01-05, 14:40
SMJELOST I MUDROST


Iako je prošlo više od jedne decenije, još uvijek mi se drob prevrće kad god se sjetim koja se sve fukara gađala izrekama Velikog Vojvode i Filosofa Marka Miljanova, kako bi duhovni i samoupravni bašibozuk motivisao da ide razvaljivati (bratske) zemlje i gradove. Ostalo mi je u sjećanju da su šupljoglavo, znojno i grlato, koristili poznatu vojvodinu izreku o čojstvu, koja kaže da je:

- „Junaštvo kad sebe braniš od drugoga a Čojstvo, kad braniš drugoga od sebe!“

Sva je sreća da što se nijesu malo dublje pozabavili duhovnom zadužbinom Velikog Vojvode, koja bilo kome Crnogorcu nudi sve ono što je narod sačuvao u svojim amanetima a Vojvoda objelodanio i zaštitio od prolaznosti. Malo koji od tih vajnih vitezova AB – revolucije je bio u stanju shvatiti jedinstveni Vojvodin obrazac sa dosta tajanstvenom porukom da čoeku:

„Mudrost bez Junaštva ništa ne vrijedi...!“

Da bi se ovaj Vojvodin obrazac pobliže objasnio, prvo se treba sjetiti one narodne izreke koja poručuje da:

- „Čoeku više vrijedi gram vlasti no tovar pameti!“

Da nije tako, Crnom Gorom ne bi danas vladali sposobni da „valjaju klade“ dok se pamet zavukla u mišje rupe i tamo kukavički ćuti i čeka da dođu mirnija vremena u kojima će ich neko zvati da se ponekad glasnu.

Još u nekadašnjem Samoupravljanju neki od nekadašnjih činovnika svijesti i prosvjete, znao je ponekad pomenuti npr. – mentalnu higijenu – ma što se pod tim podrazumijevalo, što znači da su itekako bili svjesni svoje misije, ali su se sa nepodnošljivom lakoćom priključili znojnim i grlatim masama i pošli u zajedničke sramotne pohode.

S druge strane, ne treba zaboraviti koliko je nekada značila smjelost Jevrema Brkovića kojim je spašavao obraz Crne Gore, da bi joj ga danas uzimao svojom pameću stavljenom u službu istog onoga koji ga je poslao u mučno izgnanstvo. Isto to važi i za Marka Vešovića, čiji ljudski glas nijesu mogle ućutkati ni granate sa Pala ali ga sada pamet nagoni da Jevremu izađe na megdan junački kako bi urnisali sve ono sto su učinjeli za Crnu Goru i u ime njeno, sve dok joj ne uzmu i ono malo obraza što joj je preostalo.

Zar se treba čuditi što Crnom Gorom suvereno vlada Milo zvani „Britva“, kad se zna da je Crnom Gorom vazda upravljao i morao upravljati „Bastadur“, kome su zakoni u topuzu a pamet u lukavstvu i hajdučkoj okretnosti. U stvari, to je Crnu Goru i održalo na istorijskoj i geografskoj vjetrometini Evrope, što se najbolje može vidjeti iz rijetkih perioda mira i spokoja, kada se narod ponovo okretao onima koji posjeduju mudrost i pamet.

Uskoro će nastupiti vrijeme kada će skrivena pamet (bez smjelosti) i konačno izmiljeti da se i ona malo „ogrije“ na suncu slobode i ostave nekog traga u sjećanju.

Niko bolje od mene, osvjedočenog kukavice, ne može znati da nema te pameti kojom se uspješno može „odživjeti“ jedan glup život. Isto tako niko bolje od mene ne može znati koliko malo smjelosti treba za to isto...

Zato svima predlažem da se počnu baviti duhovnim sportom i na vrijeme steknu moralnu kondiciju kako bi mogli smjelo odlučivati o onome sto im život i ljudsko okruženje nalažu u odlučujućim momentima i kako ne bi ostali zatrpani naslagama života koji živi njih, umjesto oni njega...

milovan
05-01-05, 15:30
Istorija je zabiljezila broj zrtava balkanskih ratova, prvoga i drugoga svjetskog rata, sa teritorije Crne Gore.
Ovaj BASTADUR nas provede kroz velike pogibije bez mnogo zrtava sa teritorije Crne Gore.

LICEM LICU NE VIDI SE LICE; VELIKO SE VIDI NA ODSTOJANJU

Kad vrijeme uchini svoje, i kad istorichari naoshtre lapis,
kad se voda izbistri i pod lupom pogledaju rezultate minulog rada,
mozda BASTADUR dobije svoje mjesto u istoriji izgradnje temelja za Crnogosku drzavu i narod.

O mudrijema glavama, koji svoj svijetli obraz, namazashe kremom za crevlje, stiskajuci jajca bliznjeme svome, napravishe muckove od MUDI i nishtavilo od mudonja, na veliku zalost svih dobro namjernih i mudrih gradjana.


Mete srecna ti nova godina,
ne smijem te hvalit od Brdjojeba, da mi se ne pochkrkuje.

metuzalem
06-01-05, 14:00
Mete srecna ti nova godina,
ne smijem te hvalit od Brdjojeba, da mi se ne pochkrkuje.

Milovane, sretna i tebi!

A ovo sto pomenu Karonju, dobro si ucinio jer su ga ovi moderatori unavidjeli te ga brisu i kad treba i kad ne treba... oni su pomalo krti, vec ka nasa celjad ali svakako nijesu ni glupi ni zli, sto se za mnozinu forumasa ne bi moglo reci.

U stvari, Karonja je jedno od najosjecajnijih i najpametnijih nasih celjadi, ukoliko ove nametnute podjele ostavimo po strani. dok je povrh svega obdaren prirodnim smislom za humor, sto je jedan veoma rijedak blagoslov Bozji.

Vec unaprijed ocekujem da uleti i pocne sa psovacinom, sto za mene u stvari predstavlja veliku pohvalu i priznanje samo sa negativnim vektorskim predznakom. zato cu i njemu pozeljeti sretnu novu godinu i da nam jos dugo pravi drustvo na ovome drkalistu.

- M -

milovan
06-01-05, 16:22
Mete srecna ti nova godina,
ne smijem te hvalit od Brdjojeba, da mi se ne pochkrkuje.

Milovane, sretna i tebi!

A ovo sto pomenu Karonju, dobro si ucinio jer su ga ovi moderatori unavidjeli te ga brisu i kad treba i kad ne treba... oni su pomalo krti, vec ka nasa celjad ali svakako nijesu ni glupi ni zli, sto se za mnozinu forumasa ne bi moglo reci.

U stvari, Karonja je jedno od najosjecajnijih i najpametnijih nasih celjadi, ukoliko ove nametnute podjele ostavimo po strani. dok je povrh svega obdaren prirodnim smislom za humor, sto je jedan veoma rijedak blagoslov Bozji.

Vec unaprijed ocekujem da uleti i pocne sa psovacinom, sto za mene u stvari predstavlja veliku pohvalu i priznanje samo sa negativnim vektorskim predznakom. zato cu i njemu pozeljeti sretnu novu godinu i da nam jos dugo pravi drustvo na ovome drkalistu.

- M -


Da potpishem tvoje mishljenje o Brdjojebu,
bez njega je ovaj forum bez potencije i humora,
nadam se da to moderatori uvide i da ponovo dozvole da cveta hiljadu cvjetova.

Sa nadom da nam se Brdjojeb uskoro pridruzi,
da njemu njegovima pozelim sve najbolje u novoj 2005 godini.

metuzalem
11-01-05, 14:09
MENTALNA HIGIJENA

Dobro se sjećam posljeratnih, gladnih, glibavijeh i srabavih godina Obnove i Izgradnje, kad smo se u školi prvi put susreli sa naukom o čistoći, naučno zvanoj – Higijena. Isto tako dobro se sjećm mučnih simnji i podmuklog straha, kad god bih neđe zakučio kakvu crkavicu da prožderem onako izgladnio, sve naslućujući milione klica, bakterija i mikroba koji vršljaju svuda okolo a posebno po onom jedva dožuđenom komadu.

Koliko je ovo učenje ostavilo traga, sjetio sam se mnogo kasnije, kada sam jednom prilikom ušao u mesni odjel ogromne robne kuće „METRO“ odakle sam, na čuđenje brojne porodice, naglo i glavom bez obzira izletio i na njihovo pitanje odgovorio da sam morao, jer sam se u jednom trenutku nepodnošljivo poistovjetio sa – bakterijom!

Ovo sa naukom higijenom se itekako pogađalo sa nekada vladajućom UDBA-škom stvarnošću, kojom je neumorno vršljalo mnoštvo stranih špijuna i domaćih izdajnika, no tek sam kasnije shvatio i da u tom pogledu postoji – mentalna higijena – o kojoj su svjedočili brojni „sanatorijumi“ diljem naše socijalističke domovine, od kojih je najpoznatiji bio onaj na - Golom Otoku.

No, i bez ovoga, u pogledu ove (pre)čiste nauke, cijeloga života su me mučile kojekakve jeretičke dileme, kao što je naprimjer ona da poslije svakog pišanja treba oprati ruke, što mi nikako nije ulazilo u glavu jer nijesam mogao da pristanem na činjenicu da je taj dio tijela posebno glibav, odnosno glibaviji nego mnogo drugog. Kasnije, kada sam u jade odrastao i poskitinjao po svijetu, jeretički sam se počeo pouzdavati u svoj razum i shvatio da:

- Razuman čoek pere ruke prije pišanja... a o drugome da i ne govorimo!

No, sad da se vratimo na pomenutu – mentalnu higijenu - i njenoj velikoj važnosti u samoupravnim vremenima „moralno-političke podobnosti“. U to vrijeme se tačno znalo od kojih se misli i ideja, odnosno ideološke zaraze, treba čuvati i na koji način je preduprijediti. Stoga je potpuno jasno da su uši bile jedan jedan od najvažnijih ljudskih organa i da ih je trebalo njegovati sa posebnom pažnjom, čega se ovi moji krezubi vršnjaci rado i sa sjetom sjećaju.

Bila su to ipak idilična vremena u odnosu na današnja, jer danas nijesu uši najvažniji ljudski organ, već oči, što u mnogome komplikuje duhovno-politička određenja jer čoek ne može oči zatvarati, kao nekad uši i time svoje biće i razum sačuvati od globalne duhovne (mentalne) Side koja se nezadrživo širi zu pomoć televizije (medija) i interneta.

Zato nije na odmet upoređenje uobičajenih kontejnera po kojima riju gladni ljudi u potrazi za upotrebljivim otpacima, sa uobičajenim televizorima iz kojih duhovno-ideoloski otpaci nezadrzivo kuljaju, beznadžno zatrpavajući ono malo preostalog razuma novodeklarisanih demokratskih podanika naše gorde Zajebnice.

To nije suminulo ni ovaj Forum na kome Janko sa svojom tutom predstavlja pravo „gospoče“ dok mnozina njegovih istomišljenika vršlja ovim cyber-prostorom serući i zapišavajući ga kako i gdje stignu. U svakom slučaju, osjetio sam se itekako obavezan da pri svojoj Apoteci pokrenem ovu temu, kako bih dopunio izbor, jer vidim da se narod duhovno opustio i počeo da zapušta...

Toliko, ako mi još što ne na´m pane!

milovan
21-01-05, 04:03
pa vi ste crnotravci poznati kao dobri radnici. il bjeshe crnogorci? ko ce vas srbe pofatat vishe, ne zna se koje od koda, s kim i preko chega. raditi, raditi i samo raditi!!!!!!
to je vama vasha borba daaalaaaaaa
ko rano rani
tudju srecu gradi!!!!!!!!!!

Brdjo moj,


Ko se rodio odma poslije rata,
i zivio dosta skromno, da ne kazem sirotinski,
to nikad ne zaboravlja, nama su priganice bili kolachi,
poslije kukuruznog hljeba.

Rad je od majmuna, napravio chovjeka,
a od chovjeka, magarca.

metuzalem
22-01-05, 20:40
E fala Bogu liepoga predloga, o tome sam bas jutros mislio sjecajuci se zadnjeg putovanja koje nas je vodilo bas tijem putom.

Vala, ja bas cvrsto racunam da ce se nesto tako i dogoditi ovoga ljeta, jer me je odavno zelja na bistru Taru ispod visokih Komova.

A do tada, zdravi mi i veseli obojica...

Stari Met vi zeli sve najbolje u novoj i obecava da ce apoteku uskoro opremiti vec oprobanim duhovnim preparatima sirokog spektra. Da se nadje...

- M -

milovan
22-01-05, 23:15
Politichari uzivaju dok se mi svadjamo,
bolje mi da uzivamo a njih pustimo da se svadjaju i bore za vlast.

Ostadoshe ona sela pusta zbog loshih politichara i loshe politike,
umjesto zdravih i krshnih gorshtaka, izrodismo boleshljive i blijede gradjane, koji ne izlaze iz kafica.

metuzalem
24-01-05, 15:49
UĆERIVANJE VRLINE

Nedje davno pročitah đe jedan pametan čoek reče da dosad niko nikome nije na silu nametnuo bilo koju ljudsku vrlinu. U pocetku sam mu povjerovao na riječ, jer mi se učinjelo da čovjek ima pravo u svojoj tvrdnji, sve dok se nijesam sjetio Crne Gore i mučnog odrastanja u njoj, đe su baš gajili onaj zaostali običaj, „svojeručnog“ ućerivanja, ne samo vrlina no i drugih osobina, bez kojih se teško opstaje među ljudima.

U tome su mi pomogle uspomene iz vremena Obnove i Izgradnje, kad su, kao prve u svemu, baš odive uspjele da se uklope u novodošla vremena, prihvatajući, šminku, garderobu i drugo, no to nije bilo toliko bitno koliko njihovo odbacivanje svega onoga što su naučile i morale naučiti od svih onih časnih, poštenih i nepismenih baba, strina, tetaka i...

No sad nećemo o tome, jer su vaspitačke dileme nezaobilazne u svakom društvu i svakom vremenu ali se, uvijek, izvjesna „crvena“ nit provlačila i svima koji hoće i mogu da je prate, služila kao putokaz ka osvjedočenim ljudskim vrlinama.

U jednom stripu o Asterixu, postoji epizoda u kojoj mu dolazi nekakav razmaženi sinovac, iz tzv. Armorike i sad on treba da preuzme odgoj i brigu oko njemu, na što njegov debeli prijatelj Obelix uspaljeno pita đe je taj mali i kad će početi da mu udaraju šamare. Kasnije se ispostavilo da je đetić i bez tog „ručnog“ odgoja spreman da prihvati vrline na koje mu njegovi preci ukazuju.

Danas je posebno teško odgovoriti zahtjevima vremena i sa sigurnošću postupiti na pravi način, kako bi od svojih potomaka učinjeli časne i dostojanstvene pripadnike društva. Koliko je ovo teško i zahtjevno, saznao sam iz ličnog iskustva, kad su đeca prispjela za školu, đe ih je ocekivalo takvo šarenilo skupljeno sa svih strana svijeta, da sam se konačno odlučio na privatnu školu, računajući da je bolje neka odrastaju među domaćom elitom, pa što košta da košta.

Istovremeno sam odbio selidbu u bolji kvart, računajući, zbog ravnoteže, da je bolje ostati u jednom od asocijalnih stanbenih blokova, đe je vladalo još veće šarenilo i motala horđela poludivlje đece. Ova kombinacija se ispostavila kao ona prava, jer se đeca i u školi i u ovom divljem stanbenom prostoru, prilagođavala sa neslućenom lakoćom i suverenošću.

Još kao mlad momak, čudom sam se čudio kako đeca iz porodica đe su roditelji grubi, tvrdi i dozlaboga krti u ophođenju, posebno osjećajna i neobično privržena, ne samo svojim roditeljima već i među sobom. Nasuprot ovome, u porodicama đe su roditelji puni pažnje, saosjećajni i nježni, srijetao sam dozlaboga razmaženu, sebičnu i nadrkanu đecu, koja su me time zestoko odbijala, iako su u stvari bila izvanreno pametna i obrazovana.

Zbog toga, uprkos načinu koji je nametala ova škola, ipak nijesam propuštao priliku da svoje potomke, ako treba, ali u pravom momentu i „svojeručno“ uputim ka „poznanije prava“ te su ona dobila poseban uvid u međuljudske odnose, što je učinilo da budu stalno među prvima. isto tako, u ovj (školskoj) ustanovi sam ostao poznat po tome, što nijesam pristajao da zapljeskam i na drugi način iskažem divljenje bilo kome ili čemu ako stvarno ne zaslužuje a svojoj djeci izričito zabranio da u mome prisustvu diskutuju o učiteljima, njihovu ulogu (ucitelja) svodeći na razinu (uloge) konobara koji imaju da ih služe, pa makar to bilo i duhovnom hranom.

Zato mi je drago što su ovi koji imaju pare, odmah shvatili da ih je najbolje investirati u sticanje znanja, kao jedine imovine koja vrijedi u svakom vremenu i – prostoru, te su ad navalili da u Crnoj Gori otvaraju privatne škole i fakultete.

Prije no što zaključim ovaj post, iznijet ću jednu uspomenu iz vremena kad sam đecu odvozio u školu i na semaforu stajao iza auta na kome je bila naljepnica sa (zapitanim) tekstom:

- Da li ste danas već pohvalili svoje dijete?

Malo zatečen i skoro postiđen, osvrnuh se i pogledah pun kombi đece i vidijeći ich onako svakoje za sebe utonulo u misli, pomislih što ja to imam da ich hvalim kojega đavola, te se skoro ljutito okrenuh kako bi ich na sav glas – „pohvalio“ riječima.


- E pa nije, no ste stvarno lijepe i pametne avetinje tatine.., svaka vi čast!

metuzalem
31-01-05, 22:14
E moj matori...


Karma!

Dosada sam se cesto i iskreno divio do savrsenstva dovedenom nacinu, kako sa tako malo rijeci iskazes toliko toga...

Ovoga puta si prevazisao i samoga sebe, jer si sa ovih par rijeci na najbolji moguci nacin obcinstvu objavio da nijesi niti mozes biti - Crnogorac! Mozda deklarativno ka sto ja mogu biti - Eskim.

Jer nema toga Crnogorca koji bi se nekom starcu obratio sa ovako ulicarski nadrkanim pojmom - matori - cak i da pripada zadnjoj crnogorskoj fukari.

Zato je crnogorski (a i srpski zaludu) narod, ustanovio pojmove kojima se neko obraca starijem covjeku a koji se postuju poput amaneta i glase: Djede, Stari, Striko itd. umjesto ovog kojim si se ti meni, onako nadrkano i preko kurca, tako junacki obratio...

Svaka ti cast dje cuo i dje ne cuo...

- M -

Ian Brown
01-02-05, 00:59
Ovoga puta si prevazisao i samoga sebe, jer si sa ovih par rijeci na najbolji moguci nacin obcinstvu objavio da nijesi niti mozes biti - Crnogorac! Mozda deklarativno ka sto ja mogu biti - Eskim.

Jer nema toga Crnogorca koji bi se nekom starcu obratio sa ovako ulicarski nadrkanim pojmom - matori - cak i da pripada zadnjoj crnogorskoj fukari.

Zaboravljaju izgleda neki Crnogorci na vrline koje su njihove očeve i đedove krasile.

milovan
01-02-05, 03:07
Kod Biocha uvire Mala Rijeka u Morachu,
kod uvora gubi svoje ime i valja se sa mutnom Morachom,
koliko godj Moracha bila mutna, mutljavina i gadluk nije mogao da zamuti
Malu Rijeku uzvodno i izvore.

Vjekovima je iz tih nepresushnih izvora izvirala bistra voda i dubila i chistila svoj kanjon, ostade joj ime Mala Rijeka bistra i chista,
Mala ali pitka za ljude, uporna da produbljuje svoj kanjon i uporno negira da preuzme odgovornost za mutnu Morachu.

Mutnom Morachom se valjaju ***** i ljudski otpaci,
velika jaka ali nije za ljude ni za stoku, zatrovana svim i svachim,
ima i ime i snagu ali joj je sav trud uzalud.

metuzalem
01-02-05, 13:05
NAGONSKA UZDIZANJA I PADOVI

Moje pubertetsko doba se još nije bilo okončalo u potpunosti, kad sam se iznenada obreo u jednom od (srednje)evropskih gradova nekadašnje zajedničke YU-domovine. Iako sam bo žestoko očaran ostacima nekadašnje kuture, isto tako sam bio užasnut činjenicom da se ovaj kuturni grad bakće sa istim (duhovno-moralnim) problemima kao i moje jadno i zabačeno Cetinje. U ponečemu je čak i zaostajao...

U dosta dobro sređenom internatu, kao u kakvoj staklenoj bašti, skupa samnom je odrastalo mnoštvo dječaka sakupljenih iz cijele zemlje a u cilju da se obrazuje i bude na polzu svojoj zajedničkoj domovini. U internatu su bile zastupljene mnogobrojne aktivnosti osim, naravno, one koja je nas, pubertetlije, najviše zanimala i to; jedva podnošljivi nemir zbog promjene u gledanju na ženski rod i svome odnosu prema njemu... Po tome pitanju nije bilo suvislog odgovora osim opšteg namigivanja, bjesomučnog kreveljenja i nepodnošljivog dobacivanja neslanih šala, viceva i dosjetki.

Zgrožen svim tim, pođoh u potragu za pouzdanijim i poštenijim saznanjima i u neposrednoj blizini internata otkrih bogatu biblioteku u kojoj, crvenog lica, smotano i stidljivo, upitah imaju li kakvu literaturu koja bi odgovarala ovom mom (do nastranosti nezajažljivom) zanimanju po toj zabranjenoj temi. Među osobljem se zadesi jedan fin čovjek koji me zamišljeno sasluša i nakon nekog vremena donese par knjiga, predajući mi ih uz preporuku da ih dobro čuvam i ne ofiram premnogo. Slijedeći ovaj njegov savjet, knjigu omotah pakpapirom i na nju napisah – ISTORIJA – potom se zadubljujući u čitanje, toliko duboko da zadugo ne primijetih gurkanja i kreveljenja društva oko sebe, koje se ipak zadrža na (hm!) pristojnom otstojanju kako ne bi dobilo po pički, jer sam tada suvereno vladao nad svojim vršnjacima.

Tek kad sam završio čitanje ovih knjiga u kojima su aspekti polnog nagona bili iznijeti prilično svrsishodno i tehnički, najviše me se, u svoj njenoj finoći i osjetljivosti, dojmila anatomija ženskih polnih organa, tako da sam se naprosto užasnuo sa koliko sirove neodgovornosti se održava to sveopšte neznanje toliko pogubno za svaki odnos između žene i muškarca. Osjećao sam se užasno prevarenim, jer sam i na ovom planu očekivao svojevrsnu Obnovu i Izgradnju, kao što je tada bilo u drugim domenima.

Opremljen solidnim znanjem, ponovo se okrenuh svakidašnjici, sve se i dalje čudeći kako je moguće nešto tako univerzalno, sa jednako neshvatljivom namjerom tako tvrdoglavo – zapostavljati. U toj svakidašnjici, svi mi koji smo tada dorastali, glavninu slobodnog vremena trošili smo baš na ovu „zabranjenu“ temu, ne prestajući sa bjesomučnim drkanjem na koje su nas stariji dječaci naveli a koje bi ionako i sami – otkrili.

Potpomognut teorijom, posmatrao sam omladinu i sve što je u vezi sa njom i njenim tajnim mislima, konačno otkrivajući svu bijedu muškog polnog organa , poznatog pod veličanstvenim pojmom – K.U.R.A.C - koji suvereno vlada svim duhovnim oblastima ljudskoga roda a kod nas služi čak i kao usmena interpunkcija (znak uzvika, zarez itd.) u svakidašnjem govoru. Osim toga, van njega ne postoji drugih erogenih zona i funkcija, tako da je sasvim na mjestu ona opštepoznata primjedba kojom se njegova (ofanzivna) funkcija poistovjećuje sa (bojevim) – metkom!

Zbog svoje specifične anatomije, ovaj organ uzima dva osnovna stava, ili je dignut ili mlohavo visi, što uglavnom simbolizuje i njegove krucijalne uticaje na cjelokupnu (duhovnu i moralnu) konstituciju svakog muškarca.

Osim toga, sasvim na mjestu je i ono poznato prosjačenje kod ženskog naroda da „udijeli malo pičke“ onima kojima se digao i oslobode napasti kome drugoga lijeka ne mogu naći, jer je njima mnogo lakše pošto, eto, njima se ne - diže! Dugo sam i sam vjerovao u ovu tragičnu predrasudu, sve dok svoje znanje nijesam obogatio sa toliko prakse da sam užasnuto shvatio svu nepravdu prirode i njene zloupotrebe od strane društvenih institucija.

Mnogo kasnije mi se nametnula jedna neočekivana logična enigma o ženskom poimanju erotike i njihovom sexualnom ponašanju u kome nikakvo dizanje nije bilo moguće, jer im nedostaje taj izvikani ****** za koji se one moraju obratiti baš onome nadrkanom muškarcu kome se – digao. O tome da njema za jednu pravu i nepatvorenu jebačinu treba (i mora) da se cijelo njihovo tijelo – digne – nikome nije bilo ni na kraj pameta aponajmanje njima samima. E baš zbog toga, što cijelo Zensko tijelo u funkciji jedinstvene erogene zone, mora da se „digne“ kako bi ravnopravno učestvovalo u zajedničkoj jebačini, njeno tijelo će svaki pošten muškarac poistovjetit sa svojevrsnim - KURCEM - čije dizanje jeste neizostavni uslov – sine qua non – bez koga se ne može.

Ko god smatra da sam ga prećerao, neka se samo sjeti svih onih divnih, vitkih i jedrih cura koje se, odmah nakon udaje, otrombolje, objese i omlohave, tako da neodoljivo postaju nalik na iscijeđeni i obješeni – K.U.R.A.C !


P. S. Evo vam lao argument i ova automatska cenzura, koja se ukljucuje cim covjek pomene ovu krucijalnu rijec - *****!

metuzalem
02-02-05, 14:08
RAZORNA BIROKRATSKA EROTIKA


Ko god umije pošteno da razmišlja i otvorenih očiju gleda oko sebe, u mogućnosti je da mnogo štošta zaključi iz držanja svakog pravog i, posebno - lažnog autoriteta. Dovoljno je da vas podsjetim na političara iza obavezne govornice, koji neodoljivo podjeća na nadrkani ***** sa prslim i „na pola koplja“ zarozanim kondomom, koji od pogleda obćinstva treba da zaštiti njegove „vitalne“ djelove, koji ga legitimišu kao običnog čovjeka.

Svi oni koji smatraju da sam ga prećerao sa onim upoređenjem mladih cura i kurca a koje nakon udaje omlitave poput kurca nakon uspjele jebačine, upućujem samo da odu do Opštine ili neke druge državne ustanove, kako bi ove moje uvrnute tvrdnje i de facto shvatili, čim uđu u neku od soba i za pisaćim stolom vide nekog od nepodnošljivo „nadrkanih“ referenata.

Sjećam se, kad sam u vrijeme samoupravljanja, sa strahom i u nedoumici pilazio šalterima iz čijih zastakljenih okvira su me prodorno posmatrale dozlaboga mrzovoljne i nabusite ženetine i koliko dugo mi je trebalo da njihov podozrivi pogled protumačim kao odbrambenu pripremu protiv zvanog ili nezvanog uljeza, koji bez ikakvog službenog ili drugog pokrića (potvrde, odobrenja) dolazi da traži – pičke!


Zato sam, svojedobno, prelazio u svojevrsni „kontranapad“, sve njih gledajući sa namjerom da bi ih iskreno mogao zamisliti kako izgledaju u jeku najžešće jebačine, vjerovatno onakve za kakvom i same, uzalud, čeznu i o njoj samo mogu da sanjaju... Sirotice moje... Toliko sam se bio uživio u ovakve administrativne odnose, da mi nije teško padalo da čekam satima, jer sam to činio nabreklog kurca i imao dojam da i one to slute, pošto bi neke od njih, ponekad zapadale u neobjašnjivu jarost, što nije baš čudno, jer ona (jarost!) ionako predstavlja jednu od vsokih komponenti takozvanog polnog nagona. Zahvaljujući njima, često sam i na poštu odlazio dignutog kurca, kako bih na nekom odabranom šalteru predao neko od službenih pisama.

Ne moram posebno napominjati, da sve ove službeno nadrkane gospođe, odmah omlitave čim izađu iz one administrativne ustanove, koju bi čoek najpoštenije i asvim slobodno mogao poistovjetiti sa onom psovačkom – „pizdom materinom“ – jer nema poštena čoeke koji se neće osjetiti upućen i poslan baš tamo, svaki put kad ga pozovu da bilo što sredi i obavi. Poslije toga, zadugo ni svoj rođeni ***** ne može više očima viđet dignut ili nadrkan a kamo li što (ili koga) drugo.

metuzalem
07-02-05, 13:47
- Erotika matematike ili matematika erotike -...ili

Oličavanje (personalizacija) broja

Mnogi ne znaju (a odakle bi i znali) da brojevi kojima tokom školovanja “razbijaju” glavu, uopšte nijesu arapski, već potiču iz Indije dok su ih Arapi, poput mnogo toga drugog, u Evropu samo donijeli i to preko Španije, odakle ih je, nedje oko 1000. godine, papa Silvester II, preuzeo i uveo u evropsku nauku. Da je to učinio bilo ko drugi, završio bi na lomači, no sreća je da se toga latio, ništa manje, nego baš jedan – papa.

Ova njegova zasluga se, obično, pominje u vezi sa uvodjenjem broja - 0 - (nula) u moderni sistem brojeva i računanja. Danas, nakon tačno jednog milenijuma, ne samo brojčani sistem nego i njegov osnovni smisao, počinje da naslućuje svu svoju iznenadjujuću transcedenciju, počev od njegovog nastanka pa – naovamo...

Kao jedinstvenu i nezaobilaznu činjenicu, nužno je navesti da znani arapski (indijski!) broj - 1 - (i slovima jedan), posjeduje mnogo više od svog količinskog značenja i da, u stvari, od ovog broja počinje sveukupna polarizaciju svijeta na mušku i žensku komponentu. U ovom arhetipskom slučaju, broj - 1 - (islovima: jedan!), u stvari predstavlja, ne samo neku odredjenu količinu, već i onaj mitski, tojest mitološki falus kao simbol muškog spola, odnosno onaj naški, opštepoznati – K.U.R.A.C !

Prema tome bi, (hm!) broj - 0 - (i slovima: nula) predstavljao(la) onaj drugi – ženski – pol sveopšte polarizacije.

Sve ovo ne bi ulazilo u kontekst moderne svakidašnjice, da se i ona ne služi istovjetnim simbolima, jednako metafizički skrivenim iza procesa vosokomoderne kompjuterske tehnologije. Siguran sam, da će mnogi od onih koji se služe ovom visokom tehnologijom, biti uveliko začudjeni dovodjenjem u vezu jednog arhaičnog brojčanog sistema i modernog kompjuterskog software.

Tehnički i tehnološki gledano, kompjuter ne predstavlja ništa posebno; u stvari, radi se o sasvim banalnom križanju televizora sa - registarskom kasom!

Naime, čitav kompjuterski software je osnovan na dualnom brojčanom sistemu, koji se sastoji od ova dva osnovna broja..:
Dakle, od broja 1 = jedan!
i broja 0 = nula!

Medjutim, sljedeći broj ovoga (dualnog) sistema već pokazuje sasvim drugi kvalitet od onog na koji smo navikli, tojest u odnosu na onaj suvoparno količinski uzet - statistički broj 2 (i slovima = dva) decimalnog sistema -, iz koga se ništa ne vidi osim – količine.

A sada vam,evo, jedan iznenadjujući aspekat istog broja, ali ovoga puta izraženog na ovaj indijsko – kompjuterski (dualni) način:
Dakle, broj - 2 - (i slovima: dva) uobičajenog decimalnog sistema, u stvari, ne izražava ništa osim - količine.., ...što nas, neumitno, upućuje da se, na uobičajene brojeve 1 i 2 (i slovima: jedan i dva) osvrnemo ali ovoga puta sa aspekta - dualnog sistema:

Dakle, broj 1 će i dalje biti izražen brojkom 1, dok će broj 2 biti izražen brojem - 10 -.

Ko god zna i umije uključiti “unutrašnji razum” shvatiće kvalitet ovoga broja, koji jednako predstavlja jedan par (2; odnosno dvoje), medjutim ovoga puta sa arhetipski ustanovljenom muškim i ženskim - kvalitetom. Ko pusti svojoj mašti na volju, njega će već i sam broj - 3 -, koji prirodno slijedi, neodoljivo potsjetiti na – obitelj / porodicu.
No, sve ono što se dogadja sa ovim neuračunljivim brojevima, može jednako da se primijeni i na takozvane –(matematičke) operacije! Ako ovaj broj – 10 - koji predstavlja muža i ženu u uobičajenoj konstelaciji, zamijenimo brojem – 01 – neodoljivo se nameće usporedba sa statusom muža kao papučara, odnosno i posljedicom, da se životna kombinacija, uz pomoć ženinog ljubavnika, proširi na - 011 -, pa sve dalje do kombinacije - 101 -, što dovodi do, na prvi pogled, iznenadjujućeg zakljčuka, da nije svejedno ko jebe rogonjinu ženu.

I tako dalje i tako dalje....

Medjutim, time se iznenadjenja ne završavaju nego čak, štaviše, tek počinju...

Naprimjer, u duhu ovoga, jednu uobičajenu matematičku operaciju, kao što je:

... 1:0, odnosno 1/0...,

...mogli bi asocijativno promovisati u jednu od životnih “operacija” poznatu pod pojmom – (vječna) ljubav, tojest pod ono stanje kad se jedan i brojem: - 1 - momak, zaljubi u neku (djevojku) ženu, odnosno broj – 0 – (i slovima nula), a što u matematici rezultira - beskrajem.

Shodno tome, matematička operacija 1:1 ili 1/1, predstavljala bi, u klasičnom smislu, izvjesno pobratimstvo kao vrhunac prijateljstva.

Iz ove zadnje “operacije” proizilazi iznenadjujuća činjenica, da su sumnjivi svi koji se hvale velikim brojem prijatelja, što najbolje pokazuje obrazac:
... 1:10, koja dotičnoga svodi na deseti dio, odnosno u dualnom sistemu, pola – prijatelja...


Upotreba dualnog brojčanog sistema, najjače se rasprostranila u novoj tehnici, zamjenjujući nerazumljive i time veoma opasne komande na raznim aparatima, gdje se uobičajena komanda; uključeno / isključeno, odnosno, ona uobičajeno ispisana na engleskom: on / off, sve cešće zamjenjuje ispisivanjem dvije brojke: 1 / 0 (i slovima; jedan / nula), koje svak može razumjeti bez dodatnog objašnjavanja.

Ovo ne predstavlja samo uprošćavanje uputstava za upotrebu, već i jedno univerzalno prepoznavanje arhetipa sveopšte polarizacije. Ovo se najbolje može objasniti time što ćemo erotiku usporediti sa elektricitetom, jer i na jednoj i na drugoj strani, različiti polovi uslovljavaju suštinu i strukturu ova dva osnovna životna agensa.

Da bi neki električni aparat funkcionisao, mora se sastojati od jednako polarizovanih materijala, odnosno provodnika i neprovodnika. Isto tako da bi jedna društvena zajednica funkcionisala na bilo koji način, makar i kao prvobitna, mora postojati nešto poput izolacije izmedju dva suprotna pola: muškog i ženskog. U primitivnim zajednicama, to su tabui dok u civilizovanim tu ulogu preuzima – javni moral, koji se najjače ispoljava uz pomoć raznoraznih kultova i religija.
Dakle, ako učinimo strogo tehničku usporedbu, znači, svaka jebačina ne samo da predstavlja, nego i jeste svojevrsni – kratki spoj (kurcšlus)!

Ovako izdvojeno, ovakva konstatacija ima veoma negativan prizvuk, jer se kratki spoj poistovjećuje sa izvjesnom štetom, odnosno sa nečim neželjenim i haotičnim. No, zar obična sijalica nije jedan (kontrolisani) – kratki spoj a da li elektromotori ne funkcionišu po principu kratkog spoja, umetnutog medju magnetske polove koji ga konvertiraju u obrtno kretanje? Uglavnom, svi tehnički principi u vezi sa elektricitetom i magnetizmom, funkcionišu na bazi polariteta.

Danas, mnoge od civiliziranih zemalja, mogu se poistovjetiti sa elektronskim hardware-om, u kojemu glavnu ulogu igraju (bračni) parovi - žena i muškaraca - koji, na taj način formiraju specifične društvene - "diode" - uz pomoć kojih cijelo društvo funkcionira poput dobro konstruisanog aparata.

Ukoliko jedan uobičajeni brak usporedimo sa - "diodom" - koja funkcioniše u odredjenom sistemu, odjednom se nameće iznenadjujuća pomisao bi se kurve i prostitucija uopšte, mogle poistovjetiti sa onim što mi podrazumijevamo pod pojmom – uzemljenje!

Kad neko, iz neke od ovih zemalja visoke tehnologije, dodje u neku od balkanskih, nema potrebe da otvara novine i bistri politiku, dovoljno mu je da osmotri tehničku infrastrukturu i odmah će dobiti uvid i u ono što ni u svojoj zemlji ne vidi, ali može da nasluti, tojest; na koji način bi se mogli odvijati muško-ženski odnosi, odnosno, da bi se i oni intimni odnosi medju njima, isto tako mogli odvijati jedino uz pomoć istovjetne duhovne i moralne – krpljavine.

metuzalem
15-02-05, 14:32
OBRAZAC (Objektivne) STVARNOSTI


Nikako nije preporučljivo, nasmijati se ili čak narugati modernim pedagozima, kad krenu sa objašnjavanjem seksualnosti uz pomoć pčelica i cvijeća, usporedbom oprašivanja i začeća, dok ih djeca slušaju sa dosadom, sjećajući se hardcore svezaka koje, ispod klupe, konspirativno dodaju jedni drugima. Naprotiv, ovim načinom izlaganja oni se svrstavaju medju rijetke pripadnike nove postmoderne, jer su, makar i nesvjesno, priznali(?) transcedentnost polnosti, dubokoumno shvatajući(?) da su i cvijeće i pčele, transbiološki i intradimenzionalni polni organi, koji na veoma različitim razinama zajedničke stvarnosti, učestvuju u jednoj sveopštoj - jebačini višega reda!

Očevidno je da pčela i cvijet pripadaju različitim evolucionim i biološkim razinama, ali bez obzira na tu podjelu, priroda im je, izmedju ostalog, nametnula i nepobitnu, zajedničku ulogu, u transcedentnom polnom aktu. Zato bi se morao duboko zamisliti svaki onaj koji se, nadahnuto i bez razmišljanja, zaleti da bere i kida cvjetove u nmjerii da njima osvoji nečije (tvrdo) srce. Jer, bez obzira na očevidnost razlika,ovo sa cvijećem jeste skoro istovjetno pretpostavljenoj prilici u kojoj bi se našla neka beznadežno uspaljena avetinja, kad bi se, na vratima svoje voljene izabranice, pojavila sa - buketom kurčeva!

Vjerovatno će se neko naći žestoko zatečen ovom tvrdnjom i pomisliti da se radi o prenapregnutoj duhovitosti nepopravljivog erotomana, medjutim, očevidno je da se iza ove uzgredne tvrdnje, skriva jednaka dramatika poimanja u pogledu začeća kao i u slučaju izvikane – pornografije.

Dakle, ovim lakomislenim tvrdnjama smo se opasno približili granici prenaviknute svakidašnjice i dovoljan je samo korak da bi, poput Alise u zemlji čuda, skliznuli kroz začarano ogledalo mašte u neshvatljive prostore zabranjene stvarnosti.

Da se, ovo moje "zastranjivanje", ne bi i potpuno izvrglo u jeftinu duhovitost, osvrnuću se na vladajuću sliku o nastanku svijeta, čiji uzrok se službeno tumači posljedicom jedne pra-eksplozije, u naučnom svijetu poznate pod nazivom Big Bang, te konačno i nije čudno što je eksploziv, u sjenci ove vladajuće slike svijeta, do u današnje vrijeme, zadrzao tako stvaralačku ulogu. Da ne bi sve ostalo na eksplozivnoj vjetrometini ove (srećom!) teorije,donijet ću Ajnstajnovo poimanje svijeta, da je:


"...Univerzum u obliku lopte, čiji se omotač sastoji iz četverodimenzionalnog kontinuuma (prostor/vrijeme) sa radijusom koji se proteže u petoj dimenziji...", odnosno, jednako kao što su Adepti Velike Umjetnosti tvrdili da je svijet:"...lopta, čiji se centar nalazi svugdje a omotač nigdje..."

Njegova teorija relativiteta danas neprikosnoveno vlada modernim poimanjem stvarnosti, arhetipski svedena na poznati obrazac, osvjedočen značajnim eksplozijama atomskih bombi, koji glasi:

E = M x C˛...

... ili opštim pojmovima izraženo: Energija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svjetlosti na kvadrat!

Oni koji svjesno ili podsvjesno osjećaju da bi ova teorija mogla biti nedostatna, u istoj prilici su kao i već pomenuti pedagozi, jer priroda i ovoga puta nudi jedan nepobitan obrazac objektivne stvarnosti, koji uveliko prelazi sve okvire naučnog silogizma, a to je...:

- Cvjetna livada!

Kako to – cvjetna livada – kao obrazac stvarnosti i to – objektivne!?

Već na samom početku uputio sam sve one, koji na sopstvenu odgovornost ulaze na duhovno minsko polje mojih kolumni, na objektivnu ulogu cvijeća i insekata, uzgred naknadno pominjući bika i kravu, dok se u hladovini rascvjetalog drveća grle momak i cura, te sada s univerzalnim pravom mogu da svoju tvrdnju dovedem do visina opštevažećeg obrasca stvarnosti koji (treba da) glasi:

"Cvjetna livada = transbiološka, intradimenzionalna i univerzalna super – jebačina!"

Neki od onih stvarnošću zaokupljenih više nego je uobičajeno, zapitaće, možda i razočarano; zar je to sve..? Naš odgovor slijedi neodoljivom lakoćom:

Ne, nije sve! Odavde sve treba tek da počne!!!!

Zato će mi biti veliko zadovoljstvo da onu čuvenu izreku besmrtnog René Descartes-a, prilagodim ovoj novoj stvarnosti. Tako da sada (može da) glasi:

COITO ERGO SUM !

milovan
17-02-05, 06:44
"...Univerzum u obliku lopte, čiji se omotač sastoji iz četverodimenzionalnog kontinuuma (prostor/vrijeme) sa radijusom koji se proteže u petoj dimenziji...", odnosno, jednako kao što su Adepti Velike Umjetnosti tvrdili da je svijet:"...lopta, čiji se centar nalazi svugdje a omotač nigdje..."

Njegova teorija relativiteta danas neprikosnoveno vlada modernim poimanjem stvarnosti, arhetipski svedena na poznati obrazac, osvjedočen značajnim eksplozijama atomskih bombi, koji glasi:

E = M x C˛...


Sjetih se crne rupe, koju ubode sazvezdje sa toliko energije, da poslije tog orgazma, nema ni pichkinog dima.
Chudna je ta kosmichka jebachina, kad svrshish popnesh se na sedmo
nebo, ko zna koliko tamo ima dimenzija,
najgore je to shto se poslije orgazma, sretes sa ljudima koji ne znaju ni za ove tri dimenzije.

Materija je po komunistichkim dogmama bila neunishtiva,
kazu da su Staljina zamajavali glupostima dok su Rusi pravili atomsku bombu na bazi unishtavanja materije i bombardovanja jezgra atoma, koji se raspada i oslobadja energiju koja ga je vezala u tom stanju i samim tim chinom nestaje ili mijenja indetitet.

Sve se formira i rasformira, u svakom haosu ima neki redosled,
jedino se nama u Crnoj Gori ne zna Bozije zore, oce li svitat ili smo osudjeni da nas biju i hebu do beskonachnosti.

metuzalem
17-02-05, 10:48
VARLJIVA STVARNOST


Prije dva milenijuma, pitali su Adepta Velike umjetnosti:

- Učitelju, u čemu se i koliko razlikuje stanje svijesti kojem težite, od ovog u kome živimo svi skupa?”

Zagonetno i sa umišljajem, mudri Adept je kratko, jasno i bez patetike odgovorio:

-“Stanje svijesti kojoj težimo mi Adepti Velike Umjetnosti, od ovog uobičajenog, svakidašnjeg, razlikuje se jednako kao što se crni komad ugljena razlikuje od blistavog – dijamanta!


Nije teško pretpostaviti kakav dojam je ovo uporedjenje moralo ostaviti na savremenike ovoga Adepta, jer ono bi i danas zvučalo konačno i nepobitno kao vrhunac krajnjih razlika, kada naučna dostignuća moderne hemije ne bi nametale neprikosnovenu činjenicu da razlike uopšte i nema, jer se u pogledu ove dvije krajnosti (komadu ugljena i dijamantu) radi o jednom te istom hemijskom elementu – carboniumu iliti naški: ugljeniku!!!

Ne samo od njene (ne)namjerne poetike već zbog iznenadjujuće smisaone dubine svakom čovjeku koji iole razmišlja o smislu života i postojanja, može zastati dah od iznenadjenja da je ovaj Adept svojim savremenicima u stvari potpuno jasno otkrio tajnu materije, tragično svjestan koliko im izmiče pravi smisao njegovih riječi ali jednako svjestan da će doći vrijeme kada će ljudi ovu njegovu istinu – prepoznati – jer su u medjuvremenu postigli sposobnost i da je shvate.

Mnogo toga u nauci je objašnjeno na sličan način, koji takodje treba prepoznati da bi se i konacno shvatio. Velika je razlika izmedju ovih drevnih učenja i moderne nauke koja zahtijeva jednu vrstu mehaničkog učenja umjesto saznajne izvjesnosti. Nema boljega primjera od naučnog pojma tzv. “prehrambenog lanca u prirodi” kojim se objašnjavaju egzistencijalne medjuzavisnosti živih bića u borbi za opstanak i produženje vrste, počev od takozvane simbioze pa sve do uništavajućeg parazitizma.

U tom pogledu, Adepti su imali jedan poseban, univerzalni pristup, izražen arhetipskim pojmovima. Oni svoje tvrdnje nikad nijesu iznosili na konačan, već na jedan sveopšti i bezgraničan način, što se najbolje da predočiti izjavom jednog drugog Adepta Velike Umjetnosti, u kojoj se tvrdi da ne postoji jedna vrsta hrane, već onoliko koliko ima i elemenata, odnosno – četiri!

1. Uobičajena, čvrsta hrana!
2. Voda!
3. Zrak/Vazduh!
4. Dojmovi/utisci!
...da bi konačno nagovijestio i neshvatljivu quinta essencia (petu tvar), čije je prisustvo sveobuhvatno i nezaobilazno.
Da očevidnost nije kriterijum koji odgovara visini (objektivne) stvarnosti, pokazuje komentarom da npr. čovjek može da – preživi - bez:

1. čvrste hrane -------- 30 dana
2. vode------------------ 3 dana
3. zraka/vazduha------- 3 minute
4. dojmova/utisaka----- ?

Isto tako, ukazuje na iznenadjujuću ali neoborivu činjenicu, da:

 Nasušnu hranu treba sticati u znoju lica svog!
 Voda pada s neba i teče površinom tla i njime!
 Zrak/vazduh se nalazi svuda!
 Utisci/dojmovi se neodoljivo nameću!


Medjutim, čim neki misaoni namjernik posegne za jednom ovakvom duhovnom preporukom, bez ikakve najave se nadje na neočekivanoj vjetrometini (objektivne) logike, čiji nepredvidljivi tokovi prijete da ga odplave neznano kuda... Otprilike, slično kao i u onom obrascu stvarnosti pod nazivom – cvjetna dolina!

Poput svih univerzalnih, pomenuti obrazac se može primijeniti i na ovaj naučno postavljeni – lanac ishrane, jedino što uobičajeni pojmovnik više nije izražajno dostatan, jer...
... više nije moguće potpuno nedvosmisleno koristiti ustaljene pojmove kao što su, naprimjer – šuma ili stado?!


Prosječno obrazovan čovjek je u školi učio o – fotosintezi, pojmu koji opisuje proces pri kome se sunčeva svjetlost uz pomoć biljnog hlorofila (zelenila) pretvara u hranljive tvari, od kojih nam je najpoznatija i najomiljenija – šećer, a ni med i mlijeko nijesu za bacanje.

Najčudesnije od svega, jeste, što se ovaj naučno uspostavljeni pojam o lancu ishrane najednom smisaono otima tzv. “zdravom razumu” i nezadrživo proteže u jednu novu dimenziju. Odjednom se na trpezi/stolu pojavljuju namirnice, bez sumnje potekle sa – sunca, da bi nepreglednim tokovima prirode bile "naplavljene" na naše kuhinjske stolove. Da bi se to sagledalo, dovoljno je vratiti se na našu mirisnu i – cvjetnu livadu...

Sa novostečenog stanovišta, šumu je moguće, s punim smisaonim pravom, nazvati – stadom, koje svakog jutra "izlazi" na plavu i bezdanu nebesku livadu, da bi od izlaska do zalaska sunca svako drvo (govedo) obližnje šume (stada) moglo da se do mile volje “napasa” vlatima, bokorima i snopljen sunčanih zraka, kako bi u svježim noćima, ovu čudesnu hranu na miru moglo “preživati” i konačno pretvoriti u sočno voće i povrće, toliko svakidašnje na našim bogatim trpezama.

metuzalem
21-02-05, 21:35
OTKROVENJE

ili...
Nenamjerni voyeur kosmičkih razmjera

Jednoga dana moj najstariji sin, sa školske "buvlje pijace" donese nekakav stari mikroskop, kojega bješe kupio za svega pet maraka. Okupismo se oko mesinganog instrumenta koji je, doduše, starinski izgledao ali je ipak bio potpuno ispravan iako su mu sočiva bila prilično izubijana. Odmah sam njime počeo da ispitujem ono što mi se našlo pri ruci, jer je ovo ipak bila prva prilika da sam jedan takav instrument imao na potpunom raspolaganju.

Pošto sam jednu kap iz vaze razmazao po providnoj plastičnoj pločici, bez nekog naročitog očekivanja sjedoh da vidim što će se dogoditi. Vrtio sam dugme za štelovanje, sasvim lagano, dok mi se u okularu prikazivala nekakva neprozirna magla, kroz koju je, s izdubljenog ogledala ispod, prodiralo svijetlo. Toliko sam se bio unio u čitavu rabotu, uz to ne očekujući ništa posebno, da sam bio potpuno iznenadjen kad se slika u okularu razbistri i stvarno otkri, ništa manje nego baš jedan potpuno novi - svijet !

Malo je pretjerano, čak i teatralno, reći da se taj svijet otkrio preda mnom, jer sam kasnije shvatio da sam se, već po mom starom običaju, u taj novi svijet tako nespretno, nenamjerno i naprosto glavačke uvalio, kao i u sve ostalo u životu... dosad ! Dakle, iznenadjen i zbunjen, posmatrao sam taj prozirni svijet pun života koji je vrvio i pulzirao. Tu i tamo su se vidjele nekakve škrnje, nalik na nepokretne gromade oko kojih su dostojanstveno obilazile prozirne amebe. Konačno poznadoh i, iz školskog gradiva znanog bičara okatog, čudeći se da mu je “bič” onoliko dugačak. Kroz čitavu gužvu, jurcale su nekakve sitne gnjide okrugle i svijetle u sredini, nalik na stare izgrebane leće od onih četvrtastih džepnih baterijskih lampi. Nijesu bile velike, ali su zato bile vrlo okretne.

Bio sam očaran onim što se dogadjalo pred mojim očima. Kako je vrijeme prolazilo, počeh da pomno pratim što se to u stvari dogadja u tom čudesnom svijetu, dok mi je u tome pomagalo školsko znanje, stečeno nekad davno, pod obrazovnom prisilom onih, sada tako davnih poslijeratnih godina. Dakle, taj svijet mi i nije bio potpuno nepoznat, što je ujedno bilo i šteta. No, da nije bilo tako, ne bi bilo ni ovog nenamjernog otkrovenja.

Dok sam posmatrao jednu amebu, skrivenu iza velike tamne gromade, nijesam ni slutio što će se dogoditi u sljedećem trenu... Neodredjenog, takoreći tečnog oblika, lijeno je pulzirala na tom skrivenom mjestu, kao da vreba. I stvarno, nakon izvjesnog vremena, na ovu čudesnu scenu stupi druga ameba, polako se približavajući i mijenjajući svoj nestalni oblik. Kad dodje nadomak gromade ona druga (ili prva) ameba se hitro baci na pridošlicu te se njih dvije žestoko uhvatiše u “koštac” i stadoše praćakati i otimati. To potraja toliko dugo da sam mogao primijetiti da to nije baš u potpunosti borilačko trzanje, već nekako više ritmično i potsjećalo me na nešto drugo, nešto iz ličnog životnog iskustva. Očekivao sam, ipak, napeto koja će od njih dvije pobijediti, iako ih nijesam više mogao razlikovati, no bilo mi je stalo da vidim što će dalje biti, da li će ostati samo jedna i kako će onda izgledati.

Na moje veliko iznenadjenje, kad je već uveliko izgledalo da će se “borba” završiti trijumfom jedne od njih, amebe se lijeno razdvojiše i odoše svaka na svoju stranu. Ostadoh zbunjen tim obrtom koji je bio potpuno mimo mojih očekivanja i stadoh dalje gledati po “okolišu”, tražeći nešto novo. Nakon toga, ne samo da se ništa zanimljivo ne dogodi, već i čitava ova čarolija nestade - odjednom - isto onako kako je i počela. Pokušah da instrument podesim na prijašnju oštrinu, ali bez uspjeha. Pokušah da ga rastavim i očistim sočiva, što mi podje za rukom, ali rezultat bi isti. Slika je i dalje bila mutna i nerazlučna, no ipak se razlikovala od one na početku. Nije bila poput magle koja se kovitla, već nepokretna i nekako sasušena.

Onda se sjetih i pogledah prozirnu pločicu. Bila je potpuno suva. Tada mi odjednom sinu, da je čitav svijet, do prije par trenutaka tako pun života, sad sasušen, odnosno jednom zauvijek - mrtav. Bi mi nelagodno i nastavih da sjedim zadubljen u misli, zbunjen ulogom nenamjernog andjela apokalipse koji je taj svijet, makar bio sadržan i u jednoj jedinoj kapi vode, otjerao u smrt, nenamjerno ga sušeći svojim dahom.

No ipak, čitav doživljaj me dugo nije ostavljao na miru a slika tog svijeta nastavljala tvrdoglavo vrzmalti po svijesti, Posebno ona neshvatljiva “borba” ameba. Odjednom mi, bez ikakve najave, ne samo u glavi već čitavim tijelom, odjeknu saznanje, boljereći (saznajna) izvjesnost, da se tu nije radilo ni o kakvoj “borbi”, već se pred mojim očima odvijala jedna, iako mikroskopska, ono ipak prava pravcata - jebačina. I to kakva - jebačina !!! Ne ova ljudska, nespretna, uz pomoć odredjenih organa koji čak ne služe isključivo ni za tu svrhu već onako, uzgred, i za pišanje, već jedna jebačina cijelim tijelom - bez ostatka!

Tek tada ostadoh zbunjen, kao i mnogo puta u životu, razmišljajući; pričinja li se to meni i da li mi se, kao uvijek, podsvjesno uvaljuju moje uspaljene seksualne preokupacije, računajući, unaprijed, da bi tako stvarno moglo i biti. Mikroskop, razmišljao sam, postoji već par stotina godina i brojne generacije se već odavno, naučno i drugačije, bave tim mikrosvijetom, pa ne može biti da sam ja prvi koji je otkrio takvo dogadjanje u njemu. No čitav osjećaj je govorio, nasuprot hladnome razumu, da je ono, što sam tamo vidio, baš prava pravcata jebačina i to takva da uveliko prevazilazi sve ono što se u ljudskom iskustvu dogadja, uključujući i ono što se u običnom svijetu računa u perverziju.

Negdje kasnije, u jednoj od knjiga Vilhelma Rajha (Wilhelm Reich), pročitah kako on dodaje, onako uzgred, kao optužbu službene nauke, da su biolozi i ostali, okovani moralom prošlosti, jednostavno, tokom vjekova prećutali činjenicu da su se u mikrosvijetu susrijetali sa seksualnim ponašanjem jednoćeličnih bića. I opet sam morao da se potsjetim na svu bijedu moje i opšte prošlosti. Odnosno, na nepregledni obim svjetske literature i nebrojene hiljade ljubavnih romana bez poštenog opisa jedne jedine, makar i ljudske - jebačine.

Brzi
25-02-05, 12:28
metuzalem
Ne vjerujem da ce mi apoteka biti potrebna za sada ali mozda ce sjutra?
no nemo se prijatelju uvrijedit na ovog "KARMU" on te je nazvao SRARI ne namjerno posto se tako dovori u Srbiju, nije on kriv ka se tako uci Srpski jezik. pa nije ni cudo sto Backovic ima problema sa profesorima u Niksicu,,,?
pozdrav prijatelju. :wink:

metuzalem
08-03-05, 11:43
MALI I VELIKI ELEKTRONSKI MOZGOVI


U ono vrijrme beskrajnog povjerenja u Nauku i Tehniku, omladina je naprosto gutala Science & Fiction romane i ostalu literaturu u kojoj su dežurni proroci predviđali elektronske mozgove veličine nekog njujorškog nebodera, kao i neslućeni razvoj tehnike kojom će čovječanstvo stići do – zvijezda. A onda je došao kraj 20.-og vijeka i pad (duhovnog) Berlinskog zida, nakon čega ništa nije bilo kao prije...

U međuvremenu je došao i neminovni raspad naše prostrane YU-domovine, koja je nakon para Berlinskog zida ostala da propada poput nekakvog Free-Shopa koji je ostao bez granice – tojest glavnog smisla svog postojanja – nakon čega je nastalo bjesomučno razvaljivanje ove nekad udobne ustanove.

Međutim, ništa me nije tako jasno nije uputilo na znake u vremenu kao ovaj (ne)očekivani raspad moje šire domovine, osobito što se tiče ponašanja onog njenog moralno-politički podobnog podaništva. Odjednom su se pojavile uspaljene starčine spremne da život (svojih potomaka) daju za budućnost i opstanak svog golorukog i ugroženog naroda, dok su iste pratile kohorte jednako uspaljenih ženetina i babetina koje bi ubijale...

U svakom slučaju, bilo je to veoma značajno istorijsko (polu) vrijeme iz koga su se mogli izvući itekako korisni zaključci. Već na samom početku tragičnih događaja, veoma jasno se mogla nazrijeti ubitačna sprega elektronskih medija i praznoglave mase spremne na sve. U tom interregnumu mediji preuzimaju ulogu crkve i uspaljene mase počinju pozivati u „svete“ ratove koji su ubrzo uslijedili u svoj svojoj surovosti i iracionalnosti.

Prilikom posjeta domovini u raspadu, posebno „zadovoljstvo“ mi je bilo odlaziti u posjete za vrijeme Drugog Dnevnika, baš zato što je ta (duhovna) institucija predstavljala pravu pravcatu – misu – odnosno novokomponovanu turbo-folk službu božju koju je narod pratio, bez daha i u ognju elektronskog novovjerstva. Bilo je zanimljivo gledati kako cijela porodica, u religioznom zanosu, zauzima svoja mjesta pred televizijskim „oltarom“ sa kojega su stizale neke nove zapovijsti oslobođene onog drevnog – NE!

Dok su oni pratili ovu svetu misu, ja sam pratio njih i njihovo ponašanje, koje mi je govorilo više nego li njihove uspaljene propagandne besmislice, sve dok me iznenada nije tresnulo saznanje da se ovdje, u stvari, radi o sasvim novoj tehnologiji političke stvarnosti koju ni Orvel nije mogao naslutiti, jer je on svoj pogled u budućnost gradio na zastareloj tehnologiji gorepomenutih elektronskih mozgova. Prilikom ovih neobičnih seansi, u oč mi je posebno upadalo ponašanje onih uspaljenih ženetina, koje su program pratile prekrštenih ruku i nogu (odbrambeni stav) a kad bi sa ekrana odjeknule posebno dramatične vijesti o „stradanju golorukog naroda“, njihove glave bi se užarile poput onih staklenih dioda starinskih radioprijemnika koji su ponkad služili i kao priručne grijalice sirotim samcima u njihovim uzanima sobama-ćelijama...

Ova iznenadna sličnost (praznih) glava i nekadašnjih (uspaljenih) dioda i trioda, uputila me je na jedan potpuno novi i veoma iznenađujući aspekt razvoja moderne tehnologije. Umjesto nekog ogromnog elektrnskog mozga, nova tehnologija je uveliko iskoristila globalne prostore planete, internetom (informatski) povezujući cijelo čovječanstvo i time stvorila jedan neslućeni elektronski mozak na nivou – planete!

milovan
08-03-05, 12:43
Sve bi to bilo fino i lijepo, taj ogromni planetarni mozak,
da nema ovih jebacha u zdravi mozak.

Ali dva dobra je teshko sastavit.

metuzalem
10-03-05, 10:19
Sve bi to bilo fino i lijepo, taj ogromni planetarni mozak,
da nema ovih jebacha u zdravi mozak.

Ali dva dobra je teshko sastavit.

E, Milovane, bas ovo sto pomenu, cini ovaj planetarni mozak tako ljudskim. Eh, kad se sjetim na cem sve nijesam ovo malo mozga trosio i o cemu sve nijesam u svojoj pustoj mladosti mislio, naprosto me muka spopane, jer mi se, tada, nista toliko po glavi nije motalo ka te jebacine te ih pomenu. Da sam, umjesto toga, zapinjao sa ucenjem, ni Einstein mi ne bi ravan bio. Ovako...

Ovaj internet ne prestaje da me potsjeca na ta divlja vremena, jer je u medjuvremenu i ovaj moj kompjutor "ocojcio" pa ne mogu niti jednu recenicu s mirom napisati a da se na ekranu ne razigra neka od onih zestokih jebacina, kojima su su ga ovi Trojanci (pre)napunili, da vise krknut ne moze... No, ako coek posteno razmisli, bez jebacina ne bi ni nas bilo a kamo li - kompjutora!

milovan
10-03-05, 16:14
Ovaj internet ne prestaje da me potsjeca na ta divlja vremena, jer je u medjuvremenu i ovaj moj kompjutor "ocojcio" pa ne mogu niti jednu recenicu s mirom napisati a da se na ekranu ne razigra neka od onih zestokih jebacina, kojima su su ga ovi Trojanci (pre)napunili, da vise krknut ne moze... No, ako coek posteno razmisli, bez jebacina ne bi ni nas bilo a kamo li - kompjutora!

Metuzaleme,

Istim kurcem i moj mozak su sprcali, ja sam mislio da je monitor u kvaru,
pa drzim jedan gumeni chekic i lupam po njemu, kad mu s***** mozak,
slika se izbistri i crna guba nestane.

Sad razmishljam dok lupam sa gumenim chekicem , kako bi im jajca usitnio zbog ove napasti, sa istijem alatom.

Mozda nam neko od ovih nauchnika, poshalje neki lijek za ovu boliJest,
mozda ovo nije SIDA koja je neizlechiva, u ovoj apoteci moramo imati lijek za sve viruse.

Lako je mene istomishljenika proglasit za pametnoga, muka je na mene slushat ove druge shto misle da sam ja bolestan, a ja mislim da su oni jednom nogom u grob ili da su grobaru pobjegli sa lopate, ali ako uspijem da ih protumachim i shvatim, moza mi zivot bude lakshi.

Shto se tiche jebachine, dobrih 50 godina sam trenira teoriju i praksu,
a iz glave je politika iscerala pichku , pomognuta shecerom u krvi.

Met
16-03-05, 09:59
..........!?

Kakva je ovo Obnova!?

- M -

Met
21-03-05, 15:28
DIGITALNA EMIGRACIJA


U prijestonom gradu Cetinju, ne samo ljudi već i sve drugo što se odlikuje nekom posebnošću, kad-tad dobije neko posebno ime ili - nadimak. Tako biva da neki javni i privatni objekti, budu više poznati po tom nadimku, nego li po službenoj adresi, kao što je to, na primjer, slučaj sa nekadašnjom zgradom banke nazvanom - “Kasoronja”. Dok se banka nalazi u centru grada, ne manje poznata stambena zgrada zvana “četrdeset mučenika” , nalazi se izvan centra i sagrađena je uz samu katoličku crkvu. Vjerovatno je tako nazvana po broju, za ono vrijeme veoma luksuznih stanova, koji su građeni dugo i u nastavcima, vjerovatno zato što su raznorazni klanovi nekadašnje gradske nomenklature, jedni drugima u točkove uvaljivali ideološke klipove. No, konačno je ona dovršena i useljena, većinom pripadnicima visokoobrazovanog podmlatka iste nomenklature i time postala otmjena rezidencija sa specijalnim pokrićem. Vjerovatno spada i u “najobrazovanije” građevine prijestonog grada. U medjuvremenu je onaj stari marksizam propao, dok su stanovnici sa svojim potomstvom nastavili da stanuju u ovoj poznatoj zgradi, prilagodjavajući se novome “marksizmu” filmske braće Marks - odnosno MARX BROTHERS.

Tokom zadnje decenije drugog milenijuma, raspad zemlje je donio sveopštu propast, tako da je grad i život u njemu pokrila nerazmrsiva paučina beznađa i apatije. Nekada moderne fabrike su bez posla i beznadežno zastarjele, dok se visokoobrazovana gradska elita izgubila u sivilu neke poluilegalne privrede, ali je nastavila da stanuje u nekadašnjim kadrovskim stambenim objektima, od kojih je najatraktivniji bio i ostao ovaj pod novozavjetnim imenom - “Četrdeset Mučenika”.

Prilikom jedne od posjeta Cetinju, negdje sredinom devedesetih, prolazeći ulicom ispred katoličke crkve nezainteresovano sam osmotrio južnu fasadu ove lijepe građevine i tek kad sam trenutak kasnije osmotrio sjevernu, načičkanu malim tanjirastim antenama, njihovo mnoštvo me opomenu da se ponovo vratim nazad i bačim još jedan pogled na, balkonima pokrivenu, južnu fasadu. Tek tada sam postao svjestan, da onoj šumi malih antena, uperenih ka Lovćenu, odgovara isti broj, po balkonima južne fasade uredno rasporedjenih satelitskih antena (prečnika najmanje 80 cm). Zbunjen tim nepreglednim mnoštvom a znajući njihovu cijenu, prvo sam se upitao kako to da ti, visokoobrazovani stanovnici ove zgrade, nijesu došli na ideju da, po mnogo povoljnijoj cijeni, dobave zajedničku antenu koja bi im jednako poslužila i ujedno oslobodila cijelu zgradu tako ružnoga tereta.

Nastavih put, ali mi prizor antena mnoštvom nametnu neku svoju tvrdoglavu simboliku novih (misaonih) prostora i (komunikativnih) mogućnosti. Iznenada, nenamjernom analizom dodjoh do veoma iznenadjujućeg zaključka da su stanovnici pomenute zgrade to samo - uslovno, tojest da oni svojim duhom već odavno stanuju negdje drugo, odnosno moderno rečeno, otselili su se u globalne prostore novog svjetskog poretka. Sve u svemu, neočekivano sam nabasao na jedan izvanredno slikovit primjer - digitalne emigracije. U starom marksizmu često je bilo riječi o “unutrašnjoj emigraciji” progonjenih disidenata koju je, kao što se iz priloženog može vidjeti, zamijenila očajnicka emigracija u cyber- ili digitalne (nad)prostore visoke elektronske tehnologije.

Nas, koji lutamo zapadnim svijetom, ovakvi primjeri potsjećaju da je uvijek dobro svemu novom poći u susret a ne čekati da se ono nenadno sruči na nas i odvuče u svoje neprozirne dubine. Susret sa surovim pravilima zapadnog svijeta, odmah nas je potsjetio koliko smo nepripremljeni za njegove izazove. Tek ovdje, na Zapadu, vidimo da je najjača komponenta njihovog vaspitanja, osposobiti djecu da postanu gospodari svojih želja, kako se ne bi pretvorili u njine robove. Često sam, sa sjetom, posmatrao ljude zapadne civilizacije, u čijem životu se bogatstvo podrazumijeva, nerijetko se diveći skromnom i dostojanstvenom načinu na koji se tim bogatstvom i služe. Ponekad sam u tom njihovom ponašanju mogao jasno da naslutim neko iskonsko poštovanje upućeno sjenima onih koji su stvorili to izvorno blagostanje. Tim stvaralačkim svijetom ne kruži uzalud krilatica da: “Čovjek postiže trajnije zadovoljstvo onim što stvori nego onim u cemu uživa”.
Zbog toga svaki od nas, iz dijaspore, s iskrenim nemirom prati “znake u vremenu” aktuelnog “marksizma” u kojemu su ulogu nesmiljenih komesara nove ideologije preuzele lične, svjesne, podsvjesne, cesto i neshvatljive, želje. U tom pogledu, dovoljno je pratiti ponude trgovine i medija.

Baš ta premisa da se postane gospodarom svojih želja, stvara suverene ljude spremne da svoje sposobnosti i sredstva udruže i zajedničkim snagama postignu ono što inače nikad ne bi mogli. U svijetu kojim vladaju (puste) želje, sve se svodi na njihovo očajničko zadovoljavanje, kojim veoma često manipulišu beskrupulozni politicki strvoderi i korumpirani demagozi. Zbog toga me je simbolika ove nenamjerne asocijacije ispunila tugom, jer neke od stanara ove narečene zgrade poznajem još iz mladosti i znam da se radi o veoma časnim, poštenim i pametnim ljudima, koje je jedan naopaki društveni sistem zatvorio u geto “moralno političke podobnosti”, od njih ne zahtijevajući skoro ništa drugo do sirove poslušnosti da bi ih, prilikom svoga nestanka ostavio na vjetrometini nove stvarnosti u kojoj vladaju neke nove i, do neshvatljivosti čudne - vrijednosti. Zato se ne treba čuditi što su izabrali ovaj nadrealni egzil koji omogućava revolucionarna elektronska tehnologija. Time na najbolji način pokazuju da su sposobni prilagoditi se svemu novom pa i ovom, nadajmo se, samo prelaznom “marksizmu”, koji je suvereno ovladao našim sudbinama. Nadajmo se i da njihovo temeljito obrazovanje neće ostati jalovo, već da ce se preko njihovog fino vaspitanog i visokoobrazovanog potomstva, u najskorijoj budućnosti, opravdati i osvjedočiti u potpunosti.

milovan
22-03-05, 08:36
SKICE IZ SUDNICE

Braća po materi


Otac im je bio ugledan čovjek. Podijelio im je imanje i kuću, no ih žene pomamiše...
- Ajde, jadan, ajde! Zar ne vidiš e si više svakome dosadio. Te ti ja kao brat smetam, em Simo Petrov, a i on ti dođe brat. Oćaše ga bestragat zbog pede zemlje. Olgu Simovu si ćerao kosijerom po baštini e joj je krava uskočila u tvoje. Sa kim se nijesi svadio ni sam ne znaš. Teke da nijesmo razbraća, zna bi ja što bi činio. No mi se i ovako selo sprda.
- Molim vas, ovo je sud, a ne pazarište. Ovdje ste da raščistimo šta je čije i ko je u pravu, a ne da se svađate. To ostavite za kod kuće, a ovdje odgovarajte na pitanja - upozorava sudija Jovana, kojega brat Duka bijaše tužio za ometanje posjeda i nanošenje štete na njemu.
- Evo, vi samo pitajte, ama je sve jasno ka dan. Ja i Jovan smo braća po materi - ražestio se Duka, pa stiska kapu u rukama samo što je ne rastrgne. Po materi i ocu, na papiru, drugačije ne, e mi ne bi činio što mi čini. Eto mu i onaj orah i voće u donji zabran, a gospoštinu sa vinogradom ne dam ni za živu glavu.
- Vazda mu malo bilo! Pa to je sve pokojni otac za života podijelio. Pola kuće njemu, pola meni, pola vinograda njemu, druga polovina za mene, livade i drugi voćnjak isto tako. Čim otac umrije, njega žena pomami i prohtje mu se na više. Eto svjedoci, eto i naše žene...
- Ne miješaj njih, avetinjače, e si ti gori od svake žene. Bolje da si rašu obukao, manja bi bruka bila.
- Molim vas, kako se to ponašate? - ponovo će sudija.
- Ja više zaisto neću do đavolju jednu žvaknut. No, činite što oćete, a od onog vinograda ni čokota ne dam. Ne, pa da će krv leći.
- Otac im je bio ugledan čovjek, ka pojedan birani... priča svjedok, njihov komšija i dalji rođak. Podijelio ih je za života. No ih žene pomamiše. Svaka skube na svoju stranu, pa mu mrtvome obraz uzimaju. Po cio dan se svađaju, ćerali su se po selu sjekirama i kosijerima... Mi ih pomiri, ali oni poslije dan-dva opet. I ne znam po koji put dolaze da sud donese svoje i zbog toga vas molim činite nešto, e je selo na jade od njih.
- Ćuti, gade jedan, e ćemo te ovdje samljet usred suda. Što baljezgaš, znaš li ti e smo mi braća, no nam ne tiči mrtvoga oca i žene! Ženetino jedna! - sad obojica viču na ovog zbunjenog svjedoka... On čas pogleduje u njih, čas u sudiju, kao da ga pita što se ovo sve dešava.
- Ja sam ovu lozu evo tri godine sam rezao, kropio, plijevio... veli Duka.
- Jesi, jesi, ama i grožđe si sam brao - podiže se Jovan sa stolice.
- Sad kad želite da je sve po pola, svaku ću lozu iščupat, e ih je otac sadio, pa neka on na svoje sadi nove loze.
- To je već vaša stvar - zaključi sudija ovu neobičnu parnicu.




M. Labović

E ovo gore je stanje crnogorskog duha,
brat brata ne moze ochima vidjet, sve se materijalizovalo podijelilo i usitnilo,
petoro rodjene brace u shest razlichitih partija, niko vishe nikome ne ide u mobu, kad neko pokosi sijeno , komshije i braca mole Boga da pane kisha da mu sve iztrune, jer oni nijesu imali energije da svoje livade pokose, pa ih njegova rabota razotkriva njihovu lijenost, te su na jade od zene, koja im prigovara sa komshijom koji kosi i vodu nosi, bogomi njegova zena kupila novu rashvu, a ova moja stara samo shto nije pukla da mi guzica svitka po selu, kod ovakvoga muza koji guzicu ne dize, bez kad zamijeni kafanski sto sa kockarskim.

O nashem individualizmu i sitnicharenju kad se dijeli ochevina, za koju vecina qurcom mrdnula nije, ima primjera dosta, ovaj gore je tipichan, pogotovu kad krivicu prebachuju na supruge, i krive zene za sva zla ovoga svijeta.

Sad su standbene zgrade u nadleznost stanara, treba da se stanari udruze da odrzavaju ulaz, stepenice, krov , podrum, oluke i fasadu, bash me zanima kako ce se CRNOGORCI i GRADJANI Crne Gore organizovat,
oce li svako chistit ispred svojih vrati, a mokrenje po navici u ulazu ili ispred komshiskih vrata.

Ko prezivi taj civilizaciski izazov, mozda sa zajednichkom satelitskom antenom prichace unucima , kako su izabrali predsjednika kucne zajednice i usvajali kucni nered, i koja je partija pobijedila u njihovom ulazu.

Met
24-03-05, 12:41
RESURSI

Ovih gladnih, sankcionisanih devedesetih godina, narod se rado prisjeća onih zlatnih, turističkih, kada je na Cetinju znalo da se dnevno „obrne“ i po sedamdeset autobusa, od kojih je barem četrdeset bilo iz Dubrovnika.
Sad na Cetinju nema niđe nikoga, ali to ne smeta da se pominju mogućnosti koje su sada, zbog skidanja embarga, postale mnogo izvjes-nije. O tome se uglavnom priča po kafanama kojih ima kijamet po cijelom Cetinju, od kojih su one u staroj varoši „naslovljene“ latinicom i na stra-nim jezicima, dok su u novoj varoši „naslovljene“ ćirilicom a uglavnom su iz domaće geografije.

Ovoga ljeta (96.) sjedio sam kod Mura (čini mi se ?) u nekom dosta kvalifikovanom društvu, u kome se razgovor okrenu na turističke mo-gućnosti sa neizbježnim pominjanjem broja noćenja, procenata i ostalih tantara. Ovo sa brojem noćenja, slušam evo više od tridest godina, pa mi je zbog toga naš turizam došao kao nekakva nepregledna međunarodna spavaonica, nešto poput velikog bioskopa đe se plati ulaznica da bi čoek mogao da prespava i nešto lijepo) odsnijeva, dok mu turistički radnici do-đu nešto poput blagajnika, redara, čistačice, razvodnika... i obaveznih nadrkanih vartrogasaca...

Slušao sam bez velikog zanimanja, sjećajući se Pariza, Bretanje, Provanse i turističkih „mogućnosti“ koje sam imao prilike da tamo doži-vim. U mojim, još uvijek jarkim sjećanjima, najmanje su iskrsavala ta stalno pominjana - noćenja... Na kraju se i ja umiješah u priču, računaju-ći da, iako bez neke kvalifikacije, ipak mogu da nešto rečem, barem na osnovu ličnih iskustava i doživljaja po bijelome svijetu.

- Ma, - rekoh - nema od tijeh vašijeh noćenja velike fajde..., sve dok turizam ne bude ka´ u Francuskoj, jer dok vi ovdje računate na hiljade (praznijeh) noćenja, Francuzi računaju (i naplaćuju!!!) hiljade - j.e.b.a.č.i.n.a !!!

Stvarno, kad se sjetim onih vremena u Parizu, kad sam radio na ćošku ulice St. Denis i jedne male, poprečne, kojoj se imena ne mogu više sjetiti, ali to nije toliko važno... Bilo je to onih šezdeseth godina, kada je De Gol donio ili htio da donese dekret da se qurve sklone sa trotoara, barem na najvažnijim turističkim destinacijama, isprva u Parizu a kasnije i drugdje. Tada su se Francuzi sprdali na račun prijedloga da i qurve plaćaju porez, izmišljajući priče o kojekakvim brojačima i taksimetrima... odnosno, metko- ili yebimetrima. Sjećam se i jedne njihove pjesmice koja glasi:

J’aime les artilleurs de ma grande mere (Volim tobdžije moje babe
qui tiraient un coup chaque quart d’heure... što opaljivahu po metak svaki kvarat od ure...)

Dakle, u toj uličici, u jednoj od uskih nakrivljenih kućica sa tri sprata od po jedne sobe i stepeništa, „radile“ su tri mlade qurve, izvanredne ljepotice, koje su stajale u uskom ulaznom hodniku, iza staklenih vrata, stručno obasjane reflektorima, tako da su bile još privlačnije nego što bi bile u uličnoj vrevi. Jednog petka, odmah poslije podne pade mi na pamet da bih mogao da ispitam koliko će zaraditi samo jedna soba u toj ruševini od kuće, jer sam morao da ostanem duže u birou kako bih završio neke planove. Već ranije sam se raspitivao koliko košta soba i rekoše mi 17,5 FF + cca 15% servis, dakle 20 FF. Kad sam rekao da bih rado tu stanovao, jer radim preko puta, ismijaše me i pitaše odakle ja uopšte dolazim. Postiđen, nijesam postavljao dalja pitanja, a i nije bilo potrebe...

Namjestih se da pratim jednu od njih, svaki put udarajući tipku računske mašine kad bi preuzimalala mušterije koje bi, da se nijesu stidljivo motale naokolo, sigurno mogle napraviti red „pristojne“ dužine. Ostao sam skoro do ponoći, a gužva je tek trebala da počne jer su se u blizini nalazile poznate hale (Les halles danas Centre Pomoidou) koje su snabdijevale Pariz, a u kojima je posao počinjao tek kasno uveče, no već tada, na mojoj mašini je bilo registrovano skoro 30 (i slovima trideset) mušterija.

Zapanjih se sumom od 600 FF koju je do tog momenta već bila zaradila sobica na trecem spratu, pitajući se ko je vlasnik koji može da toliko zaradi, ne ulažući, inače, skoro ništa. Te pare su i danas solidne, ali su tada bile barem deset puta veće (moja plata tada: cca 2000 FF). U to vrijeme, soba u elitnom hotelu „LUTETIA“, sa svim svojim uslugama, koštala je nešto oko 300 FF dnevno, te je lako razumjeti moje čuđenje.

Krenuo sam u potragu da saznam ko je vlasnik tog zlatnog rudnika, raspitujući se i to najprije u bistrou na ćošku, jer mi je bilo nelagodno da tražim portira, kojega skoro nikad nije bilo u loži, već su cure radile sve što je trebalo, a toga nije bilo mnogo. Kad sam se počeo raspitivati, posluga me isprvo začuđeno, a onda podozrivo gledala, dok neko ne pozva patrona koji hitro dođe i bez okolišenja reče da gledam svoja posla, jer u tim stvarima , mnogo znati - uopšte nije zdravo...

Njegov savjet sam smjesta poslušao i odgovor počeo tražiti pogle-dom i razumom, slažući nova saznanja kao kakav mozaik. Nije dugo tre-balo da shvatim, da u borbi za tako visoki interes niko, osim same države, nije imao ni najmanju šansu. Sjetih se De Gola i pomislih na naivne Francuze koji nijesu ni htjeli, a ni mogli, da povjeruju da je moguće oporezovati qurve. No, ja sam tada sazrijevao u rasnog gastarbajtera, koji je došao na najveće ostrvo arhipelaga gastarbajterske domovine, zvane rad, odnosno novac. Zapravo sam tada i saznao, da se svakoj moćnoj i sređenoj državi, od svih ostalih, najbolje isplati tehnologija - POROKA!!!


- M -

Met
30-03-05, 08:57
Savane!

Prosto mi te žao, pošto vidim da se trzaš i koprcaš u svojoj jalovoj bespomoćnosti, svaki put kad se pojavim na ovom forumu, zato rekoh da ne bi bilo zgorega da te pobliže obavijestim o aspektima (i dimenzijama) stvarnosti u kojima se ja krećem:

Elem, u petak 29. juna imao sam obavezu da odem na jedno pokajanje na podgoričkom groblju - Čepurci - gdje sam stigao dosta rano i našao se pred trima kapelama ispred kojih su se protezali dugački redovi. Pošto je ono pokajanje na koje sam došao, bilo na kraju, nakon izjave saučešća, bilo mi je sasvim normalno da svratim i na saučešće Dušku Jovanoviću, jer je za mene žrtva ubijena iz zasjede uvijek iznad svih ljudskih podjela.

Začudio sam se što je red bio veoma kratak, ali mi je odmah postalo jasno da je to zbog toga što su ispred mene bili svi lideri opozicije: Bulatović, Žižić, Bojović i još par nekih koje nijesam poznavao. Moja izjava saučešća je bila i primljena kao iskrena, što sam mogao primijetiti u pogledima osjenčenim dubokom tugom. Nakon izlaska iz kapele, primijetio sam da se red naglo odužio do izvan avlije.

Nakon toga prišao sam i odru jedne mlade žene u susjednoj kapeli gdje je vladala jednako duboka tuga i napokon izašao na veoma prometnu ulicu oivičenu cvjećarama i ostalim uslužnim radnjama, kao i neizostavnim kafićima od kojih je jedan, u pogledu uslužnih djelatnosti koje zahtijeva ova opšteljudska potreba, imao veoma neobično ime koje je glasilo:

"LA BUONA VIDA" što bi se na naški moglo prevesti kao:

"DOBAR ŽIVOT"

Bio sam iskreno začuđen, pitajući se da li je to samo iz neznanja, gluposti, nevaspitanja ili, nedajbože, zluradosti i zayebancije...

Ajd i budi mi zdrav!

- M -

-------------------------------------------------------------------

Imam cast da postovanom obcinstvu iznesem ocevidan dokaz da ova apoteka nikako nije jalova izmisljotina jednog frustriranog matufa, vec napredna institucija postmoderne.


Dakle, kad sam otprilike pola godine nakon ovoga pokajanja na Cepurcima, ponovo dosao na sljedece, htjedoh nekoj rodbini da pokazem ovu gorepomenutu firmu- LA BUONA VIDA - te se nakon izjave saucesca zaputismo ulicom koja je od groblja vodila ka gradu, ali od ove slavne firme ne nadjosmo ni traga...

Mozda sam neskroman ali sebi uzimam za pravo da je nestanak ovog znacajnog imena jedne ugostiteljske radnje, nesumnjiva zasluga ove moje butige i dejstva njene izuzetne - duhovne farmakologije.

Nemojte zaboraviti koliko je vazna njena opsta anamneza u pogledu sveopste bolijesti na ovome forumu - gluposti, od koje je teze jedino kad je neko jos i ponosan na nju (glupost!).

- M -

zippy
30-03-05, 09:12
jos je tu Met... bar je bila prije mjesec dana

Met
30-03-05, 10:38
jos je tu Met... bar je bila prije mjesec dana
----------------------------------------------------------------------

Au, je li moguce!?

Ada dobro se sjecam da smo ulicu pretrazili uzduz i poprijeko i ne shvatam da smo je mogli previdjeti, nako ako su tu ojadjelu firmu ponovo natakarili...

No nista, ponovicemo terapiju, pa dako se uspostavi kakvo blagotvorno dejstvo i makne ta ocevidna glupost od koje i zubi trnu...

Hvala na upozorenju!

- M -

zippy
30-03-05, 12:12
tacno izmedju 2 pogrebne usluge, malo uvucheno... mozda su makli reklamu ali znam da je kafana tu

Met
01-04-05, 18:49
Zippy!

Dobro sto si se ponovo javila sa ovom ohrabrujucom informacijom, jer to znaci da su je makli da narodu ne bode oci a mozda im treba iz poslovnih razloga (registracija!).

U svakom slucaju se moze uzeti kao izvjestan znak da nasa terapija ipak djeluje...

- M -

milovan
12-04-05, 05:04
bensedine molim za milovana, shpijuna krishnu i ostalu bagru za stolom u coshku!!!!! bensedine da se osvijeste, dako bi nam podarili bar po jednu produktivnu godinu prije no navale na chetnjachke borachek!!


Nemo mene borachku chetnichku, dosta mi je otac prima borachku od Tita i partije, nijesam mu zavidio, za sebe imam ovu iz Kraljevine Danske ako je dochekam, koju sam steka bez zrtava, trudom i radom.

milovan
12-04-05, 06:50
pa sad kad ve je gospodar milo preshao josh jedaman, nemash ni shanse, bez da se uzdruzish s novakom kad se povrati korijenima!!!!!
zali boze toliku energiju crnogorskih nezavisnoista, kad im je sve palo u vodu u titograckom kaficu i u beogradu.


Neka je njima laka crna zemlja i neka im je vjechna slava dok i jedan Crnogorac zemljom gazi, njihova zrtva se ne zaboravlja, to je ugradjeno u temelje Crne Gore, mnogi je razgradjuju zadnjih stotinu godina, ja njima ne sudim dok ima Alaha i Boga na nebo i nas po zemlji da odimo.

Met
13-04-05, 13:36
bensedine molim za milovana, shpijuna krishnu i ostalu bagru za stolom u coshku!!!!! bensedine da se osvijeste, dako bi nam podarili bar po jednu produktivnu godinu prije no navale na chetnjachke borachek!!

---------------------------------------------------------------------------

Kad pročitah navedeni post ovoga novodošlog đetića, nađoh se u dilemi da li se radi o jednom izvanredno pristojnom ili naivnom momku. Jer je, pomislih, stvarno veoma humano što ovima , po njemu, duhovnim zlikovcima, kao što su Hari i ostali, preporučuje bezopasnu slobodansku terapiju – BENSEDINOM – umjesto da se obrati našem vrlom (vojnopolitičkom) hirurgu pod nick-imenom - KA®MA – toliko privrženom ljekovima posebne svrhe, da me čudi da se nije sjetio otvoriti Vojno-političku Apoteku u kojoj bi čoek mogao da se snabdije preparatima kao što su: Malo- i Veljekalibarska municija, raznoraznim antibioticima u vidu razornih, ručnih i dalekometnih granata i svih ostalih preparata podobnih za uništavanje svih onih – nenarodnih - elemenata koji zloupotrebljavaju svoj mozak.

Ovaj njegov više nego pomirljiv prijedlog, daje nadu da će sve više njih slijediti njegov primjer . Zbog toga će ga moja Apoteka častiti terapijom isprobanim antibiotikom –pohvala širokog spektra...

- M -

Met
26-04-05, 13:54
Kad god se pomene higijena to me odmah potsjeti na moju nenamjernu pomisao da:

„Razuman čovjek ruke pere – prije pišanja...!"

... koja mi se nametnula onoga momenta kad sam sebe zapitao po čemu je taj (pišajući) dio tijela prljav u toj mjeri da bi čoek nakon njegove upotrebe morao oprati ruke. S obzirom na ulogu i važnost ovog (ne samo pišajućeg) dijela ljudskog tijela, bilo bi mnogo poštenije uvesti gore navedeno pravilo duhovne higijene, jer sa njime stoji u mnogo prirodnijem odnosu nego li ono iz službene higijene.

No, ovo predstavlja veoma sitan detalj u odnosu na svu bijedu učenja službene higijene, osobito kad se malo dublje udje u suštinu, ne samo duhovne farmakologije već, što je mnogo bitnije na veoma zapostavljeno polje - duhovne anatomije.

Dakle, dok službena anatomija čoeke tretira kao skupinu organa razvrstanih prema određenim (zadatim) fiziološkim funkcijama, duhovna anatomija se u tom pogledu bitno razlikuje, jer su njeni prioriteti zasnovani na posebnim aspektima stvarnosti.

Naprimjer, dok službena anatomija polnim organima smatra samo progenitivni trakt koji ujedno služi za izlučivanje otpadnih voda (mokraće), duhovna anatomija to isto smatra anatomskom infrastrukturom stvarnog polnog organa – (ljudskog) mozga.

Dakle, s aspekta duhovne anatomije, ljudski mozak jeste jedini stvarni – polni organ, čija nesumnjiva funkcija jeste da životno (duhovno i moralno) obradi posljedice međusobnih funkcija pomenutih muško-ženskih anatomskih infrastruktura, odnosno uobičajeno sređivanje posljedica neke – jeb@čine.

Ko god ovo smatra nastranim. Neprirodnim ili glupim, neka se malo zamisli nad pojmom – čoek? Jer prema uobičajenom pojmovanju muškarac jeste čoek ali i žena isto, te se time ovo pitanje tvrdoglavo i bez prestanka nanovo nameće – što i ko je, u stvari – čoek? A onda je na mjestu i potpitanje – kada?

Eto tako to biva kad čoek neće da prihvati ono čemu su ga učili već hoće da misli svojom (hm!) glavom u kojoj se, po ovoj našoj novokompo-novanoj definiciji nalazi baš ovaj (polni organ) – mozak, što ovu cijelu (duhovnu) rabotu čini kudikamo komplikovanijom.

No, zbog svih onih koji teško izlaze na kraj sa par prosto proširenih rečenica, neću sada nastaviti ovu važnu lekciju iz nove (duhovne) anatomije, već samo navesti kao izvjestan „prijedlog za razmišljanje“ prije nego nastavim sa daljim razlaganjem ovog segmenta učenja koje će u istoriju ući pod nazivom – duhovna anatomija.

- M –

(nastaviće se...!)

Met
27-04-05, 13:26
Sjećam se jedne kletve čije značenje mi je dugo godina izmicalo, sve dok se nijesam primakao dobu kojemu je ona, u stvari, bila primjerena – starosti – a glasila:

„`Ajde, voda ti se svezala, dabogda...!“

Dobro se sjećam da su žene ovu kletvu izgovarale poput neke magijske formule, pri tome ipak pritežući duhovnu „ručnu“, vjerovatno svjesne njene težine i mogućeg povratnog dejstva koje svaka kletva sadrži.

Lutajući ovim modernim svijetom, veoma rano sam zapazio da i njime vlada ista moralna bijeda kao i u zavičaju, samo temeljito prikrivena jasno utvrđenim ophođenjem. Da nije bilo zdravo čečkati po tim utvrđenim uzusima međusobnog ophođenja i sve nazivati svojim pravim imenom, najbolje pokazuje sudbina Wlihelma Reicha, koji je tu očiglednu moralnu bijedu nazvao – Emocionalna Pustinja (Emotionale Wüste).

On je, još prije II Svjetskog Rata, ukazao na veoma snažan uticaj tzv. Javnog Morala, ne samo na Politiku i Nauku, već posebno na zdravstveno stanje svakog pojedinca i tek nakon što sam pročitao njegove (zabranjene!) naučne studije, tada mi se u potpunosti otkrila sva tragika one pomenute kletve o jezivom „vezanju vode“.

Moderna medicina je mnogima, posebno u modernom svijetu, omogućila da izbjegnu tragiku ove (moderne“ bolijesti koja se sastoji u tome što prostata otekne i time zatvori izlaz mokraći, tako da pacijent sebe, iznutra „ispiša“, sve dok ne umre (lipše) u najstrašnijim mukama.


U jednom američkom filmu, gdje se jedan sredovječni razvedeni bračni par prepire oko nekakih tranja, još uvijek lijepa žena koju igra Džejn Fonda(!), saldo njihovog zajedničkog života svodi time što navodi dvije operacije; njenu totalnu i njegovu operaciju prostate, nakon koje se oboje mogu jeb@ti bez ikakve odgovornosti....

U međuvremenu su se uslovi života i kod nas modernizovali u toj mjeri, da ove dvije operacije i kod nas predstavljaju znakove na ivici životnoga puta, pa nije zgorega osvrnuti se na uzroke ovih modernih bolijesti, od kojih je ova sa prostatom utoliko zanimljiva što svojim „vezanjem vode“ predstavlja izvjestan "Gordijev čvor" svakog modernog čovjeka, jer statistika veli da od dest muškaraca, barem osmina moraju računati sa njim kad dodju u odmakle godine.

O profilaxi će biti riječi u sljedećm nastavku, jer bi njeno navođenje u mnogome prevazišlo okvire jednog post „pristojne“ dužine...


(nastavlja se....)


- M -

Met
29-04-05, 13:18
Od mnogobrojnih grčkih božanstava, jedino su Eros (Bog ljubavi) i Thanatos (Bog smrti), iako više kao pojmovi psihološke diagnostike, našli mjesto u modernoj nauci. I ne samo u nauci, već i u modernom potrošačkom društvu opsjednutom stilizovanim filmskim ljepotama erotike i umiranja, koje suvereno vladaju digitalnim prostorima svakidašnjice.

U potrošačkom društvu, posebnu ulogu ima Eros, ali ne kao mitsko božanstvo već kao neizbježan duhovni vektor kojim se Svjetski Kapital služi kako bi ovladao onim najintimnijim ljudskim željama i iskoristio ich za svoje potrebe.

Ovo nije nikakva posebna mudrost, jer svako dovoljno pošten prema sebi i drugima, neizbježno dolazi do istog zaključka. Kad god razmislim o ovome, odmah mi u sjećanje dođe jedna zimska noć sa brojnim pokajanjem i pokajnicama raspoređenim po okolnim kućama, đe uz naloženi oganj raspravljaju o svemu i svačemu, tematski zalazeći sve dublje što je noć odmicala.
Dok sam i ja u jednoj od tih kuća, u kojoj se na vrelom šporetu kuvala kafa a pored nje, na sećiji ležao jedan od zetova – invalid – pristigao čak iz Beograda, borio sa snom osluškujući (žestoke erotske) priče daljeg strica Blaža Mrgudova, pomenuti zet je, namrgođen i skoro sa gađenjem slušao pa na kraju ne izdrža no reče:

„A kako možeš, tako star čovek, da pričaš takve stvari...!“

Blažo prekide priču, okrenu se i odmjeri zeta koji ga je i dalje osuđivački posmatrao...

„`Ajde, jadan, batali tu priču... Evo viđi, kakvi smo bogalji obojica, ma ne (nas) zaisto niko niko ne bi moga´ upreći u bračni jaram, da ne (nas) nije namamio - pičkom!“

U ovoj konstataciji Strika-Blaža ima više izvorne mudrosi no u svim stručnim knjigama od pamtivijeka i od njega sam više naučio no od svih instanci zaduženih za moje ojađeli – odgoj!? U stvari, njega sam morao citirati, da se ne bih i sam izgubio u magli uobičajene sholastike, kojom se pokušava nešto veoma važno iskazati a da se ama baš ništa ne bi – reklo!

Dakle, svi znamo da erotika dominira skoro svakim muškim (jednopolnim) razgovorom pa makar i ne bilo riječi o njoj. No to nije toliko bitno, koliko tematske formulacije koje se bave svim onim ciljnim u odnosima između žene i muškarca. U tom pogledu, vjerujem da su mnogi uočili činjenicu, da se za ženu, uglavnom, kaže da je doživjela – orgazam – dok se za muškarca kaže – svršio je.

Ova razlika je veoma izražajna, jer ukazuje na konstataciju sa veoma dubokom podsvjesnom podlogom. Da bi se to objasnilo, potrebno je vratiti se na pojmove Erosa i Thanatosa, onako kako ih uzima moderna nauka i time svodi na osnovne ljudske strahove od – orgazma i smrti - kao privremenog ili trajnog gubitka svog ega, odnosno svoga – ja!

Pošto su žene kudikamo emocionalno hrabrije, one sebi lakše dopuštaju (orgastično-privremeni) gubitak svog ega, dok su muškarci odgojeni da nikad ne gube kontrolu i zato osuđeni na plitko – svršavanje. Ovako tragična posljedica uobičajenog odgoja nije slučajna već sasvim namjerna, isto kao ona u stočarstvu gdje se junac uškopi kako bi bio postao jedan plah i vrijedan – vo i kao takav bio na korist društvu...

Međutim, na ljudima nije primijenjena ista brutalna metoda kao u stočarstvu već metoda izdignuta na duhovni nivo, tako da se uz pomoć određenih vaspitnih institucija stvara onaj izvikani ego, tojest izvjesna vrsta duhovnog, unutrašnjeg udbaša, koji budno pazi da ništa ne izmakne sveopštoj kontroli. Zato neka svaki muškarac, makar i slučajno pročitao ove redove, pošteno koliko može, sebi postavi pitanje gdje se, svaki put bez izuzetka, završava onaj talas strasti, koji ga nezadrživo uzdigne..., da bi se onako jadno i nemoćno razbio o - prostatu, umjesto da se razlije cijelim tijelom i konačno svom snagom mlatne po tintari tako zestoko da - izgubi svijest. Pardon – kontrolu!

(nastavlja se...)
- M -

Met
02-05-05, 12:55
S obzirom da ovaj forum posjećuju uglavnom brojači nacionalno obojenih krvnih zrnaca, prije nego li nastavim ovo (meta)stručno izlaganje iz oblasti duhovne anatomije, prvo ću donijeti jedan veoma ilustrativan primjer iz običajne dijagnostike prisutne u svakom (istorijskom) narodu.

Ne moram posebno pominjati poznate izreke, koje odavno predstavljaju izvorne primjere narodne dijagnostike, kao što su, naprimjer:

- Oćorio od ljubavi!

Ili...

- Od neyebice( ne****ce) mu pao mrak na oči!*

...itd....

Kao što se iz gorenavedenog može vidjeti, narodna dijagnostika, opjevani osjećaj zvani – Ljubav – smatra ozbiljnom (epidemiološkom) boliješću, protiv koje ima raznoraznih preparata ali sa dosta ograničenim dejstvom... Koliko je narod u pravu, potvrdiće mnozina od onih koji su već preboljeli ovu tešku bolijest, odnosno ovu njenu gorenavedenu varijantu, jer kad, tek nakon prve (bračne) jeb@čine progledaju, tek tada, u svoj jasnoći vide, sa kakvim govedetom dijele (bračni) jaram. No tada je ionako sve kasno, osim ako se ne pomame i pod žestokim (moralnim) udarcima stanu očajnički otimati da se, na sto crnijeh jada nekako iz njega izbave da bi, skoro po pravilu nanovo obnevidjeli i uskoro se, ponovo, našli u drugom (podnošljivijem) jarmu.

No, ako ćemo pošteno, u stvari u tom i takvom otimanju i jeste jedini prosperitet i budućnost bilo kojeg naroda, pošto USA svoj prosperitet(?) zahvaljuje baš tome otimanju, jer statistika neumitno ukazuje da u Americi, na svakog stanovnika o dolaze, prosječno, po dva jarma, pardon – braka!

E, sad, nije velika mudrost ovdje razglabati o duhovnoj farmakologiji i profilaxi, kad su u pitanju ovakve, opštenarodne bolijesti vida i drugih organa, već prije svega kako općinstvo uputiti na veoma djelotvorne alternative liječenja i profilaxe koji se nalaze, bukvalno, na dohvatu – ruke!

Zašto bi, naprimjer, neki uspaljeni momak/cura, obneviđeli od siline hormonalnih procesa koje neodoljivo mute razum i razvaljuju mlada srca, uz opštenarodno slavljeničko tandaranje, morali prvo da se „uzmu“, a onda na zakoniti ali dozlaboga nespretan način solidno izjebu, kako bi i konačno progledali, kad na domaku uma i desnice ruke a u laboratoriji sopstvenoga tijela, nepodnošljivom lakoćom mogu doći do - „kapi za oči“ - itekako djelotvornih i u stanju da im povrate vid i očiste pogled... Nema čak ni potrebe te čudesne „kapi“ ukapati u obnevidjele i oboljele oči da bi se čoeku povratio (duhovni) vid i unutrašnji mir...

Ove čudesne „kapi“ treba samo [B] – izdrkati!

Ili kako se inače naziva ova efikasna opštenarodna terapija....

Ko god nije spreman povjerovati u njeno dejstvo, neka ovu terapiju svojeručno i bez odlaganja isproba na sebi.

- M -

*) Evo, ova automatska duhovna ****čina (cenzura) najbolje svjedoči da nam nema spasa!

Met
04-05-05, 13:38
No da nastavimo sa uvodom u Duhovnu Anatomiju, sljedecim prilogom u kome će biti riječi o uzrocima urološko-seksualnog infarkta koji statistički prijeti osmorici od deset muškaraca koji imaju sumnjivu srecu da dožive starost dublju od sedme decenije, kad se ionako svode svi životni računi.

Dakle, sjećam se vremena kad sam, u nekom od bezbrojnih tehničkih biroa, radio sa izdankom jedne od najpoznatijih porodica nacističke Njemačke – Gundelach - čovjekom, ne samo radikalnih nazora već i spremnosti da ih iznese... Svoje misljenje o bilo čemu iznosio je iznenada i bez da li ga neko sluša ili ne, te nijesmo bili iznenađeni kad se jednoga dana umiješa u neku priču izjavom koja je glasila:

- "Jedina prava jeb@čina može biti samo onakva, kakvu zamišljate dok drkate...“

Vjerovatno smo ovom izjavom bili tako žestoko zatečeni i to baš zbog sopstvenog iskustva, takoreći iz prve i desnice – ruke! Podsvjesno smo se pitali zašto je to tako a ja sam tek mnogo kasnije saznao od mudrih ljudi da je to zbog toga što pri drkanjučoek ostaje nasamo sam sa sobom te mu i ona kontrola od strane onog duhovnog „Udbaša“, odnosno „uvaspitanog“ ega (svoga Ja!), u nedostatku svjedoka (žene) uveliko oslabi, pa se onaj talas „Očišćenja“ ne razbija o bedem prostate već ponekad prelije preko njega, da bi se, nezadrživo, razlio prostorima mašte.

Zbog pomenute kontrole ovoga duhovnog „Udbaša“, talasi „Očišćenja“ ne mogu da speru sav onaj duhovni talog koji se godinama taloži u dubinama i pećinama duše, te u ljudskoj potsvijesti nastaje nešto nalik na „Augijeve štale“, čije čišćenje zahtijeva Herkulovsku snagu, umijeće i mudrost. Zato nije čudo što toliko muškoga svijeta svake godine strada od ovoga, u osnovi sramotnog – „infarkta“ – kao da nije dovoljan i onaj srčani...

(nastavlja se...)

Met
09-05-05, 16:37
Dakle, već sami pomen duhovne anatomije uslovljava pojmove kao to su – duhovna ortopedija sa protetikom – o kojoj će svakako biti riječi u ovom i sljedećim nastavcima. Uopšte nije slučajno da su baš, znojni i grlati politički vizionari „Nebeskog Naroda“, bili prvi koji su zlatni pribor svoje nekadašnje vlastele (zlo)upotriyebili u smislu duhovnog ortopedskog pomagala, kako bi duh i misiju svoga naroda uzdigli do neslućenih visina.

No to ne znači da duhovna protetika nije i do sada postojala i da još uvijek postoji. Postoji itekako, dovoljno je samo na stvarnost baciti jedan (unutarnji) pogledi i vidjeti da ona predstvalja onaj subtilni vektor stvarnosti bez koga se suština mnogo čega ne može shvatiti u potpunosti.

Mnogi od onih koji su čitali Hemingveja, sjetiće se one njegove duhovite opaske o gradu Parizu, da je on; „praznik koji traje...“, o čemu sam se lično uvjerio, s tim što ću njegovo opažanje dopuniti svojim neprolaznim ubjeđenjem, da Pariz nije samo grad već, štaviše, predstavlje izvjesnu jedinstvenu – erogenu zonu – na osjetljivoj površini naše planete. Ovaj čudesni grad nije samo glavni grad Francuske već i grad u kome se, nepredviđeno i bez dogovora, srijeću ljudi cijeloga svijeta da bi svojim novostečenim vezama i odnosima, postali nenamjerni kreatori duhovne mode i shvatanja svoga vremena.

Odmah nakon dolaska u ovaj grad, neodoljivo mi se nametao utisak da je u njemu sve podređeno (slučajnom?) susretu i njegovom ishodu, pa me mnogo što nije začudilo, jer sam se i sam koristio „uslugama“ ovoga grada. Svaki susret ili poznanstvo, posebno sa ženskim narodom, podsvjesno i neumitno je uslovljavao izbor cafe-a, restorana, hotela.., i dugo mi je trebalo da otkrijem i – zašto. Tek kad sam počeo razmišljati o geommetriji kućne i, posebno, ugostiteljske opreme, shvatio sam da ona nikako nije slučajna. Međutim, što se ove geometrije tiče, ne treba putovati do Pariza već samo uzgred prisjetiti nekih pojmova odomaćenih širom svijeta kao što je to, naprimjer – francuski krevet, koji čak i kod onoga ko ga nije vidio, izaziva sasvim određenu asocijaciju, jer se radi o konstrukciji koja uveliko prevailazi namjenu uslovljenu potrebom za snom i odmorom.

Prvo što mi je od ove ugostiteljske (duhovne) protetike palo u oči, jeste razlika izmedju stolova u cafe-u i restaurantu, zbog toga što su u cafe-u uglavnom bili okrugli, sa jednom nogom, dok su u restaurantu ovladavali kvadratni ili pravougaoni. No, nije ni bilo potrebe za razmišljanjem, jer se radilo o nečem što uveliko prelazi granice razuma i zalazi u oblast intuicije (unutrašnjeg razuma), tako da sam ubrzo naslutio da su okrugli stolovi uslovljeni erotskom prirodom susreta uobičajene klijentele, koja podsvjesno izbjegava oštre uglove i ostala (geometrijska) ograničenja, kako bi ostvarila što prisniji, međusobni; duhovni i tjelesni dodir.

Koliko puta sam, dugo nakon mog odlaska iz ovog čarobnog grada, mnoga ženska poznanstva zbunjivao ovom činjenicom, pri tome im objašnjavajući da oblik stola omogućava da jedno slučajno poznanstvo uskoro preraste u jedan mali, intimni hepening, kada svaki dodir iznad i ispod stola znači nezaboravnu tjelesnu poruku, dok izmiješani prsti ruku, u ritmu srca i nabreklih damara izvode ritualni ples, kao pripremu za ono što naknadno treba da se odigra na, svjetski poznatom „francuskom ležaju“, visokostručno koncipiranom baš za takve susrete. Otprilike, kao što je i bokserski ring koncipiran za susrete druge vrste...

No, čoek ne mora oditi u Pariz da bi donio slične zaključke, već mu je dosta da se osvrne oko sebe tamo đe živi. Nek prođe gradom i pogleda opremu kafana i restorana pa će mu odmah biti jasno da je njen oblik uslovljen mjesnom klijentelom koja kafane koristi na sasvim drugi način. Prije svega, odmah će uočiti da se radi o susretima druge vrste, kojima više odgovara oprema prilično razuđenih oblika. Osobito u ovo zadnje vrijeme, kafedžije se utrkuju da svoje objekte opreme što udobnijim foteljama ili stolicama pretrpanih raznobojnim kušinima, tako da poizdalje skoro da nalikuju na – ležajeve! I stvarno, neće me začuditi ako neki od tih vajnih „biznismema“ svoj „objekat“ i opremi onim modernim bolničkim krevetima, te se na dugme mogu podešavati tjelesinama njihove klijentele. Kad čoek vidi kako se sve one zadrigle spodobe obrijanih glava, nalik na tikve (bez korijena), odmah se podsjeti na onu latinsku izreku koja mu se nametne parafrazom:

-„U lijenom tijelu lijen je i duh...!“

Kolika je razlika između ugostitljske opreme glavnog grada Crne Gore i naprimjer uobičajenih američkih, dovoljno je sjetiti se onih visokih barskih stolica i odmah shvatiti da je njihov oblik uslovljen sasvim drugim načinom života, koji je daleko od svakog izležavanja i gubljenja vremena, jer ljudi koji sjede na onim visokim stolicama bez naslova skoro da nalikuju na glinene golubove u streljani kakvog vašara, koje onaj barmen, jednog po jednog, precizno "skida" svojim koktelima kako ne bi smetali protoku Svetog Kapitala, koga s punim pravom očekuju i naši – biznismeni.

(nastavlja se...)

Met
10-05-05, 16:43
-
-
Egzistencijalna pitanja


Zašto ljudi naruče dupli cheeseburger, veliku porciju pomfrita i light coca colu???

Zašto žene ne mogu da stave maskaru zatvorenih usta?

Zašto je riječ "skraćenica" tako dugačka?

Zašto da bismo ugasili Windows moramo prvo da kliknemo na "start"?

Zašto se sok od limuna pravi od vještačke sirovine, a deterdžent za suđe s mirisom limuna od pravih limuna?

Zašto ne postoji hrana za mačke s ukusom miša?

Zašto je igla koju upotrebljavaju za eutanaziju sterilna? (Ovo je pitanje za MN-inu :)

Sigurno ste već čuli za neuništive crne kutije u avionima... Zašto ne proizvode čitav avion od takvog materijala?

Zašto kamikaze nose kacige?

Kako table s natpisom "ne gazi travu" dospiju na sredinu travnjaka?

Što je to čovjek pokušavao da uradi onog trenutka kad je otkrio da krava daje mlijeko?

Ako je riječ u rječniku nepravilno napisana, kako ćemo to primjetiti?

Zašto taj ****ni Noa nije zgnječio par komaraca?

Da li i radnici u Liptonu (čuvena fabrika čaja) imaju "pauzu za kafu"?

Zašto se "odvojeni" piše jednom riječju, a "svi zajedno" s dvije odvojene?

Zašto dragstori imaju brave i katance?

Met
12-05-05, 10:48
-

Još i prije nego sam krenuo u avanturu pisanja uvoda o duhovnoj anatomiji, veoma često sam se suočavao sa ovim (priručnim i nametnutim) pojmom – čovjek – koji samo uslovno pripada našoj stvarnosti, jer svaki pokušaj da se o njemu razmisli na konačan način, svakog čovjeka (muškarca i ženu) dovodi u žestoku – dilemu... Jer ako pod pojmom – čovjek – podrazumijevamo muškarca i ženu podjednako, što je onda, u stvari – čovjek!?

Svaki put, kad se nađem u toj dilemi, neumitno se sjetim jednog čudnog aforizma, poljskog aforističara (i filosofa) Stanislava Jirži Leca, koji glasi:

-„ Što smo bliži Istini, sve smo dalje od – Stvarnosti!“

Ova neobična misao poljskog satiričara, svakog ko umije i hoće da misli svojom glavom, neumitno vodi na klizav teren duhovnih špekulacija ali i do veoma životnih zaključaka, kao što su i ova moja divlja razmišljanja o duhovnoj anatomiji čovjeka koji se, kako vidimo iz priloženog, sastoji od dvije polovine – muške i ženske, koje, svaka za sebe pledira za svoju individualnost.

U tom pogledu, žene imaju kudikamo životniju predstavu o ljudskoj egzistenciji jer se oslanjaju na (unutrašnju) mudrost lične, nedirnute intuicije i zbog toga svoja shvatanja veoma često izražavaju uz pomoć slikovite romantike, kao što bi to bilo u prigodnoj izreci da su:

„Muškarac i žena – dva pala anđela, sa po jednim krilom, a u stanju da uzlete jedino – zagrljeni!“

Koliko god bila sladunjava, ova izreka u sebi skriva sličnu poruku kao što je i ona u navedenom aforizmu o Istini i Stvarnosti, što znači da čovjek kao biće postoji u nekoj drugoj – višoj – stvarnosti. Ne samo da se nameće pitanje ima li ga – čovjeka – već i pitanje – kada – a da ne pominjemo ono konačno – zašto?, no to već uveliko prelazi okvir anatomije, pa makar ona bila i duhovna.

No, biće najbolje ako počnemo sa običnom anatomijom u kojoj je sve definisano, tako da prosječan čoek poznaje i može da nabroji ljudske organe, sve dok ne dođe do onih – polnih – koji u stvari čovjeka razdvajaju na ženu i muškarca. Tu već počinju problemi koji zadiru u matematiku, jer dok čovjek (muškarac/žena) posjeduje po dva odnosno jedan od pomenutih organa a službena anatomija govorio o muškom i ženskom polnom organu, duhovna anatomija priznaje samo – po pola, jer ljudski polni organ, u stvari, nastaje tak sjedinjenjem dvije polovine ovog u suštini zajedničkog polnog organa.

Posljedica ovakvog razmišljanja, jeste i moja nenamjerna formulacija proistekla pod uticajem burne sexualne revolucije godina šegdesetih u Parizu, a (neumitno) glasi:

„Jedini, stvarni, ljudski (muški/ženski) polni organ jeste – mozak, sve drugo nije ništa do kabasta anatomska infrastruktura dvostruke namjene.“

Što znači da „službeni“ organi na sebe preuzimaju samo fiziološku ulogu, dok se pravi polni organi bave egzistencijalnom kauzalnošću njihove međusobne „upotrebe“. Jebote, kakav izraz!
E, baš kad se dođe do ovakvih izraza, nije zgoreg učinjet mali predah.., zato...

(nastavlja se...)

Met
14-06-05, 13:14
Prilikom ove zadnje posjete Crnoj Gori, jednoga dana se nađoh u debelom hladu platana na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, gdje sam sam na jednoj od klupa sa zadovoljstvom ispijao bocu hladne vode i opušteno posmatrao kako život teče ovom ulicom čiji nastanak sam imao prilike da pratim od samog početka.

Odjednom se buka smanji a veoma živ saobraćaj naprečac prestade te se uznemireno zapitah da se nije dogodio kakav od dosta čestih udesa. Stadoh se osvrtati i u daljini primijetih nekakvu gužvu koja se veoma sporo približavala i dosta dugo potraja dok ne shvatih da se radi o još jednoj (tihoj i potuljenoj) demonstraciji Radničke Klase „Radoja Dakića“ koja je organizovano izašla na ulicu da potraži svoja (zagubljena) prava.

Sjetih se nekadašnjih žestokih AB-demonstracija ovog tada visokosvjesnog Elementa Samoupravljanja te je, nekako i na jade, jedva dovedoh u vezu sa ovom ućutalom i obješenom procesijom koja ka da bješe krenula na pokajanje a ne u potragu za svojim pravima. S nelagodom nastavih pratiti njen mučni hod podnevnom vrelinom, tonući u sjećanje na ne tako davnu prošlost.

Sjetih se i nekih svojih rođaka koji su nekad radili u ovom Gigantu (Dinosauru) socijalističke privrede, koje sam, nakon uspješno i na svoju štetu izvedene AB-revolucije, pitao da mi iskreno reču o neodoljivim porivima i motivima koji su ih mogli navesti da učestvuju u valjanju i obaranju „Foteljaša“, kad su pod kojima su živjeli tako da bolje jedva da su mogli.

Pogledaše se, prvo stidljivo a onda sa nekom sjetom a umjesto odgovora koji sam očekivao, orno progovoriše gledajući jedan drugog:

„ Bismo li...! Ma bi vala opet... ka onda...A..!“

Nakon toga mi objasnise da oni tu AB-revoluciju i cijelu vardanju i nijesu smatrali političkim činom, već su na nju odlazili kao na jednu velicanstvenu i strasnu – kolektivnu jeb@činu – iz koje se se vraćali jednako ugodno iscrpljeni kao i iz prave jeb@čine...

Ove njihohove iskrene izjave me potsjetiše na jednu od knjiga Wilchelma Reicha; Massenpsychologie des Faschismuss (Fašistička psihologija mase) u kojoj je on nagon okupljanja mase i njene akcije objašnjavao manipulacijama libida od strane vladajućeg režima.

U tom trenutku, dok su zadnji učesnici ove tugaljive procesije odlazili štiteći se od Sunca svojim transparentima, neodoljivo mi se nametnu erotski aspekt ove procesije koja me nagna da je, nenamjerno ali zato neizbježno, uporedim sa mlitavim - kurcom - koji, nemoćno i prazno visi, nakon žestoke i uspjele - jeb@čine.

Nakon toga se raspitao o opravdanim zahtjevima ove procesija na što me neko obavijesti da su u pitanju neke ojađele – pare – nakon čega moje zanimanje naprečac prestade jer me cijela rabota potsjeti na – prostituciju!

Met
21-06-05, 11:45
vec se vidi da je ljeto pocelo, jer je na forumu zavladalo tipicno zatisje. Zato postovanoj klijenteli preporucujem ove oprobane (duhovne) preparate poznatog njemackog mislioca po imenu - Cristoph Georg Lichtenberg. nekadasnji profesor matematike, fizike i astronomije na Univerzi u Göttingenu.

Sveska A
(1765 - 1770)

Ljudska lica su, često, do odvratnosti ružna. Zašto to? Vjerovatno zato što se bez toga ne bi mogle izraziti ni najnužnije razlike naravi; moglo bi se shvatiti i kao duhovna karakteristika, koju bi, možda, trebali sa više truda učiti da čitamo. Da bi se postavile pojedine osnove ove teške i opširne nauke, kod različitih nacija bi trebalo pogledati njene najveće ljude, zatvore i ludnice, jer te tri oblasti, takoreći čine tri osnovne boje, čijim miješanjem, opštepoznato, nastaju sve ostale.
* * * * *
Dok posmatramo neki predmet, istovremeno vidimo i mnoge druge, ali manje jasno. Pitanje je da li je to navika ili postoji neki drugi uzrok? U prvom slučaju, morali bi se navići da predmete vidimo jasno, bez obzira da li neposredno držimo pogled na njima.
* * * * *
Puž svoju kuću ne gradi, već mu ona raste na le|ima.
* * * * *
Žestoko častoljublje i podozrivost, vazda sam gledao skupa.
* * * * *
Primijetio sam, više puta, da me glava zaboli, čim bi se malo duže oglednem u udubljenom ogledalu.
* * * * *
Smrt je jedna nepromjenljiva veličina, samo je bol promjenljiva koja može rasti do u beskonačnost. Ovo je obrazac koji moraju priznati svi oni koji brane mučenje, jer bi inače uzalud mučili pošto, mnogo puta i najveći bol može biti < od smrti.
* * * * *
Predrasude su, takoreći, umjetnički nagoni ljudi, jer uz pomoć njih, bez muke čine mnogo toga, što bi im inače bilo teško domisliti do kraja.
* * * * *
Volio bih svake večeri znati sekundu prošloga dana, u kojoj je moj život imao najmanju vrijednost, tojest, ako bi čistoća namjera i sigurnost života bili izraženi u novcu, kada sam vrijedio najviše.
* * * * *
Debitom naturae reddere latinski znači uobičajeno - umrijeti. O, moglo bi značiti i više! Mnoge slabosti koje nam se događaju jesu u stvari dugovi koje plaćamo prirodi.
* * * * *
Čini se da je čovjek stvorenje, izgleda, stvoreno za sve moguće klimatske uslove, pošto je i na polutaru i na polovima podjednako glup.
* * * * *
Opšta mjera zasluge ili važnosti neke presude, koja bi, svim slojevima istovremeno i po veličini tačno odgovarala učinjenom djelu, predstavljala bi otkriće dostojno jednog moralnog Njutna (Newton).
* * * * *
Naprimjer, natjerati četu da maršira pred kućom komandanta, sigurno ne predstavlja istu teškoću kao i pendžetiranje obuće (znam, doduše, da je čast izvjesna plata i da bi je platio, vladar raspisuje poreze na šešire i vratove podanika. Kad neki kalfa pred oficirom skine šešir, uvijek pomislim da taj kalfa predstavlja jednu vrstu ratnog blagajnika. A kako su samo neotesani svi ti oficiri, koji to prime bez priznanice, tojest, mislim na to da oni svoju kapu i ne diraju) i tvrdim da skrojiti haljinu posigurno jeste teže nego li biti dvorski kavaljer, posigurno teže, mislim na dvorskog kavaljera - in abstracto. Jedno takvo rangiranje, koje bi sigurno sastavljača i izdavača koštalo glave, volio bih vidjeti oštampano, jer ono sigurno postoji u glavi svakog pravednog čovjeka. Moglo bi se za jednu takvu mjeru uzeti balansiranje na nosu, jer to otprilike svi ljudi mogu istom brzinom naučiti i veličinu teškoće izmjeriti dužinom lule i to u - colima.

Met
22-06-05, 13:59
Prelistavajuci blogove na blogovanje.com, naleceh na ovaj izuzetni blog forumasima poznatog ucesnika na CdM-forumu pod nick-imenom Maajka, te ga odgovorno i sa velikim zadovoljstvom preuzimam i izlazem u ovoj mojoj butigi.

Nadam se da mi ovu nenamjernu "pirateriju" nece uzeti za zlo te mu se iskreno u unaprijed - zahvaljujem!

- M -

----------------------------------------------------------------------------

Tipovi podgoričkih muškaraca

Pred vama je vodič koji će riješiti sve vaše probleme i učiniti podnošljivim vaš ljubvni život. Ovaj vodič je neizostavno štivo za svaku Podgoričanku željnu ljubavi, sastavni dio opreme za izlazak u grad. Morate ga imati uvjek pri sebi ili (još bolje) naučiti napamet.

-Prvi u galeriji likova je sofisticirani seksualni manijak poznatiji kao MURICA. Ovaj lik djeluje krajnje uljudno u prvih 15 minuta, a nakon toga maske padaju! Na najmanji vaš znak dobre volje (popravljanje šminke, frizure, paljenje cigarete...) Murica kreće u akciju. On će učiniti apsuolutno sve da vas odvuče do prve klupe u parku i skine sve sa vas. U zavisnosti od vaših pogleda na svijet, ovome tipu pružite sve ili bježite glavom bez obzira, jer za njega postoji samo jedna sredina.

-Poziciju broj dva čvrsto drži tip uspješnog biznismena ili PAKLENI VOZAČ. Njega ćete prepoznati po dobrome autu (skinutom sa osiguranja), malom mobilnom aparatu, debelom lancu i ćelavoj glavi obrijanoj bez prijeke nužde. Pored toga što je kranje sposoban što se posla tiče, i u njemu se kriju osobine Murice, s tim što u ovom slučaju nećete voditi ljubav na klupi u parku nego u gepeku skupocjenog mercedesa, BMW-a, audija ili džipa..

-Kao sušta suprotnost svemu što se dešava oko vas, u našem gradu egzistira tip cyber-podgoričanina poznatijeg kao KIBORG. Ukoliko ste zainteresovane za hardware, software i ostale kompjuterske komponente on je idealna prilika za vas! Za Kiborga druga tema ne postoji! Uglavnom ih možete sresti po chatovima, igraonicama, prodavnicama kompjuterske opreme i tome slično. Ljubav sa Kiborgom se može voditi jedino preko e-maila ili chatovanjem, jer svaki eventualni fizički kontakt može dovesti do poremećaja konfiguracije i izazvati permanent fatal error.

-Lik koji se po logici stvari nadovezuje na prethodnog je NVO aktivista zvani MILIC-O. I Milic-o kao i Kiborg ima samo jednu temu, ali za razliku od njega on rado posjećuje popularna mjesta i kulturna događanja i ne bježi od fizičkog kontakta! On je krajnje prijatan, politički kotrektan, nenasilno komunicira i jednostavno imaćete osjećaj kao da ste sa svojom dobrom drugaricom (što zna da bude i dosadno!). Započinjanje bilo kakve vrste svađe sa ovim tipom je uzaludno i obavezno se pretvara u debatu na temu što može trajati unedogled.

-Na sreću vaših majki, tetaka i baba u Podgorici egzistira i starocrnogorski moralni tip poznat kao LJUDSKA VELIČINA. Pored toga što ga krase uobičajene moralne vrijednosti (ne puši, ne psuje, ne pije kafu..) ono što će se najviše svidjeti vašoj majci je krajnje korektan odnos prema njoj, vama i vašoj familiji. Nakon drugog izlaska on će insistirati na upoznavanju vaših roditelja i bliže i dalje rodbine. Za njega ''ljubav znači mnogo više od tjelesnoga, a nevinost je hram ljubavi u koji se ulazi jedino brakom''. Čuvajte se ovoga lika, jer sa njegovom pojavom vaša porodica se okreće protiv vas, a vaš dragi postaje njihov novi sin i idealan zet.

-Majkin sin ili NIŠO-PIŠO je analogija Ljudske veličine, s'tom razlikom što se njegova majka kao zao duh iz čarobne lampe provlači kroz svaki vaš razgovor. On će nakon drugog izlaska insistirati da vas upozna sa svojom majkom i svaka vaša radnja biće upoređivana sa radnjama dotične gospođe. Ukoliko prođete audiciju kod drage mame, vi ste idealna prilika za Niša.

-Veoma prikriven tip, predstavnik sredovječne generacije poznat je kao STRIKO. Iako oženjen, Striko voli da izađe u grad..ali bez žene! Striko voli da bude u društvu mladih đevojaka. Nemojte da vas prevari to što vas izvodi u popularne kafiće jer pri susretu sa njegovim prijateljima bićete predstavljeni kao strikova bratanična, sestrična ili đeverična.

-Za pripadnike mlađe generacije opasnost se krije u autdestruktivno-zagorelom tinejdžeru poznatom kao ŽARKO. Žarko uglavnom operira u regionu Njegoševog parka i školskih dvorišta. Krasi ga izbezumljeni izraz lica, neuredan izgled, obavezna crna maja ''Nirvane'' ili ''Eminema'' i kranje alkoholisano stanje. Konstantno ima neodoljivu potrebu za seksom, mada isti rijetko upražnjava a i kad ga upražnjava seks ne traje dugo!

-Evolucija neuspjelog Žarka je osjećajni platonski ljubavnik poznat kao OLIVER! Oliver će uvjek patiti zbog neuzvraćene ljubavi, iako je vam nikad neće pokazati svoja osjećanja. Svoja osjećanja Oliver realizuje kroz tihu patnju u tami svoje sobe. U nijemome bolu Oliver će vas proklinjati uz adekvatnu pjesmu u kojoj se vaše ime pominje više puta. Njegove kletve će se gubiti u izmješanim zvucima muzike i jecaja.

-Za kraj, tu je ipripadnik najbrojnije populacije u Podgorici tzv. nezavisni posmatrač, poznat kao PLAVI ŠLJEM! Vjerovatno ste do sad osjetili njegove poglede na leđima, ali ipak niste čuli njegov glas. On će vas cijelu noć posmatrati bez pokušaja da uradi bilo šta drugo. On je sublimacija svih podgoričkih likova u jednom sa specifičnim mentalnim sklopom koji funkcioniše po principu ''gledam ali ne diram''.

Zato drage moje, priručnik je pred vama, pa ga koristite svakom prilikom!

(Urađeno u saradnji sa Vojom-poslednjim podgoričkim analitičarem)

Met
04-07-05, 09:16
NAPETI SLUČAJ ŠPIRA N.

Jednoga ljeta vrelih šezdesetih, moj stari prijatelj Cvjetko U. ispriča meni i bratu mojemu jedan svoj doživljaj iz kotorske bolnice kada je bio na operaciji žuči. Veljaše, jednoga dana, u sobu do njihove dođe jedan veoma čudan, takoreći jedinstven – „bolesnik“, po imenu Špiro, koji naprasno bijaše „obolio“, od ničeg drugog do – žestoko dignutog kurca!?

Dakle, dotični Špiro je radio kao kondukter kod prevoznog preduzeća „Autoboka“, pa mu se, dati, prilikom nekog od brojnih putovanja ukazala jedna od onih, ne baš tako rijetkih prilika, kad se nekakvo žensko čeljade ispriječi pa čovjek ne može ni desno ni lijevo no mora po sredini, pa tako i on, iako je bio oženjen, nije uspio da odoli iskušenju.

No, kako je to po običaju većinom brzopotezna „rabota“ praćena žurbom, stragom i ujedima savjesti, Špiru se dogodi nekakvi „kvar“ te mu se pos-lije jedne takve zbrzane jebačine, .k.u.r.a.c nije više imao namjeru da – padne... Pošto nije baš bio mlađega doba a zu to i dosta dugo oženjen, u početku ga to nije mnogo zabrinulo, naprotiv, oraspoložila ga je činjenica da će po povratku kući imati mogućnost da smiri zajedljivu savjest "metkom" koji je sa dalekog i zamornog puta donio u tako pripravnom i „bojevom“ stanju.

No, ta ojađela „bojeva“ pripravnost se nastavila sjutradan, pa prekosjutra, te dan za danom sve do žestoke panike koja ga je dovela u bolnicu. No u svemu tome, ova vražja „bolijest“ ga nije toliko mučila koliko činjenica da je cijela Boka munjevito saznala za ovaj unikum medju bolijestima, te je svaki njen stanovnik, koji ga je iole poznavao, dolazio u posjetu a kako je vrijeme prolazilo ne samo da su ponovo navraćali no ih je bilo sve više i više.

Nakon izvjesnog vremena, Špiro je naprosto pao u očaj zbog tog ogrom-nog zanimanja svojih sugrađana i jedva se uzdržavao od grubosti ili neke žestoke reakcije, kako bi ga konačno ostavili da na miru i dostojanstveno odboluje svoju mučnu „bolijest“. Jednoga dana je došao i sav razjaren rekao Cvjetku:

- „Ajme, što me nađe od ovoga vraga, ada došlo mi ga je stući ka´zmiju – otrovnicu...!

Za nevolju, i kad nije bilo vrijeme posjete, u vratima Špirove sobe, stalno je visio jedan Ciganin, bolesnik, od onijeh sa Trojice, bez prestanka uzdišući i mrmljajući:

- Ma, sretan čoek ali ne zna... Eh, da se to meni desilo, znava bih ja kako bih se liječio... Na takvoga „bonika“ bih „privio“ cijelu žensku Boku a ako bi zatrebalo i pola Dalmacije, a ne ka´on... Ts, ts, ts....

Svakoga jutra je počinjala ista procedura. Dolazili su doktori i sestre pa bi svaki put još uvijek do pucanja tvrdi Špirov *****(i slovima: K.U.R.A.C) uvijali, savijali, lomili, masirali a ponekad mu nabijali nekakve inekcije, nakon toga ga ostavljajući na milost i nemilost „dobronamjernim“ posjetiocima. Stručno osoblje je prilikom ovih jedinstvenih „operacija“ uspijevalo da barem polovini svoga lica da donekle ozbiljan i zabrinut izraz, dok bi onom iskrivljenom drugom polovinom nalikovali posjetiocima.

Malo po malo, umjesto dana se stadoše ređati – sedmice. Posjetioci se prorijediše te je izgledalo da se narod navikava i na to jedinstveno – čudo! Ne zna se tačno koliko je dana moralo proći da bi ova „bolijest“ jad-noga Špira nagnala da dođe u bolnicu,ali ich sigurno nije bilo samo par, već je broj morao biti najmanje – dvocifren. Cvjetko veljaše, da je Špiro u bolnici boravio cijelih – dvadeset i pet, sve dok se nije pojavio jedan mlađi doktor i potrefio „pravu“ inekciju i Špiro konačno mogao izjaviti da je uspjeh očevidan. Tu sudbonosnu izjavu je izrazio na pravi način i „pravim“ riječima:

- „E pa, Špiro, sad mu slobodno možeš pružit ruku i s njim se pozdraviti, jer se u ovako „napetoj“ situaciji, dugo, a možda više nika nećete više sresti...“.

Špiro je, presretan, spakovao svoje stvari i brdsko-brzinski zdimio iz „napetog“ centra pažnje. A kako i ne bi, crni kukavac, bio presretan da se makne iz nepregledne dohovne i morane močvare sveopšteg licemjerja, Ciju je svakodnevicu tumbe prevrnuo ovom svojom nenamjernom „bo-lešću“. Jer, da je kojim slučajem trebalo da mu ga „dignu“, to bi već pripadalo sasvim legalnoj medicini... Ali da mu ga „obale“..., e mora se priznati da je nešto sasvim drugo...

No ipak, ako čoek pošteno promisli...
Prvo; priznati se mora da je ovo bio prvoklasan medicinski „prepad“ i u osnovi nešto veoma rijetko.
Drugo; Bilo koja pojava iz ove oblasti ljudskih patnji, rijetko „dobrovoljno“ postaje javna tema, bilo društvena bilo medicinska.

I sad, desi se da dođe čoek – pacijent – dignutoga kurca, koji ga uz to žestoko ometa u obavljanju posla i ostalog i jednostavno zatraži (medicinsku) pomoć. E sad, tu pomoć treba da mu pruže, doduše stručno os-posobljena ali zato ljudski i moralno žestoko obogaljeni ljudi u čijim udžbenicima i opštem obrazovanju nema ni riječi o nečemu sličnom a kamo li o dubljim i skrivenijim uzrocima.

No što je – tu je...! Svi su nespremni a posebno sam – pacijent. Treba primijeniti terapiju, ali koju? Ređaju se inekcije, dok se po bolnici i gradu narod krevelji, sprda i diskutuje. Od samog početka jedno je sasvim jasno; ali na onu pravu, toplu, ljudsku terapiju, niko ne smije ni da pomisli. Barem ne javno... A koliko bi njegovih vrlih sugrađanki, da je bilo hrabrosti i poštenja, bilo spremno da nesebično i bez ikakvog medicinskog znanja, pruži najbolju moguću terapiju, koja bi učinila „čudo“ ne samo kod pacijenta, već i kod mnogih koje bi učestvovale u jednoj takvoj „terapiji“..

Razumijevanje, nježnost i mir, pa onda uzbudljivo nesebičnim predavanjem pokušati sve što mašta pruža.., pa ako terapija ne uspije odmah, Bože moj, pokušavato opet i nanovo zu nježnu njegu i pažnju. Kad se jedna umori, druga može nastaviti sve dok pacijentu odgovara. Tokom cijelog tretmana stvoriti ugođaj i zahvalnom predanošću slijediti volju pacijenta, čineći sve što se može, kad je Bog već dao jednu takvu rijetku priliku a koja je često prisutna u glavama uspaljenog naroda nad kojim bdiju i vlast i škola i crkva pa konačno i sam narod da se ni slučajno ne bi desilo ovako kako ja grijrsni - spomenuh.

Pri takvom stanju činjenica, kukavi Špiro nije ni imao drugog izbora. Bio je primoran da bude pacijent i to „grđi“ od svakog pravog ili uobičajenog. Na ovoj njegovoj „bolijesti“, najbolje se projektovala sva bijeda ljudskog duha, misli i osjećaja... Pa da se čoeku ne smuči...

Zato ovaj Špirov slučaj treba pamtiti, jer je bio i ostao uzvišena žrtva naše sveopšte duhovne i moralne bijede...!

- M -

metuzalem
30-07-05, 12:45
Bio je petak, pazarni dan, kada sam se po julskoj vrućini ponovo obreo u Cetinju, gdje mi se, na prvi pogled nametnula potreba za dijagnozom, od čega boluje ovi ojađeli grad.

Pošto se radi o dijagnozi duhovne medicine, prvo sam "otvorio" ordinaciju u jednoj od kafana na "Balšića Pazaru", gdje sam nakon određenih duhovnih "pretraga" došao do mučnog zaključka, da me ovaj oronuli grad, zatrpan automobilskim kršom svih (bjelo)svjetskih marki, potsjeća:

- Na samrtnika prikovanog za krevet, o kome je obislo nebrojeno mnoštvo kimaka i krpuša koji mu nesmiljeno sišu ono malo preostale krvi(stenica i krpelja : za one koji ne razumiju maternji).

Ni manje ni više...
No zato će pokajanje biti veličanstveno sa sve medaljama i sprovodom!

- M -

svashtochina
02-08-05, 06:43
stio sam te priuitat na koju foru uteche tijeme shto su te na pazar izveli? ne beli da ti se posprdam, no da nauchim kako sam da se spasim, jer su mene ti dani blizu i mene ce ovi moji brzo na pazar, pa shta ko da.

metuzalem
03-08-05, 15:17
stio sam te priuitat na koju foru uteche tijeme shto su te na pazar izveli? ne beli da ti se posprdam, no da nauchim kako sam da se spasim, jer su mene ti dani blizu i mene ce ovi moji brzo na pazar, pa shta ko da.
--------------------------------------------------------------------------

Karonja zdravo!

Ne pomenu kako ce stobom na pazar... U vez ili shibakom?

- M -

svashtochina
04-08-05, 04:27
--------------------------------------------------------------------------

Karonja zdravo!

Ne pomenu kako ce stobom na pazar... U vez ili shibakom?

- M -

mene ce morat i u vez i shibakom, po repu ka tele.
kakao uteche jadan nebijo?
jel se rastanak primakao, pa obilazish mjesta iz snova, ka da se proshlos moze vratit? kad pochnesh da mekecesh po starija medja, znaj da je kraj blizu.

Met
14-10-05, 15:25
Onih divnih sedamdesetih godina prošloga vijeka, kad je lijepa naša SeFeReJe bila u punoj snazi, putovanja su bila posebno uzbudljiva iako se putovalo uvijek prepunim vozovima a možda su bila uzbudljiva baš zbog toga. Bilo je ljeto i stalno am visio na otvorenom prozoru i nezasito posmatrao divne alpske predjele koji su otmeno promicali...

U jednom trenutku, voz se zaustavi na otvorenoj pruzi i to baš u blizini jednog raskršća seoskih puteva na kome se nalazilo uobičajeno postolje sa staklenim izlogom u kome se vidjela izložena statua nekog sveca. Prije nego sam mogao razabrati koji svetac bi to mogao biti, iza sebe začuh prijatan ženski glas, koji cvrkutavo upita kakva je to „konstrukcija“? Okrenuh se i – ostadoh bez daha, kada vidjeh ljepotu koja poprati ovo neobično pitanje. Zastadoh, jer mi se kao odgovor, nametnu jedno „grešno“ poredjenje i prije nego što se osvijestih začuh samog sebe kako joj odgovara:

- Hm, to ti je, lijepa moja, otprilike ovako; zamisli npr. crkvu kao glavnu poštu! E, onda bi ti ova „kašeta“, došla nešto kao – telefonska kabina.

Na ovu moju primjedbu ona ljepota se ljupko ozari, time ukazujući na duboku intuiciju. Iako nijesam oklijevao da se ovoj ljepoti približim što bliže može, pa i dalje, ubrzo, na svoju veliku zalost, primijetih onoga ko bješe prije stigao do nje...

Ove uzgredne metafore sam se kasnije dosta često prisjećao i o njoj ponekad razmišljao sve dok nam se zemlja nije raspala i njom stali jezditi kojekakvi „Jahači Apokalipse“ i primorali me da istu „prekrojim“ i primjerim jednoj novoj instituciji – Carini ili Upravi Carina.

Još ranije, za vrijeme moje razuzdane skitnje Evropom, primijetio sam neke razlike među evropskim državama, posebno u pogledu uticaja crkve na način života. Na kraju sam uvidio da je, ipak, najzanimljivije bilo; živjeti među –Katolicima – npr. U Francuskoj, isprva se uopšte ne pitajući zašto je to tako i zbog čega uopšte ima toliko crkava i vjera. Tek kasnije kad sam malo ušao u duhovnu „tehnologiju“ ovih institucija, shvatio sam da one u neku ruku predstavljaju „Carinsku Zonu“ za Onaj Svijet.

Ovo saznanje mi je omogućio tzv. Javni moral nad kojim ove institucije (crkve) imaju neku vrstu monopola i na osnovu njega određuju izvjesne – carinske stope – bilo duhovne bilo materijalne.

U stvari, tarife ovih „carinskih stopa“, po mom mišljenju, najbolje su sređene baš kod katolika, što sam saznao iz literature i ličnih susreta sa vjernicima ove Crkve. Da bih ovo objasnio, cijelu rabotu moram donekle uprostiti i svakoga uputiti na postojanje jedne crkvene institucije ispovijesti, koja kje baš u katoličkoj crkvi dovedena do smisaonog vrhunca.

Katolici se sa tom institucijom srijeću u najranijem djetinjstvu i odmah shvataju prednosti pravovremenog „plaćanja ove jedinstvene duhovne carine“. Kasnije kad dođu u doba iskušenja (10 godina) dobiju uvid u tarifu čim im pop za jedno drkanje opiči nekoliko „Očenaša“ tako da se nakon prve „švercovane“ jeba@čine ne iznenade kad on tome doda gomilu „Zdravih Marija“ (Ave Maria). Što se tarife za teže prestupe (silovanja, ubistva...) tiče, nijesam uspio da saznam kakve i kolike bi mogle biti ali što se jeresi tiče, pravovremeno smo saznali u školi i znamo da je to – lomača!

Međutim, ono što je zajedničko svim crkvama i kultovima, jeste – brak – što mu na kraju dođe kao – Carinska deklaracija za uredan život, sve do posljednjeg opijela.

Uporedimo li razne crkve (religije), onda bi katolička odgovarala konzervativnoj državi sa klasičnim carinskim institucijama dok bi protestantska sa svojim liberalizmom više bila nalik na institucije neke off-shore državne zajednice a što se pravoslavaca tiče oni bi bili još u feudalizmu, ako ne i plemensko – rodovskoj zajednici.

U svakom slučaju, ova institucija „duhovne carine“ uslovljene iskomskim strahom od životne i ine neizvjesnosti, postoje već od primitivnih tabua (taboo), jer je čoek, zarad pukog opstanka, spreman da trguje duhovno i materijalno a janičari i haračlije se odmah nađu na usluzi. Iako ova tema dorektno ne potpada u izbor duhovne apoteke ipak joj se ne može odreći izvjesna kompatibilnost zato ću je ipak uvrstiti među uobičajene duhovne „preparate“.

Met
22-10-05, 19:29
Još prije više od dvjesta godina, veliki (iako mali rastom – gnom – patuljak) njemački mislioc Christoph Georg Lichtenberg, u jednoj od svojih svezaka „Samoblaćenja“ (Südelbücher), između ostalih napisao je i „zapitani“aforizam koji, otprilike, glasi ovako:

- A zašto se, iz smeća koje se svakodnevno izvozi iz nekog grada, ne bi mogla donijeti dijagnoza od čega on boluje... kao što se radi i na osnovu ljudskih izlučevina.


Kad se nešto ovakvo pročita, čoeku odmah u sjećanje iskrsnu bezbrojne gomile đubreta, osuljane niz kamenite međe glavnih i sporednih puteva, jednako kao kad se namjernici, po opštenarodnom običaju, izaseru, na kasnom povratku sa neke proslave đe se preko mjere jelo i pilo, odnosno ždralo i lokalo ka na sirotinjskoj svadbi.

Prilikom svojih privatnih ili službenih posjeta, imam običaj da se prvo osvrnem po domaćintvu kako bih stekao dodatni utisak onome čije je domaćinstvo kako bih upotpunio sliku o njemu i njegovoj porodici. Prilikom zadnje posjete domaćinstvu dvoje mladih i porodičnih ljudi, imao sam priliku da u dnevnom boravku na miru osmotrim dosta pregledni namještaj koji se sastojao od obaveznog trosjeda i dvije fotelje, dok su se uza zid prekoputa, uzdizala dva regala među kojima se, poput kakvog oltara nalazila sva TV, DVD i dr. „mehanizacija“. Posebno su moju pažnju privukli sadržaji oba regala jer su se u jednome vidjele isključivo raznorazne knjige, dok su u drugome bili naslagani kompakt diskovi (CD).

Diskretno se raspitujući, saznao sam da regal sa knjigama pripada supruzi dok suprug sakuplja diskove, te sam se naknadno pitao kakve su duhovne karakteristike jednog obako polarizovanog domaćinstva.

Dok su domaćinstva na Zapadu nalik na izvjesne „prospekte“ potrošačkog društva i uglavnom se ne razlikuju međusobno, utoliko, ne samo domaćinstva već i sva ostala infrastruktura, ukazuju svu originalnost karaktera bez jasno izgrađenih prioriteta i vrijednosti. Osobito kad se čoek osvrne na urbane cjeline u gradu ili van grada i vidi su rijetko đe i tri kuće a kamo li više u jednom redu, ne može a da se ne zapita jesu li u našim školama oni 2 + 2 jednaki 4, kao i kod drugih naroda ili se razlikuju načinom kojim rezultiraju.

U kojoj mjeri može biti sofisticirana oprema jednog našeg domaćinstva, najbolje ću ilustrovati jednom uzgrednom anekdotom. Prilikom posjete domaćinstvu jednog visokog oficira JeNeA, zavaljen u udobnu fotelju upitah domaćicu na kojoj se vidjelo da nesumnjivo pripada „zdravom seljačkom elementu“, upitah je kako joj je unuka.

- Ma to je đavo živi – žustro odgovori – čim je puštoš iz ruka, odmah die na oni televizor u boji a kad je otuda preždeneš eto je u onaj buffet sa viskijem i konjakom... A koliko samo banan i pomorandži može da izije a neće ništa da pije do sokova...“

Umjesto da nešto saznam o đetetu dobih uvid u specifikaciju pokućstva a time i prvu lekciju iz (duhovne) anatomije domaćinstva. Bilo je to u ono zlatno doba samoupravljanja ali kad danas ispred nečije kuće ugledam blistavu limuzinu, nehotično se stanem kladiti sam sa sobom da vlasnik posigurno nema daske na klozetskoj šolji...

- M -

Met
22-10-05, 19:30
Još prije više od dvjesta godina, veliki (iako mali rastom – gnom – patuljak) njemački mislioc Christoph Georg Lichtenberg, u jednoj od svojih svezaka „Samoblaćenja“ (Südelbücher), između ostalih napisao je i „zapitani“aforizam koji, otprilike, glasi ovako:

- A zašto se, iz smeća koje se svakodnevno izvozi iz nekog grada, ne bi mogla donijeti dijagnoza od čega on boluje... kao što se radi i na osnovu ljudskih izlučevina.


Kad se nešto ovakvo pročita, čoeku odmah u sjećanje iskrsnu bezbrojne gomile đubreta, osuljane niz kamenite međe glavnih i sporednih puteva, jednako kao kad se namjernici, po opštenarodnom običaju, izaseru, na kasnom povratku sa neke proslave đe se preko mjere jelo i pilo, odnosno ždralo i lokalo ka na sirotinjskoj svadbi.

Prilikom svojih privatnih ili službenih posjeta, imam običaj da se prvo osvrnem po domaćintvu kako bih stekao dodatni utisak onome čije je domaćinstvo kako bih upotpunio sliku o njemu i njegovoj porodici. Prilikom zadnje posjete domaćinstvu dvoje mladih i porodičnih ljudi, imao sam priliku da u dnevnom boravku na miru osmotrim dosta pregledni namještaj koji se sastojao od obaveznog trosjeda i dvije fotelje, dok su se uza zid prekoputa, uzdizala dva regala među kojima se, poput kakvog oltara nalazila sva TV, DVD i dr. „mehanizacija“. Posebno su moju pažnju privukli sadržaji oba regala jer su se u jednome vidjele isključivo raznorazne knjige, dok su u drugome bili naslagani kompakt diskovi (CD).

Diskretno se raspitujući, saznao sam da regal sa knjigama pripada supruzi dok suprug sakuplja diskove, te sam se naknadno pitao kakve su duhovne karakteristike jednog ovako polarizovanog domaćinstva.

Dok su domaćinstva na Zapadu nalik na izvjesne „prospekte“ potrošačkog društva i uglavnom se ne razlikuju međusobno, utoliko, ne samo domaćinstva već i sva ostala infrastruktura, ukazuju svu originalnost karaktera bez jasno izgrađenih prioriteta i vrijednosti. Osobito kad se čoek osvrne na urbane cjeline u gradu ili van grada i vidi su rijetko đe i tri kuće a kamo li više u jednom redu, ne može a da se ne zapita jesu li u našim školama oni 2 + 2 jednaki 4, kao i kod drugih naroda ili se razlikuju načinom kojim rezultiraju.

U kojoj mjeri može biti sofisticirana oprema jednog našeg domaćinstva, najbolje ću ilustrovati jednom uzgrednom anekdotom. Prilikom posjete domaćinstvu jednog visokog oficira JeNeA, zavaljen u udobnu fotelju upitah domaćicu na kojoj se vidjelo da nesumnjivo pripada „zdravom seljačkom elementu“, upitah je kako joj je unuka.

- Ma to je đavo živi – žustro odgovori – čim je puštoš iz ruka, odmah die na oni televizor u boji a kad je otuda preždeneš eto je u onaj buffet sa viskijem i konjakom... A koliko samo banan i pomorandži može da izije a neće ništa da pije do sokova...“

Umjesto da nešto saznam o đetetu dobih uvid u specifikaciju pokućstva a time i prvu lekciju iz (duhovne) anatomije domaćinstva. Bilo je to u ono zlatno doba samoupravljanja ali kad danas ispred nečije kuće ugledam blistavu limuzinu, nehotično se stanem kladiti sam sa sobom da vlasnik posigurno nema daske na klozetskoj šolji...

- M -

Met
27-10-05, 11:16
Jedne sunčane jeseni, neke od zadnjih godina sedamdesete decenije prošloga vijeka, obretoh se u Cetinju, pa onako željan ostanka, prijateljima pomenuh da mi je žao što tako brzo moram nanovo u pečalbu, na što mi oni rekoše da budem bez brige jer svoj boravak mogu lako produžiti, ukoliko se javim poznatom opštenarodnom doktoru – Boru Lekiću.

Uputiše me đe i kako, te se jedne večeri (oko 19 h) nađoh u staroj zgradi bolnice „Danilo I“, na kojoj se, već tada, moglo vidjeti da je osuđena na propast. Tamo se, u ulaznom prostoru i stepeništu bješe okupila tolika gomila „radnog“ naroda, da se zapitah ima li smisla uopšte stati u taj nepregledni (hm!) – red. Ostadoh, više iz radoznalosti, prosto da vidim na koji način će ovaj opštenarodni doktor izaći na kraj sa ovim „mitingom“ naroda koji je poluglasno žagorio u polumraku jer je neko još odavno razbio jedinu sijalicu, ali je zato centralno grijanje radilo „punom parom“ dimeći ispod razbijenih prozora sa višegodišnjim naslagama staklenih krhotina u svojim trulim okvirima.

Već se uveliko bilo smrklo, kad se žagor pojača a gomila disciplinovano učinje prolaz doktoru Boru Lekiću, koji uđe u pratnji jedne kršne i mdicinske sestre,zaustavi se u sredini važnoga skupa umuklog u svom očekivanju i naredbodavno obrati riječima:

- „Ko je bolestan ovamo – kod mene, a ko hoće bolovanje – onamo s njom...!“

Nakon toga se okrenu i praćen prvim od bolesnika uđe u svoju ordinaciju iz koje bljesnu svjetlost, dok se ostala samoupravna ordija zaputi za sestrom u drugu prostoriju pred čijim vratima gomila nastavi da se nestrpljivo tiska, s mukom propuštajući one sretnike koji su „ozareno izliječeni“ izlazili u visko izdignutoj ruci pobjedonosno noseći svoje doznake.

Namjerno ostadoh da budem zadnji te se skoro pred samu ponoć nađoh oči u oči sa onom kršnom i zgodnom sestrom koja me onako stručno odmjeri pošto se, tada, i od meine imalo što viđet´. Kad joj rekoh e dolazim iz inostranstva i to iz Njemačke, ona se iznenađeno trže i uputi da se javim doktoru koji već pakovaše svoje „rabote“... Rekoh mu što mi treba, na što me on ozbiljno pogleda i bez oklijevana reče:

„ - E, bogomi, od toga neće bit´ ništa, jerbo su Njemci jedan ozbiljan narod i s njima nema zajebancije...“

Odgovorih mu da se s njim slažam u potpunosti al bih vrlo rado s njim popričao o njegovoj orgiginalnoj poslovnoj organizaciji na što mi on reče da tu nema ničeg posbno originalnog, pošto on - (opštenarodno) laganje - smatra bolešću pa prema tome ne čini ništa što se kosi sa njegovim humanitarnim pozivom.

Ovaj njegov uzvišeni odgovor nijesam tada shvatio u potpunosti, jer da jesam, na vrijeme bih shvatio da sam, kao osvjedoceni lažov, vec tada bio, takoreći na smrt, obolio od ove jedinstvene bolijesti koju je ovaj neshvaćeni humanista kao prvi i jedini, već tada bio unio u svoj zdravstveni kodex.

Zbog toga on, svakome koji oboli od ove „samoupravne“ bolijesti, mirne duše daje poštedu jer iskreno smatra da njegovi pacijenti trpe žestoke bolove usljed nsnosne grižnje njihove samoupravno-politički-podobne savjesti...

Ispriča mi kako ga mudro rukovodstvo fabrike „Obod“ optužuje za subverzivnu djelatnost protiv produktivnosti ovog samoupravnog Giganta, na što im je on poručio da sami preuzmu preglede i svojim trudbenicima odrede terapiju na što su mu oni odgovorili da ne posjeduju odgovarajuću kvalifikaciju.

No, Boro Lekić ne bi bio ono što jeste, da im nije umio odgovoriti na pravi način riječima:

„- A, viđi bogati, smatrate da sudbinom naroda možete upravljati bez škole i kvalifikacije a kad ga treba liječiti onda ge pošljete Boru.... E Boro ne umije no ovako...“

Na kraju, Boro mi objasni svoj stav o ojađelom Samoupravljanju kao o pogubnoj taktici međusobnog nezamjeranja fukare i njenog rukovodstva, tada službeno zvanih – proletarijat – u to vrijeme neprikosnovenog vlasnika sredstava za proizvodnju a što se i danas može vidjeti po olupinama (samoupravno pokradenih hladnjaka) razbacanim po cetinjskim dvorištima i seockim oborima cetinjske okoline.

Arhont
06-02-06, 19:10
Posto imam velikih poteskoca sa mojim PC, evo da proban uci uz pomoc ovoga nicka sa PC-a iz obliznje internet kafane i pozdravim cijenjene musterije da ne misle e sam mozebiti - odapeo ili kako to ova omladina voli da rece, racunajuci da imaju kad i o tome misliti.

No logika je djavolja rabota, jer ako cemo po njoj onda sam ja, u odnosu na metuzalemsku strost (500 godina) sa ovih svojih 66 tek stasao za djecji vrtic, dok ste vi ostali, u odnosu na mene, zapravo - "casne starine!"

Pozdrav od

- M-

Uskoro uvodim nove i moderne "preparate" pod ovim nickom...

Met
03-03-06, 11:48
Neđe napisa jedan pametan čoek, da diktatura nije ništa drugo do sirovo nasilje nad voljom sopstvenih podanika, dok bi takozvana demokratija predstavljala nasilje nad njihovim - mislima. No ne treba zaboraviti crkvu (katoličku) i njenu inkviziciju koja je nekoliko vjekova narodu, bez obzira pobožan ili ne, ućerivala stah svojim mučenjima i osudama na smrt „bez prolivanja krvi“, odnosno spaljivanjem na lomači.

Međutim, katolička crkva nije vršila samo duhovno i fizičko nasilje već je ustanovila školu koja joj je vremenom podarila toliku moć i osvajanje dotada nepoznatih kontinenata i udaljenih zemalja. Njene represivne metode preuzeo je, ne samo nacional-socijalizam već i takozvani komunizam kome su ove preuzete metode postale takoreći uslov opstanka, no ipak bez konačnog uspjeha kako smo „iz priloženog“ mogli vidjeti. U svemu tome čudi zašto je ta post-inkvizitorska represija pogodila baš zemlje pravoslavnog hrišćanstva i djelomično protestantsku Njemačku? Ukoliko čovjek ove istorijske činjenice protumači nešto slobodnije nego što je uobičajeno, mogao bi doći do neobičnog zaključka da su ovim zemljama te metode naturene kao neka vrsta – kratkog kursa – iz inkvizicije kao obaveznog predmeta životne škole.

Dovoljno se sjetiti ozloglašenih GULAG-a i KONC-LOGORA, pa da čovjeku, možda ne bude bas jasno, ali mu barem moglo osvježiti crne slutnje i odvratiti od „grešnih „misli... Mnozini će se, danas, oteti uzdah olakšanja zato što su ta zloslutna vremena prošla jednom za svagda, dok će poznavaoc istorije i njenog neumitnog ponavljanja, biti kudikamo oprezniji.

Dovoljno se osvrnuti na zemlje takozvanog bivšeg „Socijalističkog bloka“ da bi čovjek shvatio da se promjene ipak ne događaju preko noći i da njini tragovi još dugo ostaju u svijesti svakog naroda koji je u svojoj istoriji otrpio strahovladu ovoga sistema i njegovih javnih i tajnih službi. Po čemu se to najbolje može zaključiti? Pa, dovoljno je otići na najprometnija mjesta bilo kog grada i vidjeti da su mnogi od podanika bivšeg „Socijalističkog Raja“ njegove „blagodeti“ sigurnosti, ostavši na vjetrometini novouvedenog kapitalizma, nekadašnji represivni GULAG, brzopotezno zamijenili dobrovoljnim „GULAG-om“ u boci vodke, u kojoj stanuje onaj zao duh koga se sjećamo iz istočnjačkih priča, jedino što ga ne možemo tako lako prevariti da nam bude sluga...

Ovo bi nekome moglo zazvučati patetično, no njemu ne treba ni ići do bivšeg socijalističkog bloka, kad mu je dovoljno da se osvrne po komšiluku i vidi da i sam živi na (pustom) ostrvu ovog globalno razuđenog arhipelaga. Nekome bi ove nesuvislosti mogle toliko poći na nerve da uzvikne: „E, sad još da počne priča i o koncentracionim logorima...“ pa da ovo baljezganje bude – komplet. Na nesreću, baš tu i počinje sva tragedija postmoderne. Prvo da potsjetim da su u svim nedavnim ratovima, posebne „vojne“ formacije predstavljale, između ostalih i - polne bolesti. Znamo da je u Prvom Svjetskom ratu „učestvovao“ sifilis, u Drugom gonoreja (triper!) dok se u Trećem Ratu svjetskog terora odomaćio aids, odnosno sida, kao najgora od svih mikrobioloskih terorističkih formacija i ona u stvari i jeste zamjena (Ersatz) za koncentracione logore Holokausta, jer koga ona dofati jednako mu nema spasa kao i onim rasnim i ideološkim otpadnicima nacional-socijalističke strahovlade.

Osim ovih, opštenarodno rasprostranjenih, postoji i još jedan privatan i posebno otmen GULAG, za sve oni kojima imaju sredstava da sebi rezervišu mjesto na putu u skoro sigurnu propast, a to je sveprisutna – DROGA! Dovoljno se osvrnuti na pošten način i vidjeti koliko je, nažalost baš mladog i zgodnog naroda, same sebe osudilo na neizvjesno dugu ili doživotnu kaznu na ovaj novoorganizovani GULAG, kome je hiljadama godina predhodio onaj sada ponovo ustanovljen u zamljama nekadašnjeg socijalističkog bloka.

Odavno je narod nesigurnost svakog postojanja izrazio onom izrekom da je teško izaći na kraj sa životnom neizvjesnošću kad moraš otvarati jednu rupu da bi onim čepom začepio drugu. Niko to bolje ne može znati od – dobrovoljnih? – zatočenika svih navedenih (duhovnih) GULAG-a i Koncentracionih logora....

- M -

Met
10-03-06, 10:21
Neđe ove jeseni, u MONITORU pročitah o onom zvonaru Cetinjskog Manastira koji je cijelo vrijeme mitinga „za suverenu...“ bjesomučno udarao „u velika zvona“, kako bi na taj način sabotirao ovaj skup za koji kažu da je, i bez te zvonjave, protekao u dosta mučnom ugođaju...

Ova činjenica me potsjeti i da je cijela ovogodišnja ljetnja sezona ionako bila ispunjena neobično originalnim religioznim događajima koji svjedoče da je SPC uveliko ušetala u svoju POSTMODERNU, iskazujući neslućenu stvaralačku maštovitost svog posmodernog neimarstva.

Nedavno sam (do) čitao „Sjećanja“ poznatog nacističkog neimara i ministra – Alberta Špera – gdje pominje svoje arhitektonske poduhvate, među kojima se posebno osvrće na svoj jedinstveni objekat „svjetlosne arhitekture“ kada je, u Nürnbergu, za potrebe kongresa NS partije, neđe krajem tridesetih godina prošloga vijeka, uz pomoć 230 snažnih protivavionskih reflektora, uspio „sagraditi“ jedinstvenu „Svjetlosnu katedralu NS-ideologije“ u koju se, tom prilikom trebala okupiti sva ondašnja nacionalistička elita.

Dakle...,

...isto tako, ovu gorepomenutu zvonjavu, nikako ne treba smatrati kakvim nevaspitanjem ili dnevnopolitičkom provokacijom, već je uzeti kao jedinstveni postmoderni stvaralački akt, koji uveliko prelazi sva ograničenja prenaviknute stvarnosti. Siguran sam da su svi oni učesnici mitinga, obdareni nesputanom maštom, mogli stvoriti upečatljivu viziju bjesomučnog „akustičnog“ - artiljerijskog napada – i to iz „oruđa“ velikog kalibra a koji je trajao tokom cijelog skupa, svojom razornom „paljbom“ prekrivajući cio prostor grada, dok su se odjeci još dugo kotrljali niz okolna brda, dugo i bolno odjekujući u svijesti njegovih stanovnika.

Nakon ovog jedinstvenog „koncerta“, siguran sam da je mnogima od učesnika ovoga skupa na bolan način postalo jasno; da uskoro nekome mora – odzvoniti!

Ova tema samo naizgled izlazi iz okvira moje apoteke, pošto će svakome, ko ima dovoljno mašte da zamisli posljedice jednog ovakvog bombardovanja, na bolan način postati jasno da ni moja duhovna apoteka ne bi bila dovoljna da zaliječi sve (duhovne) rane od ovako žestokog napada... No, veli se, da vrijeme sve liječi pa da se nadamo...

- M -

Thomas_O_Malley
10-03-06, 11:51
Bogami je taj skup protekao u toliko mucnoj atmosferi da je taman dobrodoslo da se oznaci kraj "naknadne nastave o crnogorskoj drzavnosti" onima koji nijesu, kad je trebalo, tu lekciju naucili.

No da ne duzim:

A dje vrijeme ne uspije - pjesma oce! :)

Slika:
- ljeto 2005. , cetinjska Ljetnja pozornica dupke puna, koncert "Perpera"

Pocinje dobro poznata pjesma "Goro moja", koja je (slobodno to mogu reci) nezvanicna himna Crne Gore (ili bolje receno onih koji Crnu Goru osjecaju u srcu, a ne u novcaniku, stomaku ili da ne recem dje nize....)

Zvono se cuje... ali samo na tren... vec sledeceg momenta sve ruke su u vazduhu, mjesecina iznad Orlovog krsa, nebo i milion zvijezda za jednu nezaboravnu sliku....;)

A odjekuje: "Ne damo te Crna Goro!"

Met
10-03-06, 12:00
Bogami je taj skup protekao u toliko mucnoj atmosferi da je taman dobrodoslo da se oznaci kraj "naknadne nastave o crnogorskoj drzavnosti" onima koji nijesu, kad je trebalo, tu lekciju naucili.

Potpuno si u pravu, jer i ovakvi "udari" izbijaju onu iskru (otpora) iz kamena koja je potrebna da bi se zapalila ona utuljena baklja slobode.

Da vidimo oce li plam uspjeti da se odrzi u ovim olujnim vremenima..?
Ma oce- ka vazda dosad!

- M -

Thomas_O_Malley
10-03-06, 13:21
Potpuno si u pravu, jer i ovakvi "udari" izbijaju onu iskru (otpora) iz kamena koja je potrebna da bi se zapalila ona utuljena baklja slobode.

Da vidimo oce li plam uspjeti da se odrzi u ovim olujnim vremenima..?
Ma oce- ka vazda dosad!

- M -

A nadje ta iskra vazda utociste.... kao u vasim pricama.

Sve najbolje.

I.

Met
15-03-06, 14:30
Još u ranom djetinjstvu, dok je i pravi rat trajao, shvatio sam i bez one izreke; da riječ može da ubije još grđe no (bojevi) – metak – te sam se, u tom pogledu, smatrao solidno spremnim za život koji baš i nije mnogo – obećavao.
Zato me nije začudilo, kad je novi rat na brdovitom Balkanu, započeo baš ovom bojevom duhovnom municijom a nije nikakvo čudo što to bijaše baš na nekadašnjim bojnim i kosovskim poljima... Narod je ovu municiju spremno prihvatio, s novinskih strana spremno skidajući kolone bojevih riječi uredno spakovane poput onih vojnih, punih šaržera i magacina, spremnih za smrtonosnu upotrebu.
Nakon pocetnih međubratskih sukoba, onom pravom bojevom municijom, prve crnohumorne ratne priče, uskoro su počele ukazivati da su se mnoge usijane glave uveliko ohladile, od onoliko bjesomučne „pucnjave“, o čemu najbolje svjedoči ona opstenarodna priča o „junaku i ratniku“, koji je sa fronta došao doma i u krugu prijatelja i rođaka slavi svoju ratnu sreću uz rakiju i meze. Dok on sa društvom slavi u prostoriju ulijeće unezvjerena majka sa djetetom „na gotovs!“ i svome domaćinu dovikuje:

- Crni Mitre, dijete je progutalo metak...!“
- Pa ne okreći ga put mene, ženska glavo, avetna...

Ova priča najbolje može da smisaono poveže uobičajenu municiju sa ovom gorepomenutom, kojoj ova prava municija dođe kao zamjena u nastavku politike – drugim sredstvima!
U pogledu ove (duhovne) municije – riječi – vazda sam se osjećao; poput puške beznadežno napunjene – „ćorcima“ – odnosno takozvanom – manevarskom ili školskom municijom, vazda se diveći i zavideci rijetkima, koje sam ponekad srijetao, a čije riječi su znale biti tako ubojite...
No da batalimo ove (jalove) usporedbe i zaključimo da je – riječ - nešto mnogo više, no se ovom usporedbom može ilustrovati a, osim toga, ne treba zaboraviti da neke „Svete Knjige“ počinju onim:

- Na početku bješe Riječ (Logos)!

...dok se njeno vanvremeno carstvo prostire od Alfe do Omege, koje pretstavljaju smisaone „kopče“ našeg postojanja. No to su, izgleda, predjeli kojima pristup imaju samo oni izabrani – prosvijetljeni! Na kraju, uopšte nije nikakvo čudo, što se baš u Crnoj Gori svaka riječ precizno mjeri, jer narod od pamtivijeka živi u nemaštini koja mu ne dopušta osloniti se na bilo kakve materijalne mogućnosti da bilo koju misao sačuva, osim one koju mu priroda garantuje a to je usmena – riječ. Zato se za nekoga kaže da je – Veliku Rijec – za sobom ostavio umjesto nekakvih tranja koje će vrijeme rastočiti. No to vec pripada u oblast duhovnih zaduzbina...

Isto kao i kod prave, manevarske i bojeve municije, i kod riječi postoje kalibri, razorna i kumulativna dejstva... Tako se, naprimjer, po kafanama troši uglavnom manevarska automatska municija, kojom se, kako već rekosmo, magacini pune iz novina, knjiga i ostalih (nepresušnih) izvora. Za razliku od uobičajene municije, ova duhovna je postojala od pamtivijeka i bila kudikamo efikasnija od primitivnog, koplja, luka, strijele mača ili halebarde... Zato kad upoređujemo dejstva i kalibre, dovoljno se posjetiti i onih riječi sa kumulativnim dejstvom kao što su – kletve – od kojih bi ona papina - anatema - mogla da se poistovjeti sa – atomskom bombom.

Niko to ne može bolje znati od Salman Ruždija na koga onomad na njega strijelu ((prokletstva) bješe odapeo, niko drugi do Ajatola Homeini, no ga ona još nije stigla a ka´će - ne znamo...

Ovu priču ćemo (zasada) zaključiti napomenom da se u stvari radi o jednom prijedlogu za razmišljanje, te je svaki komentar dobrodošao...

- M -

Met
21-03-06, 19:49
U životu vjerovatno nema važnijeg odnosa, od onog između žene i muškarca, a da je tako neprozirno obavijen neshvatljivom - zavjerom ćutanja. To ne mogu negirati čak ni ova „pornografska“ vremena, koja toliko toga otkrivaju da bi što bolje sakrili stvarnu suštinu tih odnosa koji čine osnovu svakoga društva.
U Crnoj Gori su ovi odnosi bili ustanovljeni običajima koji su bili toliko krti da su, između žene i muškarca, jedva dozvoljavali neku razmjenu nježnosti i simpatija, čak i nakon što bi svoj brak ovjerili u crkvi ili u matičnom uredu.

Dobro se sjećam kako je to bilo u vrijeme djetinjstva onih gladnih poratnih godina, kad je nastalo bjesomučno međusobno klanje među „pobjednicima“; ko će prvi stići do najljepše, pri čemu se nijesu birala sredstva, te je mnogi nesuđeni mladoženja „zaglavio“ Goli Otok, da ne bi, do đevojke, stigao prije od onoga kod koga je bila moć.

A onda su došli holivudski filmovi da sve začine svojim šarenim lažama i mladost „pomame“ svojim porukama koje obećaju, kako bi joj uzele i ono malo pameti naslijeđene od predaka, koji su ćutali ne shvatajući što se događa.

Tek kad sam došao u godine pune životne zrelosti, sa zahvalnošću sam se počeo prisjećati onih tada, tako kukavički precutanih nekadašnjih poruka i običaja koji su stoljećima regulisali pomenute odnose, da bi pod prinudom i nevoljno prihvatili one koje im je nametala nova (narodna) vlast.

No sad da navedemo arhetipske poruke nekadašnjih CG-običaja u ovim odnosima, te ćemo početi sa onom narodnom izrekom, da je:

- Najveća muka što se momci i djevojke zaljube u tijelo onog drugog, pa potom kukaju što ih poslije nađe...
.
..a to mu dođe, kao kad čoek kupuje vino prema izgledu botilje, pa se onda mršti kakvu bljuštaku mora da pije... Ako mora!

- Zbog toga u staroj Crnoj Gori, ni slučajno izbor nevjeste nijesu prepuštal mladožanjama a u to vrijeme je, ne samo porodica, no cijeli rod vršio istragu do u daleku prošlost kako bi ispitali ima li u porodici mlade kakvih nasljednih i duševnih bolijesti ili, nedajbože – incesta!

Ovome mlađem svijetu će, ovi starostavni običaji izgledati neshvatljivi, možebiti čak i okrutni, ali su tada djeca odgajana da imaju povjerenja u roditelje i rodbinu, koja sigurno svoju djecu nije htjela unesrećiti svojim izborom, već da ga zaštiti od svog, uslovljenog svim drugim samo ne životnim okolnostima.
No, da se za momenat vratimo u moderna vremena, kad su se ove sudbonosne odluke donosile, samostalno i prema kriterijumima i vrijednostima nametnutim holivudskom industrijom šarenijeh laža i iluzija... Umjesto naslijeđenih vrijrdnosti i kriterija, odjednom je „stega oslobođena“ omladina stala da sudbonosne odluke donosi prema izgledu, diktiranom sa Zapada, po kojem je veličina i oblik sisa nadvisivala Lovćen sa sve kapelom i mauzolejom, pa i kad bi ih poistovjetili i sa dobro nadrkanim bradavicama. I danas se, sa zahvalnošću, sjećam daljnjega strica Blaža Mrgudova, jedinog koji se nije mnogo prenemagao već svoja mišljenj u javnosti iznosio „dignuta“ i obrasla „stidnim dlakama“ i time me najbolje uputio u ovu problematiku.

Kad je o načinu odluke riječ, najbolje je nekog mladoženju uporediti sa izgladnjelim gostom u restoranu. Vjerujem da je rijetko ko vidio, nekog na smrt izgladnjelog gosta, kako prebira kartu u restoranu, već prije kako sa vrata, zadihano naručuje jedino ono jelo, koje će biti najbrže gotovo.

Moj stric, Blažo Mrgudov, znao je reći da, i u najvećoj gužvi, lako može prepoznati potpuno najebanog momka, što je jedini pravi preduslov da bi sam mogao učinjeti ovaj sudbonosan izbor. Takvi momci shvataju život shvataju isuviše ozbiljno da bi svoju slobodu zamijenili za neki „jaram“ pa makar to bila, kako je Blažo umio reći, mirisna *********** u narodu oglašene i opjevane ljepotice.

U narodu postoji i ona poznata izreka, da jedan momak – muž – ponekad mora izdati sebe da bi ostao vjeran svojoji izabranici.

Prilikom moje skitnje zapadnim svijeto, toliko toga sam se nagledao da mi nikakve knjige ije trebalo čitati i sve se čudio da li to, stvarno, ta zapadna kultura i civilizacija, o kojoj s dubokim poštovanjem razglabaju naše učene glave!? Još kao đak i student po glavnim gradovima SeFeReJe, na zajebanciju ostalih da u Crnoj Gori nevjestu dovode ka kravu, uglavnom sam udara kontru da se i kraljevi žene i udaju na sličan način... I to ne samo u Crnoj Gori!

Pošto je ovo duhovni (i moralni) preparat iz narodne apoteke, neću dalje da drvim jer se svak, o njemu, može raspitati kod svoje babe ili đeda, ali ne da neko sluša.

AtlantidiaN
24-03-06, 21:19
I danas se, sa zahvalnošću, sjećam daljnjega strica Blaža Mrgudova, jedinog koji se nije mnogo prenemagao već svoja mišljenj u javnosti iznosio „dignuta“ i obrasla „stidnim dlakama“ i time me najbolje uputio u ovu problematiku.
Ovo malo pojasni, da ne misle ljudi da je medju mojim rodjacima bilo pedofilije, incesta i *****astije, sve odjednom ;)



U narodu postoji i ona poznata izreka, da jedan momak – muž – ponekad mora izdati sebe da bi ostao vjeran svojoji izabranici.


E, ovo mi se jako svidjelo. Ali, kao i svaka dobra tema, otvara seriju pitanja:

- ako moras da izdajes sebe, da li ti je onda tvoja izabranica dovoljno privlacna i da li je odnos sa njom kvalitetan?

- koliko cesto mozes da izdajes sebe, a da znas da ti je do izabranice stalo?

- koliko cesto mozes da izdajes sebe a da ne narusis svoje musko samopostovanje?

Ima toga jos, no sad zurim da se vidim sa izabranicom! :)
Pozdrav, djede-striko!

Met
27-03-06, 16:22
E, ovo mi se jako svidjelo. Ali, kao i svaka dobra tema, otvara seriju pitanja:

- ako moras da izdajes sebe, da li ti je onda tvoja izabranica dovoljno privlacna i da li je odnos sa njom kvalitetan?

- koliko cesto mozes da izdajes sebe, a da znas da ti je do izabranice stalo?

- koliko cesto mozes da izdajes sebe a da ne narusis svoje musko samopostovanje?

Ima toga jos, no sad zurim da se vidim sa izabranicom! :)
Pozdrav, djede-striko!

Atlantidian!

Prvo ćemo dopuniti ovaj omaž (omage) mom slavnom stricu Blažu Mrgudovu i to jednom pričom u kojoj on iznosi svoj stav uz one pomenute tjelesne „aribute“...

Bilo je to neđe osamdesetih prošloga vijeka, kad sam se, više slučajno nego namjerno, zadesio u Crnoj Gori i odmah bio obavezan da budem jedan od „dežurnih“ na pokajanju koje je trajalo, tako da su sve obližnje kuće bile otvorene da prime pokajnice koje su se, danonoćno, smjenjivale oko dobro naloženih ognjišta i šporeta. U jednoj od bolje opremljenih kužina đe se varila kafa, sjedio je i Blažo svojim - erotskim - pričama, što zabavljajući, što skandalizujući i to posebno žene, koje su ga, ka da neće, stalno sramotile ali tako da bi se svaki put okretao na još žešće priče.
Na jednome otomanu u blizini šporeta, bijahu smjestili pokojnikova zeta, koji bješe „zapučio“ čak iz Beograda da bi došao na ovo pokajanje a pošto je bio invalid (malo kraća noga), čeljad ga smjestila na ovaj ležaj kako bi se odmorio i nekako preturio besanu noć. Bio je tio jedan fin i pristojan čovjek, nenavikao na ovakve skupove a izgleda još manje na slične priče a to se moglo vidjeti i iz njegovog držanja i zaprepašćenog izraza lica, sve dok se, uljudno koliko je moguće, i konačno nije obratio raspričanom Blažu, pitanjem:

- A, kako ti, tako star čovek možeš pričati takve priče?
- A što, čoče, smeta ovijem pričama...?
- Nijesu to priče da se pričaju u ovakvim prilikama a još manje da ih priča čoek tvojih godina...
- Ajde, bogati, batali priču... Evo, viđi, koji smo bogalji i ti i ja, ma ne zaisto niko u bračni jaram ne bi moga ugnati, da nije pičke! No pušti...!

Ovo što je Blažo onako uzgred izjavio, nije drugo do jedna univerzalna – dijagnoza – muškoženskih odnosa. Zbog toga i čuvam njegovu uspomenu, više no

No sad da prijeđemo na sljedeće pitanje o relativitetu pojma – vjernost.
Pošto nemam običaj da teoretski razglabam o bilo čemu, po sjećanju ću navesti citat jedne američke spisateljice, koja je neočekivano napravila brzopoteznu metamorfozu od feminističkog Saulusa u podatnog ženskog Paulusa, samim tim što se našla u blizini jedne prostrane livade na kome je paslo ogromno stado krava i patrolirao jedan dobro razvijen i žestoko nakurčen – bik!
Pošto je imala vremana napretek, s pažnjom je stala pratiti (sexualne) aktivnosti pomenutog bika, stalno pazeći na njegov (veoma sistematičan) način izbora među kravama, da bi na kraju ostala zapanjena činjenicom da pomenuti bik, u tom preciznom izboru, ni jedan jedini put nije bio – „ponavljač“!
Ova lekcija u prirodi, pomgla joj je da shvati koliko su društvene moralne konvencije mnogo više prilagođene tokovima života neke zajednice, nego li poštovanju prirodnih nagona i odnosa među polovima.
No ovo što ona priča, jeste samo jedno uzgredno saznanje, dok se ja evo skoro po vijeka ubih narodu, odnosno žanama, objašnjavajući da pomeđu (ljudskog) društva i uobičajenog uzgoja stoke postoji prilična sličnost, jer se vaspitanjem i moralnim normama muškarci na izvjestan način (polao)škope, kako bi bili poslušni i mirni podanici, dok oni neoškopljeni vrlo brzo završe iza nekakvih zakonskih rešetaka...
Dakle, ako uobičajene moralne norme stavim pred prirodne zakone, jedva da ima neka koja će izdžati njihov sud, no ipak smo svjedoci da nema društva koje je uspjelo da sve skupa uskladi na jedan održiv način. U tom pogledu, sve ostaje stvar lične odluke, pošto su komvencije ionako neumoljive...

Zato neću posebno odgovarati na tvoje tri dileme, jer one nijesu ništa do jedno uobičajeno (ne) moralno – pogađanje – sa samim sobom i time, samo po sebi najbolji - odgovor!

- M -

sestrić
27-03-06, 23:15
tek da znaš da si dobio pojačanje

Met
28-03-06, 09:08
Sestricu,

...pozdrav i priznanje.

Znava sam, da ce se, prije ili kasnije, porodica okupiti i osnovati Front za zastitu neprolaznih vrijednosti crnogorskog patrijahata...

- M - (ka Mishulin!)

Met
30-03-06, 16:02
Ne mogu a da se tužno osmjehnem kad god neđe pročitam neku od paušalnih kritika društvenog sistema zvanog – kapitalizam – možda i zato što sam odrastao u zabranu samoupravnog socijalističkog raja, odakle su me „podobni“ pravovremeno lepetnuli u GULAG „Truli Zapad“, za sve one koji su pali na ispitu iz „moralno-političke podobnosti“ -

Međutim, u ovom naprednom GULAG-u, odjednom mi je u pogledu kapitala postalo mnogo što-šta jasnije nego da sam svjeručno, ne samo preveo čuveni Marxov „Kapital“ nego li ga i sam napisao, jer sam svoje stavove, u pogledu toga ojađeloga Kapitala, doveo skoro do vrhunca spoznajne mistike.
Vjerujem da će ova moja patetična izjava mnozinu nagnati da se sažaljivo osmjehnu ali će ono, što običnim riječima mogem iskazati, vrlo brzo učinjeti da im bilo kakav osmjeh naprasno „ugasne“. Jer, dobro se sjećam da sam, neđe ranije, Svjetski Kapital, koji suvereno vlada našim sudbinama, positovjetio sa gazdom na sopstvenom imanju, kojim „vlada“ prema sopstvenom nahođenju i svojim potrebama, ne pitajući brava hoće li ga klati, jednako kao što tog istog brava, bez pitanja, redovno hrani, čisti i njeguje...

Biti prorok, danas ili bilo kad, uopšte nije neka teška rabota, jer ako je npr. Amerika ispred nas tridesetak godina, onda je dovoljno otići tamo i pogledati što nas čeka u budućnosti, jer sve ono što se tamo, posebno na duhovnom i moralnom planu, događa danas, sjutra će neomitno biti i suština naše svakodnevice.

U mnogo čemu je Balkan, nećemo reći zaostao jer je on ipak kolijevka civilizacije (Grčka, Rimsko carstvo), već uošteno rečeno – konzervativan, ali ga ni to neće spasiti od (američkog) kapitalističkog „cunamija“ koji se uveliko pomalja na horizontu.

Umjesto nekih visokoumnog teorijskog razglabanja, biće dovoljno osvrnuti se na sasvim uobičajenu svakidašnjicu američkog „way of life“ kako bi se dobio uvid u strukturu ovog društvenog sistema. Kao prvo; dovoljno je citirati statistički podatak da, u USA, dolaze najmanje dva braka po čoeku/ženi, što ovaj sistem na neki način čini sličnim šerijatskom, koji nekom muškarcu, ukoliko za to ima materijalnih mogućnosti, omogućava da se (istovremeno) oženi sa četiri žene, dok prosječan Amerikanac, prema svojim mogućnostima može sebi priuštiti, čak i više nego li četiri žene, ali ne istovremeno već postupno i kad plati sve dažbine.

Bilo bi sasvim zabavno kad bi se kapitalizam ograničio na ovakve nogućnosti, međutim kad je njegova moć u pitanju, granica uopšte i nema, jer je cio sistem vođen istim nagonom sticanja, kojim ga i priroda „goni“ na produženje ljudske vrste – erotikom! Zbog toga se pravi novac može smatrati materijanom sublimacijom sexualne moći, zato je moć novca i jeste tako – neodoljiva... Ne kažu uzalud sami Amerikanci: „Ako neki problem ne možeš riješiti novcem, onda daj još više – novca!“

Najpotresniji učinak ovoga sistema, najbolje je vidljiv u pogledu osnovne ćelije svakog društva – porodice. Pošto je prva i neizostavna zapovijest ovog sistema – profit – prva i nezaobilazna primjena ove zapovijesti se može zapaziti u strukturi porodice, koja se i ponaša po pisanim i nepisanim zakonima ovoga sistema, jer zbog postizanja optimalnog profita broj djece svodi na minimum, no pošto kapitalizmu trebaju potrošači, zbog toga i postoji institucija razvoda da bi njime oba roditelja i njihova djeca to i postali. Sa punoljetstvom od 18 godina, jedna četvoročlana porodica, koja je do tada koristila jedan stan, jedan auto, jedan telefon.., odjednom prelazi u konstelaciju kojoj sve pomenute potrebe treba pomnožiti sa brojem 4 (četiri).

U stvari, najteže posljedice ovaj sistem ostavlja na duhovnom i moralnom planu, jer ovim razbijanjem porodice sve njene pripadnike ostavlja bez – identiteta. To se najbolje može uočiti u postsocijalističkim društvima, koja su se, u pogledu primjene (neo)kapitalističkih pravila, pokazala kao veoma neotporna i bespomoćna pred njegovim surovim izazovima.

U jednoj svojoj kolumni, Umberto Ecco piše o novoj (virtuelnoj) „rodbini“, u vidu pojave likova, odnosno njihove "posjete" putem malog i velikog ekrana, koju kapitalizam uvaljuje radnom narodu, a koja se, na veoma udoban način pojavljuje u skoro svakom domaćinstvu, zabavna je i skoro ništa ne košta i svak je može, kad god hoće, ispratiti daljinskim upravljačem...

Najgore od svega, jeste to da ovaj sistem ne može da funkcioniše u potpunosti, ukoliko nema (nabijedjenog) „protivnika“ koji mu svojom "odbranom" ide na ruku u stvaranju profita, jedinog stvarnog motiva i uslova opstanka.

Zbog toga je socijalizam kao takav tek onda srusen, kad je na njegovo mjesto „uspostavljen“ Islam, kao izvor globalnog zla i ostalih (programiranih) nevolja, tako da se već može naslutiti namjera ovoga sistema da brojni, mladi i neškolovani (muslimanski) podmladak iskoristi za svoje (globalne) potrebe.
Zbog svega ovdje navedenog, našem narodu ništa drugo ne preostaje bez da u pogledu narečene duhovne i moralne profilakse, prevrednuje amanete predaka ali ne jalovim metanisanjem, već time što će te vrijednosti, poput Jevreja, znanje uspostaviti kao jedinu pravu imovinu i sredstvo za dostojan život...

- M -

Met
10-04-06, 14:06
Nedavno sam bio pozvan na jednu njemačku – zlatnu – svadbu (50 godina braka), gdje sam prisustvovao vjenčanju u crkvi i svadbenom slavlju u restoranu elitnog hotela jednog od univerzitetskih gradova.

Poseban dojam je na mene ostavilo vjenčanje u crkvi punoj pozvanog i nepozvanog naroda, skoro do vrha natrpanog cvijećem od čijeg mirisa se naprosto mutila svijest, zbog čega sam mislima pustio na volju a one, onako pogane i bezočne, odlutaše u mladalačka sjećanja iz kojih mi pred oči iskrsnu ona nezaboravna karikatura poznatog francuskog karikaturiste Sempé-a, sa sličnom, ali zato mnogo monumentalnijom scenom vjenčanja u nekakvoj nakićenoj baroknoj katedrali, gdje se medju publikom vidjele dvije impozantne gospođe, od kojih jedna, skoro unezvjereno izjavljuje:

„ Bilo bi to pravi užas, ukoliko bi ovaj božanstveno veličanstveni spektakl bio utemeljen na sexualnoj osnovi...!“

Ova nezaboravna karikatura mi je, u tom momentu, nametnula odsudne jeretičke misli, glede i povodom ovog prelomnog životnog čina, kao što je to – vjenčanje – na koje se, i mimo sličnih asocijacija, mogu poteći upoređenja sa uobičajenim graditeljstvom, jer u privatnom životu svako od nas može biti svjedok da po pitanju izgradnje bračnih odnosa, neki ne stignu dalje od obične pojate (da ne pominjemo svinjac!), dok drugi, preko raznih palata i dvoraca, umiju da stignu čak i do kakve veličanstvene – katedrale!

Pošto sam i po struci i sam graditelj, imao sam dovoljno prilika u životu da prisustvujem postavljanju kamena - temeljca za neki objekat od opštenarodne važnosti i neki od tako svečanih činova (nenamjerno?) pratio sa veoma pomiješanim osjećajima, zato što su svaki put nekakvi odabrani glavari u, za to ostavljenu rupu, uvaljivali nekakav cilindrični ili sličan objekat, tako da se mojoj razuzdanoj mašti, nametala neodoljiva usporedba sa prvom bračnom – jebačinom – u kojoj se i stvarno udara - „Kamen Temeljac“ - buduće porodice...

No, da svemu ovome nije kriva moja razuzdana mašta, o erotskim aspektima neimarstva, najbolje će posvjedočiti epski narodni spjev o izgradnji Skadra na Bojani, đe su vile činjele građevinski zulum, sve dok u zidove ovoga grada neimari nijesu ugradili lijepu ljubu Gojkovicu, kako bi i konacno odobrovoljili noćne „razgraditelje..“

Dakle, prema ovom mom umovanju, u bilo kojoj zemlji se uvid u način izgradnje i arhitekture bračnih odnosa, može dobiti uobičajenim obilaskom i razgledanjem urbanih cjelina nekog naselja.

- M -

Met
23-04-06, 01:37
U kojoj mjeri je važna ova oblast duhovnog zdravlja, najbolje može posvjedičiti izreka poznatog njemačkog mislioca C. G. Lichtenberga, koju je on, u svojoj „Svesci samoblaćenja“, zapisao prije više od dvjesta godina a koja glasi otpilike ovako:

„Prijatelju, da li bi više volio da te grize nečista savjest ili da mirno visiš na vješalima..?“

Ova vječna dilema nije mnogo izgubila na svojoj savremenosti, jer se i danas ispoljava na isti, ako ne i na dramatičniji način, nego li u njegovo doba. No, kad je o higijeni savjesti riječ, ne treba potezati daleke i davnje primjere, pošto je dovoljno osvrnuti se oko sebe, da bi čovjek mogao dobio potpun uvid u taj, veoma važan, zdravstveni predio ljudske duše.

No, što se toga tiče. Lično sam imao privilegiju da odrastem pored čovjeka koji je bio najbolji primjer što je to – čista savjest – i kak njenu čistoću održati... već i samo njegovo ime – Dobro Živić – dobro poznato svim stanovnicima grada Cetinja, najbolje svjedoči u kojoj mjeri je utemeljena ona latinska izreka: „Nomen est omen“ (Ime, to je sudbina) koje su mu dali slučajni kumovi, kada su ga našli na pragu tuđih vrata i nakon toga uputili, da ga jad jadu dodaje, sve dok se na Cetinju nije i konačno nije skrasio i osnovao porodicu.

Radio je kao ložač parnog grijanja u osnovnoj školi Njegoš i dugo godina bio naš dobri i pošteni komšija u podrumu iste škole u kome sam i sam odrastao te su vjerovatno otuda svi moji osvrti, nekako iz te prizemne perspektive. Uglavnom se sjećam da je uvijek bio na neki poseban način veseo i razigran, te smo ga mi, djeca, zbog toga i posebno voljeli i poštovali. No nije on samo nama, djeci, ostao u sjećanju, već i cijelom Cetinju, koje ni inače nije imalo mnogo obzira prema njemu i njegovoj hudoj sudbini, ali je on suvereno prelazio preko toga i mnogo puta znao da bude iznad mnogih, podrugljivih primjedbi, olako upućenih na njegov račun.

Vjerovatno će se mnogi i danas sjetiti njegovog odgovora jednom od političko-podogbnih đilkoša koji su se htjeli nasprdati s njim, koji je po potrebi čistio cetinjske septičke jame, pitajući ga što će raditi kad se u naprednu ishranu uvedu pilule i tablete, pa narod neće imati što da sere, ali im je on odgovorio prkosno ih gledajući u oči da:

„Dok je ljudi, biće i govana...“

...time im poručujući da se taj pojam itekako proteže i na njihov soj, što je narod pamćenjem i potvrdio.

Ne samo da je odvajao svojim statusom nahoceta i došljaka, već i svojim držanjem, odnosom prema ljudima i okolini dok je nama, djeci, ostao u sjećanje svojim pjesmicama koje je pjevao za vrijeme svog napornog posla. Pokušaću da navedem neku od njih, pri čemu mi je u sjećanje došla jedna koju je najčešće pjevao, a glasila je:

„I rakija mučenica,
Koja se je pekla,
i kroz lulu tekla,
svjati Bože, aliluja,
Aliluja ka´oluja...“

No bilo je i onih koje je pjevao, poput Majakovskog, iz svega glasa, kao što je bila prigodna kad bi mu se neko našao u blizini.

„ Aoj, Marko sijedoga brka,
što ze zagna iz najvećeg trka,
jer mišljaše da se tamo mrka,
kad onamo u šaku ga drka...,
Ooooj!“

Pošto je prirodom svog posla (čišćenjem septičkih jama i opravki cetinjskijeh lumbrela) bio upućen na cijelo Cetinje, stalno je bio meta cetinjske fukare koja nije propuštala priliku da ga zađene ili mu se naruga, čemu se on suprostavljao urođeno nadmoćnim dostojanstvom. Tako je po običaju mnogima na pozdrav i upit kako ide, odgovarao:

„Nema para – nema piiiič!

...čime nas je pravovremeno uputio u index stvarnih vrijednosti koje suvereno vladaju međuljudskim odnosima ali o kojima se jednako suvereno - šuti.

No, ima neke sudbinske zakonomjernosti u tvrdnji da je ovaj nezaboravan cetinjski lik ostao u sjećanje kao čovjek posebno čiste savjesti kao da je, čisteći prljavštinu drugih, ujedno čistio i svoju savjest, njenu čistoću održavajući tokom cijelog života da bi je na kraju ostavio u sjećanju.

Međutim, on je, po mišljenju nekih Cetinjana, jedan od rijetkih stanovnika, koji u istoriju ovoga slavnog grada, ušao sa svega – sedamnaest lama govana – koje mu su mu, kako je sam govorio, „iźeli“ posebno savjesni činovnici obračunskog odjeljenja cetinjske opštine, time što su mu ih odbili od isplate.

Tek danas shvatam da je njegova zasluga što sam veoma rano napustio naviku stvaranja arhive onoga što se smije reći ili ne, sjećajući se njegove tvrdnje da svako u svojoj svijesti i na svojoj savjesti tegli gomilu govana iako zna da je ne može sakriti, jedino on nema potrebe zato što i sam ima posla sa svačijim govnima. U tome je bio sličan legendarnom Antu Gvozdenoviću koji je jednom ruskom princu, zaljubljenom u nekakvu princezu, koji mu je stalnom pričom o njenim čarima bio toliko dosadio da mu je rekao:

„Ma batali priču, (ona) sere i piša ka´svaka druga!“

ovom pričom o Dobru Živiću smo na najbolji način ilustrovali uvod u novu oblast duhovne higijene, odnosno održavanju čistoće savjesti u kojoj treba osigurati savo onaj duhovni prtljag, jedini koji ćemo i možemo odnijeti na - onaj svijet... Ako ga ima!

Met
02-05-06, 15:32
U pogledu izvikane pornografije, nije moglo proci a da me neki od puteva ne odvedu u ovaj „tamni vilajet“ ljudskih odnosa, koji se ionako ne nalazi nigdje da bi na svoj čarobni način, bio prisutan – svuda!
Ovi putevi i stranputice su me dovele i do visoke vlastele ovoga „vilajeta“ i to u tolikoj mjeri da sam bio počasni savjetnik pri izboru buduće kraljice – Tereze Orlowske – koju je budući kralj pornografije i dobitnik prvog Oskara za filmsko stvaralštva u ovoj umjetnosti – Hans Moser Jr. – svečano predstavio neđe krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka...

Međutim, uprkos ovoj visokoj časti, sa ovom umjetnošću nijesam imao mnogo (hm!) dodira, ali ipak je nijesam gubio iz vida, jer su me moja razmišljanja i sumnje veoma često upućivale na njeno neizbježno prisustvo u svim ljudskim djelatnostima i sklonostima.

Od početka novog milenijuma naovamo, slučaj me navede da oprobam ovi novi medijum u službi ljudskih odnosa u koji se, bez zadrske i skroz nekritički u njega uvalih da više ne izidem i kad me izagone.
E sad, posebno mi je bilo sumnjivo od samog početka, kako to da su komunisti svoje žbire debelo plaćali kako bi saznali o čemu po bulevaru Monparnas palamudim s *****ma i lupežima a evo nekoliko godina e sam na YU-forumima objavio tomove baljezgarija, niko neće ni nenamjerno da se na njih osvrne. Prije nekih par neđelja, u nekom od naših vjnih medija čitam kako se poslenici zgražavaju da ima ljudi koji preko interneta, „iz zasjede“ napadaju i blate „časne“ ljude koji nijesu u mogućnosti da se od tih nedokazanih podmetačina odbrane, jer im je teško ući u trag.

O tome da moderna CG-omladina na svojim blogovima pise izvanrednu prozu i poeziju, ni riječ, ali istu tu omladinu neki od njih visoko hvale za predreferendumsku aktivnost koju patrijotski iskazuju po forumima i blogovima... No to ne znači da nema cyber-žbira koji nadgledaju „duhovno derkalište“ (masturboir spirituel), kome nesumnjivo pripada budućnost kao toplokrvnim životinjama nakon što izumru mastodonti male glave i velikih prkana...

No, jedno posebno iskustvo me je navelo, da i konačno shvatim da su ovi forumi i ostale virtuelne kafane na internetu, u stvari „tamni vilajet duhovne pornografije, u koji se ne ulazi već pristojno i elegantno – šunja, sve kao , eto, slučajno naišli...

Pošto sam u dijaspori aktivan još od prije nego sam pristupio internetu i potonuo u beščašće duhovne pornografije, toga sam postao svjestan teko onog momenta kad sam došao u priliku da se predstavim izaslanicima iz vlasti kad bi nam učinjeli čast... Kad bi im rekao svoje ime, obično bi bespomoćno i izvinjavajući se slegnuli ramenima, ali bi se zato žestoko ozarili kad bi im preporučio svoj nick – metuzalem i tek tada bi počela prava priča...

Tada sam shvati da se svio oni ovim cyber-prostorom šunjaju poput onih uspaljenih kukavaca kvartom crvenih fenjera, zavirujući kroz izloge i zagledajući kurve koje ih sažaljivo pogleduju jer dobro znaju da, iako imaju dovoljno para, ni izdaleka nemaju hrabrosti da se odluče na jedan dobar i majstorski – metak!

Od tada, saponosom shvatam, da je u ovome „tamnom vilajetu“ duhovne pornografie moje cyber-ime – metuzalem - itekako na glasu, pa mu nekako dođem poput slavne Linde Lovelace iz kultnog filma „Deep Throath“, jer u cenoj Gori nema toga, ko u medijima i izdavaštvu umije napisati nekoliko prostoproširenih rečenica, a da mu nijesam ožvalavio šlic od gaća, kako bi mi udijelio barem prežvakano i prezrivo pljunuto – priznanje... No, starost umnogome oslobađa od mnogih strasti i siskusenja, pa sam evo nadam da će i to pasati...

- M -

chatnick
23-05-06, 02:15
deep throat , bez h ;) . moderator moze da izbrise ovaj reply nakon sto se autor ispravi. Metuzalem, nakon sto napravis dovoljno svog materijala za knjigu, racunaj na maximalnu pomoc sa moje strane (ilustracije i prelom za stampu) ako imas namjeru to da objavljujes, makar u pdf-u. Ne zato sto se slazem nesto mnogo s tobom no zato sto si jedan od rijetkih istrajnih koji tolko vremena izdrzavaju pishuci nesto U KONTINUITETU. Znam po sebi, da moje djelovanje po blogova raznorazni vjetrovi skrecu s obale na obalu. tesko je odoljet

Arhont
21-09-06, 13:38
Humor – Erotika duha

U svojim diskusijama, bilo pismenim ili usmenim, poekad upotrijebim jednu svoju formulaciju koja je spontano nastala nakon što sam pročitao jednu knjigu o filozofima, pocev od antičkog pa sve do novijeg doba. Prilikom čitanja ove knjige pisane dosta razmljivo i pregledno, tvrdoglavo mi se nametao utiasak da je među svim tim priznatim misliocima nalazio poriličan broj uvrnutih tipova, čudaka i ljudi van granica normalnog, sto me je nagnalo da svoj sud svedem na tvrdnju da filozofija nije ništa drugo do – mudrost bez humora...

Međutim ovim sam otvorio jednu rupu da bih zatvorio drugu, jer se odmah nametnulo pitanje što je to, u stvar – humor? Ovo pitanje je postalo još nametljivije, kad sam taj pojam pokušao naci u svom maternjem jeziku, još više se čudeći da je slično i u jezicima kao što je to, naprimjer –njemački, engleski i drugi svjetski jezici... tek tada sam se sjetio onog, u narodu itekako poznatog Nasredin – hodže, koga je narod vazda citirao kad je trebalo objasniti kakvu nepriliku ili budalaštinu... obično su te priče bile praćene iskrenim smijehom, no nije bilo malo onih koji bi se duboko zamislili nad njihovim porukama u kojima je bilo itekako duboke iskonske mudrosti...

Arapi kažu; „Neću ja znanje, nego hoću – izvjesnost!“

Primijetio sam da moderan čovjek, čim čuje ovakvu formulaciju, počne bjesomučno da „filozofira“ sve dok ne dosadi i sebi i drugima... To me je navelo da humoru više ne pristupam razumom već – intuicijom! (unutrašnjim razumom) – što me je navelo da humor shvatim kao tjelesnu a ne samo kao duhovnu funkciju i nije trajalo dugo dok mi se nametnula formulacije da je humor, u stvar – erotika duha ili duše...

Pa da, sasvim u skladu sa pravom erotikom, tako nesmiljeno skrivenom mnogim velovima pravog i lažnog morala, kao da iza nj ne stoji jedino pravo stvaranje i nastajanje.

Pošto sam se već u mladosti žestoko i beznadežno „pokvario“ a moje misli odlutale za pohotom, i čežnjom do u „neviđibog“, nijesu me nikakvi obziri ometali da ove aspekte erotike dovedem u uzajamnu vezu i smijeh, jednostavno prihvatim kao prirodan „proizvod“ jebačine dvaju ideja, smatrajući da su i ideje, kao i sve ostalo u život, podijeljene na muški i ženski rod, te isto tako kao i – čovjek – nastaju tek orgastičkim spajanjem žene i muškarca...

Zato nije nikakvo čudo što se, barem na Trulom Zapadu, najviše humora može sresti u mnoštvu „masnih“ viceva u kojima se pominju forme jebačina koje izazivaju izvjestan logički – kurcšlus – baš zbog nametnutih normi lažnog i pravog morala, koji u stvari i ideje razdvaja po rodovima kao što to čini sa muškim i ženskim...

Prilikom ovakvih ili sličnih mudrovanja, nameće mi se izvjesna pomisao da bi se tu moglo raditi i o polarizovanom logici kojoj potpadaju oba razuma, obični i intuitivni, čije nesputano učešće u (erotskom) Aktu shvatanja, završava u jednom duhovnom – orgazmu, koje se manifestuje opštepoznatim – smijehom.

Koliko je ovo uslovljeno određenim moralom, može se najbolje vidjeti na Cetinju đe se, uglavnom, ne pričaju uvozni vicovi, već barem one prave Cetinjane obavezuje ili da ih prilagode domaćim prilikama ili neke priče o dogodovštinama iz sopstvene sredine oplemene humorom orgastičke potencije, kao što je naprimjer ono uobičajen pitanje upućeno nekom đetetu:

- A čiji si ti, mali...?
- E, bogomi, ja i tata ne znamo a mama neće da kaže...!

metuzalem
23-11-06, 16:40
Prije nego počeh pisati ovaj prilog, uključih Google tragalicu kako bih se obavijestio o bolijesti, u narodu poznatoj pod imenom – malokrvnost, odnosno u naprednoj nauci pod pojmom – anemija... Otvori mi se toliko da bih nakon proučavanja istog mogao proći za specijalistu, no se ja, iz predostrožnosti ne udubih dalje od opštepoznatih simptoma kao što su:

- kratak dah,
- blijed jezik
- brzo zamaranje
...a vjerovatno ima i drugih.

Isto tako, neću o liječenju ove bolijesti, jer moja apoteka ionako nije opremljena preparatima za njeno liječenje, te sam ponovo uletio kod Google da bih nešto više saznao o mnogo češćoj bolijesti od koje narod na Balkanu mnogo više obolijeva od drugih a poznata je pod pojmom – malodušnost.

Međutim, globalna tragalica Google za ovaj pojam nije imala drugog odgovora osim leksikografskog; da ova značajna riječ na engleskom glasi: dejection! No baš zbog leksikografske sličnost, pomislih da nije zgoreg povući paralelu između malokrvnosti kao tjelesne i malodušnosti kao duhovne bolijesti, što je ujedno nametnulo i sličnost simptoma, ovoga puta primijenjeni na ljudsku dušu...

Vidijeci da nema naučnih podataka, dugo sam razmišljao kome ili čemu da se obratim, da bih konačno postupio onako kako je to uobičajeno na brdovitom Balkan, odnosno kad nema ljekara dobar je i – travar.
No, pošto se ovdje radi o duhovnoj a ne uobičajenoj apoteci, nametnulo se pitanje ko bi uopšte mogao biti duhovni travar i na kraju dođoh na ideju da bi to mogli biti narodni ili nenarodni – pjesnici...

Moja potraga je itekako urodila plodom, te sam veoma brzo došao, i do anamneze ove bolijesti kao i do duhovnih preparata koji (ne uvijek, ka u svemu) mogu pomoći u liječenju ovog opštenarodnog oboljenja. Taj odgovor sam pronašao u duhovnoj zaostavštini velikog Pjesnika Matije, u čijim homerovskim stihovima je, ionako, pohranjena Biblija Roda i Plemena koja daje najbolji odgovor o sveopštem stanju duha.

Njegov homerovski spjev - Medja Vuka Manitoga - ionako predstavlja jedinstvenu duhovnu ustanovu, te mi nije dugo trebalo tragati da bih opis i anamnezu ovoga oboljenja našao pod pojmom nesumnjivog značenja – Tankodušić – uz jasnu predodžbu simptoma tipičnih za ovo teško narodno oboljenje.

Najbolje je okanuti se jalovog mudrovanja i navesti neke od stihova ove nezaboravne poeme, koji glase:


"Poštedi me od mene,
s kamenom te o vratu
i s palicom na glavi molim,
ja najbolje znam kakav sam,
ja nemam sebe,
srce mi je u grlu ka mišu,
uzak sam u prsi i u utrobice,
ne zalagaj me što ne mogu proždrijet,
Čuvaj me za nešto drugo!
Pamtim što niko ne pamti,
znam od šta živim
i kako se mogu otkupiti.
Pušti me da umrem,
pa pričaj što oćeš,
dosta je da zamanu,
a ne da udare,
pa da snižem cijelu nisku
svega što sam čuo i upamtio..."

Niđe drugo se ne mogu naći potresniji simptomi oboljenja duše, od ovih pjesničkom lakoćom nabrojanih simptoma kao što su:

„uska prsa“
„uske utrobice“
„nemanje sebe“
„srce u grlu... i drugi“

isto kao što za svaku ljutu ranu postoji ljuta trava, tako i za ovo teško oboljenje postoje opštenarodni preparati, koje je Veliki Pjesnik nabrojao na polzu rodu i plemenu za vjeki vjekov, svakome onome koji nije zaboravio riječ pradjedovsku, njima zaključujući ovu nezaboravnu poemu:

„Ako izustiš što si zaustio,
kažem ti pošteno ka brat bratu,
naci će ti i devetu kožu,
pući će ti skaza i spačenije,
više ti ništa neće pomoći,
ni odlaženje pod Ostrog Svetome Vasiliju,
ni vračevima Kuzmanu i Damnjanu,
ni u Ždrebaonik Svetome Arseniju,
ni pod pertahilj Svetoga Petra,
ni grob Svete Cekle, ni devesilje,
ni držanje masla, ni uročnici u perčin,
ni ispaljeno zrno, ni pečeno kopito,
ni luk izrastao kroz čeljusti zmije,
ni prsten s mrca, ni orlovi nokti,
ni nož u koricama od papka crnog jarca,
ni pram plave kose kopileta..."

Kad se nešto sjetim opštenarodnog preparata za specijalne prilike pod nazivom – bensedin – ovu moju apoteku, gore navedenim preparatima, smatram solidno opremljenom za svakog onog koji boluje od ove opake bolijesti...

LadyDaytona
29-11-06, 21:17
pomislih da nije zgoreg povući paralelu između malokrvnosti kao tjelesne i malodušnosti kao duhovne bolijesti, što je ujedno nametnulo i sličnost simptoma, ovoga puta primijenjeni na ljudsku dušu...

Koliko god da ovo poredjenje djeluje 'skladno', ipak nema nikakve logike.
Malokrvnost, anemichnost itd su samo fizichki problem covjeka i nemaju veze sa duhovnim.
Mal/Male - loshe, malodushnost ili losha/bolesna dusa je ipak ocjena duhovnog a ne fizichkog stanja.....malodushnost se povezivala i kad bi se zeljelo reci o naglosti nechijeg temperamenta, opisa karaktera, nerazumnost neke osobe, bolestima razuma - to sto si ti povezao sa bensedinom..a moze i sa prozakom i svim i svachim (lepeza medikamenata za lijechenje psihichkih poremecaja je ogromna i jedna od najisplativijih u svijetu farmaceutskih proizvoda - govori i o potrebama i brojnosti korisnika).
Malodushnost se ne moze opisati sa ovim tvojim odgovorom:


Njegov homerovski spjev - Medja Vuka Manitoga - ionako predstavlja jedinstvenu duhovnu ustanovu, te mi nije dugo trebalo tragati da bih opis i anamnezu ovoga oboljenja našao pod pojmom nesumnjivog značenja – Tankodušić – uz jasnu predodžbu simptoma tipičnih za ovo teško narodno oboljenje.

Najbolje je okanuti se jalovog mudrovanja i navesti neke od stihova ove nezaboravne poeme, koji glase:


"Poštedi me od mene,
s kamenom te o vratu
i s palicom na glavi molim,
ja najbolje znam kakav sam,
ja nemam sebe,
srce mi je u grlu ka mišu,
uzak sam u prsi i u utrobice,
ne zalagaj me što ne mogu proždrijet,
Čuvaj me za nešto drugo!
Pamtim što niko ne pamti,
znam od šta živim
i kako se mogu otkupiti.
Pušti me da umrem,
pa pričaj što oćeš,
dosta je da zamanu,
a ne da udare,
pa da snižem cijelu nisku
svega što sam čuo i upamtio..."

Niđe drugo se ne mogu naći potresniji simptomi oboljenja duše, od ovih pjesničkom lakoćom nabrojanih simptoma kao što su:

„uska prsa“
„uske utrobice“
„nemanje sebe“
„srce u grlu... i drugi“

Ovo je opis duhovno jasnog covjeka, sa razumnim objashnjenjem i shvatanjem sebe i svojih granica. Dakle, ne moze biti malodusan, na granici zivaca - mozda, ali svjestan i upozorava. Malodusan covjek -duhovni 'zombi' nema savjesti i ne upozorava, nema ni nagona, jer ne osjeca...jednostavno mehanichki radi bez osjecanja. Nema kontakte razum-dusha- savjest.Takve primjere sam imala 'priliku' (nazalost) da vidim na nekim seminarima iz farmaceutike gdje sam 'sluchajno' zalutala sa nekim prijateljima. Tipichan opis je jako teshko prenijeti, ali primjeri koji su prikazani ... likovi koji su izgubljenog pogleda, nekontrolisanih pokreta, biljke... uticaj fizichkih poremecaja, psihichkih, nekih 'ljekova' i tretmana u psihijatriji.


„Ako izustiš što si zaustio,
kažem ti pošteno ka brat bratu,
naci će ti i devetu kožu,
pući će ti skaza i spačenije,
više ti ništa neće pomoći,


dok covjek prijeti, upozorava, svjestan je svega, i prijetnje i posledica, glup ili pametan, nervozan, iziritiran, na granici svojih principa kojim robuje (ispravno- neispravno) relativno, ali nikako malodushan.

poz.

metuzalem
01-12-06, 11:08
Mylady!

Ovaj tvoj post ne samo što je na mene ostavio snažan utisak, nego je i svojom pojavom itekako osvježio tematsku monotoniju ovoga tread-a...Međutim, ovaj tvoj post napisan po strogo naučnim kriterijumima, donekle je poremetio moj koncept i pristup temama ljudske duhovnosti i time me obavezalo da ih preispitam ali sam ipak odustao i sebi dao za pravo da ostanem u domenu stvaralačke slobode.

Uostalom, moje ambicije ionako ne prelaze okvir izvjesnog „prijedloga za razmisljanje...“ ovdje postavljenim na uvid svakom (duhovnom) namjerniku koji je spreman da, ako treba, misli i ono – nezamislivo...
Tačno je da se malodušnost ne može podvesti pod bolijest duše, jer je i meni jasno da se ovaj izraz odnosi na jednu od ljudskih osobina, ali sebi dozvoljavam slobodu da sudim kako su neke ljudske osobine ponekad i teže no neka (nasljedna) bolijest, što moje uvrnute dijagnoze u svakodnevnom životu itekako opravdava...

Siguran sam da se mnozina među ovim pametnim forumskim narodom neće iznenaditi kad izvikane – predrasude odnosno predunjeđenja – u ovoj svojoj, nadam se i jedinstvenj apoteci, proglasim za preparate životne profilakse jer svi znamo da je ono:

„da su sve zmije otrovne...“

...jedna odvajkada ukorijenjena i osvjedočena – predrasuda.., ali njeno duhovno dejstvo jeste, bez ikakve sumnje itekako blagotvorno, zato što će, zbog ovog (zdravorazumskog) predubjeđenja, pri susretu sa nekom zmijom svako ostati na „pristojnom“ odstojanju, ne pokušavajući da je – demantuje...

A što se ljudskih osobina i sklonosti tiče, u umotvvorinama nekih naroda nailazimo na njih kroz poslovičnu savjetodavnost poput one arapske:

„Kad nekoga ni sa čim ne možeš obradovati , onda ga moraš ljutiti...!“

Ovaj neobičan savjet na prvi pogled može da zbuni, ali ako se njegovo tumačenje prepusti intuiciji (unutrašnjem razumu) tada čoek shvati da se ovdje radi o jednoj ljudskoj osobini:

– ravnodušnosti –

...koja se, po svome dejstvu, ponekad, može s pravom poistovjetiti i sa kakvom opasnom boleštinom...

- M -

LadyDaytona
01-12-06, 20:25
Dragi metuzalem,

strah od sopstvene projekcije, u ovom slucaju zmije... je vasa subjektivna kreacija u koju necu zalaziti. Ljudi imaju svoje predrasude, iluzije, strahove, proganjanja i to je shvatljivo. Eto, i ja vas u potpunosti razumijem.;)
Vjerovatno (ostavljam rezervu), vi formalno postavljate okvir "prijedloga za razmishljanje" (time potaknuta reagovah), ali u sustini vam smeta (sto i po ovom postu mogu da zakljuchim) bilo chija reakcija, na vasu 'akciju'.
Ne zelim da remetim niciji mir, a najmanje da izazivam neke projektovane frustracije forumasha, pa ostavljam ovaj prostor (topic) kao vas izraz respektnog praznjenja.:)
Lijep nastavak,
i prijatno:)

p.s. uvidjeh da niste ni procitali moj post, ali se niste libili da ga usput i upakujete u nesto sto uopste nisam rekla niti bih ikad napisala, no, opet, da ponovim...shvatam vas. :)

metuzalem
01-12-06, 20:45
Dragi metuzalem,

p.s. uvidjeh da niste ni procitali moj post, ali se niste libili da ga usput i upakujete u nesto sto uopste nisam rekla niti bih ikad napisala, no, opet, da ponovim...shvatam vas. :)

Mylady!

Sa gornjom analizom se slazem u potpunosti.., medjutim ovaj p.s. me je nagnao da se dobro zamislim jer...:

- Ne samo da sam tvoj procitao, vec sam to ucinio [B]nekoliko puta u nekoliko navrata, ostavljajuci dok prodju par dana, kako bih na tvoj post odgovorio na nacin, bas prema njegovom, priznajem, neocekivanom izazovu... Izgleda da mi to nije poslo za (hm!) rukom...

Primjedbe o frustracijama i praznjenjima ionako prelaze okvir mojih preokupacija, te ih prihvatam bez komentara...

- M -

LadyDaytona
01-12-06, 20:49
Lijepo je nekad djelimicno demantovati svoj izraz... ali bash ga se u kompletu odreci... interesantno:)

Pratih vase tekstove i nastavicu....;)

Prijatno;)

metuzalem
20-12-06, 10:52
Za sve one koji znaju njemachki...:

Buduci da je Crna Gora i konacno medjunarodno priznata a ja neki *****, i to o svom trosku, u njenoj ojadjeloj dijaspori, dodjoh na sumnjivu ideju da se, privatno okusham, nishta manje, nego u prekrajanju - Slike Svijeta!

A posto jedan ovakav chin predstavlja poseban duhovni poduhvat, smatram da mu je mjesto u mojoj apoteci, barem onoliko koliko i joggingu u javnoj...

Link ovog veoma posjecenog foruma (za razmishljanje - Denkforum-a), jeste:

http://www.denkforum.at/forum/forumdisplay.php?f=12

- M -

metuzalem
27-12-06, 15:05
(Ovaj prilog je preuzet sa mog bloga - trljac_murice - pa iako nijesam siguran u kriterijume ipak cu ga izloziti u ovoj mojoj butigi...)

Sa dubokom sjetom se prisjetim cetinjskih momaka kad onako, kao plimom dosade naplavljeni na nekoliko stolica, ispred nekog od bezbrojnih kafića, onako „pre´o kurca“ nekoj od cura „u prolazu“, i ne očekujući odgovor, dobace:

-„Hej mala, bi li dala...?"

Koliko god da ova prostoproširena rečenica bila „uškopljena“, nema toga ko njeno dubinsko značenje neće shvatiti u potpunosti, bez obzira što je „objekat“ prećutan na tako temeljit način... jer momak tačno zna što je njom htio reći dok cura, iako se pravi da nije čula, u sebi misli, da bi pitanje sa jednim, dopunskim slovom - u - ispred onog - dala -... itekako bilo na mjestu, a onoga momka, umjesto dripcom, učinjelo itekako poželjnim.

Veoma često i sa zadovoljstvom pomislim, koliko sam vremena u životu uštedio time što sam, svojevremeno, prestao čitati ljubavne romane.... Njih sam, u glibavoj i gladnoj mladosti, naprosto gutao i to sve do iznenadnog saznanja da je u gomilama tih nedorečenih knjiga prećutano baš ono što mene i meni slične, zanima i da nema tako jalove rabote kao što je; u ljubavnim romanima tragati za bilo kakvom – jebačinom!

O kakvoj se moćnoj cenzuri radi, shvatih tek nakon desetak godina provedenih na „Trulom Zapadu“ kad me, iznenada, izvjesnost tresnu činjenicom da velike kulture kao što su njemačka i francuska, nemaju jednu od najznačajnijih riječi, kao što bi bila naša opštenarodna riječ – K.U.R.A.C!?

Tek tada sam shvatio, zašto sva ona zapadna beletristika na mene ostavlja utisak tako jednolične sređenosti, da mi i tekstovi poznatih pisaca nekako nalikuju na uredne plantaže ili rančeve sa krdima domaćih životinja, dok se tek negdje, visoko u brdima, jedva naslućuje prisustvo nekih divljih zvijeri, kojima nije mjesto u urednoj sigurnosti tog ušuškanog svijeta.

Tek tada sam pomislio kakvo bi izgledala „Potraga za izgubljenim vremenom“ jednog M. Prusta, koji je prema pomenutom „objektu“ imao posebno intiman odnos, da je u svome maternjem jeziku imao ovaj nezamjenljivo pojmovni arhetip...?

Upravo tada sam shvatio da coek samo narodu može vjerovati na riječ, jer narod i onako ne priznaje drugo literaturu do – usmenu, o čemu najbolje svjedoči ona kineska izreka da je:

„Bolja noć razgovora od deset hiljada godina – čitanja!“

Kad narod, naprimjer, pomene „stidne usne“ on time ne daje samo opis ovog zanosnog dijela ženske anatomije, već i na veoma dubokoosjećajan način poziva na neodoljiv – poljubac!

Ovim svojim neobičnim otkrićem sam jednako neobično zadovoljan, jer mir je pomoglo da izađem iz zabrana stvaralačke pristojnosti i konačnu usudim zaći u prećutanu izražajnu „džunglu“, kojom se slobodno motaju izražajne „zvijeri“ poput našeg opštenarodnog pojma – K.U.R.A.C - koji bi u ovoj pojmovnoj „zoologiji“ zauzeo mjesto, naprimjer – bengalskog tigra...

No zašto bih ja nanovo izmišljao „toplu vodu“ nekog novog kodeksa, kad ga možemo naći u nezaboravnom djelu R. Kiplinga, ne baš slučajno naslovljenog „Kniga o džungli“ jer izgleda da je i on imao, ne malih problema, sa opšteprihvaćenim literarnim izrazom ali je on tim svojim sumnjama dao vrhunski stvaralački izraz a koji ću ja prostački zloupotrijebiti, da bih ovaj moj zabran mogao promovisati na način koji odgovara opštenarodnoj – (ne)kulturi... no, uostalom, neće mi biti ni prvi put, da ispanem dripac poput onoga cetinjskog momka...

Dakle!

Da bi ovaj naš zabran i literarno sistematizovali, dovoljno je ovo Kiplingovo djelo nominativno primijeniti i to na način koji se neodoljivo nudi time što bi, naprimjer, opštenarodni pojam: K.U.R.A.C, pretpostavili onome tigru zvanom - ŠIR KAN, nakon čega se mogućnosti otvaraju poput pasijansa, te bi se - PIZDA - skoro sama nametnula kao tajanstveno privlacna - BAGIRA - dok bi ona pogana zmijurina zvana - KA, dobro bi mogla proći kao kakva - pogana jezičina... Ne treba zaboraviti ni opštenarodne izraze kao što su - ŠUPAK ili PRKNO -, kojima bi u potpunosti mogao odgovarati onaj međed - BALU, dok bi - MUDA - odgovarala onim majmunima, čijih se imena ne sjećam ali znam da se stalno motaju i vise po okolnom drvecu...

Siguran sam da će ovaj moj „ZABRAN DIVLJIH RIJEČI“ naići na veoma dobar odziv kod ovog literaturi sklonog općinstva ali ću, svejedno, prije nego se neko njime zgrozi, uz njegovu neophodnu pomoć iznijeti sjećanje na jedan nezaboravni lik moje mladosti... Bilo je to šezdesetih godina prošloga vijeka a drugog milenijuma nove ere, kada sam ambiciozno lipsavao na ljubljanskim ulicama u stalnoj potrazi kod koga da se ogrebem za obrok ili kod njega bukvalno „odsmrdim“ nužni konak...


Pri tome, uvijek se sjetim nezaboravnog Puśa (ne znam mu „pravo“ ime) Anđušića, ljepotana sanjalačkog pogleda i baršunastog glasa, kojima je svako žensko čeljade naprosto „obarao s nogu“. Bio je to jedan od onih crnogorskih momaka, koji su dolazili u bratske YU-metropole i u tamo zatečenom ženskom svijetu, za sobom ostavljali pravi ršum... A kako i ne bi, kad pomislim na njegovo visoko čelo i prozračno mermernu bjelinu plavkasto prošaranu jedva naslućenim venama, ispod koga su se, veoma izražajno, tanke obrve izvijale iznad dubokoplavo začudjenog dječačkog pogleda, koji je kod sveka žene morao izazvati lavinu miješanih osjećaja, kojima se on znao nesebično prepustiti.

Divili smo mu se i to bez ikakve zavisti, što i jeste prava rijetkost u tada uspaljenom i sirovom soc-realističkom svijetu svjesne omladine, jer smo osjećali da u tome nije bilo ničeg lažnog niti namještenog. Tek danas, ovako građanski uljuđen, uz naknadnu zahvalnost, shvatam i čudom se velikijem cudim kako me je onako smrdljivog i kalnog svojevremeno primao na konak i to tako otmjeno da sam dobio uvid u njegov neuobičajeni stil i način života... On je, u tadašnjoj Ljubljani; važio kao neprikosnoveni – jebački – autoritet i to po krucijalnom pitanju jebanja filmskih diva, novodošlih striptizeta i ostalih aktiviskinja gradske scene.

Iako se naš odnos može mjeriti jedino trenucima, opet se ne sjećam da sam imao, mimo familije, ikog bližeg u životu a da sam manje vremena bio s njim... Svejedno, tih nekoliko trenutajka su bili dovoljni da vidim kako zorom dolazi iz svojih pohoda, da bi po dolasku prvo oprao svoju (jedinu) bijelu najlon košulju, svoje sivo odijelo uredno objesio u polupraznom ormaru a zaim legao u krevet i zaspao ali ni u najdubljem snu ne zaboravljajući da, pri okretanju, ne budeći se zagladi svoju crnu kovrdžavu kosu. Uprkos svemu, nikad se nije spustio na prostačku razinu običnog žigoloa time svima dajući na znanje, da pripada izumirucem soju (pravih) zavodnika, koji pripadaju ženama na način da ostanu samo svoji...

Onda nije ni čudo sto sam bio razočaran viješću o njegovoj ženidbi koja je na mene djelovala kao saznanje da je obolio od neke neizlječive bolijesti, što je uskoro i dobilo skoro neshvatljivu potvrdu u vijesti da je, od infarkta, iznenadno umro u najboljim godinama... Pa da, pomislih tada, potpuno u njegovom stilu.., jer je bio toliko sudbinski dosljedan sebi da nije smio dozvoliti da starost pokvari duhovnu „frizuru“ svog životnog stila...

Dobro se sjećam kad sam ga klošarski uspaljeno i bezobzirno pitao kako mu to polazi za (hm!) – rukom – na što mi on, uz svoj razorni osmjeh, odgovorio uz upotrebu „divljih“ riječi kojima bi opisao kako on to radi...

Kada bi ušao u vidno polje neke od novodošlih ljepotica, skoro prezrivo bi vitke obrve podigao podigao uz mramorno čelo a onda kosim pogledom ispod poluzatvorenih očnih kapaka zbunjenoj curi, sa zanosom dobacio misao koja bi, otprilike, ovako glasila:

„ E, baš me za tebe zabolje – K.U.R.A.C...“

... u potpunosti siguran da će svaka to shvatiti na jedan poseban i nesumnjivo „pravi“ način i nakon toga istovremeno biti neodložno spremne da mu pomognu izaći na kraj sa tom opasnom - „boleštinom“.


I to je bilo sve.... Ali samo kad je on bio u pitanju!

metuzalem
13-01-07, 21:41
Godina šezdesetih, prošloga vijeka, u Francuskoj je izašla knjiga od francuskog naučnika Žaka Mono-a, sa neobičnim naslovom:

„Slučaj i nužnost“ (J. Monod: L´hasard et le necessité)

...u kojoj on analizira fenomen života i evolucije na planeti, zaključujući da ovaj fenomen, u tolikoj mjeri predstavlja jedinstvenu pojavu, da je potpuno nemoguće povjerovati da igdje u svemiru mogu postojati konstelacije uslova, da omoguće isti ili sličan proces. On svoju knjigu zaključuje fatalističkom konstatacijom, kojom našu planetu svodi na razinu jedinstvenog biloškog Alkatraza, beznadežno izgubljenog u neizmjernom prostranstvu vaseljene, van koga se, ionako, ama baš ništa ne događa, osim cikličnog svemirskog urušavanja u sopstveno - ništavilo.

Nakon čitanja ove knjige, čoek prosto zažali za onim popovskim pričama o svijetu zaštićenom Božjom milošću u kome se ništa niti događa niti može dogoditi mimo Božje volje, te se nenamjerno zapita kojega đavola su legendarni Galilej i Đordano Bruno razvaljivali tu bajnu sliku svijeta i našu planetu Zemlju dizali iz vasionskih fibala, kad je ovaj priznati naučnik, poslije toliko godina progresa, evo ponovo vrati tamo đe je i bila; ali ovoga puta u središte vremenskog i prostornog vasionskog – beznađa.

Zar je onda čudo, što su se pojavili Hipici koji su krenuli na Istok da uz pomoć kojekakvih gurua, muzike i psihofarmaka proširuju svoju svijest, dok su studenti na pariskim ulicama očajnički pokušavali da na vlast dovedu – maštu, ovaj svoj zahtjev ispostavljajući u sveprisutnoj paroli:

„L´imagination au pouvoir!“ (Maštu na vlast!)

Ta prelomna vremena su, izgleda, u potpunosti bila dostojna čarobne stvarnosti onoga zeca iz „Alise u zemlji čuda“, koji bjesomučno žuri jer mora da sve brže i brže trči, kako bi ostao na mjestu... Od tada su se i događaji počeli smjenjivati sve brže i brže, da bi čovjek, u svojoj nemoći da ih prati, poput onoga zeca, ostao da (duhovno) tapka u mjestu.

Umjesto popova, tumačenje svijeta su preuzeli žreci nauke, neprikosnoveno, još uvijek zbunjenom narodu, proklamujući svoje nepobitne biološke, fizičke i hemijske istine, njihove uzroke i posljedice podređujući volji (slijepog) slučaja umjesto Božjoj omnipotenciji i blagoslovu...

Skoro da više i nema onih starih šarenih atlasa jer su ih odavno zamijenili novi, nalik Bedekerima prepunih šarenih razglednica novih nebeskih destinacija i prostora. Dovoljno je da čoek sjede u neku od uobičajenih čekaonica i iz gomile časopisa izabere neki od onih koje će ga odvesti do planete Marsa ili Jupitera sa svojim malim i preglednim svjetom... Pri tome se dešava nešto slično kao i u turizmu, jer namjerniku ostaje da bulji u šarenilo tih slika, izgubljeno očekujući nekakvog (duhovnog) vodiča da mu objasni što treba da vidi...

Da nije tako, zar bi uopšte bilo moguće da naučni autoriteti bez ikakvih obzira palamude o vulkanima na planeti Mars, samo zato što su im umovi okovanui astronomskim dogmama iz devetnaestog vijeka... Da bi Mars, naprimjer, mogao biti okovan slojem leda debljine par kilometara, za njih predstavlja nečuvenu jeres, dok svak onaj, koji se usudi povjerovati svojim očima, to može zaključiti već na prvi pogled...

(nastavlja se..)

metuzalem
15-01-07, 16:39
Vjerovatno će ponekome biti čudno što se, na početku ove neobične teme, ovoliko pravdam i prenemažem, te ću ih odmah potsjetiti da sem, ovoga puta radi o izvjesnoj namjeri, koju bi narod okarakterisao kao (duhovno) „pišanje protiv vjetra...“

No, zar nije pogana rabota, uveliko uspostavljenim astronomskim, fizičkim, hemijskim i ostalim istinama, onako s neba pa u rebra, u stvaranje ovoga jebenoga svijeta, pretpostaviti, ništa manje nego li...[/B] – erotiku ...[/B]I to danas, kad toliko naroda čvrsto vjeruje da djecu donose rode a ne – ševe!? Zbog sveg pomenutog, nemam nikakvih iluzija da će ovo moj nesuvisli „uvod u anatomiju svijeta“, zdravorazumski biti, s pravom, protumačen kao prostačko (duhovno) - podjebavanje...

No da krenemo ispočetka.... Jedno samoupravno ljeto mi je ostalo u sjećanju po tome da nas je na bečićkoj plaži iznenadio jak ljetnji pljusak te je nastalo takav opštenarodni stampedo, da sam svojoj djeci naredio da se postroje pri samoj vodi i široko otvorenih usta uhvate što više kišnih kapi uz istovremeno pišanje, kako bi se mogli direktno (live) uključiti u opticaje vode na planeti...

Ovog postmodernog pedagoškog postupka sam se sjetio par godina kasnije, kad su me stale mučiti sumnje da nije sve onako kako su me učili, da nije sve toliko besmisleno i nesmiljeno ostavljeno na vjetrometini slučaja, već da je stvarnost ima mnogo više slojeva i značenja nego se to vidi na prvi pogled.

Bilo je to šezdesetih godina u Parizu, kada sam jednoga dana, po ustaljenom običaju, lunjao gradom i zagledao izloge da slucajno ne bih propustio neki modni hit, bilo u odijevanju, umjetnosti ili literaturi.. Tako se jednog ljetnjeg popodneva obretoh u latinskom kvartu, kao uvijek privučen izlozima knjižara i natikvarnica i zamišljeno odlutah ulicom St. Jaques u kojoj ih je bilo najviše... Dok sam otsutno razgledao jedan od izloga, u oči mi upade jedna knjiga sa više nego neobičnim naslovom: „La Terre creuse“... (Šuplja Zemlja) koji me nagna da neizostavno uđem u ovu radnju i prelistam ovu neobičnu knjigu... Dugo sam je prelistavao, jedva i pokušavajuci da shvatim o čemu se radi sve se čudeći kakve sve budalaštine nekome mogu pasti na pamet...

Prilikom prelistavanja pogledah i cijenu knjige (60 Frs – danas najmanje toliko rura), što učinje da se naprečac osvijestih te knjigu vratih u regal i izgubih u uličnoj vrevi...

(nastavak slijedi...)

metuzalem
16-01-07, 12:55
Pošto mi knjiga ipak nije izbijala iz glave, nakon par dana pooh u banku i podigoh stotinak franaka, kako bih je kupio i zamišljeno se zaputih preko Sene. Kad uđoh u knjižaru i skoro s vrata pitah za knjigu, osoblje mi odgovori da su sve primjeke prodali, nakon čega namah osjetih okakšanje da sam uštedio toliko para da mogu častit sebe i prijatelje, te se hitro vratih predvečernjoj vrevi...

Godine su prolazile a ja već odavno zaboravio ovu neobičnu epizodu dok se, se jednoga tmurnog kišnog dana, bez posla i para obretoh u jednom sjevernonjemačkom gradu, ophrvan brigama i povelikom porodicom... Dok sam, u suton predvečerja, prslijeh cipela gacao jednom od glavnih gradskih ulica, pogled mi se zaustavi na izlog prepun, iznutra jarko osvijetljenih, šarenih globusa... Prezrivo se osmjehnuh i pomislih:

„Eh, prostote potrošačkog društva...!? I od ovoga jebenoga svijeta učinješe mobilje, samo kako bi zaradili koju paru...Pih...“

Put nastavih u istom raspoloženju, dok mi se misli i dalje motale oko šarenih globusa te ih pokušah dovesti u red jednom pomisli koja mi se neočekivano nametnu:

„E, viđi je(Zemlju), kumim te Bogom, barabar je evo ka smokva poslije kiše....!?“

Ovu čudnu asocijaciju smijeni veoma neobična slutnja, poput one koje ljudi osjete pri susretu sa nečim izvjesnim i neumitnim, one što prati svaki odsudni prelom u životu... Zato su mudri Arapi odavno znali da kažu:

„Neću znanje – hoću izvjesnost!“

Od tog momenta, neprolazni crv sumje je ušao u moje shvatanje svega onog u meni i van mene, tako da je sve ostalo, osim ovog iznenadnog otkrovenja, skliznulo u drugi plan... Izvjesna je bila jedino sumnja!

Od tada sam postao redovni posjetilac Američke Kuće (Amerikahaus) u ovome gradu, u njoj provodeći dobar dio slobodnog vremena prelistavajući knjige i časopise u kojima su objavljivana najnovija svemirska otkrića, koja su se smjenjivala sve bržim tempo.. Tada sam se sjetio i one izreke legendarnog Nostradamusa, da nema veće avantrure od – avanture svijesti...

(nastavlja se...)

metuzalem
19-01-07, 13:28
Odmah sam pomislio; pa ne moze biti da sam baš ja jedini kome je nešto ovako moglo pasti na pamet, no da pogledam ima li čega napisanog po ovoj temi... Što se toga, u ovoj osvjedičeno kulturnoj zemlji tiče, nije veliki peoblem naći sve što čoeku treba te sam u gradskoj biblioteci odmah našao knjigu autora po imenu – Pasquall Jordan: „Expansion der Erde (Ekspanzija –širenje – Zemlje), inače profesora universiteta u Hamburgu u kojoj on detaljno iznosi kako je, naša planeta Zemlja, u toku svog nastajanja evolucije), u međuvremenu narasla do skoro dvostruke veličine, što se najbolje da zaključiti po rasporedu mora i kontinenata... Zato što je ostao dužan objašnjenje na koji način se ovo moglo desiti, njegova teorija nije priješla okvir – „zanimljive hipoteze“...

U međuvremenu su svemirske sonde donosile gomile fotografija i ostalih podataka ali se u shvatanju svijete nije mijenjalo ama baš ništa, što nije moglo a da ne izazove sumnju kod svakog ko hoće da vidi i doživi svijet prije nego što mu se to – naredi...

S obzirom na „crva sumnje“ koji je uveliko radio na razaranju uobičajene slike svijeta, knjižica ovog visprenog iako ne i dovoljno samosvjesnog profesora, bila je prvo službeno ohrabrenje da krenem u shvatanje nezamislivog i donekle zabranjenog... Nije mi trebalo neko veliko mudrovanje da zadivljeno shvatim koliko je priroda daleko od iznad nemštovitosti vladajuće naučne sholastike, koja nema snage da se oslobodi od ustaljenih dogmi iz vremena galilejevog teleskopa kroz koji je jedva mogao nazrijeti Jupiterove satelite koje mi danas možemo pratiti u - technicoloru & cinemascopu. No, narod veli da niko nije slijep ka onaj ko neće da vidi...

No, čak ni činjenica da bi naša planeta mogla biti šuplja poput vodenog mjehura u čijem vodenom omotaču, poput neke skrame, plivaju kontinenti, nije neka posebno važna činjenica ali samim time što bi moglo biti tako, pretpostavlja jedno novo poimanje svijeta u kome bi on mogao biti, ne stvoren, posebno ne na način koji nam toliko doba nameću, već jednostavno – rođen! – kao i sve drugo u životu....

Ovo je uglavnom poanta, uzmi ili ostavi, kako je svijet mogao nastati rođenjem, dok sve ono ostalo u odgovor na pitanje – kako? – nije ništa do puke potrage od uslova do posljedice i – obratno...

(nastavlja se...)

- M -

metuzalem
22-01-07, 13:03
Iako je ovo tema od presudne važnosti za buduće poimanje Svijeta, svejedno mi se drob prevrće od nesuvislosti, koja me spopada pri postavki ovih jedinstvenih aspekata stvarnosti, znajući da je ne bi bilo, da ovim virtuelnim putem nijesam, skoro nenamjerno, upoznao crnogorski intelektualni podmladak i time bio ohrabren na ovaj nesmajni, duhovni iskorak...

Ovo da se zna i cijeni, jer mi se čini, da sam, isto tako nenamjerno, bjesomučnim staračkim palamuđenjem sebi osigurao mjesto u ovom virtuelnom prostoru poput nekih poznatih cetinjskih originala u – kafanskom...

Bojim se da sam uveliko izgubio strpljenje da, posebno mnoštvu šupljoglavaca, tumačim anatomiju svijeta i šuplje Zemlje, te bih u ovom zadnjem nastavku, sve one spremne da misle svojom glavom, uputio da to pokušaju time što ću im postaviti ultimativnu domaću zadaću o Životu kao jedinom istinskom izvođaču sveopšteg Stvaranja Svijeta...

U ovom mom heretičkom poduhvatu, veoma veliku, iako nenamjernu pomoć, nalazim baš u krilu službene nauke, čije nemaštovite vizije i dvodimenzionalni prikazi životnih tokova, ukazuju na zadnji stadijum dekadencije, slične onoj u kojoj se našla institucija crkve u doba Galileja i Bruna...

No sad da „slikamo“ ključnu jeretičku viziju koja mi se nametnula nakon višegodišnjih studija materijala snimljenog svemirskim sondama, koje mene, iako sam laik, stavljaju u potpuno (ne)ravnopravan odnos sa naučnim autoritetima, u odnosu na mene beznadežno okovanim, uveliko prevaziđenim dogmama.

Dakle!

Ko želi može i dalje da vjeruje u nastanak Svijeta iz jednog (naučno dokazanog!?) - Prapucnja - (Big Bang), ali je meni ipak draža „jeres“ da bi ovaj naš ludi, ludi Svijet mogao biti – rođen! – kao i sve drugo u Životu! Zato ću sve one, spremne vjerovati svome unutrašnjem razumu – intuiciji – uputiti da pomno razgledaju obimnu „slikovnicu“ našega Svijeta (Sunčevog sistema), koji, izgleda, nije nastao nikakvim Slučajem a najmenje ispucan u neizmjerni prostor, već dijeljenjem poput svake žive ćelije, čiji smo proizvod i mi sami... Vjerujem da je malo onih koji znaju da je najsavršenije živo biće, u stvari - živa ćelija....

Dovoljno je, naš sistem sa Suncem i planetama, uporediti sa subsistemom Jupitera i njegovim satelitima, pa da svaki onaj ko je spreman vjerovati svojim očima i svome razumu, uoči, ne samo sličnost sa Sunčevim planetarnim sistemom u cjelini, već i da shvati, da se pri tome, nije riječ ni o kakvoj nebeskoj mehanici već, mnogo prije, o neshvatljivim super-biološkim strukturama. Poznato je da planeta Jupiter više energije zrači nego li dobija od Sunca, time ukazujući na svoj budući status kada će ova planeta i sama postati – Sunce – jednom novome Svijetu, sasvim prirodno nastalim dijeljenjem žive ćelije nama poznate pod imenom – Sunčev planetarni sistem.

Dovoljno je pogledati raspored i strukturu satelita njegovog untrašnjeg dijela (Io, Evropa, Ganymed i Calisto) a zatim se osvrnuti na Titan, koji svojim izgledom i strukturom uveliko potsjeća na embrion matične planete Jupitera, time jasno ukazujući na kontinuitet životnog procesa kome podliježu ne samo nebeske već i atomske srukture...

Osim toga, dovoljno je svakog namjernika uputiti da pogleda snimke Jupiterovog satelita – Ganymeda – kako bi mogao naslutiti sličnost sa planetom Zemljom, jer se na njegovoj površini potpuno jasno mogu razaznati tragovi nadimanja (ekspanzije), jer se, u stvari, radi o jednom univerzalnom – životnom – procesu... Ukoliko neko ima strpljenja da se pozabavi mnoštvom hemijsko-fizikalnih podataka, sigurno će se duboko zamisliti kad sazna da se putanja najbližeg jupiteovog satelita, nalazi umetnuta u jednom torusu koji se sastoji od (životnog) elementa – kiseonika - dok je on sam geološki veoma aktivan.

Ovo nespretno tumačenje jednog neobičnog svjetonazora, zaključio bih navodom, koliko jednostavne toliko i očevidne istine o obliku naše planete, da je: Zemlja = lopta![/B[ Zar bi, onda, moralo biti čudno, ako svijet u kome živimo, definišemo kao [B]– živu ćeliju!

Neko će, možda, naivno pripitati; je li to cijela prica...?
Sigurno ne... U stvari, sad bi tek trebala da – krene...!

- M -

metuzalem
09-03-07, 14:53
(ulaz na sopstvenu odgovornost!)
Kada bi se neki “moralno-politički nepodoban” jebivetar, iz SFRJ sedamdesetih godina prošloga stoljeća, “službeno” zatekao na “trulom” Zapadu, svoju neobuzdanu znatižalju mogao je, na najbrži način zadovoljiti ako bi to činio po kodeksu zabrane države koju je napustio, a to su bili neprikosnoveni domeni tjelesne i duhovne – pornografije.

Zbog neslućenog mnoštva mogućnosti koje mu se nude...(ma kakvi nude, navaljuju nezdravo i neodoljivo) glavna teškoća je mogla biti jedino – odakle početi. No ni tu nije moglo biti mnogo dileme, jer se skoro uvijek radilo o, poput junca, nadrkanoj i uspaljenoj balkanskoj sirovini, koja se odmah znala ostrviti u gradske oblasti osvijetljene crvenim feralima. No, pošto o mom izgledu nije odlučivala kom-partija već priroda, odmah po mom dolasku na “truli Zapad” djelovao je dekadentni zakon ponude i potražnje i mom izgledu cijenu podigao u neslućene visine, te zamalo od kupca nijesam postao tražena – roba.

Nije dugo trajalo dok sam zadovoljio i najskriveniju znatiželju za tjelesnom, kad se odjednom otvorila i ona za duhovnom pornografijom, čija ponuda je bila još šarenija. Sve ono sa kodeksa zabrane socijalističkog poretka, bilo je pristupačno na najpreglediniji način, počev od magije, okultizma pa sve do – ranog marksizma! Baš me se, ovo zadnje, dojmilo na poseban način, jer sam, izmedju brojnih zabrana, upamtio da se one protežu i na djela mladoga Karla Marxa, koga je Staljin zabranio već na samom početku svoje vladavine. Iz straha da, ama baš ništa, ne propustim od ovog “zabranjenog voća”, potražih i bez muke nadjoh njegova rana djela, ipak ne očekujući ništa posebno.

Medjutim, moje iznenadjenje bilo je ogromno, kad sam na istoj strani na kojoj se nalazi ona beznadno ižvakana parola: “Religija je opijum naroda”, našao jednu misao koja je žestoko odudarala od krte dijalektike materijalizma, istovremeno se sjećajući onog neprolaznog aforizma Stanislava Jirži Leca, u kojem kaže:"Mnogo toga bih shvatio da mi nijesu objašnjavali!"

Zato je meni, bez ikakvog posebnog objašnjavanja bilo jasno, da oni koji imaju para šmrču kokain, dok sirotinja još uvijek “šmrče” svoje molitve, solo ili na misama.

Što znače saznanja i uslovljena tumačenja iz druge ruke, postalo mi je jasno tek kad sam se i konačno sreo sa jednom od spontanih vizija ovog, koliko tragičnog toliko i velikog mislioca. Još uvijek ne shvatajući kako je ova epohalna misao mogla ostati u sjenci ove navedene, po deseti put sam čitao:

“Naša planeta Zemlja i ostala nebeska tijela, nijesu ništa drugo do zajedničko tijelo i (vitalni) organi - sviju nas.”

Nakon čitanja ove misli, desilo mi se što i savremenicima Galileja, kad je tvrdio da se planeta, ipak okreće...

Budući da sam bio star za hippie pokret a bez interesa za studentske nemire, povukao sam se u mirne prostore nacionalnih biblioteka, u prebogatim naslagama duboke zapadne misli tražeći odgovore na postavljena i nepostavljena pitanja. Obitelj i sve ostalo , dogadjalo mi se na neki način “u hodu”, skoro me i ne ometajući u ovoj avanturi svih avantura – avanturi svijesti.

Mnogo kasnije, shvatio sam da je ova Marxova misao, samo odjek misli i ideja, koje su nekad davno saopćili antički mudraci i Adepti Velike Umjetnosti, znajući da prvo mora doći vrijeme u kojem će se steći okolnosti kad će ljudi moći i da “prepoznaju” njihov smisao. Zar nije tragična činjenica, da sva ova saznanja iz najnovije epohe, ni za jotu nijesu izmijenila shvatanje o Univerzumu i njegovu biću. Još uvijek se govori o “nebeskoj mehanici” i "stvaranju" svijeta slučajnim katastrofama.

Čak i da nije bilo moje slučajne voajerske posjete svijetu Mikrokozmosa, slutnja o neke višoj (objektivnoj) stvarnosti ionako me više nije napuštala, tako da sam svojoj djeci njihove bolesti objašnjavao uz pomoć zemaljskih dogadjaja, upućujući ih na činjenicu da ono što ljudi čine od životne okoline, mikrobi i bakterije čine u njihovom tijelu. U vezi životnog prostora uopšte, osim ovako nesmiljenih objašnjenja, bilo je i zabavnih, kao onda kad nas je žestoki pljusak zatekao na plaži i kada sam, dok se ostali narod razbježao, svoju djecu pozvao da se neposredno uključe u životni opticaj vode na planeti, time što će široko otvoriti usta i hvatati tople kapi ljetnog pljuska kako bi, uz istovremeno pišanje, svoju tekućinu vratili moru, našem zajedničkom organu na – prečišćavanje!

Već tada za mene nije bilo dvojbe; umjesto nebeske mehanike uveliko je mojim shvatanjem vladao pojam - nebeske biologije. Planete i ostala nebeska tijela više nijesu bile mrtve i hladne gromade koje besmisleno lebde hladnim i mračnim nebeskim prostranstvima, već i stvarno vitalni organi jednog sveopštog bića u neshvatljivom tijelu Kozmosa koje se proteže nepoznatim dimenzijama neke više, odnosno objektivne stvarnosti. Odjednom, život ne samo što nije prestajao napuštanjem prostora planete Zemlje, nego je, štaviše počinjao na način nedostupan uobičajenom shvatanju. Uobičajeni način saznanja više nije bio dostatan da bi se rastumačila prava bujuca podataka koje su raznorazne svemirske sonde pokupile na svojim letovima kroz medjuplanetarne prostore. Uskoro je svako mogao da se virtuelno nadje u poziciji astronauta i da slobodno lebdi nad planetama i njihovim trabantima, dok se autoriteti nauke i dalje, neumorno pokušavali da ta nova saznanja usklade sa dogmama beznadno zaostale nauke.

Ko je svoj um oslobodio do visina prepoznavanja objektivne stvarnosti, sa nepomućenim ushićenjem je mogao primiti na znanje jedinstven uvid u anatomiju našega svijeta koji, ovoga puta, očevidno nije – nastao, već na veoma izvjestan način – rodjen – kao i sve drugo u životu!

Pogledajte samo planetu Jupiter sa svojim sub-planetarnim sistemom brojnih satelita. Zar ne primjećujete da se, sasvim izvjesno i objektivno radi o – embrionu novoga sunčeva sistema – odnosno svijeta, u kojemu će, planeta Jupiter zasjati u ulozi novorodjenog Sunca, odvojiti se i sa svojim satelitima otpočeti sopstveni život.

Prema tome, svijet ne nastaje, pogotovu ne iz neke eksplozije, već se radja deobom, poput svakog živog bića, iz koga se ne mogu izuzeti ni atomi ni nebeska tijela... Baš kako je i u prvom stavu “Smaragdne ploče” Hermesa Trismegistos-a, zapisanom prije nekoliko milenijuma:

“Istina je, bez laži, stvarno i najstvarnije. Sve ono donje, isto je kao i ono gornje. I ono, što je gornje, jeste, isto što i ono donje da bi se postiglo čudo iz jednog. I kao što je sve proizišlo iz jednog, njegovom predstavom: isto tako sve potiče iz nje iste posredstvom prihvatanja”

... odnosno latinski:

[/B]"Verum et sine mendatio, sertum i verissimum. Quod est inferius est sicut id quod est superius. Et quod est superius, est, sicut id quod est inferius, ad perpetranda miracula rei unis. Et sicut res omnes fuerunt ab uno, meditatione unius: sic omnes res natae fuerunt ab hac una re adoptione."[B]

Sad tek vidimo kolika je šteta da nema nekadašnjih zabrana na ovakvim i sličnim granicama poimanja, jer bi se u tom slučaju mogli nadati odjeku na ovako divlje i raspojasane misli. Ovako, bojim se da će ostati da tavore u ovim pastoralnim prostorima jednog sa ljubavlju uspostavljenog site-a, koji me je baš zbog toga visoko obavezao.

- M -

cvrchak
12-03-07, 02:49
Zbilja, od cijelog ovog 'intelektualnog drkalista', prilikom ispada, srecom, iz autobusa za Katangu odmorih dushu odje.

Metuzaleme, ne odlazi, kumim te kapicom. I, evo, obraz obrcem da me shklepish, zbog neposlusnosti. Izdivijah na ovom 'jebalistu'. I vrane po smetlistima nadju nesto korisno, a odje, mimo par clanova, smrdez nevidjeni.


pozdrav od
zaKatangane

Berankrsh69
09-04-07, 06:49
Omatufjeli,
na danashnji dan kad kad je "kresnulo" i kad bi bez toga u kama ochajala..bilo bi red da sharnesh neshto...ne rad iskre
no rad nas prolaznija...rad Voskresenija...ili nema vajde sporadi i pominjat?....vrijedi li??
eli kresnulo ishta na da dan danji???.....Resheto pusto?...zhivot? koje kudje?

btw....srecno vaskrsenije i iskra ljucka dje god kresnula!...nocas je evo kod mene svratila!....no..pusta sama chachka....a nidje nikoga....
pozdrav!

metuzalem
10-06-07, 15:09
– Ilija (Idžo) Stanković

Iako smo obojica odrasli na Cetinju, Ilije (Idža) Stankovića se najbolje sjećam iz ljetno-sezonske Budve, koja je u vrijeme ono bila pod zestokom okupacijom udbaško-oficirskog kadra i njihovog opasno nadrkanog potomstva...

Obojica smo pripadali onome dijelu cetinjske omladine koji je bez pare i dinara slazio u Budvu i učestvovao u opštenarodnoj akciji odmora i rekreacije, te smo se, lipsavajući od gladi i žeđi motali po uzavrelom radu zvjerajući okolo ne bi li na nekoga nalećeli da se ogrebemo, barem za piće ako ne što drugo...

Izgleda da je Idžo bio u velikoj milosti udbaškog potomstva, materijalno obezbijeđenog na tako temeljit način da je među njima bilo penzionera sa dvajespet godina, te im nije trebalo drugog do zabave, tako da je duhoviti i pametni Idžo umio da se uz njih dobro provede. Međutim izgleda da se više radilo o izvjesnom kompleksu nego li o provodu, jer je Idžo kasnije stalno pokušavao da sa njima drži isti tempo života ali je potrebna „sredstva“ morao sam da obezbijedi pa sam ga poslije zemljotresa (nazvanog:zlatotres!) ´79 godine čest gledao kako po četinju nešto premjerava i pogađa, da bi to nestručno izvodio uz pomoć sveprisutnih i okretnih Albanaca...

Bila su to „zlatna“ vremena samoupravljanja i socijalističke solidarnost zbog koje narod „u maniti lik“ bješe obrnuo od (nezarađenog) novca koji se nemilice slivao sa područja SFRJ ali izgleda po nekom „ključu“ kojeg IdZo ni ovoga puta nije imao pri sebi. To mi je postalo jasno onoga dana kada sam, kao šef Radionice Cetinjskog Vodovoda kamiončićem išao u Titograd u nabavku i pri povratku vido Idža kako čeka da ga neko poveze i odmah rekao vozaču – jednom neotesanom Velestovcu - da stane ali je on u svojoj samoupravno svemoći, samo odmahnuo rukom i preko ramena nadrkano promrsio:

„ Ma ko je on da mu stanem...“

Iako me je i sada sram toga, moram priznati da su me, posebno način a i njegova argumentacija ostavili, ne samo bez riječi već i bez samopoštovanja kojim bih uspio da ga naždenem na poslušnost. Sjutradan, u nekoj od cetinjskih kafana, Idžo mi je smrknuto prišao i mimo običaja ljutito upitao što ga ostavismo ka „***** pri putu...“ nakon čega sam samo raširio ruke i promrmljao da se obrati „Braniocu Samoupravljanja“ koji fukari dopušta da se tako horijatski ophodi sa postenim ljudima...

U Crnoj Gori se ne može živjeti i ostati u sjećanju bez maturskog ispita – smrti – kojim se taj život potvrđuje i u sjećanju naroda ostaje kao ono majstorsko pismo na zidu zanatskih radnji, te zato ovo i pišem, da bih pokojnome Idžu obezbijedio nehrđajući klinac ukucan u zid opštenarodnih uspomena, da ovo svjedočanstvo može objesiti na polzu pokoljenja koja dolaze...

Nekoliko dana prije nego što ga je stigla smrt u vidu srčanog udara – infarkta – čuo sam đe ga neko pita:

„Idzo kako si mi, kućo...?“

„Nikako, brate! Evo u kakvim sam govnima (dugovima), e ubio bih se da me danonoćno ne čuvaju ovi te sam im dužan i nagrđen..., pa ti viđi!“

Iza toga nije prošlo mnogo vremena kad je na Cetinju osvanula osmrtnica sa koje je pokojni Idžo spokojno gledao prolaznike, kao da hoće da im poruči da ga dužnici, ipak, nijesu mogli spriječiti da se ubije iz – zasjede – zauzete u dubini svoga poštenoga bića u koje su pristup imali samo odabrani duhovni jataci...

Ovaj osvrt pišem ne samo iz poštovanja prema pokojniku, već i da posjetioce moje apoteke upozorim da su, osim holesterola i ostalih tjelesnih teškoća, dugovi nešto najopasnije po zdravlje i da je zaštita od njih daleko efikasnija no svi medicinski zahvati i profilakse – zajedno.

- M -

metuzalem
09-07-07, 23:00
HIGIJENA MAŠTE

Mnogo prije nego što sam, onih burnih šezdesetih godina prošloga vijeka, na zidovima uznemirenog Pariza pročitao parolu koja je glasila: „Maštu na vlast!“ - (L´imagination au pouvoir!), znao sam da ova misaona imenica predstavlja nekakav neuračunljivi nagon, ali ovoga puta ne toliko tjelesni koliko (– duhovni...

Sjećam se da su me u divljim godinama ranoga djetinstva „optuživali“ da imam - razuzdanu - maštu, što mi ponekad nije bilo pravo jer su nekoj drugoj djeci „priznavali“ da su razigrane mašte...

No nije dugo trajalo dok me, iz muškog odjeljenja cetinjske gimnazije, nijesu prebacili u mješoviti (muško-ženski) razred novoformirane osmogodišnje škole, gdje su mi djevojčice, bez mnogo obzira, saopštile da imam – pokvarenu maštu!

Malo po malo, ovu svoju osobinu sam počeo smatrati izvjesnom bolštinom kojoj je, vjerovatno, teško bilo naći bilo kakvog lijeka, osobito kada su me onih gladnih i glibavih studentskih dana, vjerovatno s pravom, optužili da imam– bolesnu maštu!

Ove neobične kvalifikacije mi ne bi tako teško padale da, s druge strane, nijesam slušao ili čitao o nekome čija – stvaralačka maštovitost – dolazi do izražaja, time ga čineći vrhunskim umjetnikom, pjesnikom, misliocem..., dok je mene ista osobina srozavala na nivo jedne – zamlatine – kako su to nježno umjele da izraze uspješne oficirske ženetine...


Zar je onda teško zamisliti u kojoj mjeri sam bio zgranut gorepomenutom parolom o dovođenju mašte na vlast, čiju vladavinu su zahtijevali, ne samo pariski nego i ostali pobunjeni evropski studenti... U isto to vrijeme, koristio sam priliku da se pozabavim literaturom sa ideološkog indeksa i bio veoma začudjen konstatacijom jednog Adepta Velike Vještine, koja glasi:

- Mašta je zvijezda u čovjeku...!

Ipak, ovu osobinu zam itekako znao iskoristiti u sumornoj svakidašnjici kako bih se odbranio od mnogobrojnih (lažnih) nametnutih doktrina i autoriteta, svoju raspojasanu maštu puštajući sa „lanca“, kako bih njome odbranio ono malo preostalog dostojanstva... U ovome mi je puno pomoglo moje odrastanje na Cetinju u kome je ova osobina odvajkada bila na visokoj cijeni, što se najbolje vidi po tome što se u ovom gradu ne pričaju uvezeni vicevi već jedino lični događaji u obradi ovog ljudskog osjećanja, osobine, poroka ili....

Već tada sam slutio da ova osobina zahtijeva posebnu njegu i zaštitu, da se ne bi izrodila u neku svoju neshvatljivu suprotnost čija sam žrtva i sam bio, te sam stalno bio na oprezu da ne propustim bilo što, što bi mi pomoglo da tu osobinu dovedem na stvaralačku razinu u čemu mi je od najveće pomoći bilo moje odrastanje u podlovćenskoj Crnoj Gori u kojoj mi nijesu mnogo šta objašnjavali, time mi darujući ono najplemenitije – slobodu duha... Kao što jednom pomenu poznati poljski satiričar Stanislav Jirži Lec:

- Shvato bih mnogo više da mi nijesu objašnjavali...!

Mnogi znaju danas da uzdahnu što više nema onih pipuna, pamidora, paprika i krastavaca (– „kao nekad“ – ne shvatajući da ovo zahuktalo vrijeme profita ne može da čeka prirodu vec joj mnogočim „pripomaže“, pri tome zaboravljajući da isto čini sa svojim potomstvom, puštajuci ga da odrasta u „dječjim vrtićima“ tim sumornim staklenim baštama, gdje im – maštu – otupljuju kojekakvim igrama i igračkom koja, kako Veliki Pjesnik nedje pomenu; dječju razoruža dušu...

Zar se onda čuditi jednom cetinjskom ocu, koga žena šalje da dijete dovede iz obdaništa, kad na odgovor njegovateljice da mu mali trenutno nije tu, kad on ravnodušno odmahne rukom i reče:

- Ma daj mi koje bilo (dijete) vratiću ti ga ponovo sjutra ujutro...i to sigurno!

Nigdje se bolje ne može vidjeti u kojoj mjeri mašta predstavlja nešto božanski kreativno, nego što je to u slikarstvu i vjerovatno zbog nje u Crnoj Gori imamo toliko dobrih slikara. No ovaj „duhovni nagon“ nije samo za umjetnost jedna vrsta stvaralačkog preduslova, veći u mnogome i preduslov smisaono ispunjenih medjusobnih ljudskih odnosa, te me uopšte nije začudilo kad sam, na plaži, onih sedamdesetih godina upoznao jednu veoma, duhovno nabudženu a tjelesno uspaljenu Njemicu, zadubljenu u nekakav magazin po imenu „Jasmin“ a veoma nalik na nekadašnji „Zum-Reporter“. Iskoristih priliku da taj časopis prelistam i neđe u sredini nalećeh na nekakvu skalu vrednovanja evropskih muškaraca, sve sa slikama, komentarom i zvjezdicama u koje bješe uključena i SFRJ i to baš sa Crnom Gorom i njenim muškim predstavnicima. Posebno me je začudio broj od 5 (i slovima: pet zvjezdica) Sto me nagna da pročitam i komentar u kome se o CG-momcima govorilo u superlativima što se njihovih jebačkih sposobnosti tiče, ali sam mnogo kasnije shvatio da je to, u stvari, zato što su oni, vjerovatno, svoj nesumnjivi tjelesni nagon itekako dopunjavali duhovnim koji se tako neodređeno naziva – mašta...

Dakle, jedina profilaksa ovog plemenitog duhovnog nagona, jeste u tome da se djeci od malena omogući potpuna - sloboda misli....

- M -

ssin
05-10-07, 13:58
wow ko zna koliko dugo se motam po ovom forumu i tek sad stvarno čitam ovu temu :shock: Iako je pinovana. Uvek me povuku neke gluposti na drugu stranu. Još kad sam bio sasvim mali i mama mi kaže "jedi ovo to je zdravo" meni odmah padne na pamet da neću, jer to što je zdravo sigurno nije i ukusno. :p I tako, prođe vreme dok ja shvatim.

metuzalem
19-11-07, 11:48
U medicini je uveliko poznato farmaceutsko dejstvo nekih grana umjetnosti, posebno u lijecenju bolijesti duse, pa cak i nekih tjelesnih poremecaja... ovaj dolje navedeni prilog, donosim i zbog toga da ukazem koliko neki, sasvim slucajni i trivijalni dogadjaji mogu biti uzroci dalekoseznih posljedica i to posebno na duhovnom planu i to bas u umjetnosti, kao sto je to prinuda na teske cipele - gojzerice - sa ortopedskim uloscima, kao sto je slucaj sa svjetski poznatom umjetnicom - Marinom Abramovic....


Artist body – public body

(Umjetnički performans Marine Abramović povodom otvaranja Svjetske Izložbe 2000. godine u Hannoveru)


Januara 2000. godine u dnevniku „Hannoversche Allgemeine Zeitung“, na prvoj strani se pojavila velika fotografija u boji, na kojoj se vidjelo jedno kršno žensko čeljade srednjih godina, kako velikom četkom – svinjskom krvlju – na bijelo okrečenom zidu, ispisuje tekst na engleskom jeziku koji bi, u prevodu na naš, glasio:

„Zasjecite srednji prst i pojedite bol iz njega!“

Začudjen, uzeh da pročitam i shvatih da je riječ o našem čeljadetu– Marini Abramović, svjetski poznatom umjetniku i profesoru umjetnosti sa katedrama u Amsterdamu i Braunschweigu. Nakon toga, jedno od moje djece pokaza mi udžbenik umjetnosti za gimnazije i srednje škole, u kome se kao posebno poglavlje nalazila tema o njenoj umjetnosti kao posebnom umjetničkom izrazu. U daljem čitanju, iskaza se da ovaj iznenadni performans predstavlja unauguraciju umjetničkog aspekta milenijumske Svjetske Izložbe koja je trebala da otpočne sredinom mjeseca maja 2000. godine. Naravno, da nijesam časio otići na njenu izložbu smještenu u Kući Umjetnika (Künstlerhaus) u kojoj je zauzimala cijela dva sprata njenom u istočnom krilu.
Pošto sam o Marini ponešto znao sa cetinjskog Bijenala, nijesam bio iznenađen kad sam zatekao brojan instrumentarijum za mučenje, neizbježno sredstvo izraza ovog neobičnog umjetničkog stila – nesputanog izraza ličnog duhovnog i fizičkog bola umjetnika - u ovom slučaju javnosti izloženog u vidu jedne sasvim konkretne i stvarne statue – takoreći javno izloženog kipa – na kome je moguće, bez ikakve rezerve i uz pomoć svojih petoro čula, pratiti nesputane izraze oba navedena bola.
Nakratko sam i lično razgovarao sa Marinom, pri čemu mi je radosno pripomenula, da njeni roditelji potiču sa Cetinja i srdačno me pozvala da prisustvujem njenom performansu, koji se pod gornjim nazivom, 21. Januara 2005. održavao u susjednoj pozorišnoj kući a dopunski bio naslovljen kao: „Autobiografija jednog umjetnika“. Pri ovom susretu, nametnuo mi se jedan, koliko zabavan toliko i stvaran osjećaj, da me je ovaj novi umjetnički pravac, doveo u potpuno ravnopravni položaj sa bilo kojim profesionalnim kritičarem umjetnosti. Naime, sve moje lične primjedbe, observacije ili komplimenti u pogledu izgleda ove lijepe i stasite žene, imale su potpunu vrijednost opštepriznate kritike.
Kad sam htio da obezbijedim ulaznicu, suočio sam se sa neprijatnom činjenicom da su odavno rasprodate te sam konačno morao da udjem „na kartu više“ i prisustvujem ovom čudnom – umjetničkom djelu!? Velika dvorana je bila dupke puna publike, koja se umnogome razlikovala od uobičajene i u oči mi je upalo neobično veliko prisustvo ženske publike u životnom dobu od 25 – 35 godine. U medjuvremenu, baš ta publika je zaokupila moju pažnju u mjeri da sam i nju, s pravom, počeo posmatrati kao potpuno ravnopravni dio ovog transcedentno struktuiranog umjetničkog stvaralaštva.
Na ulasku je svaki posjetioc dobio crni povez za oči, da bi, nakon zauzimanja mjesta i gašenja svijetla, sa svima ostalima, bio pozvan da ga stavi preko očiju i u čitavom hepeningu učestvuje jedino pomoću svog čula sluha. To nije dugo trajalo a kad smo poskidali poveze, na bini smo ugledali gomilu životinjskih kostiju oko koje su se, uz režanje pojačano zvučnicima, vrzmala dva psa, dobermana, dok je iznad njih ispred jarko osvijetljene pozadine pod samom tavanicom, razapeta, sa dvije zmije koje su se uvijale u njenim raširenim rukama, visila umjetnica obnaženih grudi time, na izvjestan način, predstavljući lik pramajke – mučenice.
Nakon toga, slijedile su scene na zatamnjenoj bini, sa filmskim projekcijama njenih dotadašnjih performansa, koje je ona lično komentarisala, na engleskom jeziku, dok je prednjom ivicom bine, u ogromnim cokulama, obučena u plavobijelu pionirsku uniformu i sa crvenom maramom oko vrata, s kraja na kraj stupala desetogodišnja djevojčica, dok ju je umjetnica, stalno komentarišući, jednakim tempom ali u suprotnom smjeru, stupala dubinom bine. Nijesam imao problema da razumijem njen komentar, jer je engleski govorila sa našim akcentom, ali sam se ipak pitao što bih, ne samo ja nego i sva ostala publika radili da ona sve to govori na nekom potpuno stranom jeziku. U toku predstave, ovu djevojčicu su, jedna za drugom, smijenile dvije starije, sve dok sama Marina nije stupila prednjom ivicom bine, obučena u uniformu nekadašnjih brigadista sa radnih akcija i nastavila da citira svoju biografiju. Napomenula je da su na razvoj njene umjetnosti uticale baš te ortopedske cokule, koje joj je nametnula brižna majka – partizanka – kako bi njima popravila svoj hod i držanje, ugroženo ravnim tabanima. Uz to je napomenula, da su oba roditelja, otac i majka, bili prvoborci i kao takvi došli u porušeni poslijeratni Beograd, gdje više nijesu mogli da se snadju i ubrzo se našli pod ruševinama svoga braka.
Da djeca ne bi, kako naš narod umije da kaže, pošla po zlome putu, u novogradnju N. Beograda, stupila je baba, očeva majka i preuzele brigu o djeci i domaćinstvu. Stan je bio na petom spratu i zgrada je imala lift, ali ga baba nikada nije koristila već jedino stepenice sve do dana kad to više nije mogla a tada i prestala izlaziti, te je za Marinu, od toga dana, peti sprat, u jednom beogradskom soliteru, za dvadeset i pet sljedećih godina, odnosno sve do smrti voljene babe, predstavljao – centar svijeta.
Nakon ovog opšteg uvoda praćenog filmskim scenama na bijelom zidu u dubini bine,
Marina je, daveći se pred umuklim gledalištem, progutala ogromnu glavicu luka, da bi potom žičanom četkom do krvi četkala svoja stopala i nastavljajući da drugom četkom bjesomučno četka svoju dugu u crno obojenu kosu, sve to prateći urlicima: „... umjetnik mora biti lijep...!“ Bio sam zadovoljan što mi je pripalo mjesto u najdaljem uglu gledališta, jer sam predstavu gledao sa žestoko pomiješanim osjećajima, ali sam itekako bio u dogadjanje uvučen ponašanjem publike i konačno shvatio da je ona baš onaj neodložni medijum koji ovaj umjetnički smjer dovodi do neslućenih visina svog neobičnog izraza. To me se najjače dojmilo za vrijeme destminutnog gutanja glavice luka, kada se u publici nije začuo niti najmanji šum; niko se nije pokrenuo, nakašljao ili na bilo koji način odao nekim zvukom.
Pri kraju predstave, Marina je odlučnim korakom nastavila da maršira tamnom dubinom bine, nastavljajući iskaz svoje biografije na izvjestan telegrafski način, odnosno navodeći najvažnije dogadjaje svake godine ponaosob i to u par sažetih rečenica. Već pomalo zamoren talasom utisaka, više nijesam u potpunosti mogao da pratim njenu priču, ali se, ipak, potpuno jasno sjećam rečenice u kojoj je sa gorčinom u glasu pomenula svoj: „Gubitak iluzija o Crnoj Gori...“ ljeta gospodnjeg 1996.
Cijeli ovaj telegrafski ekspoze i ne bi bio posebno neobičan da ona nije umjesto onoga nekadašnjeg telegrafskog – STOP - na staromodnim telegramima umjesto tačke, u svoj glasnoj jasnoći upotrebljavala riječ – K.U.R.A.C - tako da sam se svaki put trzao od neugodnog iznenadjenja, sve dok konačno nijesam shvatio da tu riječ, u cijeloj dvorani, niko osim mene nije u stanju da shvati. Ova pomisao me je uveliko ospokojila a osim toga i opomenula da sam ipak ako ne jedini ono barem jedan od veoma rijetkih u posjedu jedne od najvažnijih lozinki ovog neobičnog umjetničkog izraza. I ne samo to, nego je čak i moju ulogu nenamjernog likovnog kritičara, dovela do neslućeno visoke – kompetencije...

- M -

ssin
19-11-07, 12:42
Šta reći o Marini. Ne mogu biti objektivan. Prepoznajem sebe u mnogim elementima njene umetnosti, otkako znam za nju umela je da me dirne u srce. Ponekad pomislim - ova kao da me je rodila. Nažalost nikada je uživo nisam video. Netko bješe i jeste Marina :)

milovan
19-11-07, 12:59
Ono shto nemash, nikad ne mozesh izgubit,
zato nikad nijesam imao ORHIDEJE I ILUZIJE, uvijek sam bio zadovaoljan sa baljegom, dok se ne mashim na konja ili neku "kobilu" na radnu akciju, koja je imala zuljeve od karivolice i ogromnu snagu u junachku ruku, koje sam ja zvao od miloshte rukometashice, jer me prevrnu na ledja i same se posluze, proleterke svih zemalja jashite dok trajem.

Kad ga stisne nasha proleterka,
od corca ce napraviti metak.

ssin
19-11-07, 16:36
Kakav si ti lik :yipiiii:

...ogromnu snagu u junačku ruku ... :lolblue:

metuzalem
28-01-08, 14:31
(Hm! Kad sam vido da mi u posjetu dolazi tako otmena mladez, stid me bi da se u ovoj mojoj apoteci pocela kupit paucina pa poitah da izlozim novi preparat....)

Duhovna ortopedija...

Sjećanje na nezaboravni nastup Marine Abramović, bolno me je potsjetio na onu veoma čestu izreku o nekome ko, u svojoj metamorfozi, duhovno i intelektualno nije uspio da:

„... izadje iz opanaka...“

....što nesumnjivo kaže da je ova vrsta opštenarodne obuće, predstavljala duhovni kokon pokoljenja nekadašnje poslijeratne (duhovne) „Obnove i Izgradnje...“, kao što su to sada „Nike i Adidas patike...“

Vjerovatno je Marinu spasilo to što nije trebalo da izlazi iz opanaka već iz solidno opremljenih „gojzerica“, dok sam ja stvarno morao da izlazim iz domaćih opanaka u kojima se, malo bolje i udobnije odilo no bosim nogama, da bih iz tih opanaka svoj životni put morao nastaviti u takozvanim „gumama“ koje je proizvodila „Radna Zadruga“ u Rijeci Crnojevića a predstavljale su i omiljenu opštenanrodnu obuću radnog i seljačkog naroda, ne samo Riječke već i svih „Ujedinjenih Nahija“ Stare Crne Gore...

Ipak nijesam u njima krenuo na svoj „životni put“ u jednu od tehničkih škola, već u modernim cipelama koje su se ubrzo raspale te sam cijelu zimu u školu ´odio kao u nekoj od narodnih priča – ni bos, ni obuven – jer, iako su naizgled bile zdrave, bosom nogom sam stupao ulicom jer je tobožnji djon odavno bio - istrošen...

No najveća nevolja nije bila u toj i takvoj odjeći i obuće već u mnogome u ništavnoj – duhovnoj – pripremi za takav zli put na koji su me poslali takoreći golog i gladnog, kako bih se domogao svoje (svijetle) budućnosti... Pri tome ne treba trošiti riječi na to, sa kojom nepodnošljivom lakoćom je moguće zasjeniti naivnu prostotu jednog petnaestogodišnjeg dječaka iz neke od CG-vukojebina, osobito kad mu se u ruke tutnu pare da sam kupi što mu treba a niko ga ne uputi savjetima kako da to učini, te se bolno sjećam jesenje kupovine nove obuće pri cemu je najvažnije i neizostavno bilo da bude – moderna! A onda bi, poslije zime došlo proljeće a do tada bi noge izrasle barem dva broja, tako da sam, kako su dani postajali toplije, hodao kao po vrelom pepelu iz koga me je, sa nažuljenih mjesta, žestoko pekao nekakav tamo zlurado zapretani - žar...

Tako sam, u najvažnijem životnom dobu, ustanovu svog karaktera prepustio modernoj obući, čega sam se bolno sjetio onoga dana kada mi je onaj Bosanac u jednoj od pariskih kafana pričao svoje mornarske priče, pri tome pominjući daleku Kinu i tamošnji običaj da ženama od malena umotavaju noge kako bi im stopala ostala što manja... No on nije ostao samo na opisu tog običaja već mi je objasnio i razloge, tvrdeći da Kinezi to čine, ne samo zbog neke njihove mode, već da bi kod žena uslovili bezuslovnu podložnost ali i da bi time istovremeno povećali kvalitet budućih jebačina...

Koliko god da mi je ova pretpostavka bila nalik na prigodnu izmišljotinu jednog uspaljenog moreplovca, primijenjena na moje lično iskustvo, ona je iznenadno dobila veoma tragičnu dubinu, pošto sam ja, moderno formirajući svoju ličnost i karakter, uz (ortopedsku) pomoć moderne obuće, imao toliko uspjeha da me je svaki namjernik mogao u svako vrijeme isprepadati i „izjebati u mozak/pamet...“, kako mu se ćefne (ili digne...), jer ja, onako „ranjen“ obućom, nijesam bio sposoban da se odbranim; ni tjelesno a duhovno još manje...

(nastavlja se...)

metuzalem
30-01-08, 11:14
NASTAVAK:


No, naknadna pamet je poput onoga kajanja poslije neke problematične jebačine, te mi ni tada, a ni sada, nije do nekog mudroslovlja i prenemaganja, pošto sam na vrijeme postao svega svjestan, pritom pošteno zaključujući da je ova moja nenamjerna i neznavena „ortopedija“ bila itekako uspješna i, konačno, od mene stvorila velikog ako ne i najvećeg CG - lažova i kukavicu. Uz sumnjivu utjehu da ni to ne može uspjeti svakome, kao što je Marini uspjelo da se uz pomoć iste „ortopedije“ domogne svjetski priznatog umjetničkog izraza...

No ničega nema što ne bi imalo i neke svoje prednosti, koje znaju biti utoliko veće ukoliko se neke lične osobine spušte do što niže razine... No, već i samo odrastanje u Crnoj Gori čoeka obavezuje na krajnosti koje se ne ograničavaju samo na pozitivne, no i na one negativne a to je istorijski najbolje osvjedočio sami Knjaz Danilo, odnosno - „Zeko Maniti“ - kako ga je iz „milja“ krstio narod, kad je istome poručio:

„Vala, ako me ne budete upamtili po dobru, zanago ´oćete po zlu, ja vi jemac...!“

Rijetko da kome nije poznata ona francuska izreka o otmjenosti, koja glasi:

- „Noblesse óblige!“ – (Otmjenost/plemstvo obavezuje...)

...tako da neće biti na odmet ako napomenem da sam, odmah nakon dolaska u Njemačku, kao prvo učinio hodočašće zamku Münchhausen, Barona (Freiherr) von Münchhausena, kako bih i na taj način oplemenio moj duhovni „nedostatak“, pri čemu sam sa sjetom primijetio u kojoj mjeri je ovom jedinstvenom baronu, isti nedostatak bio uzet za visokostvaralačku vrlinu, zbog koje je i priznat za (duhovnog) klasika njemačke kulture...

No, tada još nijesam ni slutio mogućnosti razvoja (evolucije) ove visokokreativne iako toliko nipodaštavane osobine – laganja – ali me to nije obeshrabrilo ni smetnulo da se, osim usmenog, dohvatim i pismenog laganja, koje i jeste osnova sveukupne svjetske literature, o čemu najbolje svjedoče književni kritičari kad nekoma spočitavaju autobiografske ili faktografske priloge u sopstvenim djelima...

Možda će nekome od CG-čitalaca ovo biti neobično ili neshvatljuvo, što ne mora da čudi ako se u vidu ima cjelokupna CG-literatura i njeni stvaraoci, istovremeno i poznate istorijske i političke ličnosti, pri čemu neizostavno treba u obzir uzeti CG-mentalitet, po kome je svako pisanje veoma važna doušnička rabota a poznati dossier-i u stvari jedinstvena literatura samoupravno obrazovanih (SSRNJ) narodnih masa...

No, niko to bolje nije izrazio od Velikog Pjesnika – Matije – koji veli:

„Bože dragi, nemam većeg čuda,
No što pišu poslije Njegoša?
Na vrhu je samo jedno mjesto
I nikad se neće uprazniti
A goremu nidje kraja nema!

.........................

Samo čelnik ima što da kaže,
Onda kada sve tek treba reći,
Srpokrilim, pravijem riječima,
Prvolikom nevinom prvinom.
Na narečju ljepšem od života,
Na kome je Gospod svijet stvarao“

......................

Dovoljno je sa odredjenom pažnjom pregledati CG-literaturu (osim Njegoševe)
da bi čovjek, naprosto morao doći do logičnog zaključka, kako je za svaki stih
ili prostoproširenu rečenicu bilo neophodno imati barem dva (sudski zakleta)
svjedoka, barabar ka, u zlatnim vremenima Obnove i Izgradnje, za - „boračku pemziju“ - da bi se isti mogli objaviti odnosno
samoupravno i doušnički rečeno – obnarodovati...

(nastavlja se....)

metuzalem
06-02-08, 11:45
Svi znamo da se i ovim duhovnim cyber-prostorima motaju virtuelni žbiri tipa – coccacolice – i sličnih, te ću ostati kod provjerene faktografije, da neki od njih, ne bi potegao argumente tipa „ ...izmišlja matuf...“ i samo potsjetiti na nekadašnju opštenarodnu duhovnu ortopediju Obnove i Izgradnje, uz pomoć kadrova „izleglih“, ne iz opanaka, već iz okovanih čizama i kožnih mantila a nalik na one velike, noćne leptire kožnih krila, na kojima se može nazrijeti nešto poput – mrtvačke glave...

Da ne bi ko ipak pomislio da matuf zbori napamet, evo jedan sasvim svjež slučaj, da najbolje posvjedoči koliko duboko dosežu dejstva jedinstvene ortopedske terapije iz revolucionarnih vremena nase istorije. Vjerujem da su mnozina u medijima zapazili hvalospjev autoru nove generacije - Vujici Ognjenoviću povodom njegovog, svježe „obnarodovanog“, literarnog čeda, naslovljenog sa; „Servantesova djeca“ te koristim priliku da vrlo „Općinstvo“ uputim na značajnu činjenicu, koliko ovo djelo predstavlja reprezentativan primjer stvaralaštva uslovljenog ovom veoma djelotvornom terapijom, pri čemu je dovoljno pročitati pohvalno slovo o autoru koji je, u svom stvaralačkom žaru, sasvim u skladu sa doušničko-isljedničkim metodama opstenarodne duhovne „Službe“, ONO i DSZ, obigrao pola svijeta kako bi „saslušao“ najpoznatije svjetske literarne stvaraoce i to po pitanju još uvijek otvorenog slučaja „Danilo Kiš“, da bi time, ne samo stvorio jedno neprolazno djelo već i učinio svojevrstan – omage (omaž) – ovom poznatom autoru na Cijem djelu su okovane čizme ostavile itekako vidan – pečat.

Nakon čitanja ovoga (zasluženog!) hvalospjeva, nijesam mogao a da se, sa velikom i iskrenom sjetom, ne sjetim mog dobrog školskog druga i prijatelja Đorđije Vujovića, u cetinjskim analima mnogo poznatijeg pod nadimkom: Đoko Leca i njegovog jedinstvenog pjesničkog stvaralaštva koje je napisao, kakvi napisao, – „odbolovao“ – u memli cetinjskih kiša, pod kućnom njegom komunalnih vlasti, brojnih prijatelja i pažljivih komšija, da bi, prije no što preboli svoju ranu smrt, uz pomoć istih uspio da izda svoju – jedinu - zbirku i na osnovu nje ostane arhiviran u sjećanju svoga roda i naroda... Da je bilo poštenja, o kome se vazda i svudje toliko priča, svoju zbirku ne bi morao izdavati o svome trošku, već je bilo, potpuno opravdano, da se ona objavi/obnaroduje o trošku zdravstvenog osiguranja, jer njeno bolno „radjanje“, u pogledu korišćenja ovog opštenarodnog servisa, nudi jače moralno pokriće od banjskih terapija tako često korišćenih od strane (zaslužno?) isluženih Udbaša i njihovih nedojebanih ženetina...

Osim toga, ne smijem zaboraviti da napomenem da je, zaslugom jedne poznate TV-moderatorke za kulturu, divnog i pametnog ženskog čeljadeta, u stvari jedne televizijske dive koje je predstavljala sretan i skladan spoj klasične muze i gorske vile, Đokova jedinstvena poezija doprla i do svijesti onih koji ne znaju čitati osim TV-slika i time dobila zasluženo mjesto u duhovnoj zaostavštini CG-poezije. Ovom napomenom želim da joj se najiskrenije zahvalim u ime svoje i ovog izvornog cetinjskog poete o kome će, ako stignem, još biti (velika) riječ...

Da ne bi ko pomislio da protiv ovakvih stvaralačkih metoda imam nešto protiv, i sam ću potvrditi ispravnost upotrebe književnog naslova V. Ognjenovića – „Servantesova djeca“ – i to zbog istorijske činjenice da je Petar II Petrović – Njegoš bio vladika i samim tim nije bio u prilici da stvara (duhovno?) potomstvo, tako da je, ne samo naslov već i stvaralački postupak ovog autora koji obećava itekako opravdan...

U odnosu na ovo visokopriznato duhovno (Servantesovo) potomstvo, moje, osvjedočeno plemićko(duhovno/stvaralačko) porijeklo i, za jade, utemeljeno na sramotnim vanbračnim vezama lažavog njemačkog barona von Münchhausena, za mnogobrojne čistunce predtavlja pojavu na samoj ivici (duhovno/stvaralačke) perverzije, koje treba da se gnuša svaki svjestan gradjanin...

Vjerovatno iz tih visokomoralnih razloga, ama baš niko iz CG-kulturnoumjetničkih struktura nije, ama baš niti jednu jedinu (jeretičku) (pri)misao preuzeo u namjeri da je objavi/obnaroduje a ono što sam o svom trošku objavio trune u memli nekog od cetinjskih podruma, što je u potpunosti u skladu sa mojom životnom namjerom da, poput neznanog junaka, budem i ostanem stvaraoc kome će sudit pokoljenja a ne kojekakve – Službe!

- M -

(nastavlja se...)

drl
07-02-08, 18:33
Ziv si stari vuce, milo mi bi da vidim da se jos ne das.
Sve najbolje, a zdravlja i srece na pretek od laufera.

metuzalem
08-02-08, 09:13
Ziv si stari vuce, milo mi bi da vidim da se jos ne das.
Sve najbolje, a zdravlja i srece na pretek od laufera.

E kuco moja...

fala ti za ove - prekookeanske - pozdrave i zelje, jer dok postoje takvi kao ti ima nade da je moguce razagnati duhovni mrak, natalozen u godinama "koje su pojeli skakavci..."

Tebi i porodici spokoj, sreca i (duhovno) blagostanje zeli

- M -

milovan
08-02-08, 11:33
Dragi Mete,

Mozda su nakad "MUPAVCI I SUPAVCI" , i njihovi saradnici u njihovim udruzenjima KNJIZEVNIKA, imali moc, da ARHIVIRAJU LJUDE I STVARAOCE, koji misle svojom glavom, danas je to nemoguce.
Svi koji su funkcionalno pismeni su chuli za METUZALEMA,
a kad malo popijem, ispricham tvoju prichu o "UDOVICI I MAGARCU".
Tvoje je ima "UKLESANO U TVRDOJ STINI" INTERNETA,
kao "CARA SVIH CAREVA",
i TRLJACHA MURICE -KURICE, koji je mnoge forumashice inspirisa da ovlaze, i mnogim forumashima , nakalemio MOODA u MOZAK.

Zivi nam dugo i spokojno,
i usmjeri pomalo shtiva, nama obichnim smrtnicima.

Srdachan pozdrav

milovan

metuzalem
11-02-08, 15:41
Svi koji su funkcionalno pismeni su chuli za METUZALEMA

E, moj Milovane...

...ne bi bilo nikakvih smetnji kad bi to bilo u pitanju, no se radi o izvjesnoj "duhovnoj zaduzbini" pokupljenoj poput onog iz narodne price o ljudima (coeku9 koji su otisli do na kraj svijeta i smjelo zakoracili u ono - nista - sto bi trebalo da se nalazi iza toga - kraja...

I dok su se laomatali po toj izvnsvjetskoj pomrcini, sljunak ispod njihovih koraka im je stalno dobacivao.

"Ko uzme - kajace se... a ko ne uzme isto ce se kajati...!"

Posto se radilo o pametnim ljudima, neki od njih odluce da zahvate rukom da barem vide zbog cega a neki samo progundjaju za koji matrak da tegle i jedno zrno kad ce se ionako kajati...."

Kad su se ponovo vrnuli u ovi ojadjeli svijet, vidjese da se onaj sljunak sastoji od dijamanata, pa se, osim onijeh te ne ponijese nista kajahu i oni sto su ponijeli e ne ponijese - vise....


No, ja se ne kajem sto nijesam ponio vise sa kraja ovoga nasega svijeta, jer sam pun ka brod na povratku u maticnu luku, vec brinem da ovak isluzen i prohrdjao ne potonem nadomak nje, dok me pljackasi potsmjesljivo prate sa svojih umivenih jahti, nesposobni da shvati razliku izmedju njihovog i mog bogatstva a sve na stetu Crne Gore...

Kad bih bio siguran, da nije moja sujeta u pitanju, ne bi mi trebalo osim jedne jedine (razorne) "misli o namjerama" pa da sebi obezbijedim "istovar", ali ne mogu bas zbog toga, sto je sama Crna Gora ustanovila takav (duhovni) poredak i ja ga moram ispostovati, no moje jeste da to dam svima na znanje, posto meni od svega ne treba nista...

Pozdrav od

- M -

milovan
11-02-08, 17:03
Tvoje LADJE i BRODOVI plove ovim virtualnim prostorom, nijesu to JAHTE koje moze svali jachi vjetric OPUVAT, no vjechne LADJE I BRODOVI, koje ce plovit sa potomcima u vijeke vjekova.
Karin Bliksen je dobila kutiicu, koju je trebala otvorit kad je najsrecnija i najnesrecnija, tamo je pisalo,
SLOBODNO SE OPUSHTI, BRZO CE PROCI.

Ne treba se KAJAT,
jer neko takne, a neko ni primakne,
a svi idemo ka istom CILJU, chim se rodimo, samo ne treba ITAT, jer svi tamo na VAKAT STIGNEMO.

Srdacham pozdrav,
i drzi se mushki Milovan

metuzalem
14-02-08, 14:06
Siguran sam da je medju ovim mladim svijetom malo onih koji se mogu sjetit jednog (drevnog) opštenarodnog pojma – „uskogaće – stvorenog još u vrijeme Kralja Nikole a koji se odnosio na ljude (kadrove!) iz Crne Gore, obrazovane na izvanjskim školama i univerzitetima... Vjerujem da u našem jeziku nema sličnog pojma, da bi ovu moju uvrnutu „terapiju“ mogao slikovitije potvrditi od ovoga (opštenarodnog), a koji je tadašnju (uvoznu) modu, na tako neposredan način povezao i ukazao na, ponekad besmislenu pedanteriju i visokomodernu sitničavost tadašnjih kadrova, rasporedjenih uglavnom po važnim državnim poslovima...

Izgleda da je prava sreća bila u tome, da je Kralj Nikola naprečac morao prekinuti školovanje kako bi poslije iznenadne smrti svoga straica (knjaza) Danila mogao preuzeti vladavinu Crnom Gorom.

No ne treba mnogo potezati primjere iz prošlosti da bi u modi prepoznali vladajuća sredstva ove duhovne terapije, jer u tom pogledu opstaju one „prenaviknute“ – uniforme – bez obzira koje formacije (vojska, crkva i slične), čija upotreba je, koliko nesumnjiva toliko i neophodna...

Evo sam i sam začudjen činjenicom u kojoj mjeri jedan, tako banalan osvrt na stvaranje naše vrsne umjetnice – Marine Abramović - skoro nehotično preraste u jedan essay o uticajima mode na ljudsko shvatanje, te ću se ponovo vratiti onom duhovnom „kokonu“ (opanak) iz koga sam se (duhovno) „izlegao“ u - leptira šarenijeh laža – i sam zapanjen da mi ni ovako „razorna“ mašta nije pomogla da izmamim više od opštenarodne nelagode i „izvjesnog osmjeha“ sažaljenja, kojim ću CG-općinstvu uzvratiti, (zlu)rado i višestruko...Osobito kad vidim naše mudro rukovodstvo kako se kurči u odijelima koje im skrojiše vrhunski (homoseksualni/*****ski) kreatori, čime su se dubokopsihološki prepustili podsvjesnim jebačinama istih, ili sa istima... ili – ko će mu ga znati - s kim...

Nedje sam, davno, čitao o vojnim uspjesima istočnjačkih imperija, jer su njihovi ratnici prije odlučujuće bitke svoja muda uvezivali mokrim trakama od kože, da bi te trake, sušeći se na žaru bitke, svojim stezanjem do kraja povećala borbeni moral i time dovele do pobjede...I stvarno, čovjek mora biti (duhovno) slijep pa da ne vidi, našu i tudju, omladinu obućenu u nekoliko brojeva tijesan - jeans - kako unezvjerena gluvari (ne)kulturnim prostorima, ne u potrazi za nekom nježnom i vrelom - jebačinom, već u mnogome za kakvom žestokom i bezobzirnom – tučnjavom... Bjesomučne vožnje i da ne pominjemo...

Na kraju ovog nenamjerng „essay-a“ da pomenem i onaj vis, dje se priča o jednome kukavcu koji je patio od neizdžive glavoboje moderno nazvane – migrena – a koji u svom očajanju dolazi do vrhonskog profesora na zdravstveni pregled i biva suočen sa „razornom“ dijagnozom istog, koji mu preporučuje hiruršku operaciju kojom bi uklonili uzrok njegove boljke a on se, nažalost, ne nalazi nidje drrugo do u – mudima...

Ovi kukavac nije imao drugog izbora bez da učini po preporuci ovog nesumnjivog autoriteta ili da poludi od bolova, te se i konačno odluči na ovu fatalnu ali konačno i uspješnu operaciju i pošto je „prebolio", podje kod krojača da mu sašije par odijela... Tom prilikom a ovaj dobar i savjestan krojač upita:

- „Oprostite, gospodine, da li ih (muda) nosite lijevo ili desno...? Ili možda preporučujete sredinu...?“

- „A kakve to veze ima, čoeče...?“ –zgranu se „bonik“ zbunjeno...

- „Oooo, itekako ima veze...., jer ako vam ne ostavim dovoljno prostora za njih (muda) dolazite u priliku da vas obuzme tako žestoka – migrena – da čete morati potražiti ljekarsku pomoć....“

E, jebiga, što drugo da čoek dopiše no:

Kraj...

- M -

metuzalem
19-02-08, 14:17
Evo nekoliko decenija e živim u Njemačkoj i nikako se ne mogu navići na činjenicu da se, u ovoj visokocivilizovanoj zemlji, vrhunskom tehnikom snimaju očajno loši filmovi. Ponekad me jednako loš TV-program naždene da, naprosto, moram odgledati neki od tih filmova, pritom se tješeći onom narodnom izrekom koja veli:

„Kad nema kiše, dobar je i – grad...“, pošto nakon gledanja ne izgledam bolje no da me grad „ubio“.

U jednoj sličnoj prilici, potrefih da odgledam jedan od tih filmova i ne sluteći koliko će, uobičajeno plitka priča, naknadno iskazati neslućenu dramatiku, pošto je bila riječ o vještačkoj oplodnji žene, sjemenom neznanog, zamalo ne rekoh – junaka.

Dakle, u ovom filmu se radi o mladoj curi koja saznaje da njen „otac“ to nije u prirodnom smislu već da je u stvari „pozajmljena“ , boljereći - kupljena - od namjerno skrivenog neznanca, koji je u vidu svojevrsnog, još nerodjenog bijelog „roblja“ , „prodao“ njenim „roditeljima“ posredstvom nečije stručne preporuke.

Prije gledanja ovog filma, dosta puta sam se i sam nasmijao sprdačini o nekom Arapinu ili Kurdu koji na „civilizovani“ Zapad dodje sa porodicom od četiri žene i jedno dvadesetoro đece, kako bi ih mogao prehraniti uz pomoć zapadnih socijalnih ustanova... U zadnje vrijeme mi nešto takvo uopšte ne pada na pamet, jer se, u pomenutom slučaju, radi o nečem sasvim u skladu sa prirodnim tokovima, osobito kad se uporedi sa mučnom institucijom jednog - trljača murice – obično izgladnjelog studenta - koji, naručeno, u uskom prostoru nekog WC-a, svojeručno - „istrlja“ - porod istog obima, da bi nakon toga primio dogovoreni – honorar – odnosno nadnicu (crkavicu) za svojevrstanstan socijalni poduhvat!

Da se slavna Hana Arend smjela usuditi, poznata po svojoj istorijskoj izreci o: „banalnosti (ništavnosti) zla...“ , da razmisli na način sličan mojem, sigurno bi došla do saznanja o ovoj, posebno mučnoj banalnosti genetike, kojom je sveopšti – incest – unaprijed i uveliko programiran...

Mnogi će se začuditi kako to da baš ja, koji bi se, na cijelu ovu rabotu, morao osvrnuti uzgred i veoma opušteno, pri tome valjda misleći na moj blog, visokostvaralački naslovljen sa – trljač_murice...

(nastavlja se...)

metuzalem
27-02-08, 13:36
-
Više je i vrijeme da umjesto ovog poetskog – trljač murice – upotrijebimo opštenarodni pojam – drkadžija – jer on predstvalja mnogo više od onog što se pod njim podrazumijeva i narodu uglavnom služi poput nekog izražajnog – jokera – kako bi na najkraći način opisali one koje smatraju nosiocima posuvraćenih ideja.

Medjutim, kako se iz navedenog moglo zaključiti, ovaj pojam je, ipak, tako stvaralački sveobuhvatan, da njegovu ulogu i postojanje opravdavaju čak i najvitalniji tokovi života. Ono što je mene najviše zapanjilo, svakom prilikom kad sam ovu problematiku, u nekom društvu, iznosio na usmen način, skoro svi prisutni bi me, po pravilu, prvo začudjeno pogledali da bi, potom, ovaj moj pokušaj, prekinuli pitanjem:

-„Pa šta, zar je to nekome uopšte važno...?“

No ipak, iako često ovim pitanjem izbačen iz konteksta, ni u kom slučaju nijesam prestajao da razmišljam o svemu onom o čemu se toliko temeljito šuti iako ono, u stvarnosti, i dalje ostaje sveprisutno na isti način. Tada se uvijek sjetim poznatog aforizma njemačkog mislioca C. G. Lichtenberga, koji je prije 200 godina zaključio da:

- „ Obrazovati majke, jeste što i odgajati djecu u majčinoj utrobi...“

Medjutim, ova njegova izreka u današnje vrijeme dobija veoma mučan prizvuk, osobito kad se čovjek sjeti mnoštva abortusa, koji se „događaju“ svuda i – svakodnevno, što me neodoljivo potsjeća na onaj grafiti sa Berlinskog zida, koji (je) glasi(o):

- „ Boriti se za mir, isto je što i jebati za djevičanstvo...“

... ali ovoga puta, ne u smislu usporedne dovitljivosti, već umnogome zarad neočekivane kompatibilnosti sa izrekom slavnog Lichtenberga. Osim toga, vjerujem da bi se mnozina mojih vršnjaka, odraslih u vremenima „Obnove i Izgradnje“, složila sa mojom sljedećom formulacijom, proizišlom iz naknadne pameti jednog matufa i glasi:

- „Romantika jeste isto što i drkati za - ljubav....“

Medjutim, u ovoj priči se radi o jednom veoma važnom i to planetarnom aspektu stvarnosti – abortusu – kao i o mnogostranosti motivacije povodom ove moralno-političke pandemije koju ponekad pomene i katolička crkva...

Jer,
...ako pošteno i bez ostatka razmislimo o nečemu tako smrtonosnom, onda slobodno možemo reći da je, ne samo u kapitalizmu već i u raspalom socijalizmu važila (neizrečena) parola:

- „Nesmiljena borba za bolji život počinje u majčinoj utrobi...“

...i to, stručnim izvršavanjem smrtne kazne nad potencijalnim potomstvom.

Ako se izrazimo na način uobičajene propagande u aktuelnom sukobu između Istoka i Zapada, onda bi se ovaj opštenarodni medicinski postupak „planiranja porodice“, slobodno mogao poistovjetiti sa – džihadom – islamskim svetim ratom protiv nevjernika, ali na isti način usmjerenim prema sebi, kao što je to slučaj sa onanijom, odnosno opštepoznatim – drkanjem, koje se, na globalizovanom jeziku postmoderne i – doslovno – odnosi na supermoderno očinstvo – iz druge ruke!


Kad sam pokrenuo ovu temu, ni pomislio nijesam da, u stvari, otvaram svojevrsnu Pandorinu kutiju, te mi se sada itekako hita da je što prije zatvorim ali tako da u njoj ostane više od puste – nade....

A ko o svemu ipak želi da razmisli, dosta mu je i jedna riječ...

- M -

metuzalem
03-03-08, 14:11
Ima tome poprilično vremena, kada sam, ili na ovome forumu a može biti i na „pokojnome“ Mn.comu, pročitao jednu veoma duhovitu opasku ženskog čeljadeta sa poznatim i značajnim nickom – KRKNA – čeljadeta koje na poseban i nadahnut način nudi dokaz, da ljepoti i pameti obavezno treba; i prostora i težine, kako bi oboje mogli doći do vrhunskog stvaralačkog izraza...

Ne mogu da se sjetim koja tema je bila u pitanju, ali zato mi pred očima još uvijek jasno treperi neobična preporuka upućena nekoj od učesnica u diskusiji:

– „ Isplači se, jadna..., manje ćeš pišat´!“

Ove njene preporruke se ne sjećam samo zarad njene osvjedočene duhovitosti, već zbog toga što djelotvornost ove preporuke mogu potvrditi sopstvenim iskustvom iz godina moga odrastanja u istorijskim vremenima nezaboravne (duhovne) „Obnove i Izgradnje...“

Bilo je to one godine kada sam, ne samo bez novca već i bilo kakve druge opreme ali zato sa blagoslovom najbližih, krenuo u svijetlu budućnost i nekako se domogao internata jedne od srednjih škola u glavnom gradu sjeverne pokrajine pokojne SFRJ-ota... Ovu životnu avanturu trebalo je da mi omogući stipendija dogovorena na veoma neizvjestan način, što nikako nije umanjivalo moje nade da se dokopam bilo kakvog obrazovanja uz čiju pomoć bih što samostalnije mogao nastaviti svoj životni put.

Pocetak je bio više nego li mučan, jer ne samo što nijesam imao novca, preobuke i ostalih potrepština, no nije bilo ni one „dogovorene“ stipendije, te dodjoh do saznanja da siromaštvo i bijeda ne predstavljaju konačno stanje već su itekako podložni dinamičnim promjenama – na gore (grdje) – a ja prvi put osjetio težinu dugova, zbog kojih je uprava internata donijela neopozivu odluku da me izbace na ulicu ali me milicija, kojoj sam se unezvjereno obraćao, uvijek i nanovo vraćala...

Uslovi u internatu i nijesu bili tako loši, mada sam spavao u sobi sa 18 (i slovima -osamnaest) kreveta, sa slamaricama i posteljinom koja se redovno mijenjala, no mene to nije mnogo tješilo jer sam, povrh olovne neizvjesnosti i duboke tuge, dosta često mokrio (pišao) u krevet, nakon toga užasnuto ustajajući i unezvjereno pokusavajući da sakrijem ovu mučnu činjenicu...

A kako i ne bih, kad mi je dovoljno sjetiti se onog jutra kad sam, oko susjednog kreveta, ugledao zluradu gomilu dječaka u pubertetu, kako se saginju i uz zluradi kikot zagledaju ispod susjednog kreveta, sve dok se nije pojavila brkata „vaspitačica“ i bez sopstvenog uvida izasramotila onog kukavca, uspravljenog uz otkriveni krevet, zategnutog u uzaludnom pokušaju da ovi vaspitni kadar ubijedi, kako mu je to, neko iz pakosti, prosuo (podmetnuo) vodu ispod kreveta... No, ništa mu nije pomoglo, jer se ovaj napredni kadar, bez riječi okrenuo i „udbaškim“ korakom odmarširao da – „tamo đe treba - prijavi ovo reakcionarno „zlodjelo“.

Za to vrijeme sam ja ležao u onoj „lokvi“ slamarice, sve Boga moleći da me mimoidje slična kontrola, užasnuto osjećajući svaku kap, izdajnički isteklu iz mene, uz očajničku nadu da barem nijesu probile slamaricu i ispod ostavile vidljivog traga... Dugo nakon ocog dogadjaja, predostrožno sam svoje donje gaće punio zgužvanim novinama, mahom „KOMUNIST“-om jer mi je jedini bio pristupačan onako sveprisutno besplatan i neizmjerno dosadan...

No, kao da ova epizoda nije bila dovoljna da mi zagorča ionako mučan obrazovni početak, već se desilo i to, da mi je razredni starešina, nešto kao školski „roditelj“, bio nastavnik „fizuičkog“ i to jedan od onih pustih „stručnjaka“ koji u nama nije vidio nedoraslu djecu već (sportske) – rezultate – te mi od samog početka nikako nije mogao oprostiti što ne pokazujem nikakve namjere i ambicije da svojim, zdravim i snažnim tijelom, postignem bilo kakve (sportske) rezultate... Vjerovatno me, zbog ove „pronevjere“, jednoga dana pred cijelim razredom nazvao smrdljivim mlitavcem nesposobnim za bilo što osim za „one stvari“ pod kojima je podrazumijevao mladalačku onaniju (drkanje), redovno opominjući izrekom koju su upamtile bezbrojne generacije a glasila je:

– „Manje, lafe, one stvari...!“

Dobro se sjećam da se, nakon ove javne blamaže i kaštiga, u meni nešto tako žestoko „slomilo“, da sam se u uglu svlačionice bespomoćno srozao da bi, uz pratnju sažaljive podrugljivosti i zajedljivog dobacivanja, iz mene nezadrživo linuo potok vrelih suza, koji vise nijesam mogao zaustaviti pa i da sam htio i pokušao. Ostao mi je u sjećanju i neobičan osjećaj olakšanja, kao da sam „rasprtio“ neko veliko breme i da mi nakon toga mnogo što-šta nije vise bilo vazno i značilo isto kao priije toga...

No, tek kada sam se sljedećeg jutra probudio, po ustaljenom običaju opipao ali ovoga puta s ogromnim olakšanjem osjećajući ohrabrujuću „suvotu“, shvatio sam da se dogodila neka prekretnica i da ništa više neće biti kao što je bilo, te mi je ova primjedba naše lijepe i pametne – KRKNE – došla poput nekog melema koje tako divno opravdava stvarnost moje apoteke i zaslužuje poseban osvrt, jer pretstavlja izvanredan duhovni preparat za sve potencijalne roditelje...

Mnogo kasnije, u svom neznavenom tumaranju za saznanjima, usput naljegoh na posebno mudro tumačenje dječije bolesti – noćnog mokrenja – koje je njegov autor poetično krstio kao – donjim plakanjem (odnosno suzama) – obično uslovljenim neshvatanjem i neprihvatanjem pravih suza, tako da djeca, neutješena i bespomoćna, ovim (sramotnim) činom i sama pružaju potvrdu o svojoj konaćnoj - nedostojnosti....

Siguran sam da mojoj apoteci boljeg opravdanja nema od navedene primjedba i moje preporuke da se ova sudbinska bolijest noćnog mokrenja liječi nježnošću i razumijevanjem, zato sve buduće roditelje upozoravam da je dovoljno djeci prije spavanja, direktno u uho „kanuti“ dvije-tri tople riječi i „utrljati“ par nježnih dodira, da bi dijete osvanulo u prijatnoj i toploj suvoti postelje...

No kolika je to rijetkost u divljim porodicama ovih prostora, najbolje može posvjedočiti duhovni - preparat - sa malo žešćim dejstvom, nezaboravnog pjesnika D. Radovića, koji glasi:

– „Roditelji, tucite svoju djecu čim primijetite da liče na vas...!“

- M -

metuzalem
14-03-08, 12:56
Dok sam bio u punoj snazi i za dobre pare odradjivao svoj posao, rijetko da su me morile neke velike brige u pogledu starosti, zbog uobražene pretpostavke da će me ona suminuti, pa makar to bilo i na neki tragičan način. No, pošto je to u Njemačkoj jedna od vladajućih tema, nije moglo proći a da me neko od saradnika ne upita kakvi su moji penzionerski izgledi i da li radim na tome uplaćujući doprinose, pošto sam bio samostalan privrednik kome nijesu nametnute takve obaveze...

Bilo ko da me je tada pitao, nadrkano bih mu odgovorio da me tako banalne stvari uopšte ne zanimaju, na što bi mi oni, onako njemački zapanjeno, postavili uzgredno potpitanje; kako ja, upšte, zamišljam dane (svakodnevicu) svoje starosti?

No, ja sam na to. imao spremnu priču o tome; kako ću se, kad ta vremena nastupe, povući u svoj zamak, jer nemam volje da se družim sa narodom kome je dovoljan finansijski solidno osiguran besmisao, nego želim da budem u društvu ljudi kao što su; Sveti Avgustin, Diogen, Napoleon i slični a svako zna da su oni besmrtni i postoje u svakom vremenu a uglavnom obitavaju u istorijskim ustanovama koje narod poznaje pod pojmom – sanatorijumi – i uglavnom smješteni baš u rashodovanom dvorcu ili zamku nekadašnje vlastele, kojoj dodje skupo da ga odrzava pa tu obavezu, mudro, prepušta državi... Ako bi neko od njih dao primjedbu da se radi o isključivo muškom društvu, potsjetio bih ga na Kleopatru, Lukreciju Bordžiju i njoj slične...

No kako i ljudski život ima svoja „godišnja“ doba, tek s jeseni je moguće znati kakva će biti životnu „berba“ te sam itekako bio prinudjen revidirati svoje mladalačke „mudrosti“, osobito kad bi se prisjetio onih neprolaznih – narodnih – kao što je ona kad su pitali nekog mudrog bega: „Ima li što teže od – smrti?“ Na što je on odgovorio:

- „Ima, ima..., kako da ne a to ti je..., kad u maniti lik obrneš a za tobom đeca bubuljima iza ćoškova....“

Tek tada sam shvatio koliko je moja „duhovitost“ bila nesuvisla i prostačka, jer sam u nečem tako tragičnom tražio alibi za svoju životnu neodgovornost, pri tome se ne pitajući zbog čega su, u sretnim zemljama, raskošni prostori dvoraca i zamkova rezervisani baš za ljude bolesne duše... Ne samo kod nas, nego i drugdje, svi saosjećaju i žale nekog kad oboli od neke teške ili neizlječive – tjelesne – bolijesti ali se utoliko više sprdaju ili čak smatraju nekog krivim zbog bolijesti – uma ili duše - o čemu najbolje svjedoči mnoštvo riječi, odnosno verbalnih dijagnoza, kao što su:

- Ajvan
- Avetinja
- Njunja
- Manitac
- Ludak
- ...i slični...

Jedan od rijetkih, ako ne i jedini pojam u skladu sa ljudskim dostojanstvom pacijenta, jeste:

- Umobolnik!

Medjutim, postoji jedan veoma neobičan visokomoralan aspekt ove bolijesti, koji potvrdjuje gorepomenutu mudrost neznanog bega, jer čak i u primitivnim narodima ako neko učini nešto izvan granica (zdravog) razuma, biva poštedjen – smrtne – ili zatvorske kazne i upućen na pomenute prostore nekadašnje raskoši i protekle otmjenosti. Ovakav postupak prema duševnim bolesnicima, jeste veoma neobičan pledoaje (plaidoier) njihove potpune nevinost, odnosno kak bi se, na tragično-poetski način moglo iskazati; ludilo je vrhunac nevinosti... Pri tome se nameće pitanje sa okusom sumnje, ko bi – razuman – pristao na nju...? Stvarno!

Već i sama činjenica da ovu temu sa tolikim zakašnjenjem izlažem u ovoj mojoj butigi, pokazuje u kojoj mjeri su iracionalne dimenzije stvarnosti u kojima se odvijaju bolijesti duse, zato smatram da time i ova moja apoteka postaje zrela i postepeno opravdava svoje trajanje...

- M -

milovan
14-03-08, 14:15
Evo mene "MEDJU SVOJE" UMOBOLNIKE.

Sjetih se JAKUPA POPA, TOLJA PATKASHA, FIKA I RAZE, CAKA I MILJE,
sa choporom dhjechurlije u poslije ratnoj Podgorici-Titogradu, i mene sa strane sa prstom u usta i ranjenom dushom.

metuzalem
27-03-08, 12:17
Na ovaj veoma važan segment duhovne farmakologije, uputio me je, niko drugo do onog poslovičnog Muje iz viceva, koji u jednoj (ne)prilici na pitanje: odakle zna đe se nalazi neobilježena granica izmedju Crne Gore i Srbije, odgovara ovim riječima:

- „ To ti je, ba, ondje dje ti prestanu jebat mater i počnu jebat – oca očinskoga...!“

Ova uzgredna duhovitost, pokupljena sa periferije istočnjačke mudrosti, izražava mnogo više nego li zabavnu dosjetljivost poslovičnog Muje, koji je nešto napodob legendarnog a i kod nas odomaćenog - Nasredin Hodže.

Ova duhovitost se s punim pravom može uzeti kao izvanredna ilustracija duhovnog graffitija, izraza kojim se narod služi da izrazi ono što je u javnom životu uglavnom ili zabranjeno ili strogo sankcionisano od vladajućih mehanizama, ali je po svojoj duhovnoj strukturi koliko nužan toliko i neizbježan...

Zbog toga je itekako zabavno zamisliti mentalni zid koji razdvaja Crnu Goru i Srbiju na kome je, sa jedne strane, ispisan graffiti sa majkom, a s druge onaj sa ocem, da bi se dobio potpuni uvid u ono što bi mogli nazvati – duhovnim graffitima – ili opštepoznatim i prisutnim – psovkama..
Jer, što su psovke drugo, do izvjesni - usmenih graffiti - jednako prisutni u usmenoj komunikaciji, kao što su oni pisani, (sve)prisutni po, uglavnom skrivenim ali i javnim urbanim prostorima.

Posebno u zadnje vrijeme graffiti, kao način ličnog izraza, postaje globalno rasprostranjen i već počinje da prerasta u svojevrstan umjetnički izraz, koji uglavnom koristi engleski jezik...

Da su psovke najspontaniji izrazi, svjedoči i veliko zanimanje francuskog pjesnika Žana Prevera (Jean Prevert) za našu psovačinu koju je shvatao kao posebno pjesnički izražajnom, stalno u potrazi za što orginalnijim psovkama kojima je punio svoju bilježnicu... Zanimljivo je, ali ne i čudno, što je za najomiljeniju psovku odabrao baš onu, pozdravnu, koja glasi:

- „ Jebo sliku svoju...!“

Vjerujem da će se mnozina složiti s ovim originalnim izborom...

No, isto kao što medju graffitima, razlike postoje i medju duhovnim (usmenim); graffitima postoje izvjesne razlike, tako da ih, osim medju psovkama, možemo naći i u poslovicama, izrekama i ostalim opštenarodnim umotvorinama...

Dovoljno je sjetiti se one kafanske:

- „Blago tome ko rano poludi, vas mu život u veselju prođe...“

Jasno je da ovako sumorni duhovni graffiti mogu nastati jedino u sadjejstvu sa alkoholom, jer ko bi razuman pristao da svoj život prepusti tako razornom shvatanju stvarnosti, da mu život protekne u nepodnošljivo tragičnoj - „zabavi“...!?

Osim ovakvih duhovnih graffitija, posebno tamne boje, postoje i oni, šareni i razigrani, koje se u javnosti izražava na uho ili u krugu prijatelja, obično u pratnji značajno iskrivljenog „izvjesnog“ osmjeha a uglavnom je iz kategorije opštenarodnih mudrosti posebne namjene, te ćemo ga citirati kao mentalni (duhovni) preparat narodne farmakologije, koji glasi:

- „*********** nije sapun, pa da se potroši....!“

Ovaj graffiti nesumnjivo spada medju ljepše izraze narodne (naivne?) govorne umjetnosti, zbog toga što na veoma suptilan način asocijativno veže izvjesnu dubokointimnu tjelesnu vlagu, sa podatnom glatkoćom mirisne vlage toaletnog sapuna, u potsvjesnoj namjeri, da bi se time, poetski, uslovile i neke – čežnjive – motivacije u medjuljudskim odnosima... Uuuuh, kakav izraz...!

Sličan izraz, ovoga puta po muškoj liniji, uveliko je grublji od ovog koji smo naveli, jer (skoro naredbodavno) glasi:

- „Jeba, ne jeba..., kurcu vrijeme prolazi...“

Ovom nesmiljenom konstatacijom sa prizvukom prebacivanja, ovaj se muški organ uzima kao egzistencijalan faktor, poput onog "nadrkanog" štapa (stuba), koji na sunčanom satu, svojom sjenkom pokazuje kako vrijeme, neumitno, prolazi ili, što je mnogo nepovoljnije, na klatno zidnog časovnika, koje mlitavo i ravnodusno, odbrojava preostale minute...

Bilo bi mi drago, kad bi još ko izbor moje butige obogatio nekim sličnim duhovnim preparatom....

- M -

metuzalem
03-04-08, 15:51
Evo jedan tread iz 2004. gidine, kojim ovu butigu pretvaram u svojevrsnu "zaduzbinu..."

- M -


Luksuzno siromastvo


Nekad davno, onijeh godina kad su revolucionarni pobjednici čvrstili svoju naprednu vlast i uvodili nov i jedinstveni način oslovljavanja sa – druže /drugarice – sa univerzalnom važnošću od maršala Tita pa sve da Krsta Mašanova, svaki put sam bio zbunjen i zatečen opaskom onih korotno zabrađenih baba, strina i tetaka koje, kad bi htjele nekoga posebno da pohvale, o istome zborile da je to:

- „Ma vaistinu pravi i rođeni – gospodin!“

U to nadahnuto doba, svoju pravovjernost sam štitio uslovnom pomisli po sistemu: „Koji matrak znaju babe o novim i pravim vrijednostima koje donosi svjecka revolucija...“ sve dok me ta ista revolucija nije otplavila na Gulag zvani „Truli Zapad“, kako bih iz prve ruke o njegovoj dekadenciji saznao sve sto treba.

Kao sve velike revolucije i ova naša je bila itekako u pravu, jer sam uspio mnogo toga saznati ali ne kako se moglo očekivati, već sasvim suprotno. Najpotresnije je bilo kad sam sebi morao priznati da onaj bogati narod uopšte nije idiotski degenerisan, kretenski deformisan i tjelesno obogaljen, već umnogome obrazovan, pametan, mudar a u većini zgodan, lijep i tjelesno odnjegovan.

Osim ovoga saznanja, posebno me potreslo iskustvo sa zemljacima na neki način „uspjelim“ u ovom dekadentnom društvu, osobito kad sam ih uporedio sa onima koji su u njemu rođeni i odrasli i kod kojih se bogatstvo i blagostanje podrazumijevaju do – navike.

Dok su se ovi „uspješni“ zemljaci očevidno ponašali kao žrtve svojih iracionalnih želja, kod pripadnika ovog sloja bogatih i imućnih sam primijetio jedno „bogatstvo“ višega reda, koje do tada nijesam ni slutio; bogatstvo ideja, vizija i ličnih mišljenja. Poseban dojam je na mene ostavio njihov odnos iskrenog poštovanja i priznanja prema svim stvaraocima tog bogatstva i blagostanja, koje oni nikako nijesu izražavali bilo kakvom pričom već ličnim stvaralačkim elanom u potrazi za što kreativnijim mjestom u životu.

Danas, kad vidim ovu našu „elitu“ novoga bogatstva i iznenadnog
blagostanja, odmah se sjetim onih „uspjelih“ nesretnika koji su zarad ovog
„uspjeha“ ostali i bez onog pokretačkog alibija i prave životne motivacije. Isto se događa sa novom „elitom“ i novoustanovljenim vrijednostima a za koje sigurno ne bi važila ona ocjena sa početka teksta o „pravom i rođenom gospodinu...“ već daleko bolje neka novokomponovana o iznenadno visokounaprijeđenom „drugu i marksisti...“ koji je sve stekao učešćem u neshvatljivim „ratovima za mir...“ koji neodoljivo potsjećaju žestoko i bjesomučno jebanje za djevičanstvo (valjda ideja i vizija...!?)

U stvari, umjesto bogatstva koje bi odgovaralo pravom smislu ovog
arhetipskog pojma, u Crnoj Gori je stvoreno - luksuzno siromaštvo! Dovoljno je proći Via Venetto (Potemkinovom/Hercegovačkom) ulicom glavnog grada, pa da čoek vidi kolicina gordo posrću pod teretom novostečenoga bogatstva. Osobito je upečatljiv ženski narod dizajniran skalpelom, pa čoek često može zapaziti kršno žensko čeljade sa naprćenim nosićem umjesto komada nosa, poput onog "katunskog" ka kod kraljice Milene i njenijeh šćeri. A kad čoek bolje pogleda, umjesto gordo stisnutijeh može vidjeti i nekakva jebacki napućena usta a prsa nadrkana do pucanja, dok ponosne vlasnice nabadaju štiklama od pede, veslajući rukama ka da se spuštaju niz nekakvu stmoglavu bestragiju...

Kod muških pripadnika novostvorene „elite“, sve je diskretnije „upakovano“ ali se odmah vidi kako kroz to pakovanje probija sva ona sirovina, očajno siromaštvo ideja i elementarni nedostatak stvaralačkog elana koji bi prelazio okvir profiterskog građevinarstva.


Ako je nekadašnji socijalizam bio, kako neki duhovito definisaše: „Pravedna raspodjela siromaštva“, onda se ova novokomponovana raspodjela takozvanog „bogatstva“ slobodno može definisati kao: „Luksuzno siromaštvo izabranih bijednika...“ Jer, kao što ukazuje ona poznata francuska izreka da „nobless oblige...“ (otmjenost obavezuje...) bogatstvo obavezuje utoliko više, da se ne bi pretvorilo u – prokletstvo, što je veoma čest slučaj.

U novostvorenoj zajebnici izgleda da su braća Karići to najbolje shvatili. No, ipak, sve je to daleko od onog bogatstva ideja i vizija svojstvenog brojnim pokoljenjima predaka koji su to bogatstvo, ne samo stvorili već i – očuvali!

I na kraju, da li stvarno može biti veće bijede od one, kad čoek sebe
degradira na (očajnog) čuvara svoga (materijalnog) bogatstva.

- M -

metuzalem
03-04-08, 16:06
evo se opucih da editujem...


Berankršu zdravo i fala ti za ovi tekst.

Iz djetinjstva mi je ostala uspomena na sopstveno iskustvo sa ljudima bolesnoga uma i duše, osobito na mučni odnos okoline prema njima. U medjuvremenu sam imao prilike da vidim kako je to riješeno u zapadnim zemljama, pa mi se ta sjećanja veoma često a ponekad i nepodnošljivo nameću.

Ipak, uz ovo mučno sjećsnje moram navesti i primjer posebno dubokog razumijevanja, koji su mi prenijele one dovijek drage i nezaboravne nepismene babe i tetke, od kojih nas je jedna, vidijeći što činimo sa jednim umobolnim nesretnikom, upozorila ovim riječima:

„A što se, fukaro jedna, ne sjetite i zafalite mu e ve je u tome odmijenio, no mu zbog toga još i krv pijete...!“

Iako sam i toga puta pomislio ono svakidašnje „ što zna baba...“ , ovih riječi bih se sjetio svaki put kad bih susreo nekog od ovih nesretnika.

Veliki njemački mislioc C.G. Lichtenberg, kome nije smetalo što je malog rasta i gobav da bude profesor universiteta u Göttingenu, između ostalih aforizama, napisao je i jedan koji, otprilike, glasi:

„Ko god, koji namjernik, dođe u neku stranu zemlju, prije svega bi trebao posjetiti škole, zatvore i ludnice, jer su to tri osnovne boje kojima je naslikana njena stvarnost“

U stvari, ludnice i nijesu ništa drugo do azil onima koji su razvalili zidove i rešetke ludnice koju svako nosi u sebi, što se najbolje vidi u ovim ratnim vremenima, kad mnogima politika otvori vrata bolesne duše, kroz koje pokulja sve ono najgore te se ono još obuče u ideološke haljine i napućika na komšije druge vjere ili drugih nazora.

U kojoj mjeri je svako podložan da iz ludnice svoga bića izbaulja i počne ujedati, pokazali su i visoki pripadnici ovoga režima, kad su po mračnim ćoškovima svoje neizmjerne moći, neočekivano i zadriglo prejebani i dojebani, zašli do u zabranjene predjele sado-mazohizma. Pri tome su pokušali da postupe poput mitskog junaka Odiseja, kad je brodom prolazio pored ostrva Sirena odakle su one, svojom neodoljivom pjesmom pomorce mamile i odvodile u propast.
Tom prilikom, lukavi i hrabri Odisej je svojim saborcima naredio da svoje uši zaliju voskom a njega čvrsto privežu uz katarku i da ga ni slučajno ne odvezuju, makoliko se on trzao i vikao na njih, te je tako uspio i da odsluša smrtonosnu pjesmu Sirena i da ostane živ.

Slično je pokušao i režim, koji je sa državnim institucijama i medijima postupio poput Odiseja, no pošto im ga kuća nije dala ka njemu, svi su izgledi da će na kraju proći kao svi oni koji nijesu imali pouzdane saputnike kao ovaj hrabri kraljević.

No ukoliko uspiju proći i odslušaju smrtonosnu pjesmu, neko će morati da zaglavi zbog toga. A ko će to biti, viđeće se... Narod će svakako najebat, ali će to i preživjet.

Evo nevljesti Aeliti prilika da se posprdne s ovom mojom prednapregnutom patetikom, ka sto zna i umije...

- M -

metuzalem
04-04-08, 11:39
U potrazi za izgubljenim vremenom, pronadjoh ovaj zanimljiv osvrt na cetinjsku stvarnost u mjesecu aprilu ljeta gospodnjeg - 2004...

O tempora o mores...!


Narode!

Ne samo što mog vjernog Savana ne mogu ostaviti bez odgovora, no mi nikako nije milo da moje obavještavanje iz prve ruke, poput starih novina ode u poljski nužnik opštenarodnog nevaspitanja i zadrigle ravnodušnosti.

Zato navratih, da poštovano općinstvo obavijestim o mom pokušaju da stignem na:

"Zadnji autobus za Katangu"

Smatrajući potpuno ispravnim, da on polazi sa cetinjske - AUTOBUSKE STANICE - uputih se tamo i već poizdalje vidjeh neuobičajeni "vozni park", koji se sastojao iz nekoliko, po parkingu razbacanih starovremskih kombija i starinskih taksija, koji su, zbog ovako razudjenog rasporeda, više izgledali kao da nekog - vrebaju, no da na nekog - ćekaju..!?

Konačno dodjoh na onaj prostrani trijem, sa kojega se tako lijepo vidi Lovćen i ostala ponosna brda Stare Crne Gore i tu zatekoh bučnu gomilu razgaćenih i razdrljenih vozača onog "ojađelog" voznog parka, koja je, gromoglasno, promuklo i zadihano vodila nekakvu veoma važnu diskusiju.

Ja ne bih bio ja, kad odmah ne bih otišao da se priključim tom jedinstvenom "forumu", pa makar to bilo jednim prigodnim pitanjem:

- Kad polazi autobus za Katangu...?

Diskusiju namah prekidoše kako bi mi začudjeno i podsmješljivo, odgovorili:

- E, bogomi ti on više ne svrće ovudijen....


- Pa su čim ću onda na put !? – začudih se ja, onako seljački...

Jedan škrbavi, grlat, debeo i napadno razdrljen "rukovodioc" odmahnu, onako neodređeno, i rukom pokaza na pregledan "vozni park", koji se sušio na kratkotrajnoj sunčevoj svjetlosti.

- Evo zanago dosta...

- A kad kreće..? I koji..?

- Koji bilo, ma kad se napuni!

- A kad će to biti...?

- Kad bude putnika!

- Ma sto veliš, čoče..!? - iščudjavao sam se ja, dok su me ostali podozrivo odmjeravali.

Smatrajući da sam došao da ih zajebajem, okrenuše si i ponovo nastaviše svoju gromoglasnu prepirku, ali meni Đavo nije davao mira te ih prekidoh novim pitanjem:

- A što je vas toliko, na tako malo putnika ?

- A što cemo drugo činjet...!? - grlato se začudi debeljko.

- A ima, dati, što... Ja, svaki put kad prodjem gradom, vidim što bi se sve moglo učinjeti na svoju korist a na polzu ostalome narodu.

- A, što bi to, zaboga, moglo biti ? posprdno će debeli bradonja.

- E, ti sigurno bolje od mene znaš, koliko faljiva struja u Cetinju a nidje šterike da se kupi...

- Ha, ha..., ima kod popova. E baš nadje koju rabotu ćes preporučiti... Ha, ha...

- E da je sreće i pameti, baš dobra rabota, no ti to ne mo´š razumjeti jer ti spstvena sijalica ne gori... Ti misliš samo na onu jednu šteriku koja neđe nadomak ruke, stoji na gotovs - ka kubura. A vidi se, izdaleka, da ti nijesi upoznat koliko raznovrsnih primjena postoji za svijeću, kao jedan od prvih ljudskih proizvoda. A otkuda bi znao da, osim za pomen u crkvi, postoje svijeće za slave, svećanosti, namjerne i nenamjerne susrete ili čak i za uspješno uzdizanje - kurca...

- E, baš nam ta svijeća treba..., te si nju naša` da ni ođe pominješ... No reci ti nama nešto bolje i sigurnije, kako bi se preživjelo u ovoj krizi?

- Aaa, vidim da si ti veoma bistar i pametan momak, te sigurno znaš koliko se u svijetu priznaje koristan savjet a i trgovina njima je poznata pod pojmom - consulting - te se sad nećemo nadmudrivati, no bi o tome mogli, tek kad bi ti to debelo platio...

Zanimljivo! Na ovu moju zadnju primjedbu, zaćutao je tako žestoko kao da je, naprosto - zakočio u mjestu.

Utoliko je došao nekakav (linijski) kombi, vreovatno kao zamjena za onaj drevni autobus, te spokojno otputovah za - Katangu - koja je, u međuvremenu, bješe postala jedini cilj i pravac a prostirala se..., prostirala(!) svuda okolo, bez kraja i konca...

- M –

metuzalem
09-04-08, 00:29
Prilikom mojih (duhovno) arheoloskih aktivnosti nabasah na eksponat koji nesumnjivo pripada u ovu moju butigu...



Crnogorci izmedju Srba i Dukljana

U jednom se potpuno slažem sa ovim raspomamljenim Zombijima i njihovom potonjom tvrdnjom, da se broj Crnogoraca smanjuje.. Ka da je taj broj ikad i bio velik, baš zato što se ne radi o nekakvoj zbrdasdolisanoj interesnoj skupini, već o narodu izniklom iz jednog stabla i visokim moralnim vrijednostima dovedenom do visokog – stanja duha.

Crnogoraca, onih pravih, vazda je bilo malo jer ne može svako dosegnuti eticke visine odgovornosti, jednom za svagda nametnute amanetima predaka, tako da oni, u stvari, samo predstavljaju izvjesan viteški red svoga naroda, poput japanskih Samuraja naoružanih oštrim; umom, mačem i pogledom.

Svejedno, njihov procenat među ostalim podanicima izdijeljenim na dvije većinske skupine pod odrednicama Srbi i Dukljani, sa svojih 10 – 12% još uvijek je iznenađujuće visok. Mnogi će biti iznenađeni ovom tvrdnjom, zato ću je pobliže objasniti nekim činjenicama poznatim samo među onim Crnogorcima u potpunosti svjesnih svoje pripadnosti.

Sjećam se dobro da mi, ni u posljeratnoj školi, nijesmo učili istoriju Crne Gore, nako nešto malo u osnovnoj školi, ali smo zato bjesomučno i napamet učili Kosovski ciklus i raznorazne bune i ustanke ostalih naroda i narodnosti. Svejedno, sve to ni za jotu nije pomjerilo moje parametre pripadnosti svome narodu. Zasluga za to pripada svim onim smrknutim nepismenim đedovima i zabrađenim babama, strinama i tetkama, koje su nam šapatom i da niko ne čuje, davale dopunske časove iz one prave istorije koja ih je tako često zavijala u korotu.

Ova žestoka podjela na Srbe i Dukljane, moguća je samo zato što su ove mlađe generacije odgajane u lažnom samoupravnom blagostanju, kao one poslovične tikve bez korijena, koje su tako dobro uspijevale u staklenim baštama moralno-političke podobnosti u kojima su ih dobro nakljukali istorijom za jednokratnu upotrebu, te se danas, onako bez korijena, nemoćno kotrljaju bespućima povijesne zbiljnosti, zgranuto tražeći bilo kakav putokaz kojim bi nastavile svoje jalovo kotrljanje. Zato svaka čast ovome režimu, koji je tako lukavo uspio da ovoliko tikava posadi iza gomile đavola koji se, evo toliko doba neumorno motaju ovim prostorima.

Još uvijek se dobro sjećam onog pionirskog doba, sa sletovima i marševima, što me, ipak, nije potpuno omelo da zapamtim mnogo toga iz te, u duhovnim skrinjama ljubomorno čuvane istorije svoga naroda. Dok su ulicama i trgovima odjecale borbene pjesme i gromoglasne parole, oni koji su se držali običaja stajali su po strani i sporazumijevali šapatom i pogledima.

Ponekad bi neko zametnuo pjesmu kao što, naprimjer, bjese ona:

Razbolje se zorna Zorka,
Sa Cetinja Crnogorka...

...da bih ja, u čudu, osluškivao kako neka od onih korotno zabrađenih baba tiho mrmlja ovakav ili sličan komentar:

Jes, matraka..., razbolje se i umrije...! E nije, no je ona sutura od domaćina (Kralj Petar I Karađorđević), onako trudnu istuka i ćušnuo niza skale, te se nije više živa dizala.

Tada sam mislio; što zna baba, ali sam kasnije revidirao sve se čudeći kako brzo naučise puno toga...

- M -

metuzalem
20-04-08, 13:41
-Otprilike, prije par dana, na njemačkim medijima je, kao udarna vijest, objavljena odluka ustavnog suda, da dotično zdravstveno osiguranje nije obavezno da podmiri račun za - viagru – koji im je ispostavio izvjestan osiguranik, više ubijeđen u vladavinu prava nego li u – erekciju..!

Ova istorijska odluka me je potsjetila na veoma značajnu izreku jodnog pametnog čovjeka, koja glasi:

„Puritanac (Čistunac) je osoba koja smatra da je sve dozvoljeno, ali pod uslovom da to nije neko zadovoljstvo...“

Nakon ove vijesti, shvatio sam da i visoka njemačka kultura nije ništa drugo do glazura koja prekriva okoštale moralne nazore koji, iz sjenke sveopšteg muka, vladaju duhovima podanika... Niko od tih podanika i ne pomišlja koliko je ponižavajuća ovakva odluka, koja jednog, u stvari bolesnog čovjeka, osuđuje da sam snosi troškove svog „zadovoljstva“, dok troškove ostalog; kao što su sr.anje, pišanje i ostale – potrebe – zakonodavno prepušta čistunski ustanovljenom zdravstvenom osiguranju...

Kad čoek shvati da se ovo događa u jednoj kulturnoj i bogatoj zemlji kao što je Njemačka, s pravom se pita što mogu tek očekivati podanici nekih siromašnih zemalja... Međutim, ovdje vladajuća logika nije od velike pomoći, jer kad čovjek „zamane“ svojom glavom i shvatanje prepusti svojoj intuiciji, naprosto biva zgranut činjenicom da – duhovna bijeda – nije privilegija bilo kog naroda, već da se radi o globalnoj pojavi...

No, što se ove moje butige tiče, jedna ovakva vijest samo može da potvrdi njenu ustanovu od opšteg značaja, iako se veliki dio potencijalne klijentele prema njoj odnosi, narodski rečeno - pre´o kurca – i to mahom, mlitavog, bez obzira na vijagru....

- M -

metuzalem
23-04-08, 21:21
Ovaj predhodni post me naknadno posjeti na jednu moju (ili opštenarodnu) izreku koju sam izložio, ili ovdje ili u nekom od prigodnih postova a glasila je i još uvijek glasi:

”Niko, kome se ne diže kur@c, ne bi smio (trebao) da diže - glas…!”

Ukoliko mudru odluku njemačkog vrhovnog suda, glede troškova VIAGRE na račun zdravstvenog osiguranja, posmatramo iz ovog pravno-političkog ugla, ona je više nego ispravna, jer…

Jer bi se u tom pogledu jedan nepromišljeni presedan mogao poistovjetiti sa dijeljenjem oružja i municije koje su sprovodili ondašnji vlastodršci raspičenih YU-republika na početku potonjih bratoubilačkih ratova…

A što je, u pogledu dizanja glasa i pobune, ova ojađela VIAGRA do jedan bojevi metak koji se veoma lako može okrenuti protiv vlasti, zato odluku njemačkog suda opravdano možemo smatrati mudrom i dalekovidom…
Neki moj prijatelj mi se, neđe davno požali, da bi ga žena, kad bi se puštio, ovom “bojevom municijom” napunila ka – vinčesterku…

Eee, pa ti viđi…!

milovan
24-04-08, 03:00
A što je, u pogledu dizanja glasa i pobune, ova ojađela VIAGRA do jedan bojevi metak koji se veoma lako može okrenuti protiv vlasti, zato odluku njemačkog suda opravdano možemo smatrati mudrom i dalekovidom…
Neki moj prijatelj mi se, neđe davno požali, da bi ga žena, kad bi se puštio, ovom “bojevom municijom” napunila ka – vinčesterku…

Eee, pa ti viđi…!


Zato bi ZENA preuzela OBAVEZU, da mu skida "OTOK" od VIJAGRE,
nashe zene su se probijale sa chuke na chuku i drzale JAJCE u svoje ruke.

metuzalem
24-04-08, 11:40
Grehota bi bila, ovaj preparat nesluceno sirokog prosvjetno-duhovnog dejstva, prepustiti prolaznosti i skucenom novinskom prostoru, zato mu dajem pocasno mjesto u mojoj butigi... Zemlja koja ima ovakve (djecje!) pjesnike, u njima ima najbolji putokaz ka svojoj buducnosti... Osim toga ovo je jedna dvna dopuna mojoj - anamnezi odrastanja - u djecjim vrticima kao "duhovnim plastenicima"...


Deca i kućni ljubimci:

Šta sam ono hteo da kažem

Seljaci intuitivno znaju da je igra simulacija stvarnog života, da se kroz igru njihovi mladunci, kao i mladunci životinja, spremaju za ozbiljni život, da u igri moraju da izgrade svoje emotivno biće, da u igri osete slast pobede i gorčinu poraza, strast ljubavnu i strast lovačku, pa i stvaralačku, strepnju pa i mržnju

piše: Ljubivoje Ršumović
Da, rekao sam u jednoj televizijskoj emisiji da se na selu deca rađaju kao ljudi, a u gradu – kao kućni ljubimci! Mislio sam na selo u kome sam se ja rodio i na grad u kome su se rađali moji sinovi! Toga, takvoga sela više gotovo da nema, ali taj i takav grad i te kako postoji! Čak se toliko proširio da je progutao mnoga sela. Ili ih je teritorijalno poklopio, ili je seosko stanovništvo usisao svojim sitnopotrošačkim đinđuvama i zapadnjačkim usisivačima! Moj zaključak je jasan: sve manje dece se rađa kao ljudi, a sve više dece se rađa kao kućni ljubimci!

Dete na selu raste i razvija se prirodno, sa biljkama, sa životinjama, sa odraslim ljudima. Prostora za igru ima na pretek, prirodnih igračaka, takođe. Ako mu nedostaje neka igračka, samo je napravi, uglavnom od drveta, najplemenitijeg materijala. Odrastanje se odvija kroz prepoznavanje. Ono što odrasli govore i rade, dete odmah ne razume, ali vremenom prepoznaje i usvaja. Deca su veliki imitatori, a najradije imitiraju roditelje, jer ih vole, pa vole i ono što oni rade. Roditelji nemaju bejbisiterke, pa decu vode u polje, na njivu, u planinu! Deca su svedoci svega što roditelji rade, i kad se muče, i kad pevaju dok posluju! Deca ih podržavaju. Uče se na njihovim greškama. Za ono što urade dobiju pohvalu. Zauzeti poslom roditelji u selu nemaju vremena da gnjave decu preteranim zabranama, i preteranom ljubavlju. I zabrane i ljubav su u granicama normalnog ophođenja.

Dakle, ophođenja prema ljudskim bićima, a ne prema "kucama" i "macama"! U selu roditelji podržavaju decu da se igraju, jer su tada zauzeta igrom, dakle nečim što je imperativ svakog detinjstva, što im je Bog dao da rade. Jer, seljaci intuitivno znaju da je igra simulacija stvarnog života, da se kroz igru njihovi mladunci, kao i mladunci životinja, spremaju za ozbiljni život, da u igri moraju da izgrade svoje emotivno biće, da u igri osete slast pobede i gorčinu poraza, strast ljubavnu i strast lovačku, pa i stvaralačku, strepnju pa i mržnju! Jer, sve to ih čeka u stvarnom, ozbiljnom, velikom životu!
Dete u gradu najveći deo vremena provodi među četiri zida, sa igricama i kompjuterima, među manje ili više skupocenim stvarima u stanu, među "ne diraj to", "ostavi to"… Deca uopšte ne znaju šta im roditelji rade. Pre pedeset godina, kao mladi novinar Radio Beograda, pitao sam jednog dečaka iz škole "Drinka Pavlović" šta mu radi otac? Rekao mi je: "On je inženjer." U redu, rekao sam, ali šta radi? "Pa, pa, on ide na posao!" Znam, znam, ali šta radi? Pa, on kad se vrati s posla, on ruča, pa legne na otoman i čita novine!" Pedeset godina pamtim ovaj porazni razgovor.

Naravno, tražio sam telefon, rekao tom ocu da obavezno povede jednog dana svoje dete u "Ivo Lola Ribar" u Železniku, i da mu pokaže šta radi. Dete će biti impresionirano, i više će voleti i ceniti svog oca, i imaće šta da priča o njemu! Igračke u gradu su druge i drugačije, nose mnogo više negativnih značenja nego pozitivnih. Napravljene su od plastike, dakle, neplemenitog, veštačkog materijala. Obdaništa i zabavišta su skupa, ne mogu svi da ih plate, a nema ni mesta za svu decu. Roditelji su nervozni, što zbog briga na poslu, što zbog nikad dovoljno profitabilnog posla, nikad dovoljno novca za troškove koji su mnogo veći nego na selu. Ako se deca, nesvesno, povinuju imperativu igre kad otac leškari i odmara se, kad majka pokušava da prestigne vreme, i poradi sve po kući, skuva za sutra ručak, jer sutra opet mora na posao, onda će roditelji da viču na njih i teraju ih da budu mirna ili da uče. Deca, mada vole svoje roditelje, i nemaju želju da ih povrede, ili im protivureče, kažu roditeljima da neće da prekinu igru, ili da ne mogu da uče! Dakle, roditelji nauče decu da govore "neću" i "ne mogu". Tako zasluže grdnju, umesto pohvale!
Kažem, danas nema onog sela, a ima isuviše ovog grada! Treba se prilagoditi, da, ali gde su instruktori da nas upute kako da se prilagodimo? Sa ovim platama koje imaju, prosvetni radnici neće, čast izuzecima, da mrdnu prstom preko onoga što program predviđa. Direktori škola ne smeju da povedu decu da očiste dvorišta od plastičnih kesa, lišća i pikavaca, plaše se besa (gradskih) roditelja koji će im već sutra doći i galamiti kako oni nisu decu dali u školu da budu đubretari!

Potrebni su nam neki analfabetski tečajevi za roditelje i roditeljstvo, za prosvetne radnike i prosvetiteljstvo, za ministre i ministrovanje! U svemu tome smo totalni amateri! Štampa, radio i televizije mogli bi u svemu tome da odigraju ključnu ulogu, ali ni kod vlasnika tih kuća, ni kod urednika, nema ni trunčice svesti o takvoj jednoj potrebi. Jedini njihov imperativ je profit.
Deca više nisu naše najveće bogatstvo, preselilo se bogatstvo u privatne džepove, i privatne glave, a i jedno i drugo su – bez dna!

Naravno, to nije moj posao, ali da sam ja država Srbija, ja bih oko svakog grada izgradio "onakva sela", kakav je bio moj Ljubiš, ili moje Sirogojno, pre šezdeset godina. Kuće i zemlju dao bih mladim, školovanim ljudima, koji bi gajili stoku i obrađivali zemlju. Posebne kuće bih izgradio za mlade roditelje iz grada, u kojima bi provodili vikende i dane odmora sa svojom decom. Tako bi se njihova deca koliko-toliko "školovala" za stvarni život. A bilo bi tu mesta i za seoski turizam.

Reći ćete "komunizam", "utopija", "nemoguće"! Slažem se. Ali, ni ja nisam država Srbija, nego pesnik, pa imam pravo da sanjarim!

- M -

P.S. Nadam se da Veliki Pjesnik, ovaj moj duhovno-hajducki postupak nece shvatiti kao otimacinu i zato sam mu, unaprijed - blagodaran!

milovan
24-04-08, 12:31
Mene proglasishe za "KRVNIKA",
jer sam nedje napisa "DA NEMA LJEBA BEZ MOTIKE",
kucni "LJUBIMCI" ne razumiju SELJACHKO DIJETE, koje je odilo u MOBU da grebulja sijeno i na RADNE AKCIJE DA GRADI MAGISTRALE I NASIP OKO ZAGREBA, mene nijesu trebale DJINDJUVE I PLASTICHNE IGRACHKE, dok je bilo BUKAVA I SHUMOVAKA da se penjem i kastrim grane za LISTOVE, sushim i sadijevam za ZIMNICU.

metuzalem
24-04-08, 13:47
E moj Milovane..

nas dvojica u danasnje virijeme ne bi stigli ni da se rodimo ili bi nas iz reda izbacili "drugim sredstvima" (abortusom) posto sam ja bio peto dijete u tom (ne)redu a vjerujem da ni ti nijesi bio - chelni...

Pozdrav od

- M -

milovan
24-04-08, 14:21
Mene su jedva dochekali, jer je Vuko bio jedinac,
tog dana 21.11.1946 je Vuko bio na brdo iznad sela, krenuo da ide za Makedoniju, prisilno regrutovan da cera baliste, "STARI BORAC" PARTIZAN, ali se nije povratio da me VIDI, nego je nastavio put do UNIFORME, koju mrzim od RODJENJA, mozda iz tog razloga, uvijek smo o JADU RADILI.